Sredinom travnja u Puli, Rijeci i Zagrebu bit će prikazan dokumentarni film ‘Maske’ novosadske redateljice Brankice Drašković, posvećen brojnim umjetničkim preobrazbama glazbenika, pjesnika i nagrađivanog pisca Slobodana Tišme

Slobodan Tišma je u svijet umjetnosti ušao još ranih 60-ih kroz rock’n’roll, da bi tijekom 70-ih postao član istaknute skupine konceptualnih umjetnika KOD. Krajem 70-ih osniva rock grupu Luna s kojom je 1984. objavio samo album “Nestvarne svari”, s kojim iste godine osvaja prestižnu nagradu 7 sekretara SKOJ-a, koja se dodjeljivala mladim umjetnicima. Ime Luna mijenja u La Strada i tri godine kasnije objavljuje album “La Strada” snimljen u samo jednom danu. Nedugo potom odbacuje muziku kao sredstvo izražavanja i posvećuje se pisanju poezije te u periodu od 1995. do danas objavljuje zbirke pjesama “Marinizmi” (1995.), “Vrt kao ruža” (1997.) i “Urvidek” (2005.), za koju je osvojio nagradu Stevan Sremac koja se dodjeljuje za najbolju proznu knjigu u Srbiji. Paralelno objavljuje dnevničke zapise pod nazivom “Blues Diary”, a 2009. objavljuje knjigu “Quattro Stagioni” za koju osvaja nagradu Biljana Jovanović koju dodjeljuje Srpsko književno društvo za najbolju knjigu objavljenu u Srbiji. Svojevrsni vrhunac spisateljske karijere doživio je 2012., kada za roman “Bernardijeva soba” osvojio prestižnu NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine.

Sve to i još puno toga što ne piše u njegovoj biografiji, inspiriralo je novosadsku redateljicu Brankicu Drašković, s Odsjeka za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, da o njemu snimi dokumentarni film. Točnije, o mnogobrojnim umjetničkim preobrazbama koje su obilježile njegov put, zbog čega je film nazvala “Maske”. Iza Brankice Drašković je već niz dokumentarnih filmova (“Boye: prvi pravi ženski zvuk”, “Neispričane priče”, “Obojeni program: da li je to čovek ili je mašina?”… ) kao i televizijskih emisija i reportaža, za koje je nagrađena mnogobrojnim nagradama, među kojima i nagradom za najbolji film (“Maske”) na prošlogodišnjem izdanju festivala dokumentarnog rock filma DORF u Vinkovcima. U razgovoru za Nacional ispričala je što ju je zapravo privuklo Slobodanu Tišmi i što je kod njega najviše fascinira te koliko je teško danas u Srbiji snimiti dokumentarni film, a osvrnula se i na DORF te najavila dokumentarnu TV seriju posvećenu rock muzičarima koji su pružali otpor nacionalizmu.

NACIONAL: Sa svega jednim albumom u karijeri, Slobodan Tišma je sa svojom prvom grupom Luna, s kojom je 1984. objavio album “Nestvarne stvari”, vrlo brzo stekao kultni status na području bivše Jugoslavije. Potom je to i potvrdio albumom “La Strada” istoimene grupe 1987. i nestao sa scene kao muzičar. Što je on to ponudio tih 80-ih zbog čega se i dan danas prepričavaju priče o njemu i njegovoj glazbi u stihovima?

Unio je artistički koncept u tadašnja novovalna strujanja na domaćoj muzičkoj sceni, zbog kojih je bio i ostao uzor mnogim ovdašnjim muzičarima. Rijetko tko se usudio slijediti taj put. Drugačijim načinom na koji je uobličavao riječi svojih pjesama, koje odišu lirsko-melankoličnom, ali i lucidnom atmosferom, pa i samom svojom pojavom, zapravo je stvorio neki potpuno drugačiji muzički svemir, nešto što je bilo jako daleko od svih rock’n’roll klišeja na tadašnjoj sceni. Na taj način, čini mi se, uspio je taj muzički izraz preobraziti do nekog mističnog nivoa, odnosno rock muzici pridodati dubinu. Osim što je utkao poetsko u rock’n’roll, on je s druge strane rock’n’rollom obojio i svoju poeziju i prozu koju je kasnije objavljivao. Tako je i stvorio neku čudnu vrstu vlastite mitologije.

NACIONAL: Iako je u pitanju svojevrsni buntovnik, za svoj je prvi album grupe Luna te 1984. dobio prestižnu nagradu 7 sekretara SKOJ-a koja se dodjeljivala mladim umjetnicima, a koju su osim njega dobili i Marko Brecelj, Leb i sol, Lačni Franz, Pankrti i Ekatarina velika. Što je to na tom albumu što je pomirilo i tu državnu stranu i ukus tadašnje publike?

Ta nagrada se, koliko znam, dodjeljivala mladim stvarateljima za najveća postignuća u bivšoj zemlji, a album “Nestvarne stvari” tadašnji rock kritičari su proglasili za jedan od najboljih debi albuma na domaćoj rock sceni. Vjerojatno je to igralo ključnu ulogu u odlučivanju. Taj album je tiskan u raritetnih 920 primjeraka, tako da sasvim sigurno nije došao u ruke neke šire publike, a kamoli nekih državnih činovnika. Dakle, vjerojatno je presudio ukus članova žirija koji su u njemu prepoznali umjetničku vrijednost.

NACIONAL: Što je vas osobno najviše privuklo Tišmi? U kojem trenutku ste odlučili da takav jedan umjetnik zaslužuje da se o njemu snimi film?

Privukli su me njegova autentičnost, samosvojnost, svestranost, tiho buntovništvo i ta svjesno odabrana pozicija margine koja je u direktnom kontrastu s dignitetom njegovih djela, kao i velikim utjecajem koji je imao i još uvijek ima na mlade stvaratelje. Fascinantno je i to što je on od vlastite egzistencije uspio napraviti estetski fenomen, afirmirajući kroz svoju poetiku humanizam, neprofitabilnost, skrivenost od javnosti, ignoriranje moći, estetsko i umjetničko kao vrhovne vrijednosti itd.

• ‘NAŽALOST, TIŠMIN značaj u široj je javnosti okrhnut i rijetko tko mari za njega, kao uostalom za cjelokupnu kulturu čije prave vrijednosti su urušene još početkom devedesetih’

NACIONAL: S obzirom na to da je u pitanju svestrani umjetnik koji se tijekom života bavio rock glazbom, konceptualnom umjetnošću kao član istaknute umjetničke skupine KOD još sedamdesetih godina, pisao je pjesme za koje je bio nagrađivan i napisao roman “Bernardijeva soba” za koji je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine 2012., što vam je od svega toga bilo najvažnije pri pisanju samog scenarija i odluci kako ćete ga prikazati?

Sve pobrojano mi je bilo važno. Slobodana Tišmu je zapravo teško odrediti budući da umjetnički krajolik po kome radostan luta, crta različitim umjetničkim formama još od ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Interesiralo me, prije svega, prikazati to njegovo umjetničko kameleonstvo i to kako jedan umjetnički izraz kakav je njegov – nema svoj početak i kraj, nego je u stalnoj transformaciji, opstaje toliko dugo bez obzira na trendove, na zakone tržišta, na bilo kakva pravila koja se nameću u nekom društvenom kontekstu. Bilo mi je važno istaknuti kako preko drveća i oceana komunicira sa svemirom, tu njegovu stalnu igru razotkrivanja i ponovnog skrivanja, zatim da ga prikažem kao ustrajnog šetača koji nečujnim korakom svakodnevno iskrsava na krivinama Novog Sada, (glavna pozornica svih zbivanja u njegovoj prozi) tragajući za vlastitim užitkom. Zato, kao i njegovi literarni zapisi, i ovaj filmski nema formalnu zaokruženost i cjelovitost. Pita se tko je Slobodan Tišma.

NACIONAL: Je li točno da je Tišma bio na početku protiv ideje da se o njemu snimi film?

Da, točno je. Prilično se opirao ideji da se o njemu snima film i na kraju je prihvatio pod uvjetom da njegovo sudjelovanje bude minimalno. Zato su izostali susreti s nekim njegovim prijateljima, važnim umjetničkim figurama čijim svjedočenjem bi, sigurna sam, film dobio dodatnu dimenziju, a neki fragmenti njegova stvaralaštva bili bi zaokruženiji. Ali oni koji prate Slobodana Tišmu i njegov umjetnički put, vrlo dobro znaju da se to od njega moglo i očekivati. Nikada nije pristajao na kalupe, otud mu je, pretpostavljam, bila mrska i zamisao da netko režira što da govori i kako da se ponaša pred kamerama.

NACIONAL: Kako mu se svidio film? Koji je bio njegov prvi komentar nakon što ga je pogledao?

To ćete morati njega pitati.

NACIONAL: Zašto ste film nazvali “Maske”?

Naziv se odnosi na te mnogobrojne umjetničke preobrazbe koje su obilježile njegov umjetnički put.

NACIONAL: Što po vama izdvaja Slobodana Tišmu od ostalih umjetnika s ovih prostora?

Kao i junaci njegovih romana – na liniji punka, anarhisti, na rubu egzistencijalne bijede, udaljeni od bilo kakvih pozicija moći, koji su zapravo antijunaci – on je primjer toga svijeta margine u kojem se mogu prepoznati marginalci na bilo kojoj točki planete. Mislim da ga od ostalih umjetnika izdvaja to što je njegov utjecaj na sveukupnu kulturu i umjetnost određen na više planova, odnosno što se njegova afirmacija na umjetničkoj sceni kreće kroz različite medije i što je rad velikog broja najznačajnijih umjetnika koji djeluju u raznim vidovima umjetnosti, od muzike, kazališta, književnosti do filma, na neki način oplemenjen Tišminom umjetnošću i specifičnim životnim stavom. Među njima su rock muzičari iz grupa Obojeni program, Boye, Darkwood dub, filmski i kazališni redatelji Sabolč Tolnai, Andraš Urban, strip autori Aleksandar Zograf, Danilo Milošev Wostok, pjesnik Siniša Tucić, umjetničke asocijacije “Apsolutno”, “Škart”, pijanistica Branka Parlić i mnogi drugi. Fascinantno je to kako netko s tako malom umjetničkom produkcijom iza sebe (dva muzička albuma i samo nekoliko zbirki pjesama i proznih knjiga) ima toliki broj sljedbenika i kako snaga njegove skrivenosti, nekonvencionalnosti, ta “buka tišine” kako kaže jedan od sugovornika u filmu, kao i izbora da sam život bude umjetnički čin, ostavlja većeg traga od onih koji su konstantno obasjani svjetlima reflektora.

NACIONAL: Koliko je Tišma važan za Novi Sad, Vojvodinu i Srbiju? Jedan od komentara bio je da ste kao gotovo nitko do sada prikazali jedan nevidljivi, ali divan Novi Sad. Koliko je Novi Sad danas inspirativan grad?

Slobodan Tišma, kao i još nekolicina specifičnih umjetnika koji baštine te duboke korijene alternativne kulture u ovom gradu, veoma su važni kako za Novi Sad, tako i za mnogo šire prostorne odrednice. Nažalost, njihov značaj u široj javnosti je okrhnut i rijetko tko mari za njih, kao uostalom za cjelokupnu kulturu čije prave vrijednosti su urušene još početkom devedesetih godina. Taj mitski prostor koji su umjetnici poput Tišme stvorili od Novog Sada, daleko je interesantniji od ovog danas koji rastače provincijski duh, jer su njegove kulise ozvučene artističkom muzikom, na njima su otisnuti pečati snažnih književnih, filmskih i drugih umjetničkih formi i u njemu se slobodnije diše.

NACIONAL: Novi Sad postao je kroz festival Exit sinonim za grad dobrog provoda. Kako takav imidž prihvaćaju građani Novog Sada, odnosno, koliko im on prija, a koliko im je mrzak?

Exit je od početka bio na udaru različitih struja i njegova uloga je izazivala oprečna mišljenja ne samo u gradu, nego i šire. Na samom početku njegov značaj je bio velik jer je izrastao na bedemima građanski orijentirane Srbije. Mnogi zaboravljaju da je Exit, prije svega, animirao mlade u borbi za društveno-političke promjene početkom 2000. Također, otvorivši svoje kapije za mlade iz regije 2001., potencirao je ulogu “miritelja” srpskog društva s društvima na području bivše Jugoslavije, borio se za ukidanje viza, pa i za kreiranje slike Novog Sada kao poželjne destinacije za dobru zabavu. S druge strane, u očima provincijske Srbije i nazadnih desničarskih struja bio je “leglo narkomana, satanista, stranih plaćenika”. Politički pritisci bili su veliki, a negativna atmosfera u društvu ponekad se direktno odražavala na sam festival. Mnogi Novosađani su otvoreno negodovali što ulicama njihova grada šeće toliki broj stranaca s čudnim frizurama u karnevalskoj odjeći. Tek nakon 2005. postignut je politički konsenzus oko Exita, međutim, ubrzo je festival izgubio društveni angažman i pretvorio se u čisto komercijalni proizvod industrijske kulture. Kao takav, izgleda, nikome ne smeta, što dovoljno govori koliko nam je “mrzak”.

• ‘MITSKI PROSTOR koji je Tišma stvorio od Novog Sada daleko je interesantniji od ovog danas koji rastače provincijski duh, jer su njegove kulise ozvučene artističkom muzikom’

NACIONAL: Koliko vam je kao etabliranoj i nagrađivanoj autorici dokumentarnih filmova danas u Srbiji teško snimiti takav jedan dokumentarni film?

Već je opće mjesto činjenica koliko je teško snimiti bilo kakav film u Srbiji, a dokumentarni posebno, budući da je teško osigurati sredstva. Sad se nešto malo pomiče ta slika jer je poslije skoro tri godine Filmski centar Srbije u proteklih nekoliko mjeseci raspisao čak nekoliko natječaja. Nedavno je osnovano i Udruženje dokumentarista DokSrbija koje će se zalagati za izdvajanje kreativnih dokumentaraca u zasebnu kategoriju na nacionalnim natječajima i stvaranje uvjeta za rad u odnosu na specifičnosti produkcije kreativnih dokumentarnih filmova.

NACIONAL: Imaju li državne strukture sluha za ovakve projekte? Jeste li dobili od njih kakvu financijsku pomoć za snimanje ovog filma?

Dobila sam podršku samo od Sekretarijata za kulturu i informiranje AP Vojvodina, ali moram naglasiti da su to vrlo simbolična sredstva koja bi rijetko tko prihvatio da radi bilo što. Da nije postojala moja velika želja i da oko sebe nisam imala prijatelje koji su prihvatili suradnju za simbolične honorare, mislim da ne bih ništa ni napravila.

NACIONAL: Postoji li danas u Srbiji briga za kulturnu baštinu vezanu uz popularnu kulturu?

Mislim da u Srbiji generalno ne postoji briga za kulturu. O tome svjedoče mnogi primjeri i njihovo nabrajanje odvelo bi nas u nedogled.

NACIONAL: Radite na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Jeste li zadovoljni znatiželjom, buntom i zaigranošću svojih studenata?

Nažalost, nisam. Veoma je mali postotak mladih ljudi koji pokazuju interes za osvajanje novih prostranstava, teško ih je pokrenuti na bilo kakvu kreativnu igru, pa čak i na to da se bore za neke svoje interese. Dosta su apatični, bez energije i čini mi se dosta izgubljeni. Ali mislim da su oni najmanje krivi za to.

NACIONAL: Film “Maske” prikazat će se sredinom travnja u Puli, Rijeci i Zagrebu, nakon što je prošle godine odnio pobjedu na festivalu dokumentarnog rock filma DORF u Vinkovcima. Koliko vam je osobno značila pobjeda na DORF-u?

Svaka nagrada znači, bez obzira na to što nagrade generalno nisu uvijek pokazatelj vrijednosti onoga što se uradili, već, rekla bih, posljedica sklopa različitih okolnosti (senzibilitet žirija i ukupne natjecateljske selekcije filmova). Konkretno, ta nagrada bila mi je stimulans da ne odustanem od projekta, ali i obaveza da je sredstvima koje sam dobila opravdam finalnim proizvodom. Inače, meni je DORF intimno vrlo drag festival. Na njemu sam upoznala vrlo drage ljude, neki od njih su mi postali bliski prijatelji i mislim da je Toni Šarić s nekolicinom entuzijasta stvorio jedno značajno mjesto ne samo za susrete ljudi koji se bave muzičkim dokumentarcima, nego i važnu platformu za podršku produkcije i promocije tih filmova.

NACIONAL: Planirate li već kakav novi dokumentarac?

Trenutno pripremam jednu dokumentarnu TV seriju od sedam epizoda o rock muzičarima koji su pružali otpor nacionalizmu, ratu i govoru mržnje prema drugome tijekom devedesetih godina i kasnije doprinosili obnavljanju nasilno pokidanih kulturnih veza koje se odvijalo vrlo često i protiv volje političkih oligarhija i šire javnosti. Ideja mi je i prikazati kako unatoč onom drugom – antikulturnom prostoru, koji je na estradnoj sceni još tijekom ratnih sukoba snažno obgrlio sve bivše republike Jugoslavije i danas, nažalost, čini najsnažniju kariku kulturne suradnje na Balkanu, ustraju i one muzičke snage čije pjesme drže budnima i njeguju kritičku masu i čija publike se, iako ne oslobođena od tereta prošlosti za razliku od većine, prepoznaje bez straha.