Singlovima ‘No pasaran’ i ‘Ojojoj’ Edo Maajka najavio je novi album na kojem radi nakon povratka u Zagreb, u koji se vratio s obitelji iz Tel Aviva, o čemu govori u intervjuu za Nacional, a priča i o svojoj dugogodišnjoj borbi s depresijom te odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Taman u pravo vrijeme i za pravu publiku, Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, u siječnju ove godine oduševio je pjesmom “No Pasaran” u kojoj je progovorio o rastućem fašizmu i predrasudama u društvu. Ubrzo su uslijedile pjesme “Sloboda” i “Staze manjine” nastale suradnjom sa Srđanom Jevđevićem iz grupe Kultur Shock, u kojima je Edo nastavio svoj obračun s duhovima prošlosti. Malo nakon tih novih pjesama koje je publika prihvatila iznad svih očekivanja, Edo se sa svojom četverogodišnjom i 18-godišnjom kćeri te suprugom Lilah vratio za stalno u Zagreb nakon četverogodišnjeg života u Tel Avivu. Trenutno je najviše okupiran radom na novim pjesmama, koje je opisao u razgovoru za Nacional, a govorio je o i o svom problemu s depresijom. Osim toga, u razgovoru se dotaknuo razlika života u Izraelu i Hrvatskoj, kao i života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
NACIONAL: Početkom godine objavili ste singl “No Pasaran” kojim ste se usprotivili sve prisutnijem fašizmu u društvu i progovorili o predrasudama. Jeste li imali problema zbog te pjesme? Je li vam netko zamjerio što ste zauzeli stranu?
Nije. Ljudi su se na to već navikli. Ne volim ljude zamarati previše politikom niti sam volim čuti nečiji album koji je u potpunosti takav. Dosadi mi. Kada čujem pet pjesama za redom koje su politički angažirane, odmah tražim nešto drugo. Žao mi je što za tu pjesmu nisam uspio snimiti spot, ali se nadam da ću uspjeti sakupiti novac i snimiti spot jer imam super ideju. Bitna mi je ta pjesma jer mi je puno pomogla da neke stvari skinem s leđa, ali nakon nje imao sam još puno toga u sebi, tih sličnih emocija i nezadovoljstva zbog širenja nacionalizma, šovinizma i ksenofobije svijetom. Mislio sam da će to sve izumrijeti do sada. Onda su mi se dogodile pjesme “Sloboda” i “Staze manjine” s Kultur Shockom, koje su mi sjajno sjele. Izvodili smo ih na koncertima i ljudi ih znaju od a do ž, zaprepastio sam se kako brzo su ih prihvatili. Izvodili smo ih i na nekim festivalima kao što je na primjer Exit i bilo mi je to gušt. Zanimljivo je da kada sam nastupao s Kultur Shockom na tri zajednička nastupa, shvatio sam koliko mi nedostaje bend. Čista patnja. Postalo mi je zbog toga teško onoga trenutka kada sam sišao s bine, a bend je nastavio svirati.
Komentari