‘Oslobođenje Skoplja’, kultnu kazališnu predstavu s kraja sedamdesetih, Danilo i Rade Šerbedžija pretvorili su u film koji će premijeru imati na filmskom festivalu u Puli u srpnju

Kada je 1978. godine u Zagrebu premijerno izvedena kazališna predstava “Oslobođenje Skoplja”, tadašnja komunistička vlast bila je šokirana. Predstava kazališne družine KPGT (Kazalište, Pozorište, Gledalište, Teatar) s Radom Šerbedžijom i Inge Appelt u glavnim ulogama, u režiji Ljubiše Ristića iz Beograda i po scenariju Dušana Jovanovića iz Ljubljane, bio je sasvim drugačiji pogled na Drugi svjetski rat. “Oslobođenje Skoplja” nudi pogled iz kuta sedmogodišnjeg dječaka koji promatra bolest, glad, torturu i poniženja u svojoj okolini. Majka mu spava s njemačkim pukovnikom kako bi osigurala hranu za obitelj i izvukla iz zatvora Georgija, muža svoje sestre koji je uhapšen zbog komunističke agitacije i prebijen u policiji. Georgije se pretvara u alkoholizirana invalida i obiteljskog terorista, a cijela priča puna je elemenata izdaje, stradanja i herojstva, povezanih s brutalnosti rata.

Predstava je u tadašnjoj Jugoslaviji bila hit, a ulogu Georgija imao je Rade Šerbedžija koji je odlučio, sa sinom Danilom, režirati film “Oslobođenje Skoplja” u kojem je ponovio ulogu Georgija. Za Radu Šerbedžiju to je redateljski prvijenac, a za njegova sina Danila to je drugi film, nakon “72 dana” nastalog 2010. Film “Oslobođenje Skoplja” prvenstveno je makedonski film, a premijeru će imati na filmskom festivalu u Puli. Za Danila Šerbedžiju to nije jedino ovogodišnje ostvarenje. Vratio se glazbi i bendu Greaseballs u kojem je svirao krajem osamdesetih godina, a uskoro će objaviti album. Istovremeno, Danilo Šerbedžija je i na čelu Društva hrvatskih filmskih redatelja koje se proteklih šest mjeseci borilo s politikom ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

NACIONAL: Vaš otac Rade Šerbedžija godinama je govorio da, ako bi ikada režirao neki film, to bi bio “Oslobođenje Skoplja”. Znači li to da je vam je otac predložio da ga snimite?

Apsolutno, jer on ga je oduvijek želio snimiti. To je glavni razlog što je odlučio da će se okušati u režiji filma. Prvotna ideja bila je da ga otac sam režira, ali kako se projekt razvijao, shvatio je da bi se previše opteretio i režijom i glumom. Zato mi je predložio da zajedno režiramo “Oslobođenje Skoplja”, što sam ja i prihvatio. Nije čudno što je njegova životna želja uvijek bila snimiti taj film jer je ta predstava obilježila veliki dio njegova kazališnog djelovanja.

NACIONAL: Vi ste kao dječak glumili u predstavi “Oslobođenje Skoplja”. Jeste li već tada mogli shvatiti koliko je ta predstava važna vašem ocu?

Da, bio sam dječak, ali već tada sam shvatio da je to vrlo važna predstava. Ja sam glumio glavnu ulogu u predstavi i s njom smo proputovali cijeli svijet. Osvojila je velike međunarodne nagrade, kao što je nagrada u Australiji za najbolju predstavu godine, obišla je Ameriku i cijelu Europu. Ta predstava je obilježila i moje odrastanje. Već tada sam znao da je to odličan komad koji je napisao Dušan Jovanović i u kojem ima dosta autobiografskih elemenata. Predstava je uvijek bila aktualna. Nevažno je govori li ona o ratu, odnosno o kojem ratu, ona govori o ljudskim odnosima unutar jedne obitelji, što je uvijek aktualno.

NACIONAL: Rade Šerbedžija ima jednu od glavnih uloga u predstavi, koju ponavlja sad u filmu. Jeste li pomislili da je ipak malo prestar za tu ulogu?

Ne, mi smo samo malo promijenili priču pa je lik koji glumi moj otac malo stariji nego u predstavi. Naravno da bi bilo glupo da Rade sada glumi 30-godišnjaka, ali u filmu može glumiti 55-godišnjaka. Malo smo ga pomladili, što je normalno, pa priča funkcionira. Što se toga tiče, nije bilo problema.

• ‘ČIM KAŽEM DA je ministar kulture propustio napraviti neke stvari, reći će da to govori jugonostalgičar, Srbin, četnik i tako dalje. A to nema veze s ljevicom i desnicom’

NACIONAL: Predstava je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih izazvala političke kontroverze, čak su se ljudi u Komunističkoj partiji sukobili u tome treba li dopustiti njezino izvođenje ili ne. U predstavi se majka dječaka lomi između spašavanja supruga svoje sestre i načina na koji to radi, spavajući s njemačkim pukovnikom.

Da, jer je predstava govorila o problemima tadašnjeg sustava. Svaka dobra umjetnost koja govori o politici mora ili kritizirati ili ukazivati na probleme u određenoj situaciji, inače je običan pamflet. Propitivanje u umjetnosti uvijek je važno. Najvažnija pitanja koja bi ovaj film trebao otvoriti su ljudski odnosi, odnosno pitanje što je važnije, zaštititi obitelj ili izdati neke ideale. To je pitanje koje je uvijek aktualno. Samu činjenicu da se majka sprijateljila s njemačkim pukovnikom zajednica je osudila, iako nije ona to odlučila, nego ju je na to natjerala sestra. Tu se javljaju i drugi problemi, od obračunavanja s pobijeđenima u ratu do raznih ljudskih problema. I zato je ta predstava uvijek bila snažna.

NACIONAL: Jeste li s redateljske strane bili skeptični kako kazališnu predstavu prebaciti na film, s obzirom na to da je to često težak posao?

Kada sam ušao u projekt kao koredatelj, želio sam da to bude više privatna drama, a manje ratni film. Želio sam što manje masovnih scena, tenkova, partizana i Nijemaca, a više sam želio prikazati priču obitelji rastrganu ratom. Nisam se bojao postavljanja predstave na film jer je scenarij dugo nastajao. Rade je dugo radio scenarij, neke stvari je preuzeo iz scenarija koji je pokojni Živojin Pavlović pisao jer je i on želio snimiti taj film. Rade nije bio zadovoljan tim scenarijem, ali nekoliko scena iz njega su fantastične. Sada su Dušan Jovanović i Rade napravili mali zaokret u scenariju i u prvi plan su istaknuli dijete, njegovu majku i njemačkog pukovnika. To je dobro i daje određenu filmičnost. U predstavi to nije bilo u prvom planu.

NACIONAL: Koliko je bilo lako ili teško uvjeriti Jovanovića da se nakon puno godina uključi u stvaranje filma?

Nije bilo teško, ali s njim smo vodili kreativne borbe oko scenarija. To je sasvim normalno jer “Oslobođenje Skoplja” je njegovo dijete, ali on bi na kraju razmislio i ponekad bi rekao “dobro, dečki, u pravu ste”. Jovanović je vrlo uzbuđen došao na snimanje, bio je oduševljen lokacijama koje smo pronašli i govorio je kako je to isto kao što je bilo 1944.

NACIONAL: Kazališna predstava “Oslobođenje Skoplja” bila je koprodukcija nekoliko republika tadašnje Jugoslavije. Kako je došlo do toga da je to sada makedonski film?

Za razliku od predstave, u filmu je vrlo važna autentičnost. To je makedonska priča. Tu se priču moglo prebaciti u Zagreb, ali to onda ne bi bilo “Oslobođenje Skoplja”, nego bi to bio film koji bi se tko zna kako zvao, ali bi nastao po motivima predstave “Oslobođenje Skoplja”. Ako smo željeli snimiti film “Oslobođenje Skoplja”, onda je to moralo biti u Skoplju. Moralo se govoriti makedonskim jezikom jer film mora biti autentičan. I zato je to morao biti makedonski film, a kako je Rade začetnik te ideje, onda je Hrvatska koproducent. Uz to, producenti filma su jedna finska i jedna engleska kompanija.

NACIONAL: Pričalo se o tome da bi Thomas Kretschmann, njemački glumac poznat i u Hollywoodu, mogao dobiti ulogu oficira.

Trebao je, htio je, ali nije mogao. Kretschmann i Rade su veliki prijatelji, kontaktirali smo ga, ali bio je zauzet u vrijeme snimanja našeg filma. Termini se nisu mogli uskladiti, što je bila velika šteta. Kako smo nakon toga našli finske producente, onda smo se zapitali: zašto nam Finci ne bi glumili Nijemce? Plavokosi su, stasiti, pravi arijevci.

NACIONAL: Tko je bio šef na snimanju, vi ili otac? Nečija je morala biti zadnja, je li prevladao očev autoritet ili vaše redateljsko iskustvo?

Jako sam se toga bojao, ali sam se iznenadio kako smo se dobro nadopunjavali. Nekako je prirodno krenulo da Rade više radi s glumcima, dok sam ja više radio s kamerom i u tehničkom dijelu posla. Razgovarali smo o svemu. Naravno, on se miješao u moj dio posla, kao i ja u njegov. Kada se nešto njemu ne bi svidjelo, snimili bismo dvije verzije iste scene, moju i njegovu, da vidimo čija je ideja bolja. Znam da milijun puta mogu biti u krivu, ali isto tako volim da me se posluša. Volim čuti tuđe mišljenje, a i Rade je takav. Bilo je situacija kada on nije želio odstupiti, ali to su bile sitnice. A kao odgovor na pitanje tko je bio šef, mogu reći da je to ipak bio Rade. Pa kako ću ja njemu biti šef? Ja sam mu bio šef na filmu “72 dana”, dok je na snimanju “Oslobođenje Skoplja” on bio gazda. Za jedan posto. Ali nikakvih problema nije bilo.

NACIONAL: Vaš je otac imao 68 godina kada ste počeli snimati film, teško se mogu naći redateljski debitanti u tim godinama. Je li se bojao da neće znati režirati?

Ne znam je li se bojao, ali ako i jest, to nije pokazao. Ako nešto nije razumio, pitao je, a ja bih mu objasnio.

NACIONAL: Vi ste nakon filma “72 dana” rekli da ste pomalo inertni, ali da se ne biste smjeli uspavati. Jeste li imali nekih drugih filmskih ideja ili ste se uspavali, pa vas je otac ovim filmom “probudio”?

Nije stvar inercije, nas je puno, a novca je malo. Čekao sam da dođem na red i evo, nakon tri godine na natječaju HAVC– a prošao mi je film “Tereza 33”. Mene je 2012. kontaktirala Lana Barić i ponudila priču za film. To je nešto što me strašno veseli, jako sam napet zbog tog projekta jer mislim da će to biti odličan film. Scenarij je fantastičan, nadam se i da će film biti takav, osim ako nešto zeznem. Nadam se da neću. Scenarij je moderan i iskren, to je priča o mladoj ženi i nesnalaženju u društvu. Cijeli film snimat ćemo u Splitu i jedva čekam sljedeću godinu da počnem. Lana Barić će imati glavnu ulogu. Nije me iznenadila kvaliteta njezina scenarija jer sam znao da piše kratke forme, radila je na scenariju kratkog filma “Bijela” Zvonimira Jurića u kojem je i glumila.

NACIONAL: Nakon što je u listopadu prošle godine objavljeno da vam je HAVC odobrio novac za film “Tereza 33”, promijenila se vlast, a desničarski mediji napali su HAVC i zbog toga što se vama i Predragu Ličini daje novac za filmove. Aludiralo se na vaše etničko porijeklo. Jeste li se zapitali u kakvoj to državi živimo?

To je prevelika glupost da bi me pogodila. Osobe koje to pišu nemaju pojma ni o čemu, ne znaju činjenice niti ih one zanimaju. Njih ne zanima to što sam ja pet godina čekao novac za svoj prvi film, dok sam za “Terezu 33” čekao tri godine. Njih ne zanima što je to odličan scenarij. Kukali su da Srbi snimaju, a s druge strane Kristijan Milić ne može snimiti film. Miliću je HAVC financirao dva filma, on radi odličan posao, ujedno je i dobar prijatelj s nama koje napadaju. Ličina, Milić i ja smo prijatelji, kao i velika većina ljudi u audiovizualnoj zajednici. Apsurdno je da oni koji pojma nemaju iz političkih pobuda “rokaju” po nama koji smo prilično jedinstveni. Politiku ne zanima dobar film, oni zbog privatnih interesa nastoje poljuljati nešto što ne mogu kontrolirati.

NACIONAL: Sve se to događalo u vrijeme ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i brojni kulturni radnici potpisali su peticiju za njegovu smjenu. Apel su potpisali i vaš otac i vaša sestra Lucija Šerbedžija. Zašto ga vi niste potpisali?

Iako sam prisustvovao protestnim mitinzima, nisam potpisao peticiju jer sam predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja. Moj potpis ima težinu DHFR-a i time mogu naštetiti struci kojoj sam predsjednik. Ti potpisi su se ticali svjetonazora ministra koje ja privatno nikako ne podržavam, ali kao predstavnik svih članova društva nemam pravo potpisati tu peticiju, iako se slažem u svemu s potpisnicima jer nas u društvu ima svakakvih, i lijevih i desnih. Zaključak našeg društva bio je da sjednemo s ministrom Hasanbegovićem za stol i razgovaramo o tome kako on vidi hrvatski film i što nudi. Nažalost, suradnja se nije desila. Imali smo jedan sastanak na kojem je on, kao, bio spreman surađivati. Ali nije napravio ništa od onoga što smo se dogovorili. Rekao je da želi pitati struku o svemu, ali nas nikada nije ništa pitao. Najnovija njegova odluka je ta da ne želi produžiti ugovor Sanji Ravlić, predstavnici HAVC-a u Eurimagesu, europskom filmskom fondu. Nemam ništa protiv kolege Davora Švaića koji ju je zamijenio, želim mu svu sreću. Ali ljudi iz Eurimagesa sada nas zovu i pitaju što se dogodilo, a mi se crvenimo. To su sve naši prijatelji i suradnici Sanje Ravlić. Ministar je pokazao da uopće ne razumije potrebe hrvatskog filma.

• ‘BRAD PITT I ANGELINA JOLIE došli su na party filma ’72 dana’. Zabranio sam da ih fotografiraju, a ona mi je rekla: ‘Danilo, idemo se fotografirati, treba ti fotografija sa mnom”

NACIONAL: Što ste vi tražili od ministra Hasanbegovića?

Malo mi je glupo govoriti o sada već bivšem ministru jer je Vlada pala ali, primjerice, apsurdno je da u ožujku ove godine on ne zna da treba poslati HAVC-u godišnji ugovor, on je mislio da ga HAVC njemu šalje. To je neozbiljno. Ali čim kažem da je ministar propustio napraviti neke stvari, reći će da to govori jugonostalgičar, Srbin, četnik, i tako dalje. Ljudi moji, to nema veze s ljevicom i desnicom. Mene hrvatska dnevna politika uopće ne zanima, a kao predstavnika struke ne zanima me ministrov svjetonazor. Za vrijeme Jasena Mesića, HDZ-ova ministra kulture, sve je funkcioniralo vrlo dobro. On je razumio potrebe hrvatskog filma, a sadašnja pozicija hrvatskog filma je plod te naše suradnje. To smo mi i rekli ministru Hasanbegoviću, ali on nam je rekao da to njega ne zanima jer HDZ nije njegova stranka. To je politika, a ja želim što manje biti blizu naših političara, i lijevih i desnih. Takav soj ljudi mi ne paše.

NACIONAL: Više vam paše glazba, gitarist ste u rockabilly bendu Greaseballs koji je bio popularan krajem osamdesetih, a sada se ponovo okupio i snimio album. Kako je došlo do toga da ste se ponovo sastali?

Mi smo 1990. snimili album za Jugoton koji nikada nije objavljen. Rat je počeo, mi smo željeli još nešto nadosnimavati, Jugoton ga je želio objaviti bez nadosnimavanja i tu je bio kraj. Bend se polako raspao, Davor Viduka je osnovao Kojote, zatim je svirao u Majkama, a sad svira u Kawasaki 3p-u. Prije desetak godina bio je rockabilly revival u klubu Gjuro, tada smo svirali u tom klubu i prema broju ljudi koji nas je gledao, shvatili smo da smo bili zvijezde večeri. Polako smo se počeli družiti i svirati na koncertima, a sve to na kraju je rezultiralo dogovorom o objavljivanju albuma s izdavačkom kućom Dancing Bear. Album je snimljen, a članovi benda gotovo su isti kao na početku, osim bubnjara jer je Arsena Novaka zamijenio Ico Dajak. Album će izaći sredinom rujna, ponovo smo snimili stare pjesme, ali s brojnim gostima. Glazba je uz film moja strast i osim što sviram u Greaseballsima, imam i bend Luni Megumi s kojim ću također uskoro objaviti album.

NACIONAL: Vaš film “72 dana” bio je hrvatski kandidat za Oscara, a možda i “Oslobođenje Skoplja” bude makedonski kandidat za tu nagradu. Što sada mislite o tadašnjoj promociji tog filma u Americi, o druženju s Angelinom Jolie i Bradom Pittom i bi li ime vašeg oca kao redatelja moglo zaintrigirati ne samo oskarovske, nego i festivalske krugove?

Nažalost, mi smo premali za tu nagradu. Oscar za najbolji strani film uvijek je bio ispolitiziran, ali ne želim time umanjiti uspjeh Danisa Tanovića i filma “Ničija zemlja”. Ruski film “Burnt by the Sun” redatelja Nikite Mikhalkova osvojio je 1995. Oscara za najbolji strani film, a tada je Mikhalkov samo za oskarovsku promociju raspolagao s nekoliko milijuna dolara. To je kod nas nemoguće. Mi smo za film “72 dana” imali novac za put u SAD i za dvije, tri projekcije u Los Angelesu. Rade je napravio što je mogao, pozvao je neke svoje prijatelje poput Annette Bening, Brada Pitta i Angeline Jolie. Došli su nam na party. Bilo mi je neugodno pa sam zabranio fotografima da fotografiraju kako bi se gosti opustili. I onda mi je prišla Angelina Jolie i rekla “Danilo, idemo sada napraviti nekoliko fotografija”. Meni je to bilo čudno, na što mi je ona rekla “pa to ti treba, treba ti fotografija sa mnom”. Festivali su druga stvar, lakše je upasti u Cannes ili Veneciju, nego u uži izbor za Oscara. Svejedno, siguran sam da će uskoro neki hrvatski igrani film ući i u taj, dosad nedostižni krug.