INTERVIEW: Čedo Komljenović – Monty Shadow: Nomadski život gurua luksuza

Autor:

Arhiva Nacionala

Objavljeno u Nacionalu br. 492, 2005-04-19

Osebujni Čedo Komljenović, čuveni fotograf i neformalni PR mnogih stranih firmi i događanja te strastveni kolekcionar luksuznih satova, automobila i odjeće, u razgovoru za Nacional prvi put u javnosti govori o dugogodišnjoj karijeri u svijetu glamura, lutalačkoj energiji i važnosti osobnih poznanstava, otkriću Charlize Theron i darovitosti Sylvestera Stallonea

Svi ga poznaju, nitko točno ne zna što i za koga radi. Čedo Komljenović, nekad čuveni fotograf i image maker, koji je svojom osebujnom ličnošću, kontaktima i prijateljstvima koje je godinama stvarao i njegovao probijajući se i radeći u svjetskim metropolama, danas je uspješan poslovni čovjek koji radi za veliku međunarodnu korporaciju Richemont Group, ali bez radnog stola i ureda. Njemu samo trebaju mobitel, avionska karta, privatni zrakoplov, dobar automobil da stigne negdje gdje se okupila sportska, poslovna, glumačka ili modna elita, milje u kojemu se osjeća poput ribe u vodi. Ta neformalna public relation osoba mnogih svjetskih tvrtki, događanja, manifestacija i skupova, te čovjek koji je cijeli život u medijima i najbolje zna njihovu moć i kako da ih i sam iskoristi, nije o sebi u njima nikada ništa rekao. Lansirao je puno cura u manekenski i glumački biznis, radio s najpoznatijim modelima, sudjelovao u reklamnim kampanjama najpoznatijih luksuznih marki i promovirao ih, a jedan je od osnivača i tzv. sportskih oscara Laureus koji se dodjeljuju slavnim svjetskim sportašima od 2000. godine u Monte Carlu pod pokroviteljstvom princa Alberta. Njegova su strast luksuzne stvari, od satova do automobila, dizajnerskih odijela, cipela i namještaja, sve što je vrhunski izrađeno, što ima priču i tradiciju, pa nije čudo što ga nazivaju guruom luksuza.

‘Simbol luksuza su ručni sat i zanatstvo, kad se na izradi pojedinog predmeta radi danima i mjesecima. Tvrtke danas žele oživjeti manufakturu i to je dobro’ ‘Brak i obitelj su divne stvari, ali ne za nomade poput mene. Možeš biti najveći anđeo, ali kad si okružen s deset manekenki, supruga ti ne vjeruje’ ‘Skroman je, sramežljiv, a kao veoma inteligentan čovjek, odlično predviđa događaje. To mi se uz opću kulturu katkad čini klučno za uspjeh’ ‘Stjecao sam s godinama veliko povjerenje ljudi koje sam sretao u svom poslu, vjerojatno i zato što nikada nisam rušio mostove za sobom’Srela sam ga početkom travnja u Ženevi na Salonu visokog urarstva gdje su bile brojne marke Richemont grupe, ali razgovarali smo u Zagrebu, gdje je prošli tjedan boravio zbog Crans Montana Foruma i Cartierove izložbe nakita u Muzeju Mimara, događaja u čijem je organiziranju i sam sudjelovao. Prvi put je govorio o sebi i karijeri u svijetu glamoura i jet-seta koju je započeo u Zagrebu šezdesetih godina.

NACIONAL: Zašto je, po vama, važan taj političko-ekonomski skup koji se održao prošli tjedan u Zagrebu? – Crans Montana Forum je pokušaj da se Zagrebu i Hrvatskoj vrati mjesto svojevrsnog središta cijele istočne Europe, koje je desetljećima imao, a potom izgubio početkom 90-ih zbog rata u Hrvatskoj. Sada kad je Europa počela dobivati novu formu i sadržaj, ključno je da se takav veliki političko-gospodarski skup održao u Zagrebu. Žao mi je ipak što se to nije dogodilo po nekom isključivo zagrebačkom, odnosno hrvatskom konceptu. Mislim da nam nije trebao koncept Crans Montane jer dovoljno smo snažni da organiziramo vlastiti istočnoeuropski forum. To bi mogla postati tradicija jer Hrvatska bi od toga sigurno imala veliku korist.

NACIONAL: Je li bilo teško dovesti u Zagreb Cartierovu izložbu? – Kad se počelo govoriti o Crans Montana Forumu, odmah sam se počeo baviti mišlju kako takav skup obogatiti nekim kulturnim sadržajem. Znao sam za Cartierovu zbirku koja broji više od 1500 komada fantastičnog nakita. U Cartieru su se ljubazno odazvali i dogovoreno je da se u Zagrebu pokaže jedan mali, ali vrlo vrijedan i jedinstven dio, a to su tijare. U Cartieru nisu još mnogo zainteresirani za Hrvatsku u komercijalnom smislu jer je to malo tržište, ali kako u svijetu Hrvate smatraju kulturnim narodom, bilo im je drago što upravo ovdje mogu pokazati zbirku. Zbog tehničkih problema, specijalnog prijevoza i osiguranja, nije bilo lako dovesti izložbu. To je poput filma o Jamesu Bondu, i traži puno truda i energije, a rok je za sve bio vrlo kratak. Važno je da je sve izvrsno prošlo i nadam se da će takva izložba privući i druge da vrijedne zbirke izlažu u Zagrebu. No u Zagreb sam doveo za tu priliku i nekoliko najboljih automobila DaimlerChryslera i Mercedesa, simbole njihove proizvodnje. Preko Eurolinea i DaimlerChryslera u Stuttgartu Forum je dobio lijepu podršku, jer su se njihova luksuzna vozila koristila za prijevoz visokih uzvanika za njihova boravka u gradu. Sve što se ovih dana događalo bio je test kako idućih godina napraviti mnogo veći skup uz pomoć velikih sponzora.

NACIONAL: Koliko pomažu osobne veze i poznanstva kad se organiziraju međunarodni skupovi i manifestacije? – Osobna poznanstva su najvažnija u svemu. To znači da osobama najvišeg ranga možete izravno objasniti što želite i kako mogu pomoći. Hrvatska je jedinstvena država u Europi s nevjerojatnim potencijalima. Za najviše dva sata iz Hrvatske ćete avionom doći do svake europske metropole, a da ne pričam o prirodnim ljepotama i turističkim mogućnostima. Nažalost, malo je iskorišteno, a puno se i griješi. Ne razmišlja se o tzv. luksuznom turizmu koji je glavni pokretač cjelokupnog turizma, a mnoge su stvari u rukama malih spekulanata i biznismena koji nemaju ni iskustva ni ljubavi niti strasti za ono što rade. Dok se ne napravi pravi plan, strategija, i u to ne uključi ljude koji znaju posao, nešto znače u tom miljeu i mogu doći do najvećih magnata i tajkuna, u Hrvatskoj neće biti velikog turizma niti ičeg drugog.

NACIONAL: Sreli smo se prošli tjedan u Ženevi na Međunarodnom salonu visokog urarstva na kojem je najzastupljenija bila međunarodna grupa Richemont kojoj među ostalim pripadaju brojne vrhunske marke satova. Vezani ste posljednjih godina uz tu veliku korporaciju. Što zapravo za nju radite? – Kad bih nekome rekao da mogu u svakom trenutku doći do španjolskog kralja, dovoljno je da okrenem njegov broj, a tako i do brojnih svjetskih ličnosti na svim područjima, mislio bi da foliram. Stjecao sam s godinama veliko povjerenje ljudi koje sam sretao u svojemu poslu, vjerojatno i zato što nisam nikad rušio mostove za sobom. To naravno nije došlo preko noći. Putujući svijetom i živeći u Los Angelesu, Londonu i sada u Milanu, snimio sam dvije tisuće naslovnica za razne svjetske časopise i upoznao mnogo velikih ljudi. Nakon dvadesetak godina fotografskog iskustva shvatio sam da mogu napraviti i neke druge stvari. Napisao sam u Americi knjigu “Creating and building the brand” koja je postigla velik uspjeh, o čemu doma nitko nema pojma, te napravio još niz stvari o kojima se također malo zna. Što se tiče grupe Richemont, to je bilo ovako. Moj prijatelj, južnoafrički magnat Anthony Rupert, i njegov sin Johan Rupert, kod kojih sam jednom davno bio na odmoru, rekli su mi da bi oni htjeli da radim za njih. Rekao sam da ne mogu jer smo već dvadeset godina prijatelji, ali tada mi je Rupert rekao: “Ti ćeš biti naš ‘truffleman’. ‘Truffle’ je tartuf, najskuplja gljiva na svijetu, koju skrivenu u zemlji mogu naći samo specijalni psi. Ti ćeš za nas putovati svijetom i tražiti iznimne stvari, proizvode koji imaju imidž, kvalitetu, tradiciju, povijest. Naša kompanija Vendome, jedna od najpoznatijih na svijetu, treba nekog poput tebe.” Ta Rupertova kompanija danas se zove Richemont sa sjedištem u Ženevi i Londonu. Johan Rupert je predsjednik kompanije, jer je Anthony već star. Johan je bio vlasnik velike duhanske grupe Rothmans Carreras, ali ju je prodao BAT-u za 15 milijuna funti. Tako sam s Richemontom prije sedam godina sklopio ugovor i postao umjetnički direktor te velike grupe koja ima 28 marki, a najznačajnije su Mont Blanc, Cartier, Vacheron Constantin, IWC, Van Cleef&Arpels i Dunhill, to su samo neki od onih koji rade sa satovima i nakitom jer ima i modne marke – dio Chanela, Chloe, Hackett, te još niz vrhunskih luksuznih brandova.

NACIONAL: Kao guru luksuza, kako vas u posljednje doba često nazivaju, kako biste vi definirali luksuz? – Što je luksuz? Objasnit ću to nedavnom zgodom. Razgovarao sam neki dan s Armanijem i u neku ruku smo se posvadili. Rekao sam mu: “Mislim da sam pozvan da ti kažem da onaj madrac i krevet koji se nalaze u tvom butiku u Milanu ne predstavljaju luksuz. Ti si u 28 godina, koliko si u vrhu, uspio razviti samo brand, marku. Sve dotle dok takav krevet i madrac kakav je u tvom dućanu možeš za manje novca, jer nije neko ime, kupiti u Ikei, tu nema luksuza. Simbol luksuza su ručni rad i zanatstvo, kad se na izradi pojedinog predmeta radi danima i mjesecima.” Danas svjetske tvrtke koje žele nešto više pokušavaju oživiti manufakturu. Mislim da je to jako dobro i to je danas luksuz. Smislio sam fantastičnu stvar za koju mi je podršku dao Rupert: 2006. organizirat ću u Veneciji Festival za oživljavanje luksuza i podsjećanje na naše naslijeđe. Okupit ću vrhunske obrtnike koji izrađuju nakit, namještaj, odjeću, sve one koji imaju manufakture. Namjeravam poslije takav festival organizirati i u drugim zemljama. To je posao “trufflemana” – grupi Richemont otvaram nove vizije, sve što bi moglo unaprijediti tu kompaniju vrijednu 16 milijardi dolara.

NACIONAL: Neke marke su zahvaljujući vama postale superpoznate i profitabilne, koje? – Nezapamćen uspjeh postigao je talijanski sat Panerai. Ta tvrtka koja je prije deset godina vrijedila nekoliko milijuna dolara danas vrijedi više od 500 milijuna dolara, a sada je i dio Richemont grupe. Sat ima dugu povijest, bio je originalno ronilački sat talijanske mornarice: za vrijeme Prvog svjetskog rata Talijani su proizvodili torpeda, zvali su ih svinje, koja su specijalne ronilačke jedinice pričvršćivale pod neprijateljske brodove. Sat Panerai pokazivao je roniocima koliko mogu ostati pod morem. Sve sam to saznao kad sam za jedan japanski list radio veliku reportažu o satu Panerai. Sat mi se svidio jer je bio jednostavnog, čistog dizajna i stalno sam ga nosio. Kad sam došao u Hollywood, Sylvester Stallone, Arnold Schwarzenegger i Bruce Willis oduševili su se satom. Stallone ga je potom nosio u jednom filmu, a proizvedena je i ograničena serija nazvana Slytech. Stallone je mnogo satova darovao prijateljima i za sat se brzo pročulo. To je bilo u vrijeme kad je počeo trend velikih čeličnih satova, koji je danas na vrhuncu, i proizvode ih sve velike tvrtke. No pravi je boom počeo nakon što sam Panerai darovao Rupertu. Drugi dan upitao me mogu li mu kupiti taj sat. Rekao sam mu da nema više takvih satova, da sam mu zadnji darovao. Tada je rekao: “Mislim na kompaniju, ne na jedan sat. Hoću da odmah kreneš u akciju.” Nazvao sam svog suradnika i 48 sati poslije kupili smo Panerai.

NACIONAL: Posljednjih je godina nastao kult sata, sve je više ljudi koji investiraju u vrhunske satove. Jeste li i vi kolekcionar? – Ne znam točno koliko ih imam, mislim da ih je više od sto.

NACIONAL: Vratimo se k vama, zašto ste se nastanili u Milanu? Koliko ste tamo? – U Milanu sam već četrnaest godina. Tamo sam zapravo prvo otišao kad sam prije dvadesetak godina napustio Zagreb. Dugo sam bio u Londonu, pet, šest godina u Los Angelesu, bio sam skitnica zahvaljujući profesiji fotografa. Kad sam osjetio da počinjem napuštati taj posao, odlučio sam se za život u Milanu, jer mi se činilo da talijanska vizija biznisa i kreativnosti omogućava pojedincu da se pokaže u najboljem svjetlu. Englezi su skloni depresiji čim slabije krene, kad na primjer počne recesija, a Nijemci su još gori ? to je takav mentalitet. Talijani su posve drukčiji, kad imaju problema, oni još više troše u promociju, propagandu, odnose s javnošću i na kraju dobro prođu. Milano je, osim toga, svjetski centar lifestylea, dizajna, biznisa, bankarstva. To je metropola nad metropolama. Život je tamo vrlo dinamičan i to mi odgovara.

NACIONAL: Živite u nekadašnjoj kuriji dosta izvan Milana. Ipak ste pobjegli od gužve? – Imam stan u Milanu u kojemu je danas moja kći Polona. Svoju kuću izvan grada kupio sam zahvaljujući prijatelju koji je bio vlasnik tvrtke Fila. Radio sam za Filu kao fotograf i image maker upravo u toj kuriji. Dok smo radili na kampanji, ljudi iz File rekli su mi da se iz hotela u Milanu preselim u taj prostor. Jako mi se svidio, pa sam ga otkupio i preuredio. To je moja Hamleys House, kako je zovem, prema čuvenoj kući igračaka u Londonu. Kad sam bio dijete i igrao se s krpenim lutkama, zamišljao sam da ću jednom imati lijepe stvari, velik automobil.

NACIONAL: Što se događalo poslije kampanje za Filu? – Kupio me Ellesse, bio je to transfer kao u nogometu, pa je i tamo novi imidž tvrtke postigao golem uspjeh. Opremali smo svojedobno slovensku i jugoslavensku reprezentaciju i mnogo drugih. Uvijek sam nastojao pomoći da se sponzorira vrhunske sportaše, među njima mnoge naše, kako bi lakše došli do vrha. Poslije Ellessea zvali su me iz jedne od najjačih svjetskih tvrtki Ralph Laurent da za nju radim.

NACIONAL: Veliki ste lutalica, u pokretu cijeli život. Kako to da unatoč takvom stilu života vaša kći godinama živi s vama a ne s majkom u Ljubljani? – Čini mi se da se ženska djeca nekako više priklanjaju ocu, iako ona nije bila stalno sa mnom. Mislim da sam Poloni pomogao da formira ličnost, nauči pet, šest jezika, obrazuje se i ima sposobnost da se svuda snađe. Rezultat je taj da bi joj sad možda trebalo ugraditi ručnu kočnicu.

NACIONAL: Kao fotograf i image maker uvijek ste okruženi najljepšim ženama, manekenkama i glumicama, a mnoge ste i lansirali u sam vrh. Kako to da ste se samo jednom ženili i zapravo ste dugo formalno samac? – Brak i obitelj su divne stvari, ali ne za nomade poput mene koji rade to što ja radim. Možeš biti najveći anđeo, ali kad si okružen s deset manekenki, putuješ svijetom ? nijedna supruga ne vjeruje u tvoju vjernost. Obično počnu rasprave i prepiranja i svatko ode na svoju stranu.

NACIONAL: Bili ste u braku s jednom od najpoznatijih manekenki bivše Jugoslavije, Slovenkom Mojcom Platner. Zar ni ona, koja je iz istog miljea, nije za vas imala razumijevanja? – Ne mogu reći da nije imala razumijevanja, ali bila je jako privržena svojoj obitelji, kući u Ljubljani, tamošnjem životu. Iako je radila i kao public relation osoba za najveće kreatore i kuće svijeta, poput Lanvina, Diora i Armanija, na kraju je odlučila skrasiti se u Ljubljani. Nisam to nikako mogao prihvatiti jer nisam znao što bih tamo radio. Tako nismo mogli ostati zajedno.

NACIONAL: Kao mlad fotograf neko ste vrijeme proveli u Švedskoj. Kako je zapravo išao taj put od Karlovca gdje ste odrasli pa do Zagreba i Švedske u tim ranim godinama? – Kao gimnazijalac u Karlovcu već sam počeo fotografirati. Pero Zlatar me uvukao u Karlovački tjednik. Potom sam otišao na studij komparativne književnosti i filozofije u Zagreb. U Švedsku i Englesku sam počeo odlaziti od sedamnaeste godine, da zaradim nešto preko ljeta. Drugi su išli na more, a ja brati jagode u Englesku. U Švedskoj sam bio nekoliko puta. Danju sam radio s fiksirima koji su smrdjeli, a po noći sam u restoranu gulio krumpire i lovio Skandinavke.

NACIONAL: Što je bila vaša odskočna daska, kako je počeo put prema uspjehu? – Fotografija! Ona mi je omogućila da dođem do najvećih svjetskih osoba. Shvatio sam da je važno održati kontakt, zahvaliti pismom i poslati dvije, tri slike. Danas je to lako, pošalješ fotografiju mailom, a tada se to pakiralo, slalo s pošte, bila je to velika gnjavaža.

NACIONAL: Koje su slavne osobe s kojima ste radili a potom se sprijateljili? – Sylvester Stallone, princeza Karolina s kojom imam odličan odnos još iz mladosti, Bruce Willis. Najviše prijatelja sam stekao dok sam radio za Sunday Times i engleski Vogue, te živio između Londona i Los Angelesa. Bili su to listovi kroz koje su prolazili svi koji su nešto značili, to je bilo vrijeme prvih paparazza. No prije 25 godina paparazzi fotografija bila je umjetnost. Danas je to profesija. Iz tog vremena datiraju poznanstva s Robertom De Nirom i Giannijem Versaceom.

NACIONAL: Tko vas se najviše dojmio? – Sylvester Stallone, jer u sebi krije ličnost koju samo malobrojni poznaju. Mislim da znam jako dobro procijeniti ljude. Dovoljno mi je pet minuta da znam tko je pravi frajer a tko fulirant. Stalonea svi gledaju kao Ramba i Rockyja, a malo tko zna da je završio likovnu akademiju, napisao dvadesetak scenarija pod pseudonimom, da mnogo zna o mnogim stvarima, a osobito o kulturi. Kad je jednom posjetio Firencu pa su mu vodiči pokazivali umjetnine i spomenike, on ih je impresionirao odličnim poznavanjem talijanske umjetnosti. Nevjerojatno je darovit za mnoge stvari, a njegova najveća kvaliteta je disciplina. Kad su mu bile 42 godine, pričali smo o golfu i rekao sam mu da je golf najbolji sport na svijetu. To ga je zaintrigiralo i on je danas jedan od najboljih igrača golfa amatera na svijetu, a to je postigao tako da je svaki dan tri, četiri sata vježbao. Svojim talentom i znanjem oduševio me i Robert De Niro. Skroman je, sramežljiv, a kao veoma inteligentan čovjek, odlično predviđa događaje. To mi se uz opću kulturu katkad čini ključnim za uspjeh. Dobar instinkt i viziju imao je primjerice jedan od najvećih tajkuna za kojeg sam radio 15 godina, Saul Kerzner, vlasnik Sun Cityja, Atlantisa, sve zajedno tristotinjak hotela.

NACIONAL: Što ste radili za Kerznera? – Mnogo toga, ali ispričat ću kako sam mu našao kuću na Azurnoj obali, koja je pripadala jednom ruskom princu. Bila je jedna od najljepših na tom području blizu Monte Carla i stajala oko šest, sedam milijuna dolara. Bila je jako velika, s 28 spavaćih soba i prekrasnom terasom s kineskim kupolama. Kad je on to ugledao, rekao mi je da srušim to sranje. Kazao sam da je to najljepše na toj kući i da mu samo pred ulazom nedostaju dvije kineske vaze visoke kao on, a on nije baš visok. Kupole nije srušio i kad smo se jednom našli u Kuala Lumpuru i bili u društvu sa sultanom Rajom Mudom u hotelu “Intercontinental”, Kerzner je na ulazu hotela ugledao dvije vaze i uzviknuo: “Monty, gledaj ove vaze. Sjećaš se da si mi rekao da takve stavim pred ulaz. Odmah ih kupi i pošalji u Monte Carlo.” Vidio sam da to nisu kineske vaze, pa sam mu rekao: “To su vaze iz Burme, nemaju veze s Kinezima.” Ali njega to nije zanimalo. “Ma baš me briga čije su, vidiš da su visoke kao ja.”

NACIONAL: Što ga niste doveli u Hrvatsku? – Bio je na Brijunima. Htio je tamo uložiti 350 milijuna dolara, no to je bilo za vrijeme Tuđmana i nitko nije niti odgovorio na njegovu ponudu. Kad je vidio da nema ništa od toga, odlučio je ulagati u Indijskom oceanu i na Bahame. Napravio je Atlantis. Možda bi i sada došao u Hrvatsku, ali ovdje nitko ne zna koje su naše ambicije, što želimo napraviti.

NACIONAL: Ima li među ženama onih koje su vas se osobito dojmile? – Uvijek sam znao prepoznati dobru kombinaciju ženskog duha i tijela. Radio sam s velikim manekenskim zvijezdama – Cindy Crawford, Naomi Campbell, Christy Brinkley, Christy Turlington, Stephanie Seymour, Lindom Evangelistom. One pripadaju eri supermodela, vremenu kad sam napravio najveći fotografski i urednički prodor. S njima sam bio i u Londonu i Parizu, na svim revijama Giannija Versacea, na početku Dolce&Gabbane i svih velikih stilista. Mogao bih reći da su desetak tih danas najpoznatijih modela, koji su stvarno dostigli vrhunac, bile zapravo moje bebe. Došle su k meni kad su imale samo 16, 17 godina. Jedna od onih koja je postigla najveći uspjeh je Charlize Theron. Doveo sam je iz Južne Afrike u Milano kao i drugu Južnoafrikanku, Tanju Purrie, top-model i jednu od najljepših žena koje sam slikao.

NACIONAL: Kako se probila Charlize Theron, trenutačno jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda? – U Milanu je snimala za neke tvrtke i nakon godinu dana sam shvatio da je veliki talent, rođena glumica. Poslao sam je u Hollywood, jer sam vidio da joj je tamo mjesto. Postao sam poznat po tome što sam stvorio jednu novu vrstu zabave, spoj mode i lifestylea. Prvi sam počeo dovoditi zvijezde na glamurozne događaje poput modnih revija i događanja. Pozivao sam zvijezde poput Sharon Stone, koju sam snimao kad joj je bilo 17 godina, do Mela Gibsona, Sylvestera Stallonea i drugih. To smo zajedno započeli Versace i ja. Versace je stvorio pojam supermodela.

NACIONAL: Ljepota, znači, nije presudna? – Prvo, bez medija ništa, a drugo, za manekenski je uspjeh potrebna karizma, komunikativnost i ponašanje. Znati se dobro ponašati u miljeu u kojemu se krećeš katkad je najvažnija stvar. O tome ovisi hoće li se manekenka uspjeti vinuti u vrh ili propasti. Za to je potrebna inteligencija i snalažljivost, da svladaš prepreke i razne opasne situacije.

NACIONAL: Jednom ste, kažu, ošamarili Naomi Campbell. Zašto? – Dobila je malu pljusku jer je došla na snimanje, gdje sam je čekao s asistentima i kamerama, nakon neprospavane noći i lumpanja. Bila je histerična i nemoguća. Katkad ne znaš kako bi motivirao cure, moraš im biti i tata i mama. Svaki sam model morao upoznati da bih znao kako iz njega izvući maksimum. Moraš biti psiholog. Kad bih Naomi rekao da je najbolja i najljepša, sve bi napravila kako treba. Ona nije imala veliku kulturu, ali je putujući mnogo naučila. Nastojao sam svim mladim djevojkama objasniti da kroz svijet u koji su kročile moraju hodati dostojanstveno, ali i uz dozu poniznosti, barem dok ne nauče pravila profesije.

NACIONAL: Bili ste u Rimu na sprovodu Pape? – Pozvao me moj prijatelj Davide Rampello. Nekad je bio moj asistent, a sada je u Rimu bio glavni koordinator sprovoda u Rimu. Poznat je u Italiji i po tome što je stvorio Mediaset i sada je direktor u jednom od najvećih talijanskih muzeja, Triennale di Milano. Poslao je po mene privatni Berlusconijev avion kojim smo kružili nad Rimom skoro dva sata jer je bila takva gužva u zraku zbog mnogo zrakoplova. Na aerodromu Ciampino, gdje slijeću privatni avioni, toga je dana bilo 300 malih zrakoplova poslaganih poput bicikala.

NACIONAL: Režirali ste jedan od najpoznatijih spotova Georgea Michaela, upravo sa supermodelima koje ste spomenuli. – S devet top-modela, a Cindy Crawford je cijelo vrijeme bila gola, iako mi na kraju nisu dopustili da spot tako pustimo. Samo su je na kraju nakratko pokazali golu. Nisu prihvatili ni drugu moju zamisao. Naomi je odjenula kožnatu jaknu Georgea Michaela koja se zapali i izgori zajedno s njom. Ta ideja nije prošla s obrazloženjem da se ne može zapaliti crnce. Nisam naravno o tome razmišljao, jer ja s takvim stvarima nemam problema.

NACIONAL: S toliko ljepotica oko sebe, jeste li se puno zaljubljivali? – Ljudi misle da sam playboy samo zato što se krećem u ženskom miljeu, ali to nije točno. To sve pripada atmosferi u kojoj živim i koju volim. Volim da se oko mene vrzmaju žene, koje su često dominantnije od nas muškaraca. Ne kaže se uzalud da iza svakog velikog muškarca stoji velika žena.

NACIONAL: Koja je iza vas? – Zapravo je ipak nema, ili je to na neki način moja pametna i ambiciozna kći.

NACIONAL: Još vas, čini se, nimalo ne umaraju putovanja i skitnje svijetom. Koja je tajna te velike energije? Kamo idete poslije Zagreba? – Nema tajne, to je stvar ravnoteže u prostoru i vremenu, yin i yang. A moja je sljedeća destinacija Portugal ? motociklističke utrke u Estorilu. Nazvao me danas čuveni motociklistički prvak Valentino Rossi koji je neki dan na utrci u Jeresu sve držao bez daha posljednjih minuta utrke, i rekao mi je da moram doći. Dok je još bio klinac, ja sam mu predstavio Mikea Doohana, najvećeg motociklista svih vremena, Australca koji je šest puta bio svjetski šampion. Doohan je Rossiju mnogo pomogao i naučio ga sve ono što danas zna, a Rossi zato i prema meni ima poseban odnos. Rekao mi je: “Mikea nema, u Australiji je i ti moraš doći u Estoril. Ako ne dođeš, izgubit ću.” Već je organiziran privatni avion i iz Zagreba idem u Estoril da bih bio s njim. To je samo jedan primjer da objasnim odakle energija. Sve crpim iz ljudi, prijatelja, daju mi snagu i pune me energijom. Oni koji me doista poznaju, obožavaju me, a oni koji me ne poznaju, o meni pričaju gluposti, ali to je njihova stvar.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.