Arhitekt, urbanist i znanstvenik uoči prve cjelovite monografije o njegovu opusu, komentira probleme zagrebačkog urbanizma i srozavanje etičkih i edukativnih principa u arhitektonskoj struci, a objašnjava i zašto smatra da je bolonjska reforma visokog školstva otkrila lošu stranu baš u arhitekturi

Nakon višegodišnjih opsežnih priprema, u prvoj polovici ožujka iz tiska izlazi prva cjelovita monografija o arhitektonsko-urbanističko-teorijskim aspektima opusa akademika Branka Kincla, istaknutog hrvatskog arhitekta, urbanista i znanstvenika. Izdavač monografije je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, urednica izdanja je Slavica Marković, dok je Branko Kincl za autore tekstova izabrao arhitekte i povjesničare umjetnosti srednje i mlađe srednje generacije, dopustivši im slobodnu interpretaciju različitih dijelova njegova opusa. Danas profesor emeritus na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, Kincl je na glasu kao profesor i znanstvenik koji je uvijek volio raditi s mlađim kolegama i otkrivati im tajne svojeg posla pa je veliki dio spoznaja prenosio i na članove tima koji su pisali monografiju, dok je paralelno intenzivno radio na gradilištu Međunarodne zračne luke “Franjo Tuđman” u Zagrebu.

Njegova biografija toliko je opsežna da je najlakše pobrojati tek nagrade i priznanja, među kojima se ističe nekoliko nagrada na Zagrebačkim salonima, godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za arhitekturu, Međunarodna nagrada u Kölnu IOC / IAKS za Tenis centar na Tuškancu u Zagrebu (2001.), Specijalna nagrada Regione del Veneto za dvije zgrade za znanstvene novake na zagrebačkom Borovju (2001.), Nagrada Grada Zagreba za zgradu predstavništva tvornice TDR u Osijeku (2002.), Međunarodno priznanje Dedalo Minosse alla committenza di architettura Udruženja arhitekata u Vicenzi za izvedeni projekt tvornice u Kanfanaru (2011.) i Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo (2012.), dok je 2013. izabran za počasnog člana Društva arhitekata grada Zagreba.

U razgovoru za Nacional osvrnuo se na goruće probleme recentnog zagrebačkog urbanizma i srozavanje etičkih i edukativnih principa u arhitektonskoj struci, govori zašto smatra da je bolonjska reforma visokog školstva otkrila svoju lošiju stranu upravo u arhitektonskoj struci, objašnjava zašto se politika stalno miješa u arhitekturu te zašto i današnji zakonodavni okvir ne ide na ruku arhitektima s dugogodišnjim iskustvom.

NACIONAL: Što mislite o novom imenu zagrebačkog aerodroma, kako ste prema tomu određeni?

Izbor imena prvog predsjednika za ime našeg aerodroma logičan je izbor koji slijedi takvu praksu u svijetu koja i tako slavi povijesno značajne ličnosti iz politike, znanosti ili kulture.

NACIONAL: Očekujete li završetak trakavice oko vašeg projekta maksimirskog stadiona, hoće li ikada biti dovršen?

Ne očekujem. To je sve potpuno besmisleno od strane investitora, a sada je raspisan natječaj za krov. Ne mislim da ću imati pritom neku prednost. Besmisleno je da se nakon dvanaest godina rada na tom projektu koji je došao do krova, sada novi krov pravda razlozima javne nabave kad je projekt kompletiran. Jedna moja bivša studentica, koja je danas u Americi i Londonu na dosta visokoj funkciji u građevinskom poslu, kada je vidjela naš zakon o javnoj nabavi rekla je da kada bi se takav zakon primjenjivao u Americi, američka građevinska industrija u četiri mjeseca bi propala. Zadržimo se na tomu. Grad Zagreb mora raspisati takav natječaj jer je zarobljen u te zakonske okvire, ali to je sve skupa nelogično. Ako i ne dobijem ovaj projekt za krov i nikada ne dovršim stadion, opet ću se naslušati jazza i bit ću sretan čovjek!

NACIONAL: Postoji li neki projekt za kojim još žalite što nije izveden, ne zbog vas, nego zbog kvalitete prostora?

Kao građanin ovoga grada, mislim da bi najveću dobit svi ljudi ovog grada osjetili ako bi se izvela Sjeverna tangenta koja se bavi obnovom i izgradnjom nove komunalne i prometne infrastrukture na sjevernom području Zagreba. Ona bi uključila rasterećenje središnjeg gradskog područja od prevelikog individualnog prometa te reurbanizaciju i revitalizaciju sjevernog područja Medvednice, čime bi se osjetno smanjili dužina puta i vremena putovanja stanovnika iz gradskih četvrti Podsused, Vrapče, Črnomerec, Podsljeme, Gornji grad i Medveščak, Maksimir i Sesvete. To je područje na kojemu živi oko 305.000 stanovnika, gotovo jedna polovica gradskog stanovništva koje još uvijek nema ni jednog longitudinalnog kontinuiranog prometnog pravca. Kao arhitektu mi je žao što nije izvedena Arena Zagreb, iako sam dobio prvu nagradu. Od trinaest članova žirija, svi su bili za moj projekt, ali onda se malo promijenila lokacija objekta pa su se kao mijenjale propozicije. Tko takve stvari ne može primiti na sportski način, bolje da se ne bavi arhitekturom. Danas je dobivanje projekta jedan vrlo slojevit posao, da se najfinije izrazim. Možda sam svima već malo dosadio i zbog svojih godina, razumijete. Pa kad dovršim aerodrom, ostat ću na tomu, slušati muziku i uživati u odrastanju svojih unučica.

• ‘KADA BI SE NAŠ ZAKON o javnoj nabavi primjenjivao u Americi, ta bi građevinska industrija u četiri mjeseca propala. Trebamo međunarodne natječaje zato što nam je stručni moral pao’

NACIONAL: Kako gledate na trend raspisivanja međunarodnih natječaja za mnoge domaće projekte?

Mi kao sredina imamo dovoljno dobrih arhitekata da nam ne trebaju inozemni, ali nama, s druge strane, izrazito trebaju međunarodni natječaji i međunarodne komisije zato što je kod nas stručni moral pao na takvu razinu da ja, primjerice, mogu dobiti prvu nagradu samo ako idem na međunarodni natječaj. Ako idem na domaći natječaj, onda mi daju drugu nagradu, kao što sam dobivao u zadnje vrijeme sve same pohvale prema obrazloženjima žirija, ali žiri više nema odlučujuću ulogu. Zašto nam u ocjenjivačkim sudovima ne bi bili inozemni stručnjaci kad postoje domaće žarišne točke koje određuju tko će što dobiti. Ne da mi se više u ovim godinama hodati po sudovima i obrazlagati zašto sam to rekao pa nije bitno tko su te žarišne točke, razumijete. Ali jasno su kod nas strukturirane te interesne grupe i mi nemamo unutarnje snage da razbijemo to stanje. Potapaju nam se izložbeni paviljoni, a nitko za to ne odgovara. To sve ide jako daleko.

NACIONAL: Koji su problemi arhitekture na zakonodavnoj strani, s kojim se nelogičnostima susrećete na terenu?

Dnevno se na gradilištu aerodroma susrećem s rukovodećim ljudima i zakonima koji su netom doneseni, prije nekoliko mjeseci, gdje se o arhitekturi neprestano govori kao o inženjerskoj djelatnosti, što ona u biti i jest, ali samo oko pedeset posto. Drugih pedeset posto je njezin stvaralačko-umjetnički koncept i prosede. Ako imate zakone koji arhitekturu izjednačuju s bilo kojim inženjerskim poslom ne dopuštajući da razvije svoj drugi kreativni dio, onda ste u problemu. U zakonu piše da idejni projekt više ne treba raditi, ili da više nije potreban projektantski nadzor, ili da kao arhitekt mogu nadzirati samo izgradnju projekta do 480 kvadrata, ili da šef projektnog biroa može biti bilo koji inženjer koji se bavi arhitektonskim projektiranjem. Dakle, ja ne mogu biti nadzor u projektu aerodroma. Arhitektura više nema pravu razinu na koju bi se mogla osloniti i stalno se lovite kao utopljenik za neke preostale dijelove arhitekture u tom zakonskom košmaru. Kad povežete pet-šest zakona koji su doneseni posljednjih godina, ne možete vjerovati kakva je to negativna sinergija u odnosu na arhitekturu i arhitekta. Čime su to arhitekti zaslužili? Neki dan je akademik Neidhardt lijepo rekao kako je jedina mogućnost da se taj zakonski košmar razriješi da se donese Zakon o arhitekturi, kao što imaju neke zemlje. Jasno da bi onda i mladim arhitektima bilo jednostavnije raditi jer bi imali lakši i određeniji put prema svojem cilju. Političari bi trebali arhitektima ostaviti prostor u kojem mogu djelovati. Naše kreativno, transcendentno područje koje arhitekturu izdvaja iz svih drugih umjetničkih i inženjerskih disciplina, jer ne postoji ijedno područje koje je po toj sintezi dvojnosti tako usporedivo s arhitekturom. Ako, jasno, želimo dobru arhitekturu.

NACIONAL: Od svih područja arhitekture i urbanizma kojima ste se bavili, postoji li ipak jedno koje vam je više blisko ili fascinantno od drugih?

Najdraže i najljepše je kad paralelno radim nekoliko poslova koje volim. Kada sam 1964. počeo raditi u Urbanističkom zavodu grada Zagreba, paralelno sam počeo surađivati u ateljeu arhitekta Vjenceslava Richtera na sint-urbanizmu, nekim kazališnim zgradama poput natječaja za Nacionalnu dramu u Budimpešti, tako da je paralelizam zagrebačkog urbanizma bio praćen nekim futurološkim tezama o životu ljudi u budućnosti, ali i vrlo konkretnim zadatkom razrade projekta kazališta. Takva višeznačno definirana stanja u životu su mi bila i ostala najdraža i njima sam težio, a to mi je i uspijevalo, uspostavljanje paralelnog sustava planiranja.

NACIONAL: Bili ste na poslijediplomskom studiju u Majstorskoj radionici akademika Drage Galića kad ste započeli i razradu urbanističkih problema u velikom mjerilu, od GUP-a grada Zagreba, Detaljnog urbanističkog plana Centra Zagreba, studije Centralnog područja Zagreb 2, da biste tek kasnije započeli raditi stambenu arhitekturu, višestambene blokove i neke druge zadatke. Jesu li vam ta urbanistička znanja olakšala novije razvijanje oblika velikih arhitektonskih projekata poput industrijskih zgrada, dijelova naselja, mostova, stadiona pa i aerodroma?

Pitanje konteksta odnosa i oblika višestruko je potvrđeno, poput radova teoretičara arhitekture Christophera Alexandera, Kennetha Framptona, Henryja Bacona i mnogih drugih. Taj način razmišljanja kod mene je postao prezentan u logici svakodnevnih zadataka. U pripremi GUP-a radili su se veliki zadaci na zagrebačkom području preko kojih su se provjeravale ne samo programske, nego i oblikovne, komunikacijske, klimatske, konceptualne teze, primjerice, od Trnja do zapadnog ulaza u grad ili južnog, danas Novog Zagreba. Kod Zagreba je vrlo važno spoznati da je to danas grad koji se rasprostire između Sljemena i Save na dužini od 40 kilometara, a njegova širina varira od tri do pet kilometara. To je u urbanističkoj geometriji odnos 1:4 ili 1:5 koji za sobom nosi niz pravila oblikovanja prostora, uključujući Savu i Sljeme te kotu terena Ilice. Između tih dvaju prirodnih fenomena nastaje grad, a sredinom šezdesetih godina prelazi Savu, ali na dosta nespretan način jer preskače jedno vrlo važno područje – područje novog centra grada koje je prema svim urbanističkim planovima, od Strižićeve Regulatorne osnove Zagreba iz 1930. pa Antolića do danas, upravo područje Trnja. Trnje je logična središnja točka u hodu grada s Gradeca i Kaptola prema ravnici.

NACIONAL: Kako tumačite današnju situaciju da Trnje još uvijek nije integrirano u prostor grada adekvatnim arhitektonskim sadržajima i tipologijom? Je li to posljedica nerazumijevanja grada i njegovih koridora između sjevera i juga, ali i višedesetljetnog manjka političke volje u planiranju grada?

To je jedan defekt koji je još potenciran prolazom željezničke pruge koja grad dijeli na tri dijela, ako računamo i taj savski krak pruge. U organizaciji grada su nasipi željezničke pruge zapravo granice koje ne dopuštaju kvalitetnije povezivanje. Nismo se pokazali sposobnima riješiti to na vrijeme. Razvoj grada riješen je pojednostavljenom zamisli, a to je naprosto preskakanje Trnja i prijelaz na desnu obalu Save, gdje je smješteno 150 tisuća stanovnika u okolnim zatečenim naseljima, nekad selima. To je riješeno s nekoliko mostova, što je značajno premalo, naročito u zapadnom potezu. Granicu Save trebalo je pretvoriti u poveznicu tog sustava. Svi komunalni sustavi, od struje, vode, kanalizacije, uvijek na tom području Save imaju vrlo teške probleme i zato na dužini od preko sedam kilometara od savskog “tromostovlja” do Jankomirskog mosta, do danas nemamo ijedan most. Povezivanje lijeve i desne obale Save krajnje je upitno i nije ostvareno pa grad nije u jednom smislu koherentan.

• ‘ARHITEKTURA VIŠE NEMA pravu razinu na koju bi se mogla osloniti i stalno se lovite kao utopljenik za neke preostale dijelove arhitekture u tom zakonskom košmaru’

NACIONAL: Kako to pojašnjavate s obzirom na to da imamo tako dugačku i slavnu tradiciju urbanista i urbanizma, još iz razdoblja moderne međuratne arhitekture čije teze još uvijek nije pregazilo vrijeme, bez obzira na tehnologije?

Problem urbanizma i politike uvijek postoji, iako će mnogi reći da između tih dvaju dijelova društvenog bića ne bi trebala postojati poveznica. Međutim, činjenice govore da bilo kakvi inženjerski i planerski poslovi, odnosno infrastrukturna izgradnja, bez politike su tek slovo na papiru. Naš period poslijeratne izgradnje vrlo je specifičan. Koncentracija kvalitete arhitekata i urbanista je vrlo velika, ali i razina ekonomskog razvoja u to vrijeme, koji je akumulirao neka osigurana sredstva za izgradnju, također je bila značajna. Nije se samo gradilo, mnogo se i elaboriralo u funkciji afirmacije društvenopolitičkog establišmenta. Nama je u to vrijeme bilo vrlo ugodno raditi jer su potrebna sredstva bila dostatna i nije se oskudijevalo, jer je iza toga stajala službena društvenopolitička struktura. Znanstvena kvaliteta koja se tada javlja govori o dobrim idejama u organizaciji grada koje su se implementirale u naše planove. Za razliku od drugih zemalja tzv. socijalističkog bloka, naša promišljanja bila su bitno drugačija i kvalitetnija. Veza sa zapadnom civilizacijskom misli bila je potpuno slobodna. Mogao sam slobodno ići uSAD na Berkeley i gledati što na oblikovanju San Francisca radi Donald Appleyard, ili u Chicago na MIT u posjet profesoru Alexandru Habrakenu s još nekim kolegama iz Urbanističkog zavoda grada Zagreba, gdje smo učili njegovu SAR metodu fleksibilne izgradnje koja je primijenjena na mojem stambenom naselju u Klaki u Dubravi. To je bilo herojsko vrijeme urbanističkih postignuća, ali i vrijeme kad je politika imala razloga i razumijevanja za investiranje. Proučavali smo nizozemsko-belgijsko-francuski sistem urbanističkog planiranja, imali smo mnogo stručnih putovanja i u svakom gradu primili bi nas u gradskoj upravi. Danas kad o tomu razgovaram s kolegama koji se bave urbanizmom, oni misle da pričam bajke, to im je nezamislivo. Ali postoje o tomu dokazni materijali, živi ljudi; u Düsseldorfu smo se upoznali s prvim kompjutorskim simulacijama prometa pa smo i Zagrebu namijenili jedan takav softver koji je rađen uz vodstvo jednog švicarskog prometnog stručnjaka, Barbea. Sve su to imena koja su utjecala na neke naše rezultate. Onda se ne treba čuditi što je izgrađena nova NSK, zgrada HRT-a, što se obrambeni sustav protiv poplave na Savi brzo dovršio… Danas kada te zahvate usporedimo sa zahvatom probijanja 300 metara Nove Branimirove i pleh-muzikom ZET-a koja otvara taj potez od 300 metara, meni je to malo tužno, da nismo mogli više napraviti.

NACIONAL: Jesu li ta znanja, iskustva i dostignuća izgubljena ili su ipak predana dalje mladim generacijama urbanističko-arhitektonskih stručnjaka? Naime, prati vas glas profesora koji jako voli raditi s mladim kolegama.

Bio bih pesimist kad ne bih vjerovao da je moguće odgajati mlade ljude. U posljednjih desetak godina posebno se uzdam u ženski dio arhitektonske populacije koji je zamjetno povećan. Moral koji postoji s te strane ulazi u naš arhitektonski svijet i ima svoju kvalitetu. Naša sreća kao mladih urbanista, koja je vezana uz ono prošlo vrijeme, jest u tome što je većina naših ideja bila realizirana. Danas i najtalentiraniji ljudi – osim časnih iznimaka koji su se dobro naslonili na određene interesne grupacije – u jednom otvorenom natječaju nemaju prave mogućnosti da se iskažu. Vidite, na današnjem Arhitektonskom fakultetu ima sve više nastavnika koji predaju ono što su pročitali, a dok sam ja studirao, na tom fakultetu su katedre i kolegije držali ljudi prema iskustvu i na temelju onoga što su realizirali. Ako se osvrnete i na profesora Denzlera koji je vodio tu povijesno-teoretsku katedru, njegove su realizacije u Zagrebu i danas vrhunska arhitektonska djela i pripadaju antologijskim vrijednostima, od kapelice na Sljemenu, palače Narodnog zdravlja u Rockefellerovoj, zgrade Elektre u Gundulićevoj ili crkve na Svetom Duhu. To je veliki problem nedostatka iskustva koji se nadomješta prepričavanjem znanja. Svaka čast tome što je pročitano u literaturi, ali iskustvo realizacije za arhitekta je nezamjenjivo. To je jedan od velikih upitnika – neću još reći grešaka – bolonjskog procesa koji je tako olako dopustio smjenu generacija. Tako je na Arhitektonskom fakultetu niz ljudi koji su imali realizacije u praksi i poznavali svjetsko stanje u arhitekturi zamijenjen teoretičarima. Ali te sve ideje i projekti iz bliže prošlosti su sačuvane i dostupne kolegama koji žele šira znanja. Nisam ni za taj današnji model liberalno-kapitalističkog društva gdje se zanemaruje ili više uopće ne spominje ideja javnog i općeg dobra i gdje se samo u obzir uzima ekonomska računica i provodi previsoka gustoća naseljenosti jedne lokacije. To dovodi i do infrastrukturnih problema grada. Nisam protiv tržišta, ali organizirano tržište s nužnim socijalnim kriterijima koji prvenstveno vode računa o kvaliteti života ljudi u jednom prostoru, moralo bi biti predominantno svemu drugome.

NACIONAL: Koja su još načela moderne funkcionalne i humane arhitekture koja ste prenosili studentima?

Fakultet i njegov moralno-etički okvir zbir je mišljenja ljudi, ali bolonjski proces omogućio je tu personalnu promjenu koja se dogodila u prekratkom vremenu. Stanovanje i stanogradnja bazično je pitanje socijalne kategorije, kao i egzistencijalno pitanje. Ono je jednako prehrani i zdravlju. Kad smo proučavali urbane vile naših bogataša koje su prelazile 500 ili 600 kvadrata, izračunali smo da je naš čovjek prosječnog prihoda sposoban investirati u 15-20 kvadrata stambenog prostora. Dakle, država mu olakšicama ili kreditom ili iznajmljivanjem treba pomoći da dođe do svojeg egzistencijalnog prostora. Kategorija socijalne gradnje i arhitekture koja ima humane proporcije je i danas iznimno važna. Drugim riječima, nije poanta da učite studente kako virtuozno nacrtati vilu od 500 kvadrata za gornji sloj klijenata, nego kako funkcionalno projektirati malu obiteljsku kuću za srednji sloj od 150 kvadrata.

• ‘NAŠ ČOVJEK može investirati u 15-20 kvadrata stambenog prostora. Dakle, država mu treba pomoći da dođe do svojeg egzistencijalnog prostora’

NACIONAL: Kako to da danas na Arhitektonskom fakultetu nema nekih velikih imena domaće arhitekture srednje ili starije generacije?

Žalosno je da se ta imena ne nalaze u standardnim ili trajnim postavama nastavničkog osoblja. Ti ljudi eventualno imaju povremena predavanja kao gosti-predavači, a mislim da je to potpuno obrnuto stanje od onoga koje smo spominjali na početku. Nećemo o imenima, ali nema kolega koji su napravili velika zdanja, stadione, poslovne objekte, industrijske komplekse, važne sakralne prostore – a na fakultetu ih nema i njihov se rad na fakultetu samo prepričava. Sveučilište je postavilo takve kriterije.

NACIONAL: Manje je poznato da u svom radu nastavljate ideju sinteze arhitekture i drugih vizualnih i likovnih umjetnosti koja je bila na vrhuncu šezdesetih i sedamdesetih godina. Inspirirali ste se tradicijom avangardne i apstraktne umjetnosti iz prve četvrtine 20. stoljeća, konstruktivizmom i Bauhausom te kasnije umjetnicima EXAT-a i Novih tendencija?

Arhitektura je sve što nas okružuje, ona nije samo oblik, neko pročelje. Ona je sve ono što čovjek percipira uz fizički okvir za život. Bliske su mi misli modernista i avangarde i brzo sam ih obgrlio jer su mi dale povećane mogućnosti izražavanja. Nemam razloga da ne razmišljam o Mondrianu i njegovu djelu „Boogie-Woogie“ kad cijeloga života slušam jazz! Na jednom natječaju za poslovni objekt uz rotor zapad u Zagrebu bio sam inspiriran njegovim rasterima i dinamičnim strukturama jazza. Kroz sintezu umjetnosti počnete o svemu mnogo bogatije razmišljati, javljaju vam se bolje ideje. Arhitekt bi morao u sebi nositi taj nematerijalni, duhovni aspekt arhitekture. Uostalom, surađivao sam s Vjenceslavom Richterom koji je bio značajan protagonist apstraktne geometrije šezdesetih godina u hrvatskoj umjetnosti.

NACIONAL: Prati vas glas “najzagrebačkijeg” arhitekta. Naime, vaše interpolacije u tkivo Zagreba poštovale su raster i gabarite zatečene arhitekture, ali vaši su objekti definirali cijele gradske parcele i ulice. Nikada niste patili od postavke da vaš objekt mora biti agresivan “znak u prostoru”?

Imali smo u Motovunu dvadesetak godina neslužbeni arhitektonsko-urbanistički laboratorij gdje smo s kolegama izvana, kao i domaćim studentima, slobodno razvijali misli o arhitekturi. Dolazili su kao gostujući profesori arhitekt Ravnikar iz Ljubljane, Podrecca, Richter i Schweinsteiger iz Beča, Lazarini, Gabbiani i Venturi iz Italije. Bavili smo se i idejom arhitektonskog zavičaja, gdje se kroz karakteristične zavičajne slike može najdalje otići u otkrivanju zavičajnog konteksta, ambijenta. To vrijedi za svaki grad u kojemu projektirate, tako vidim i Zagreb. A što se tiče Zagreba, ja sam Zagrepčanin, iako već deset godina nisam u Zagrebu napravio ijedan projekt.

NACIONAL: Kako to tumačite?

Ne znam, mogli bismo reći da je projekt aerodroma na području Zagreba, ali taj projekt s kolegama Velimirom Neidhardtom i Jurom Radićem nisam dobio u Zagrebu, nego na međunarodnom natječaju. Zagrebačka sredina me previše ne tetoši u zadnjem desetljeću. Možda sam prezahtjevan za investitore, ne znam. Najlakše se smjestiti na nekoj parceli i napraviti neku kuću koja sliči na neke nizozemske ili, u zadnje vrijeme, portugalsko-španjolske predloške, ali to su stvari kratkog daha.