Objavljeno u Nacionalu br. 740, 2010-01-19

UTEMELJITELJ I VLASNIK Atlantic Grupe, tvrtke koja je i u krizi zadržala rast od 10 posto te se ubraja u najuspješnije hrvatske tvrtke, ekskluzivno za Nacional govori o svojoj karijeri te o planovima za širenje svojeg poslovnog carstva

“Nikada nisam volio izigravati celebrityja i u javnosti pokazivati svoju obitelj ili govoriti o druženjima s poznatim osobama. Nisam taj tip osobe i mislim kako je važnije biti odgovoran i radom pomoći izlasku iz krize, nego po medijima pričati o tome kakvu muziku slušam ili kamo sam volio izlaziti”, priča Emil Tedeschi, 42-godišnji vlasnik Atlantic Grupe, jedne od najbrže rastućih kompanija u Hrvatskoj. Atlantic Grupa je prije šest godina imala 1000 zaposlenih i godišnji promet od 140 milijuna eura, a 2009. 1800 ljudi i promet od 300 milijuna eura. Tedeschi samouvjereno ističe kako iz godine u godinu ostvaruju 10-postotni rast, koji će biti i veći nakon što Hrvatska uđe u EU. Tada će, primjerice, sendviče Montana plasirati na tržišta EU, a proizvodnju energetskog napitka Multipower moći premjestiti u Hrvatsku.

Prošli tjedan doživio je još jedno priznanje, kada je Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke, apostrofirao Atlantic kao tvrtku koja je zahvaljujući uspješnom vođenju izbjegla ekonomsku krizu. Emil Tedeschi tvorac je uspješne poslovne politike u Atlantic Grupi, koju je osnovao 1991. Potomak je trgovaca iz Trsta, odakle se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće njegov pradjed doselio najprije u Dubrovnik, a kasnije na Korčulu. Uskoro je postao najuspješniji trgovac na otoku, a poslije su posao naslijedili njegovi potomci. Tedeschijev otac, Emil stariji, bio je direktor, ali vlasnik Atlantic Grupe ističe kako je, unatoč očevim savjetima, posve samostalno donosio sve strateške odluke. U intervjuu za Nacional Emil Tedeschi objašnjava svoju poslovnu filozofiju, ali i govori zašto smatra da je Jadranka Kosor dobra premijerka te namjerava li u 2010. postati vlasnikom Podravke i Košarkaškog kluba Cibona.

NACIONAL: Što je trebalo napraviti kako bi se i u recesiji poslovalo pozitivno?

– Atlantic Grupa je niz promjena napravila od 2002. do 2007., kada je stopa rasta u Hrvatskoj bila relativno visoka. Tada smo proveli vlasničku transformaciju i iskoristili financijske aranžmane kojima smo osigurali razvojne cikluse i rast tvrtke, makar nismo predvidjeli recesiju. Mi smo krizu dočekali kao nisko zadužena kompanija koja je pametno financirala rast, a kruna svega je bio izlazak na burzu krajem 2007., kada smo prikupili dosta kapitala za buduće akvizicije i ulaganja u nove tehnologije. Iako je transparentnost oduvijek dio našeg strateškog opredjeljenja, kada ste na burzi, morate se ponašati još odgovornije, a poslovanje je, s obzirom na obavezu kvartalnog i izvještavanja o svim materijalno bitnim činjenicama, sasvim transparentno. Oni koji su bili spremni mijenjati poslovnu paradigmu, koji nemaju straha preispitivati dosadašnje poslovne modele i bez većih su zaduženja, spremno su dočekali recesiju.

NACIONAL: Koje su to značajne hrvatske kompanije koje su se isto tako uspjele prilagoditi?

– Prije svega tu je Agrokor, najveća kompanija u regiji, i možemo samo skinuti kapu pred onime što su napravili u Konzumu, Jamnici, Ledu, Belju ili PIK Vrbovcu. Ili Ericsson Nikola Tesla, koji okuplja veliki broj visokoobrazovanih ljudi koji su temeljna pretpostavka istraživanja i razvoja za dio globalnog poslovanja Ericssona. Tu je Vindija, koja je od lokalne tvrtke postala respektabilni konglomerat, koji je podignuo Koku i neka druga poduzeća. Cijenim i Nexe Grupu, kao i Adris, koji se uz duhansku industriju sve više orijentira na uzgoj ribe i investicije u hotelijerstvo.

NACIONAL: Koliki je u 2009. bio promet Atlantic Grupe?

– Oko 2,2 milijarde kuna, a zapošljavamo oko 1800 ljudi. U usporedbi s 2008. prošlu godinu završili smo s 10-postotnim rastom. Otkako smo u studenome 2007. izišli na burzu, tijekom svih idućih osam kvartala Atlantic Grupa je imala rast prihoda i operativne dobiti. Naš izlazak na burzu koincidirao je s početkom krize, no pokazali smo iznimno veliku stabilnost i konstantni rast, i na to sam ponosan jer to nije jednostavno postići.

NACIONAL: Želite li još uvijek preuzeti Podravku?

– Sudbina Podravke ovisi o odluci njezinih vlasnika. Podravka je kompanija koja se bavi proizvodnjom hrane, pića i farmaceutskih proizvoda, i u poslovnom smislu komplementarna je s Atlantic Grupom. Objektivni brojčani parametri pokazuju da se tom kompanijom već godinama neuspješno upravlja. To nije moj stav, nego je činjenica da Podravka ne stvara novu vrijednost, dapače, godinama raste manje od prosječne inflacije, a gubi i tržišne udjele i vrijednost joj erodira. Ako vlasnici Podravke budu tražili strateškog partnera ili država odluči prodati svoj vlasnički udio od 26,5 posto, Atlantic bi mogao biti potencijalni kupac. Kada bi se Atlantic pojavio kao Podravkin partner, to bi napravio zbog logike poslovanja, a sve to opet u interesu zaposlenih i lokalne zajednice. Nitko, a najmanje Atlantic, ne bi išao u transakciju koja se mjeri milijardama kuna kako bi nešto uništio, nego kako bismo nešto dodatno stvorili. Mi smo u posljednjih osam godina u Atlantic Grupu integrirali desetak hrvatskih tvrtki, kao i poduzeća iz Njemačke, Italije, Velike Britanije i Srbije, i danas sve te kompanije odlično rade, a odnosi sa sindikatima i vijećima zaposlenika su na visokom nivou. U odnosu na Podravku nećemo napraviti ništa neprijateljsko, a i za Hrvatsku je bitno da ima više od dvije ili tri velike kompanije u domaćem vlasništvu. Danas su to od privatnih tvrtki samo Agrokor i Adris, a u državnom vlasništvu još je ostao samo HEP. Povezivanjem Atlantic Grupe i Podravke nastala bi druga najjača prehrambena grupacija u regiji, s godišnjim prometom od gotovo milijardu eura.

NACIONAL: Hoćete li dati ponudu?

– Trenutačno ne pripremamo ponudu, ali ako procijenimo da to žele dioničari, onda ćemo raditi na tome. Sada je o tome prerano bilo što najavljivati i možemo razgovarati isključivo hipotetički. Takvi planovi i ponude najprije trebaju ići preko Burze, a tek onda putem medija. Sve drugo bilo bi neprimjereno ponašanje.

NACIONAL: Kada ste kupili tvrtku u Hamburgu, rekli ste da su to Nijemci doživjeli kao kada bi Mongoli kupili neku hrvatsku kompaniju. Kakvo je danas stanje u toj tvrtki?

– Da ne bude zabune, nemam ništa protiv Mongola. Ali u Hamburgu su se bojali jer su prije toga imali vlasnike Nijemce, pa Amerikance, a onda su došli Hrvati. Govorimo o Hamburgu, gradu na sjeveru Njemačke gdje imaju animozitet već prema Bavarcima i Austrijancima jer smatraju da su sjevernjaci napredniji, a onda im dolazi vlasnik iz male Hrvatske. Za njih je to tada bio šok, ali bilo bi interesantno sada intervjuirati naše kolege u Njemačkoj. Danas su u kompaniji koja je profitabilna i ponosni su jer su dio Atlantic Grupe. Na nedavnom sastanku u Hamburgu molili su me da naš potpredsjednik Zvonimir Brekalo, koji vodi tu Atlanticovu diviziju, nakon četiri godine u Njemačkoj, još četiri godine ostane na vodećem položaju. Dakle, ozbiljni njemački poslovni ljudi su me molili da im ostavim hrvatskog šefa. To je jedna prava “success story”.

NACIONAL: Kako je bilo u Beogradu na sastanku o Jugosferi?

– Ovih sam dana dobio The Economist u kojem njihov novinar Tim Judah piše o posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, gdje citira i moje stajalište o temi. Taj je Economistov novinar inače tvorac termina Jugosfera. Na sastanku u Beogradu, čiji je moderator bio Judah, rekao sam kako nam ne mora strani novinar objašnjavati da govorimo slični jezik, razumijemo brandove poput Gorenja, Vegete, Cedevite ili Nikšićkog piva. Ne trebamo se čuditi što se mnogi još sjećaju Ćosića, Slavnića, Dalipagića, Delibašića i 1978., kada je na Svjetskom prvenstvu u Manili košarkaška reprezentacija Jugoslavije pobijedila SSSR i SAD. Rekao sam da to na razini asocijacije znači nama koji smo živjeli u Jugoslaviji, ali da je povijesno gledano Hrvatska isto tako još dulje bila u Austro- Ugarskoj. Nitko ne promiče ideju bilo kakvog institucionalnog političkog povezivanja. Sve su države regije članice CEFTA-e, postoji Vijeće za regionalnu suradnju pri Paktu o stabilnosti, kao i Business Advisory Council koji okuplja privatni poslovni sektor. Povod skupu u Beogradu bio je zahtjev srpskih menadžera za većim i jednostavnijim ulaganjem u Hrvatskoj i Sloveniji, onako kako su naše kompanije investirale u Srbiju. Smatram da je to normalan zahtjev, ali razlog suficita za Hrvatsku je veća snaga hrvatskog gospodarstva u odnosu na srpsko, dok pojedine administrativne barijere podjednako usporavaju i naše i njihove ulagače.

NACIONAL: Podržavate premijerku Jadranku Kosor, a ovih je dana HUP kritizirao Vladu zbog kriznog poreza i povećanja PDV-a na 23 posto. Slažete li se s tim kritikama?

– Rekao bih da tu nema sukoba. Vlada je izišla s paketom mjera, koje su po meni iznimno važne. HUP je pozdravio te mjere, ali i dodao kako one nisu dostatne i apelirao na Vladu da ukine krizni porez i vrati PDV na 22 posto te rastereti gospodarstvo od parafiskalnih nameta. Kada bi Vlada ukinula krizni porez, to bi bio signal građanima, jer je to udar na njihov džep, a to znači i udar na poslodavce, budući da rezultira manjom potrošnjom. Pozdravljam atmosferu dijaloga koju su nedavno u emisiji Otvoreno oko tih mjera demonstrirali potpredsjednik Vlade Ivan Šuker i njegov prethodnik iz SDP-a Slavko Linić. Pokazali su poželjnu razinu komunikacije, poslavši poruku da svi relevantni čimbenici u ovoj zemlji trebaju početi razgovarati kako pomoći gospodarstvu. Moja podrška premijerki Jadranki Kosor temelji se na činjenici da za sve treba postojati određena atmosfera, a ona je, postavši predsjednicom Vlade, svojim potezima upravo kreirala atmosferu u kojoj je osnovna poruka da nitko neće štititi kriminal i korupciju, čak i ako sežu u vrhove izvršne vlasti i javnih poduzeća. To je beskompromisno napala i, neovisno o dinamici tih afera, nastupila je nova društvena klima. Smatram i da su nove gospodarske mjere dobre. Sada treba poslati poruku građanima kako će se u nekom roku, za šest ili devet mjeseci, ukinuti krizni porez jer to bi značilo da stvari idu nabolje.

NACIONAL: To što govorite u skladu je s vašim mišljenjem kako Hrvatskoj nisu potrebni prijevremeni izbori.

– Prije svega sam za stabilnost, a u slučaju prijevremenih izbora, fokus interesa prebacio bi se na politiku, umjesto da se usredotočimo na bitna pitanja kao što su unapređenje gospodarstva, borba protiv korupcije i zaključenje pregovora s Europskom unijom. U tom smislu, nisam siguran da bi rezultat prijevremenih izbora bila nova stabilnost. Smatram da su zadnji događaji u društvu bitni, pozitivni i ohrabruju, i ne bi ih trebalo prekidati političkim prepucavanjima od kojih su građani već umorni. Dokaz u prilog tome koliko građani vjeruju u politiku je i uobičajeno nizak postotak izlaska na birališta. Naravno da su i prijevremeni izbori u demokraciji normalna stvar, o tome odlučuje većina u Saboru, i ako ima dovoljno ruku, demokratska odluka nije sporna, ali mi se to sada ne čini kao mudra odluka.

NACIONAL: Otkako ste vlasnik Košarkaškog kluba Cedevita, sve se više govori kako želite kupiti i Cibonu.

– Razgovarali smo u više navrata, još prošle godine imali smo ideju o spajanju Cibone i Cedevite. Problem je u tome što kod Cibone zapravo ne znamo tko je partner u razgovorima. Osim toga, dugovi navodno iznose oko 40 milijuna kuna, Cibona je kao klub tipičan izdanak socijalizma koji se u novim uvjetima nije transformirao. Atlantic Grupu ne zanima Cibonina imovina, tamošnjih nekoliko lokala i butika, jer mi sport gledamo kao društveno korisnu aktivnost, ali i medij pomoću kojeg možemo promovirati svoje proizvode. Cibona je izniman sportski brand s velikom poviješću, ali i katastrofalnim upravljanjem posljednih 15-ak godina, koje je nesretnima napravilo čitav niz vjerovnika, među kojima je značajan broj bivših i današnjih igrača. U Atlantic Grupi profite ostvarujemo prodajom svojih proizvoda i usluga, pa profit nije u fokusu naših angažmana u sportu. Mi ne idemo za zaradom od kupnje i prodaje košarkaša. Ući ćemo u Cibonu ako dobijemo jasnu sliku o financijskom stanju, te ako budemo u mogućnosti odvojiti sportski segment od svih drugih aktivnosti koje su se godinama vezale uz klub. To bi moralo podrazumijevati i kompletnu kontrolu upravljanja, po uzoru na model koji imamo u KK Cedevita već četvrtu godinu. U tom slučaju, spremni smo angažirati značajna sredstva, a Zagrepčani i publika u Hrvatskoj dobit će europski klub, pošteni sportski pristup i pravi spektakl.

NACIONAL: Zašto ste nakon povratka iz vojske odlučili otići živjeti u Milano i London?

– U inozemstvo sam otišao radi školovanja, a gotovo paralelno sam počeo i raditi, te sam zbog poslovne karijere živio i u Perugii, Veroni, Trstu, Londonu i Milanu.

NACIONAL: Koliko vam je u poslu pomoglo očevo iskustvo?

– Otac mi je uvelike pomogao, prije svega savjetima i kontaktima. Možda je najviše pomogao u skladu s poslovicom prema kojoj u sjeni velikog starog hrasta ne može narasti novi veliki hrast, to je shvaćao i nikad nije sputavao moj poslovni razvoj. Dapače imao je izražen senzibilitet za moje ideje i ambiciju da predvodim kompaniju. To nije česta situacija u obiteljima u kojima se dvije generacije u obitelji bave istim poslom. Njegovo znanje i iskustvo bili su neupitni, ali to nikada nije koristio kako bi pokušao umanjiti moj autoritet i odluke. Atlantic sam osnovao 1991., otac mi se pridružio godinu dana poslije, povratkom iz Trsta. Nismo dugo radili zajedno jer je rano počeo pobolijevati i zapravo se već na počecima povukao iz aktivnog biznisa i bio je savjetnik u našoj kompaniji.

NACIONAL: Očekujete li od djece da vas jednog dana naslijede u Atlantic Grupi?

– Još je rano o tome govoriti jer su premladi. Važno mi je da budu normalni i pristojno odgojeni mladi ljudi. Uz to, bitno je da imaju kvalitetno obrazovanje. Znanje im nitko ne može oduzeti, znanje daje sigurnost i neovisnost. Odabir zvanja i profesionalni razvoj ovisit će isključivo o njima. Prerano je govoriti o tome da li će se oboje ili jedno od njih baviti biznisom, a supruga i ja smatramo da bi poticanje te teme već sada stvaralo neprimjerno opterećenje.

NACIONAL: Odrasli ste na Tuškancu koji je oduvijek sinonim za elitu, vlasnik ste uspješne kompanije, i što planirate u budućnosti?

– Odrastajući u obitelji koja je uvijek imala iznadprosječne prihode i visok životni standard, ne smatram da je to bila komponenta koja me primarno odredila u životu. Moji interesi u mladosti su bili nezavisno novinarstvo, muzika, bendovi, radio, koncerti. Početak 80-ih predstavljao je sam vrh onog društvenog sustava, a vrijeme oko Univerzijade 1987. vjerojatno najugodnije doba za mlade ljude u Zagrebu. S 19 godina sam otišao na Zapad, tako da nikad nisam radio u samoupravnom socijalizmu nego sam od početka zaposlen u uvjetima tržišne ekonomije. Volim svoj posao i uživam u stvaranju. Nemam talenta za umjetnost, ali sam nadahnut kreacijom posla. Kad ste u mogućnosti voditi kompaniju, a Atlantic zapošljava oko 1800 ljudi u 10 zemalja, pokušavate stvoriti situaciju u kojoj će se ljudi osjećati dobro, gdje se potiče kreativnost, kao i veselje zajedničkog stvaranja. Pritom ne govorim samo o brojčanim pokazateljima, oni su bitni, ali ne jedini. Osjećaj pripadnosti, međusobnog uvažavanja i povjerenja u Atlanticu veliki su poticaj za buduće aktivnosti. Upravo to pokušavam svojim djelovanjem, javnim nastupima i radom u različitim forumima prenijeti i na naše društvo i odnose u državi, naravno onoliko koliko na to mogu utjecati.