Objavljeno u Nacionalu br. 488, 2005-03-22

Drago Mlinarec, kantautor i pjevač grupe grupe 220, dobitnik je ovogodišnje nagrade Porin za životno djelo: u razgovoru za Nacional govori o prvim glazbenim počecima u krapinskom školskom zboru, tržišnim kompromisima i autorskoj slobodi, ljubavi prema mačkama i kompjuterima te životu na selu

Porin za životno djelo kojim je hrvatska diskografska industrija ove godine odlučila odati priznanje Dragi Mlinarcu kao kantautoru koji je obilježio hrvatsku rock scenu poremetio je rutinu kojom se odvija život 62-godišnjeg ‘Starog mačka’. Tom titulom počastio ga je naime ocjenjivački sud Crnog mačka 1998., dok se ta rock manifestacija, zamišljena kao alternativa Porinu i diskografskoj industriji, još održavala.

‘Kad se tržište uruši, netko bi mi trebao dati dobre argumente da me uvjeri u opravdanost djelovanja protiv mojih uvjerenja’ LEAD ‘Današnje generacije su previše bombardirane, opterećene zbog svih stvari potrebnih čovjeku da bi bio netko i nešto’ LEAD ‘To je splet okolnosti, pa i mladenački bezobrazluk da dođeš s idejom da ne bi radio novi singl, već LP’ LEAD ‘Budući da sam slobodan i ne moram se obraćati tržištu s nemjerom da otmem neku sitnu paru, mogu raditi kaj god hoću’Čovjeku koji nema mobitel, ne vozi automobil, a stanuje na ranču uz obalu Sutle nekoliko desetaka kilometara izvan Zagreba odjednom ne prestaje zvoniti kućni telefon. Redaju se novinari s pitanjem gdje je Drago Mlinarec i kud je nestao. Svaki bi reporter rado zavirio u njegovo dvorište pa smo i mi pokušali. Konačno, našli smo se na Gornjem gradu i zauzeli stol iznad Zakmardijevih stuba nekoliko sati uoči otvaranja izložbe ‘outsidera’ Goje Klepača u Muzeju suvremene umjetnosti.

“Jesam li ja outsider? Pa možda u smislu očekivanja kako bi se trebao ponašati netko tko se bavi djelatnošću vezanom uz popularno i tko mora održavati kontakt s publikom. Prema takvim bi mjerilima moje ponašanje bilo, rekli bismo, neuobičajeno. Ali to je pitanje slobode. A imidž je zapravo predumišljaj o tome koliko bi trebalo pobjeći od samoga sebe i stvoriti nekakvu fiktivnu sliku o sebi, o tome što je čovjek zapravo, što bi trebao biti. U redu, netko to može, netko ne može. Nisam se nikad opterećivao time da bih trebao izmišljati neku drugu osobu kad jedva izlazim na kraj s osobom koja jesam, pokušavajući ostati iskren prema sebi”, sublimirao je Mlinarec, nimalo impresioniran naglim interesom javnosti.

Jednako smireno prihvaća i nagradu hrvatske diskografske industrije za životno djelo koja se poziva na antologijski album Grupe 220 “Naši dani”. Bilo je to prvi put da je Jugoton odlučio izdati cijeli LP s autorskim pjesmama nekog domaćeg rock izvođača, a vrtoglavi uspon grupe zaustavljen je odmah potom jer je Drago Mlinarec pozvan na služenje vojnog roka. Nakon dvije godine Grupu 220 više nije bilo moguće okupiti u originalnom sastavu, pa se Mlinarec odlučio za samostalnu karijeru kantautora. Novi val dočekao je kao vitalan senior; 1980. producirao je prvi album Azre, 1983. snimio svoj posljednji studijski LP “Pomaknuto”, u međuvremenu je postao i otac, preselio se s obitelji na ranč uz obalu Sutle, radio glazbu za kazališne predstave, dokumentarne i igrane filmove, često nastupao i nakon 1986. uspješno surađivao sa triom Le Cinema, o čemu postoji i tonski zapis “Live in Kulušić”.

Sve do 1996. “Osmijeh”, baš kao i ostali glazbeni standardi koji su označili nastajanje nove, rock scene bili su dostupni jedino na starim vinilima privatnih kolekcionara. Retrospektiva “Krhotine” prvo je CD izdanje Drage Mlinarca, a 1997. nagrađena je i Porinom. Ipak, tek je lani na CD-u izdana i kompilacija Grupe 220 “1967/68. Originali”, ponovljeno izdanje koje je na vinilu objavljeno prije 18 godina, u povodu 20. obljetnice osnutka Grupe 220. Početkom 90-ih, uz ratne budnice i djevojčice tek ispupale iz puberteta s pjesmuljcima tipa “Chery, chery, noćas me uberi” nije nestao Drago Mlinarec. Nestala je, čini se, rock scena na kojoj bi mogao djelovati.

NACIONAL: Nije li pomalo apsurdno da vas za životno djelo nagrađuje diskografska industrija koja je tako aljkavo vrednovala vaš rad? – To je stjecaj okolnosti. Ne treba zaboraviti da su 90-te donijele rat, a taj smo rat doživjeli i kao jednu vrstu kulturne revolucije. Garnitura ljudi koja je u to doba upravljala državom vidjela je neprijatelje posvuda. Mnogi su bili jednostavno paranoični, no mnogi su koristili tu situaciju. Ja sam tada već bio starac, a mi starci razmišljamo drukčije nego dječurlija koja se do jučer igrala a danas nosi puške. Nastupao sam na dobrotvornim koncertima, bilo mi zadovoljstvo nastupati za te dečke na, kako sam to zvao, gostovanjima u grmlju. Više nisam bio opterećen potrebom da se dokazujem i na trenutke mi se činilo apsurdnim to što se događalo na sceni, za koju su i dalje tvrdili da je rock scena a ja sam shvatio da to nije scena koju poznajem i čijim bih aktivnim sudionikom želio biti. Zato sam se radije posvetio računalima. Prvo računalo kupio sam već 1970. i gotovo bankrotirao. Imalo je 16 kilobajta memorije i programe sam snimao na kasete. Računala su sad puno moćnija, softver predstavlja strašno oruđe, alat pomoću kojega mogu raditi glazbu, filmove? Kad sam dobio prvo računalo na kojem sam mogao pisati glazbu, počeo sam iznova učiti svirati klavir, violinu, ovaj put na računalu. Znači, da bi napravio suvislu melodiju moraš misliti violinu, poznavati program i upotrijebiti ‘ludaru’, a glazbenici će reći može li se to uopće odsvirati ili to može samo stroj. Otvorila mi se beskrajna mogućnost učenja. Kad jednom uletiš unutra, veselju nema kraja. Čemu to služi? Ničemu. Zabavljam se. Kad završim, stvar ide u ladicu i možda je nikad više neću izvaditi, ali bilo mi je dobro dok sam je radio. Netko rješava križaljke, netko trči, netko kuha, a jedna od mojih razbibriga je život s tehnologijom.

NACIONAL: Želite reći da na početku karijere, prije 20-30 godina, niste morali pristajati na kompromise? – To je bilo vrijeme slobode, ali mislim da je doživljavanje slobode tada bilo drukčije nego danas. Šezdesetih je to bila planetarna furka. Svi su bili toliko slobodni da su mogli raditi što su htjeli, osim onih koji su bili komercijalni, odnosno dobro se prodavali. Oni su dobro pazili da ne naprave grešku u koracima. Mi koji smo se mogli uvrstiti u kategoriju srednje komercijalnih nismo bili toliko opterećeni tiražama. Uz to, i publika je bila benevolentnija, ljudi su imali vremena pokušati pročitati to što ste mislili reći određenim stihom ili melodijom, slušali bi s pažnjom i nekako … ne znam … glazbu su doživljavali na drukčiji način. Bio je to siromašniji svijet. Danas kad gurnete disk u računalo nemate pojma hoće li vam se otvoriti film ili glazba, svi diskovi izgledaju jednako. U ono vrijeme vinil je bio jedina dostupna, prenosiva glazbena komunikacija na koju si se mogao vraćati koliko god puta želiš. Iskustvo mi govori, a imam samo jedno iskustvo jer živio sam samo jednu mladost, da su današnje generacije previše bombardirane, opterećene zbog svih tih stvari potrebnih čovjeku da bi bio netko i nešto. Naša je sreća možda bila u tome što smo pripadali generaciji koja je rušila, a ne pratila modu.

NACIONAL: Prvi put na scenu ste stali kao član zbora osnovne škole u Krapini u koji vas je, bez pitanja, upisala vaša majka. Jeste li već tada pokazivali interes za glazbu? – Mame su uvijek krive za sve. Tad smo živjeli u Krapini i roditelji su s nastavnicima došli do zaključka da nam nedostaje izvanškolskih aktivnosti. Jednog dana obavijestili su nas da sad imamo zbor, podijelili nas po glasovima i prisilili da svake subote nakon nastave dva sata provodimo u zbornom pjevanju. I nije to bilo loše. Onda smo počeli igrati i neke kazališne predstave, putovati po drugim školama, pa taj svečani trenutak kad se zastor digne, a mi, bezobrazni klinci, pratili bismo sa scene reakcije publike u kojoj su sjedili mahom naše mame i tate, pa kad bismo skužili da su se stvarno uživjeli u našu izvedbu “Ivice i Marice” – bilo je to lijepo iskustvo. Najbolje je ipak bilo kad su u školu stigli instrumenti pa je odmah osnovan tamburaški orkestar. Najveći među nama dobio dobio je kontrabas jer ga je trebalo nositi, a meni su dali bisernicu. To mi je bilo prvo iskustvo s bendom, onaj osjećaj kad svi zasviraju i osjeti se harmonija, dogodi se nešto što nestaje kad prestanemo svirati, osjećaj zajedništva koji postoji samo tog trenutka. Taj osjećaj zajedništva, kad se dogodi, osjeća i publika. Tu nekakvu energiju koja prelazi rampu pozornice i kad se to dogodi, odjednom sve ima smisla. Ipak, ljeti nam je plivanje i pecanje bilo puno zanimljivije od tamburica i kazališnih gostovanja, a zimi bismo radije dane provodili na skijanju. Kasnije sam živio u Zagrebu. Imali smo 15-16 godina kad smo počeli s gitarama ludovati okolo. Bili smo ekipa iz kvarta, ali smo već tada imali neke magnetofone na koje smo se mogli snimati kad bismo skupili love za vrpce, jer vrpce su bile jako skupe. Nismo razmišljali o tome što će od toga nastati, veselilo nas je da sviramo. Tako su nastale Jutarnje zvijezde, u sobi, i to je bila nekakva jezgra Grupe 220 kasnije. Jutarnje zvijezde ubrzo su stekle renome po plesnjacima. Znali smo na svirci imati po dvije-tri tisuće ljudi, a nastupali smo četiri puta tjedno. Znači, počeli smo i računati. A onda nam je došlo do ludare da naša publika hrvatski jezik razumije bolje nego engleski. Otkrili smo, dakle, toplu vodu. Tako smo počeli čačkati po festivalima i neke pjesme su nam se sviđale pa smo ih naučili svirati i uvrstili u repertoar. Nismo mi bili tipovi koji su se ulizivali publici. Birali smo pjesme zato što su se nama sviđale jer morali smo ostati dosljedni svom stavu. Mislili smo da moramo imati stav, a istovremeno smo željeli i bolje komunicirati s publikom tako da smo odabrali pjesme iza kojih smo mogli stajati.

NACIONAL: Zbog tržišta ste, dakle, odlučili postati i autor? – Zapravo i ne znaš kako se to dogodi. Samo sam uzeo olovku i papir i napisao “Osmijeh” u jedan dan. Onda sam napisao drugu, pa i treću pjesmu, a onda su nam iz Jugotona ponudili da snimimo singl kao Grupa 220. Kad je ploča objavljena, rekli su nam dečki, imate hit. I onda shvatiš, zapravo, što sad?! O čemu dalje pisati? Situacija postaje nezgodna jer sad je tu i pitanje očuvanja nekakve časti, identiteta. Je li se to tebi dogodilo slučajno, pitaš se. Mi nismo imali nikakvog učitelja, mislili smo da je ideal predati prvi rukopis, netaknut, djevičanski jer kao pjesma je takva. Ali ne! Pjesma se dorađuje, polira. No sve to shvatiš poslije, kad se priča žestoko zakomplicira, jer nakon uspjeha dolaze ljudi koji se nalijepe na tebe i pričaju ti svašta i dok se otrijezniš od te buke u glavi, prođe neko vrijeme i vidiš da se moraš opet vratiti na početak, pisati dalje i vjerovati u sebe. S druge strane, opasno je previše vjerovati u sebe jer tu počinje neka imaginarna borba s narcisom. Sad kad sam ovoliko star, vidim da to cijeli život zapravo i ide tako: malo gore, malo dolje. Malo se boriš, pa onda odustaješ od sebe, pa se onda napiješ vina, pa bljuješ, pa se trijezniš, pa uzmeš novi komad papira i pišeš ponovo, ali ne vjeruješ da je to dobro ili možda previše vjeruješ da jest pa se iznova hrvaš s narcisom koji se probudio… Ta priča se stalno vrti.

NACIONAL: Čini se ipak da ste tu bitku uspješno vodili jer je nakon uspjeha prvog singla Jugoton odlučio objaviti LP album, prvi domaći rock uradak u tom formatu. Zahvaljujući albumu “Naši dani” Grupi 220 osigurano je mjesto u povijesti hrvatskog rocka. Nije li to ipak nekakvo jamstvo da vam se uspjeh nije dogodio slučajno? – Je li to dovoljno da bi se postalo dijelom glazbene povijesti, ne znam. Nekom bi se u svakom slučaju dogodio prvi LP, a dogodio se eto nama. To je splet okolnosti, pa i doza mladalačkog bezobrazluka da dođeš s idejom kako ne bi radio novi singl nego veliku ploču na koju ćeš staviti samo nove pjesme. Bili smo dovoljno drski da predložimo takvo što.

NACIONAL: Po povratku iz vojske odlučili ste se za solo karijeru, a nakon dva albuma što ih potpisujete kao kantautor ipak ste glazbenu scenu odlučili zamijeniti kazališnom, zašto? – U kazalištu sam stvarno svašta radio: pisao glazbu, pjevao. U to sam doba studirao komparativnu književnost i etnologiju na Filozofskom fakultetu i odgovarao mi je taj kazališni tempo. I ekipa je bila odlična. Tri godine plutali smo s Krležinom dramom “Kristofor Kolumbo” u režiji Georgija Para oko Lokruma. Pero Gotovac je radio glazbu, a nas šestorica smo u predstavi glumili i pjevali. Moje najljepše kazališno iskustvo bila je turneja po Južnoj Americi 1976. Daleko do kuće, ne poznaješ ni ljude ni jezik, pa opet nekako uspostaviš komunikaciju i shvatiš da ljudi s veseljem komentiraju i prihvaćaju predstavu. To je sjajan osjećaj. Iste sam godine, kad smo se vratili doma, radio tri predstave: “Klitemnestru” Marijana Matkovića, “Arlechinna” kojeg smo radili u proširenom izdanju, kad se skupini pridružila Mira Furaln i još neki glumci, i “Kako je Odisej susreo Kiklopa”, predstavu koju je postavio Mladen Carić. Iste godine odlučio sam se vratiti se rock’n’rollu. Kod kazališta je druga vrsta brzine. Komunikacija među ljudima je potpuno drukčija, bavi se drugom tematikom, a mi glazbenici bili smo u toj hijerarhiji na najnižem stupnju. Nije to nešto što bi čovjeka osobito uvrijedilo, ali činilo mi se glupo. Zašto ne bismo mogli biti ravnopravni, svatko u svojoj domeni posla. Pero Gotovac, moj prijatelj i učitelj, pokušao me 1978. ponovo nagovoriti da dođem na Dubrovačke ljetne igre jer je napravio glazbu za još jednu predstavu Georgija Para. Rekao sam snimit ćemo to, ali u Dubrovnik ne mogu. Tako sam ljeto 1978. proveo u Zagrebu, prvi put nakon toliko godina u kojima sam sva ljeta provodio putujući okolo.

NACIONAL: Ipak, za manje od godinu dana završili ste u Švedskoj gdje ste snimali sljedeća tri svoja albuma. Je li bilo uobičajeno u ono doba snimati albume vani? – U Švedsku sam došao na poziv prijatelja Tihomira Varge. Upoznali smo se kad je on imao 5, a ja 15 godina. Njegova je soba bila iznad moje na Vrbiku i djetinjstvo smo dobrim djelom proveli zajedno. Kasnije mi se javio s nekoliko pisama iz Rusije dok sam bio u vojsci, a kad sam se vratio u Zagreb, on je imao određenih zdravstvenih problema i bio po bolnicama dok ga nisam nagovorio da pođe sa mnom na Hvar. Pristao je i tamo, na plavom moru, upoznao svoju buduću suprugu. Kao u priči, ali sve je istina.

NACIONAL: Zatim ste vi prihvatili njegov poziv u Švedsku i tamo upoznali svoju suprugu? – Da. Lili je jako dobra prijateljica Anne, Vargine supruge. Ukratko, to je priča na granici mogućeg. Kad sam stigao tamo, on je imao magnetofon pa sam ga natjerao da snimamo i tako je nastala ploča “Tako lako”. On je na tom albumu vježbao snimanje, a ja sam prvi put radio u atmosferi u kojoj nije bilo prepucavanja daj ovako, nemoj onako. Nikome nisam trebao ništa posebno objašnjavati osim samome sebi, Vargi i ljudima koji su se priključili projektu. Bilo je tu nekoliko švedskih glazbenika i Jimmy Matešić iz Plave trave. On nam je poslije bio gitarist. Zabavljali smo se i snimali, dorađivali i brusili, bilo je krasno. Inače volim biti u studiju, ne znam zašto. To je za mene čaroban prostor gdje je magija moguća, gdje ne primjećujem da vrijeme prolazi. Poslije smo u Švedskoj snimili još dva albuma.

NACIONAL: Jeste li cijelo to vrijeme boravili u Švedskoj? – Nisam. Brijao sam tamo-natrag, kao na relaciji Črnomerec-Dubrava, samo kaj je s jedne strane bio Zagreb, a s druge Stockholm. No dobro, i onda sam upoznao Lili, to je moja dama, a 1982. rodio se Stipe, a zatim i Karin-Anna.

NACIONAL: Jeste li suprugu morali dugo nagovarati da se preseli s vama u Hrvatsku? – Nismo se mi ništa nagovarali, nema smisla maltretirati. Jer što je ljubav ako nije to da nekoga ne maltretiraš baš previše. Tu počinje. Ljubav zahtijeva razumijevanje, a ono što ljudima sa strane može izgledati kao žrtva, možda to uopće nije. To je način življenja. Nema savršenih situacija u kojima vam samo najbolje pada s neba.

NACIONAL: Zbog čega ste se odlučili preseliti na selo? – To je ideja malo romantičarski nastrojenih ludara koje misle da je veza s prirodom dobra, što jest, a mislili smo kako je selo bolje i djeci za zdravlje jer je friški zrak, što je također istina. Osim toga, na selu možete držati životinje, možete imati vrt što ne samo da je materijalna korist nego je izvrsna protuteža sumnjivoj umjetničkoj profesiji, nekakav drugi svijet koji je realan u smislu da biljka koju si posadio ili nikne ili ne.

Imamo mali voćnjak, pse, mačke. Recimo, jako sam puno naučio od mačaka. Znam da će većini zvučati glupo, ali istina je da su mi mačke bile, mogu reći, učiteljice, a ljubitelji mačaka sigurno će znati o čemu pričam. Psi imaju neku drugu vrstu vibre i ako nisi potpuno zatvoren, možeš puno dobiti komunicirajući sa životinjama, puno naučiti promatrajući ih.

NACIONAL: Kako onda izgleda vaš dnevni raspored? Čemu se najradije posvećujete? – Odrastajući u starca na selu, shvatio sam da postoje stvari koje jednostavno treba obaviti. Mogu ih obaviti preko volje ili ih naprosto obaviti. Shvatio sam kako je praktičnije naprosto ih temeljito obaviti. Jer, morate upaliti peć, očistiti je prije toga, sve su to sitne rutine, dio života. Ni sam ne znam kako se dogodila ta organizacija. Zovem to prolazom kroz koridor. Kad obavim sve to što treba, zimi nemaš što nego sjesti i čitati ili gledati televiziju i grijati se kraj peći. Najčešće ipak odem na tavan pa haklam ovo kaj haklam, a budući da sam slobodan pa se ne moram obraćati tržištu s namjerom da otmem neku sitnu paru, mogu raditi kaj god hoću.

NACIONAL: Slobodan, sam sa sobom i idejom? – Bilo bi ljepše da nismo sami, ali zasad je tako. Možda je ovo vrijeme kad moramo biti sami, iako bi bilo zgodnije da smo skupa. No, dobro, situacija je takva, ljudi su zbunjeni vremenom, imaju svoje prioritete, a druženja završavaju tako da svatko pogleda na svoj sat i računa kad mora odjuriti na kakav sastanak. Ljudi imaju sve manje slobodnog vremena za druge ljude, ali dobro. I to je stvar odluke i opredjeljenja što čovjek zapravo želi od života.

BIOGRAFIJA DRAGE MLINARCA
1942. rođen u Zagrebu
1962. osniva sastav Jutarnje zvijezde
1966. osniva Grupu 220
1967. EP singl na kojem je “Osmijeh”
1967. upisuje se u Glazbenu školu
1968. izlazi LP “Naši dani”
1970. služi vojsku
1971. prvi samostalni LP “A ti se ne daj”
1972. LP “Pjesme s planine”
1973.-1975. glumi i pjeva u “Kristoforu Kolumbu” Miroslava Krleže na Dubrovačkim ljetnim igrama
1975. LP “Rođenje”
1977. LP “Negdje postoji netko”
1978. LP “Sve je u redu”
1979. LP “Tako lako”
1980. kompilacija “Sabrano”
1983. LP “Pomaknuto”
1987. dobitnik glazbene nagrade “Josip Štolcer Slavenski”
1997. nagrada Porin za CD reizdanje albuma “Krhotine” (1996.)
1998. glazba za “Kristofora Kolumba” na Dubrovačkim ljetnim igrama
1998. nagrada “Stari mačak” na Crnom mačku
2004. CD reizdanje kompilacijskog albuma “1967./68. Originali”
2005. Porin za životno djelo