Pripadnik nove generacije sevdaha Damir Imamović sa svojim sastavom Sevdah Takht uskoro objavljuje novi album ‘Dvojka’ za prestižnu diskografsku kuću Glitterbeat

Damir Imamović unuk je legendarnog bosanskohercegovačkog interpretatora sevdalinki Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, također interpretatora sevdalinki s kojim je povremeno i nastupao. Nazivaju ga i revolucionarom žanra sevdalinki, kao i izvornim glasom sevdaha današnjice. Veći dio svog života (37) proveo je sa sevdahom. Proučava ga, predaje o njemu, ali ponajprije ga stvara i interpretira. Iza njega su osam diskografskih izdanja, brojne međunarodne suradnje te nemali broj nastupa širom Europe. Sastavom Sevdah Takht, koji je predstavio albumom 2012., okrenuo je novu stranicu u karijeri koja bi za njega i za sevdah mogla značiti ulazak na velika vrata na globalnu scenu. Prošle godine potpisao je ugovor s diskografskom kućom Glitterbeat koja je u proteklih nekoliko godina postala najvažnija world music etiketa u svijetu. Uskoro nakon potpisivanja tog ugovora svirao je na prestižnom world music festivalu WOMEX i ostvario brojne poslovne kontakte. Za nešto više od mjesec dana Sevdah Takht objavit će novi studijski album “Dvojka” koji je nedavno najavljen i prvim singlom “Sarajevo”. U razgovoru za Nacional Imamović je govorio o novom albumu, sevdahu, životu u Sarajevu, aktualnoj društvenopolitičkoj situaciji u BiH i nacionalizmu.

NACIONAL: Vrijeme je ponovnog bujanja nacionalizma i nacionalnih podjela, koji su već doveli do prolijevanja krvi na ovim prostorima. Je li sevdah nadnacionalni glazbeni žanr ili ga jedna od nacija s ovih prostora može predstaviti kao svoju autohtonu glazbu?

To vrijeme nikada nije ni prestalo; vama u Hrvatskoj samo se u jednom momentu tako učinilo, da će snage fašizma i podjela polako jenjavati, a znao sam čak čuti da je “ta Bosna više predosadna s tim nacionalizmom”. Ali vampiri su ponovo tu. Mi u BiH nemamo takvih zabluda, ali nažalost – ni mnogo nade. Inače, mislim da je sam pojam “autohtone glazbe” problematičan. Svaka umjetnost vezana je uz svoj kontekst; to je važno i neizbježno. Ipak, muzika može biti nečija svojina jedino preko svog nasilnog uprezanja u ovaj ili onaj identitet. Kada se podvuče crta, umjetnost koja ne komunicira usprkos identitetu, mrtva je i dosadna. Sve to važi i za sevdah o kojemu nismo navikli govoriti kao o umjetnosti. Upravo zbog one vladavine konzervativaca nad našim znanjem o prošlosti. Nasuprot tome, sevdah je ono što ostane kada se prijeđe granica: nesigurnost, tuga, nostalgija, melankolija, zavežljaj, ključ od kuće koje više nema. To je gubljenje tla pod nogama, a identiteti i njihova politička artikulacija ne mogu bez tla, i krvi.

NACIONAL: Nisu rijetki verbalni napadi na vas i vaše eksperimentiranje sa sevdahom, zbog čega ste nedavno svima koji vas osuđuju javno odgovorili da vas “boli ona stvar za njihovu zatvorenost, neznanja i strahove“, nastupajući pritom kao predstavnik nove generacije sevdalija “kojoj nitko ništa nije dao“ i napominjući da ste “sami našli svoje mjesto pod suncem i nemate namjeru stati jer je sevdah umjetnost slobode, a ne zatucanosti i straha“. Kome smeta vaš sevdah?

Povod za taj komentar nije bio napad na mene osobno, nego na Božu Vreću. To je momak s kojim sam nekada davno radio i koji sada gradi vrlo interesantnu karijeru sa svojom vizijom sevdaha koja se zasniva ponajviše na kazališnoj cross-dressing igri kao jednom novom odnosu prema tradicionalnoj muzici kod nas. Naravno, zbog toga vrište mrzitelji raznih profila. Osobno, meni je bilo stalo podržati ga kroz jedan “generacijski” statement koji je počeo kao Facebook status. Vratio bih se ponovo na onu priču o pjesmi “Sarajevo” s početka: nema više šutnje i sklanjanja nacionalistima i konzervativcima svih boja i dezena. Ako to ikada ponovimo, zaslužit ćemo neke nove logore.

NACIONAL: Vaš novi album “Dvojka” objavit će diskografska kuća Glitterbeat koja je prošle godine proglašena najboljom world music etiketom na svijetu. Na sličan način do globalne popularnosti došli su i kubanski glazbenici, kao i izvođači fado glazbe iz Portugala. Mislite li da bi sevdah mogao postati jednako zanimljiv publici širom svijeta, a izvođači poput vas, Bože Vreće i Amire Medunjanin – globalne zvijezde?

Zaista ne znam. Jako je teško probiti se na međunarodnoj sceni i izgraditi svoj glas. Neki to rade putem jednostavnog “predstavljanja svoje kulture”. To zna biti vrlo simpatično, ali i muzički beskrajno dosadno jer te često osudi na ponavljanje onoga što je ljudima već dobro poznato. Mislim da svatko od nas ima neki svoj put. Amira Medunjanin i ja u ovome smo tek nešto više od desetak godina, Divanhana četiri ili pet, Božo Vrećo možda tri. Vrlo malo je iskustava s takvim pristupom muzici kod nas. Nemaš starije kolege da te posavjetuju o međunarodnoj sceni, sve učiš u hodu.

NACIONAL: Krajem travnja Sevdah Takht objavit će novi album “Dvojka”. Osim što vam se pridružila Ivana Đurić na violini, koliko se novi album glazbom i stihovima razlikuje od prethodnog?

Uvijek je nezgodno suditi o vlastitom radu, ali zaista vjerujem da je ovo moj najzreliji album do sada. Za to su krivi perkusionist Nenad Kovačić, basist Ivan Mihajlović, violinistica Ivana Đurić koja nam se pridružila prošlog ljeta, ali i producent Chris Eckman koji je zaista pomogao da sve ono što smo posljednjih godina sanjali ne nestane u procesu proizvodnje i pojavi se na albumu. Također, više od pola albuma su nove pjesme bazirane na tradiciji sevdaha. Pisao sam ih godinama, malo po malo, destilirao najbolje i sada ih iznosim pred javnost.

• ‘U JAVNOM ŽIVOTU slavimo konzerve koje ništa bitno nisu uradile. Konzervativcima smo prepustili govor o povijesti, a svi progresivci sklanjaju se, osuđujući same sebe na alternativu’

NACIONAL: Koliko ste se stilom odmaknuli od tradicionalnog sevdaha i ponudili svoje viđenje spajanjem sevdaha s jazzom i ostalim glazbenim pravcima?

Iskreno, nikada mi nije bilo milo to svrstavanje u jazz ili, još gore, etno-jazz. Od jazza sam oduvijek pokušavao ukrasti duh slobode – improvizaciju i stalnu rekontekstualizaciju starih melodija – ali nikada nisam imao ambiciju biti jazz muzičar. Mislim da je sasvim normalno da i sevdah vremenom doživljava promjene i ne mislim da sam prestao biti sevdalija samo zato što sam promijenio ritam ili harmonizaciju određenih pjesama. Ne mislim da sam se posebno odmakao od sevdaha i kada sam prvi put, 2007. godine snimio jednu autorsku pjesmu. Radi se o pjesmi “Dva se draga”, tradicionalnom tekstu na koji sam napisao novu melodiju.

NACIONAL: Album ste predstavili pjesmom “Sarajevo” koja je svojevrsna posveta jednom drugom Sarajevu. Onomu o kojemu se ne govori i ne piše. Kakvo je to drugo Sarajevo kojemu ste odlučili posvetiti pjesmu?

Nakon jednog ručka s prijateljima koji se dobro sjećaju grada iz 1960-ih i 1970-ih, pjesma je naprosto izašla iz mene. Pričali su mi o gotovo potpuno zaboravljenim ljudima koji su radili sjajne stvari u muzici, poeziji, prevodilaštvu, kulturi i umjetnosti. Ljudima koji su se usudili i tada biti slobodni, živjeti živote mimo matrica koje je društvo nudilo. U svakom smislu: ideologije, seksualnosti, sanjanja boljeg svijeta. Međutim, klinci u školama i svi mi u javnom životu slavimo konzerve koje nikada ništa bitno nisu uradile osim što su “politički ispravno” odigrale u datom momentu. Konzervativcima smo gotovo u potpunosti prepustili govor o povijesti, a svi progresivno usmjereni ljudi uredno se sklanjaju u stranu, unaprijed osuđujući same sebe na alternativu. “Sarajevo” je pjesma o tome.

NACIONAL: Koliko je teško danas biti drugačiji u Sarajevu?

Teško je biti drugačiji bilo gdje. Cijela naša kultura na južnoslavenskom prostoru kultura je gradnje logora za drugačije. Ali nećemo se dati bez borbe. Teško je sačuvati prisebnost i ne napraviti od sebe žrtvu. Nedavno sam negdje pročitao da je netko sjajno rekao: “Nadam se da neću umisliti da me progone samo zato što se ne slažu sa mnom.”

NACIONAL: Imate li podršku vladajućih struktura, a prije svega ministarstva kulture? Pomažu li vam financijski, logistički… ili ste nevidljivi za te ljude?

Imao sam podršku različitih ministarstava za različite projekte. Često se desi da po tim institucijama rade ljudi koji žele dobro i žele podržati mlađe ljude koji nešto rade. Možda oni to čitaju u konzervativnom ključu “zaštite naše kulture i običaja”, ali kako god. Imam sreću što sam od početka svog profesionalnog bavljenja muzikom uvijek lijepo prodavao karte i svirao dosta koncerata, a to je jedino što ti niko ne može oduzeti.

NACIONAL: Ide li po vašem mišljenju BiH u dobrom smjeru, vidite li neki optimizam i napredak ili smatrate da aktualna vlast ne zna što radi?

BiH je zbog svog ustrojstva osuđen biti talac regionalnih događanja, možda više nego ijedna druga zemlja. Recimo, zbog srpske nacionalističke politike i poslovične nezainteresiranosti bošnjačkih političara, BiH nikada nije priznala Kosovo ili uopće dogovorila bilo kakav mehanizam putovanja između BiH i Kosova. Nedavno sam radio jednu predstavu u kojoj su igrali glumci s Kosova: našli smo se radi proba u Beogradu jer Srbija ima bezvizni režim s Kosovom, a Bosna nema. Možete li to zamisliti?! Nakon svega! Mislim da političari poslovično ne znaju što rade, osim ako je za njihov džep. Ali dajte da se ne žalimo, želudac me zaboli.

• ‘JEDINO U BUDŽETSKIM STAVKAMA za plaće političara nikada nema zastoja: to se uvijek nekako zakrpa. Moramo izaći na ulice svako malo da ih podsjetimo da postojimo’

NACIONAL: Nemiri koji su zatresli BiH, prije dvije godine preplašili su političare. Koliko je takvo “događanje naroda” lijek za ozdravljenje društva?

Mislim da drugog lijeka nema. Demokratski mehanizmi ne omogućavaju da se stanje promijeni iz dva razloga: prvi je specifični BiH problem podijeljenosti koji je učitan u ustav i za čiju promjenu se ne naziru snage, a drugi standardna neoliberalna politika koju “naši” političari igraju ništa manje dobro od “vaših”. Jedino u budžetskim stavkama za plaće političara nikada nema zastoja: to se uvijek nekako zakrpa. Kada se oko toga trebaju dogovoriti, odjednom znaju i na engleskom pregovarati sa Svjetskom bankom za kredit, odjednom znaju unajmiti agenciju za konzalting. Da se masa iz ovog ili onog razloga ne okupi na trgu s vremena na vrijeme, imam utisak da administracija ne bi radila ni ovo malo što radi. Moramo izaći na ulice svako malo da ih uopće podsjetimo da postojimo.

NACIONAL: Vjerujete li da postoji neki model međusobnog dogovora triju naroda u BiH o zdravoj, zajedničkoj državi, zemlji ekonomske stabilnosti i prosperiteta – ili je ponovo potrebna međunarodna zajednica sa svojim pravilima?

Ne. Mislim da je priča o “narodima” potpuno zastarjela i dio je problema, a ne rješenja. Potrebno nam je jedno potpuno novo promišljanje politike. Pritisak međunarodne zajednice kroz projekt Europske unije i težnju k EU treba iskoristiti kao motor, iako je i to slabašna nada. Treba učiti iz susjedskih primjera: Hrvatsku su, između ostalog, ocjenjivali prilikom prijema u EU po tome koliko se emancipirala u odnosu prema seksualnim manjinama. Jednom kada je ušla u EU, moglo se komotno pribjeći referendumu o braku. Jednom kada uđeš u EU, možeš se ponovo vratiti u fašizam svoj nasušni. Zato bi možda bilo dobro da “proces priključivanja” traje beskonačno.

NACIONAL: Krajem prošle godine nastupili ste na najpoznatijem svjetskom world music festivalu WOMEX. Kakva su iskustva s festivala i jeste li već ostvarili korisne kontakte?

Godinama sam izbjegavao sve festivale sajamskog tipa jer sam mislio da tu nema interesantne muzike i da se uglavnom radi o susretima agenata, menadžera i ljudi iz biznisa. Ipak, odlučio sam probati i prijavio sam bend. Prošli smo iz prve, dobili showcase u Budimpešti i napravili zaista divne stvari. Imamo nove agente za različita područja, dosta prilika otvara se za turneje po svijetu i ono što radimo došlo je ušiju ljudi koji nam u tome mogu pomoću. A to je najvažnije. Izdanje za Glitterbeat Records dogovorili smo nešto prije tog festivala, tako da smo nastupili u vrlo lagodnoj poziciji: već smo imali ugovor s izdavačem koji je dvije godine zaredom upravo na WOMEX-u proglašen najboljim World Music izdavačem na svijetu.

NACIONAL: Otad ste se počeli intenzivno baviti sevdahom, ostvarili ste niz projekata. Od Sevdah Laba, raznih radionica i predavanja pa preko brojnih suradnji s glazbenicima kao što su Bachar Khalife, Bojan Z i Eric Vloeimans, Vlatko Stefanovski, Tamara Obrovac, Natsuki Kido, Jadranka Stojaković, Frenkie, Vlado Kreslin… Je li vam aktualni Sevdah Takht prioritet ili planirate nastaviti proučavati sevdah i kroz neke nove projekte i suradnje?

Sevdah Takht mi je u potpunosti prioritet već neko vrijeme. Nova ploča donosi dosta obaveza i mukotrpnog rada, ali i predivnih stvari. Što se tiče obrazovnih i drugih projekata, sevdah je moja strast koju upražnjavam u svakom segmentu svoga života. To je za mene ne samo muzički, kreativni i poslovni, nego i intelektualni izazov. Drugim riječima, dosta toga planiram u narednim godinama i tko zna kakve će se prilike još otvoriti.