Objavljeno u Nacionalu br. 519, 2005-10-24

Braco Dimitrijević (57) jedan od najpoznatijih svjetskih konceptualnih umjetnika, koji je u proteklih mjesec dana otvorio četiri svoje izložbe u Parizu, Londonu, Moskvi i Sankt Peterburgu, govori o svojoj karijeri što je započela u Zagrebu

Rijetkost je i u svjetskim razmjerima da jedan suvremeni umjetnik u samo četiri tjedna na četiri izložbe predstavi svoje radove u četiri europske metropole. Jedan od njih je konceptualni umjetnik Braco Dimitrijević, koji je u četvrtak, 15. rujna, najprije krenuo u London, a zatim iduća tri četvrtka zaredom otvorio još tri svoje izložbe, i to u Sankt Peterburgu, Moskvi i Parizu. To je samo još jedna potvrda da je Braco Dimitrijević jedan od najutjecajnijih umjetnika suvremene svjetske likovne scene. Tamo je svrstan još sredinom ’80-ih, a danas više gotovo da i nema značajnije muzejsko-galerijske ustanove u kojoj Dimitrijević nije izlagao, od pariškog Louvrea i Galerije Tate, do trostrukog nastupa na Dokumenti u Kasselu i više međunarodnih selekcija na Biennalu u Veneciji. S Dimitrijevićem smo prošli tjedan razgovarali u njegovu domu u Parizu, nakon što je otvorena izložba njegovih instalacija iz opusa Triptychos Post Historicum, s dva originalna autoportreta Vincenta van Gogha, izložena u Musee d’Orsayu.

NACIONAL: Jeste li i ovaj put morali čekati na odobrenje Muzeja za korištenje ovako vrijednih djela za svoju instalaciju?

– Ne, ovaj put sam djela dobio bez imalo problema jer su van Goghovi autoportreti sastavni dio fundusa Musee d’Orsayja koji me još proljetos pozvao da izložim jedan svoj rad. Ovo je moja dosad najvrjednija instalacija jer su oba portreta procijenjena na više od sto milijuna dolara.

NACIONAL: Kako je došlo do ovih četiriju velikih izložbi i tko ih je organizirao?

– U Londonu su organizatori bili Tate Modern Gallery u suradnji s londonskim gradskim transportnim poduzećem London Transportom, što je pandan zagrebačkom ZET-u, i kazalištem Sadler’s Wells. Oduševilo me što je London Transport najprije odbio sponzorstvo Tateu, no kad su u svojem arhivu našli prepisku iz 1972., odlučili su financirati ovaj projekt. Naime, prije više od 30 godina portreti mojih slučajnih prolaznika bili su izloženi na londonskim autobusima, pa su i ovaj put odlučili podržati moju izložbu. Ovih dana portreti mojih slučajnih prolaznika bili su izloženi u Tate Modern Gallery, zatim na stanicama metroa, na autobusima i metroima, ali i na kazalištu Sadler’s Wells. Fascinantno je da jedno gradsko prometno poduzeće ima u svojem arhivu pohranjene podatke o umjetnicima koji su makar i jednom surađivali s njima, što samo govori o njihovu odnosu prema umjetnosti i njihovom društvu općenito.

NACIONAL: U Sankt Peterburgu ste među prvim umjetnicima u svijetu koji ste pozvani da izložite svoj rad u Ruskom državnom muzeju, i to u novootvorenom odjelu suvremene umjetnosti?

– Nakon Damiena Hirsta i Georga Immendorfa ja sam treći suvremeni umjetnik koji je izlagao u sklopu međunarodnog programa. Inače to je muzej s najznačajnijom zbirkom ruske avangarde i ima tri tisuće zaposlenih, a ove godine otvorio je i odjel suvremene umjetnosti. Za svoj rad iz opusa Triptychos Post Historicus koristio sam se originalnim Maljevičevim radovima, također iz njihova fundusa. Samo tjedan dana nakon toga otvorio sam izložbu u Moskvi, a potom i ovu u Musee d’Orsay u Parizu.

NACIONAL: Zanimljivo je da je vašu izložbu u St. Peterburgu i Moskvi financijski potpomogao ruski poduzetnik Dmitry Železnjak. Kako se on zainteresirao za vaš rad?

– Uvijek volim naglasiti da onaj tko ne vjeruje u svoje umjetnike i svoju umjetnost ne vjeruje u budućnost i zrelost svog društva. Dmitry Železnjak primjer je čovjeka koji je danas poslovno vezan uz Hrvatsku, no i dalje želi preko umjetnosti ostvariti vezu sa svojom sredinom, ali i putem umjetnosti ostaviti trag u novoj sredini u koju je došao. Upoznao sam ga u veljači ove godine kad je u zagrebačkom kazalištu ZKM postavljena predstava “Ana Karenjina” koju je također on sufinancirao. U kraćem razgovoru nakon predstave zainteresirao se za moje radove i rekao mi da će mi pomoći ako ikad budem namjeravao izlagati u njegovoj rodnoj zemlji. Izložbu u St. Peterburgu podržalo je Ministarstvo kulture RH, a onu u Moskvi Ured za kulturu grada Zagreba, kojima sam vrlo zahvalan.

NACIONAL: Kakva je bila reakcija na izložbe?

– Izložbe su iznimno dobro posjećene, a objavljeni su i prikazi u svim uglednim dnevnim i tjednim listovima, čak i u
inflight izdanjima nacionalne kompanije. Na otvorenju u ruskom državnom muzeju bilo je šest televizijskih postaja.

NACIONAL:Vaše ime se već nalazi na popisu dvadesetak najvažnijih suvremenih umjetnika u svijetu. Jeste li kao student zagrebačke Likovne akademije vjerovali da ćete postići takav uspjeh? Kako je izgledao vaš studentski život?

– Sjećam se da mi je dolazak u Zagreb donio mnogo iznenađenja. Nisam dugo mogao naći stalni smještaj, pa sam jedne večeri na autobusnoj stanici pitao neku gospođu zna li možda nekoga tko iznajmljuje neki stan. Uputila me na neku adresu na Pantovčaku, što sad možda zvuči vrlo posh, ali to doista nije bilo nimalo tako. Uselio sam se u neki stančić koji su gazde sagradili umjesto garaže jer je teren bio vrlo strm. Tu je bio moj prvi atelje i za njega su vezane razne anegdote.

NACIONAL: Jeste li iz tog stana počeli širiti ideju konceptualne umjetnosti oglasima u novinama?

– Da. Objavio sam u Večernjaku oglas da prodajem djela i ideje konceptualne umjetnosti jer sam htio skrenuti pozornost javnosti na pojam konceptuale. Jedne nedjelje pozvonio mi je na vrata neki gospodin koji se zainteresirao za oglas i pitao me što bih mu mogao ponuditi. Uveo sam ga u kuhinju i odgovorio – evo imam nekih slučajnih prolaznika, a imam i podvodni most Dubrovnik – Bari. Bio je to zapravo rad koji se sastojao od boca napunjenih slatkom vodom koje su putnici trajekta na liniji Dubrovnik – Bari bacali u more. Gospodin me zbunjeno gledao budući da je oglas bio objavljen u rubrici “umjetnička djela i antikviteti”, počeo se okretati po kuhinji i raspitivati imam li ja kakvih antiknih škrinjica, što naravno nisam imao, pa je otišao prilično razočaran.

NACIONAL: Opus “Tragajući za…” počeo je sredinom ’60-ih telefonskim pozivima u hotele u kojima ste tražili Rosu Luxemburg, Einsteina, Rubensa, Darwina. Zašto se kroz cijeli vaš rad, počevši od slučajnih prolaznika, do opusa “Tragajući za…” provlači ideja da je povijest kao znanost velika pogreška?

-Ima tu i osobnih i obiteljskih, ali i općih razloga. Primjerice El Greco je otkriven tek krajem 19. stoljeća bez obzira na to što je to jedan od najvećih slikara čiji su radovi stajali na oltarima crkava u Toledu. Nitko to nije vidio sve dok to nije otkrio jedan francuski povjesničar umjetnosti. To je za mene metafora činjenice da u društvu postoje velike pukotine u prihvaćanju nekih ideja u određenom vremenu. U tom smislu moram priznati da sam ja imao mnogo sreće. Pariz je u svijesti ljudi sve do 80-ih bio središte svijeta. No ja sam imao potrebu otići u London jer sam znao da je njihova sredina mnogo zrelija za prihvaćanje novih ideja. Biti slikar u Parizu zvučalo je čak banalno. Duh vremena bio je potpuno drukčiji nego u Londonu, a to se moralo osjetiti, to nije pisalo ni u kakvim knjigama. Dakle, moj rad je posvećen upravo toj individualnoj i društvenoj percepciji fenomena koji mogu proći potpuno nezapaženo u trenutku kad se događaju. I to se ponavlja kroz cijelu povijest. Početkom 50-ih moj je otac kupio u Parizu knjigu o apstraktnoj umjetnosti u koju uopće nije bio uvršten Maljevič. Danas se pitam kako je uopće moguće da je 1953. netko mogao pisati knjigu a da u nju ne uvrsti tako velikog umjetnika. Uostalom, tu je i fenomen Tesle koji je tek prije nekoliko godina dobio ulicu u New Yorku. Sve to se događa i filozofima i umjetnicima i piscima.

NACIONAL: Mnogo puta ste velikim formatima slučajnih prolaznika izazivali zabunu kod promatrača koji su vjerovali da je riječ o vrlo važnim i poznatim osobama.

– Izlažući velike portrete anonimnih ljudi na javnim mjestima htio sam natjerati promatrače da se zapitaju tko su osobe s fotografije, odnosno, kako ja kažem, dovodim ih u stanje aktivne skepse. Nakon što sam to učinio početkom 70-ih na današnjem Trgu bana Jelačića u Zagrebu, mnogi su pomislili da je bakica s moje fotografije nova predsjednica Centralnog komiteta. Kad JE 1976. Društvo prijatelja lijepih umjetnosti iz Bruxellesa otputovaLo u Peking, izvrsno su reagirali na velike fotografije Mao Ze Donga. Rekli su da je to vjerojatno Dimitrijevićev slučajni prolaznik. Bio sam sretan jer sam barem tu malu skupinu ljudi natjerao da razmišljaju i sumnjaju.

NACIONAL: Je li tom idejom bila inspirirana i vaša priča o dvojici umjetnika koja se pojavila čak i u hollywoodskom filmu “Veliko iščekivanje” s Robertom de Nirom i Gwyneth Paltrow?

– Da, to je priča o dvojici srednjovjekovnih slikara koji su živjeli daleko od gradova i sela. Jednog dana dok je lovio, kralj je izgubio psa kojeg je pronašao u vrtu jednog od te dvojice slikara. Kad je kralj vidio radove tog slikara, poveo ga je sa sobom u dvorac. Ime slikara bilo je Leonardo da Vinci. Ime drugog slikara ljudi nikad nisu saznali. Priča govori o tome kako neke ideje i neka djela, koja mogu biti izvrsna, u određenom trenutku jednostavno nisu prisutna i nisu vidljiva.

NACIONAL: Nerijetko se događa da se djeca uglednih i priznatih očeva osjećaju inferiornima i ne uspiju se realizirati zbog osjećaja manje vrijednosti. Kako ste se vi nosili sa slavom svog oca? Što vas je nagnalo da odete iz roditeljskog doma?

– I moja sestra, koja je priznata arhitektica, a i ja zahvalni smo roditeljima jer su nam neprestano i neprimjetno ubrizgavali veliku količinu odgovornosti. Meni je i danas neugodno sjesti u kazalištu u prvi red jer mi je i danas ostao nelagodni osjećaj iz djetinjstva kad sam s roditeljima neprestano morao sjedati u prvi red, i to kao nečiji sin. Otišao sam iz udobnog roditeljskog doma, prepunog umjetničkih slika i života u relativnom blagostanju, u podstanarski podrum, što znači da sam imao neki “drive” i želju za osamostaljivanjem. Uostalom, bavio sam se skijanjem, bio sam svojedobno juniorski državni prvak u spustu i taj me sport naučio da kad si sam na skijama pri brzini od 117 km/h, nema ni oca ni majke. Odatle moje duboko poštovanje prema svim uspješnim individualnim sportašima.

NACIONAL: U životu ste upoznali desetak nobelovaca, a dvojicu još u djetinjstvu – Ivu Andrića i Jean-Paul Sartrea, koji su bili prijatelji vašeg oca. Odakle onda fascinacija anonimnim ljudima?

– U šali kažem da svog oca u nobelovcima vodim 10:2. Između tih deset jednakih po tom atributu, neki od njih su mi bliži, neki dalji, neki su zatvoreniji, neki ekstroverti, neki od njih su mi dragi ljudi, a ima ih i cugaroša… Ali kod mnogih sam primijetio da nemaju hijerarhizirani pogled na svijet. To mora silno opterećivati. Uostalom istinska umjetnost neodvojiva je od stvarnog života. Nema ni jednog četvornog metra na zemaljskoj kugli na kojem ne možeš nešto naučiti i zato se ne može hodati u svilenom šlafroku i biti veliki umjetnik. I sad u St. Peterburgu silno me se dojmio taksist koji nas je vozio s aerodroma u hotel. Na nekoj ploči na ulici primijetio sam da piše “zrkalo” pa sam pitao taksista odgovara li to našoj riječi “zrcalo”, na što mi je on odgovorio da je još Puškin do te i te godine koristio riječ “zrcalo”. Oduševio me tim odgovorom, pa smo počeli razgovarati, a kad je saznao što radim, pitao me želim li da me odvede do kuće u kojoj je živio Maljevič i koja je tek prije dvije godine označena pločom. Ovaj podatak nisu čak znali ni mnogi ljudi koji su radili u muzeju. Na kraju sam tog taksista pozvao da mi bude tehnički pomoćnik pri realizaciji izložbe, a ja sam nastavio svoj opus “Tragajući za…” s potragom za Maljevičem i njegovim prvim susjedima.

NACIONAL: Odlazite na kraći godišnji odmor u Dubrovnik. Kako ćete ga provesti?

– Kartat ću remi s prijateljima, ugostiteljima, ribarima i vatrogascima. Bit će to cjelodnevna bespoštedna borba od nule do 50 kuna.