Pjevač i vođa beogradske rock grupe Repetitor koja je posljednjih godina postala prvorazredna rock atrakcija, za Nacional je rezimirao prvih deset godina karijere, osvrnuo se na brojne koncerte, život u Beogradu i objasnio zašto misli da je socijalizam put kojim treba krenuti

Već nakon prvih nastupa 2006. kao izdanak nove srpske glazbene scene, Repetitor je stekao brojne poklonike i odlične recenzije kritike. Pobjedom na Art & Music festivalu u Puli 2007. i mediji su počeli obraćati pažnju na njih. Tijekom 2008. objavili su album “Sve što vidim je prvi put” za malu nezavisnu izdavačku kuću iz Srbije. Nakon niza nastupa, 2012. izdali su album “Dobrodošli na okean” za slovensku diskografsku kuću MoonleeRecords koji su brojni glazbeni kritičari proglasili najboljim diskografskim ostvarenjem te godine u regiji. Od početka u istoj i pomalo neobičnoj postavi koju čine Milena Milutinović na bubnjevima, Ana-Marija Cupin na basu i Boris Vlastelica na gitari i kao glavni vokal grupe, svojim eksplozivnim nastupima osvojili su publiku i na brojnim europskim turnejama, gdje su u proteklih deset godina održali preko 50 koncerata. U razgovoru za Nacional, Boris Vlastelica komentirao je prvih deset godina grupe Repetitor, prisjetio se pobjede na Art & Music festivalu, ali i progovorio protiv galopirajućeg kapitalizma, oštro osudio politiku Zorana Đinđića i aktualne srpske vlasti te pojasnio zašto misli da konzumerizam nije u potpunosti negativan, iako je bolno očigledno da je socijalizam put kojim moramo krenuti.

NACIONAL: Svirate glazbu koja nije radiofonična, ali broj publike na vašim koncertima stalno raste. Kako to komentirate?

Mislim da je to prije svega zbog puno koncerata i prenošenja riječi od čovjeka do čovjeka. Najbolja reklama koja postoji. Slažem se da nam muzika nije radiofonična i ljudi nas često pitaju zašto nas nema u eteru. Mi nismo bend koji se gura na radio i ne želimo nikoga vući za rukav.

NACIONAL: Mnogi su upravo vaš nastup na INmusic festivalu prošle godine proglasili najboljim, i to u konkurenciji domaćih i stranih izvođača. Nedavni nastup na festivalu Brijačnica u Zagrebu ponovo je oduševio publiku. Je li vaša popularnost jednaka u Zagrebu i Beogradu?

U Hrvatskoj je malo izraženija jer postoji više glazbenih portala i samih medija koji nas prate. U Srbiji nas prati publika gotovo jednako brojna kao i u Hrvatskoj, ali nismo toliko medijski prisutni. Tko nije bio na našem koncertu, često ne zna tko smo.

NACIONAL: Koliko vam je pobjeda na Art & Music festivalu u Puli 2007. pomogla u karijeri?

Jako puno. Mi smo poslije toga u Beogradu bili popraćeni u medijima. Čak je i dnevni list Politika donio tekst sa specifičnom terminologijom da smo „osvojili Istru“. Po povratku iz Pule prepoznao me taksist koji je to pročitao pa sam pomislio da je to početak slave i da će to tako ubuduće izgledati. Međutim, to je prvi i posljednji taksist koji me prepoznao, evo, do dana današnjeg. Taj festival omogućio nam je da u Srbiji napravimo inicijalni proboj u medije. Kada u ovim našim državicama dođe neka potvrda sa strane, to puno znači. Haustor je grupa koja ima kultni status u Beogradu, kakav u Zagrebu ima EKV koji nije toliko popularan u Beogradu i nema takav kult. To je taj balkanski mentalitet.

NACIONAL: Često vas se dovodi u vezu i kontekst nastajanja nove srpske scene. Koliko je taj novi val doista donio nešto novo na srpsku rock scenu?

Radi se o bendovima iz Beograda iz sredine nultih godina. Nije to bio toliko novi ni homogeni zvuk, već navala novonastalih bendova koji su svirali neku vrstu rock muzike. Bili smo zapravo dosta različiti po zvuku. Dugo nam je trebalo da se odvojimo od tog naziva “nova srpska scena” jer to je u Srbiji značilo nešto drugo od onoga što je značilo izvan Srbije. U Srbiji su svi koji nisu bili dio te scene, a novi su, bili povrijeđeni jer su ostali po strani. Nije to bilo predstavljeno kao nova beogradska alter ili rock scena pa su svi reperi, metalci i svi ostali s pravom tvrdili da su i oni nova srpska scena, a ne samo mi. Mi smo tu bili najmlađi, po godinama i po stažu, a bili su tu još bendovi ŽeneKese, Stuttgart online, Nežni Dalibor… Većina ih još uvijek svira.

NACIONAL: Puno ste putovali posljednjih godina i osjetili puls mnogih europskih gradova. Nakon tog iskustva, kako biste ocijenili svoj život u Beogradu?

U smislu grada u kojem smo odrasli i živimo, odlično. Volimo život u Beogradu. Da, puno smo putovali posljednjih godina, održali četiri europske turneje. Dvije s oko deset koncerata i dvije s po šesnaest koncerata. Imali smo tri koncerta u Moskvi i jedan u Kini, ali teško da bih negdje našao grad s takvim proturječnostima kao u Beogradu. Rijetko kad je dosadno. Mi svi mislimo da se naši gradovi mijenjaju na gore, što vjerojatno jest trend radi gentrifikacije, ali život u Beogradu je zanimljiv, a sve zanimljivije mi je i u Zagrebu jer ima sve više novih klubova i dobrih koncerata. Kod nas je situacija s javnim prostorom i klubovima dosta loša, ali se taj beogradski kaos i nervoza prenose na muziku koja tu nastaje. Da sam odrastao u nekom mirnom mjestu u Vojvodini ili na suncu i moru, sigurno bih svirao neku potpuno drugačiju muziku.

• ‘IAKO IZ ZAGREBA IZGLEDA DRUGAČIJE, Đinđić je provodio ekstremnu politiku privatizacije, darovanjem svega isplativog u državi tajkunima iz vremena Miloševića, za dinar’

NACIONAL: Kako ste bili primljeni na tim koncertima po Europi?

Uglavnom je bilo publike koliko stane u klub u kojemu smo nastupili. To su prostori od oko 200 do 300 ljudi. Manje ih je bilo nedjeljom i ponedjeljkom. Prijem je bio kao da razumiju sve naše tekstove.

NACIONAL: Kako ste dospjeli u Kinu?

Bili smo dio dokumentarnog filma “Do it together” našeg prijatelja Aleka Riquelmea, u kojem se pojavljuju i grupe Shellac, Devo, Steve Albini, Petrol i razni izvođači sa svjetske nezavisne scene. Film je prikazan u Kini i pozvali su nas s Tomorrow festivala da sviramo tamo. Bili smo u Estoniji kada smo dobili e-mail iz Kine. Mislili smo da nas netko zeza i da smo već u Estoniji najdalje moguće od kuće. Jako mi se svidjela kineska publika, a i zemlja je fascinantna. Jedva čekam da se vratimo svirati u Kinu.

NACIONAL: Kroz pjesme Repetitora gotovo nikada se eksplicitno ne bavite politikom, iako se vaši stihovi mogu primijeniti i na političku situaciju u zemlji. Međutim, nastupi Repetitora poznati su po nevjerojatnoj količini energije i srdžbe koju izbacujete iz sebe. Kako se uspijevate odvojiti od aktualnih društvenopolitičkih zbivanja?

Angažirana muzika skoro nikad nema onaj utjecaj koji se trudi postići. Uglavnom završi tako da netko istomišljenicima s visine govori nešto što već dobro znaju. Mislim da se mnogo više može ispričati kroz male osobne priče koje mogu prikazati neke stvari o nečem širem, pa i sistemu. Naši stihovi mogu se staviti i u politički kontekst, ali i osobni. Ja tako volim i mislim da je bolje da značenje pjesama nije jednodimenzionalno.

NACIONAL: Rođeni ste 1987. i odrasli ste i prošli kroz pubertet tijekom burnih 90-ih pa je nekako bilo očekivan vaš politički angažman i kroz pjesme koje pišete.

Da, a i meni je majka iz Splita pa sam i tijekom rata svakoga ljeta odlazio iz Beograda u Split preko Mađarske, putujući i po 16 sati s pasošem u gaćama. Ja pratim politiku, ali ne kroz pjesme. Starija sestra vodila me na šetnje protiv Miloševića u to vrijeme pa sam se već kao mali zarazio tim virusom neignoriranja politike koja ti kroji život. Podržavao sam promjene koje su se dogodile 2000. godine i bio jako razočaran njima kasnije kada sam vidio što zapravo znače ta “šok terapija” i privatizacija. Teško sam doživio ubojstvo Zorana Đinđića, ali i shvatio kasnije da je njegova politika bila pogrešna.

NACIONAL: Zašto smatrate Đinđićevu politiku pogrešnom?

To je bila ekstremna politika privatizacije, darovanja svega isplativog u državi tajkunima iz vremena Miloševića. Istu politiku danas provodi Aleksandar Vučić i ponosi se tim kontinuitetom. Samo danas skoro ništa više nije ostalo za prodaju.

NACIONAL: Nije li Đinđić neprežaljeni politički heroj koji je trebao Srbiju odvesti na pravi put?

Razumijem da to tako izgleda iz Zagreba, iz ugla normalizacije naših odnosa, ali to sa svakodnevnim životom i uspostavom sistema nema previše veze. U to vrijeme su se uspješne tvornice u Srbiji poklanjale za dinar tajkunima. Za mene to nije pravi put, već suprotno.

NACIONAL: Je li ekonomska situacija u Srbiji takva zbog događaja iz tog perioda?

Ne, takva je prije svega zbog Miloševića, rata, sankcija, bombardiranja, ali i svih koji su došli poslije na vlast i sprovodili “business as usual” politiku trujući za to vrijeme narod ili nacionalizmom ili utopijskim tripovima da će tržište sve srediti, a da svi samo trebaju biti vrijedni i skromni. I ljevica je tu zakazala pogubljenim kukanjem protiv konzumerizma, što je zapravo konzervativna poruka da budemo skromni i zadovoljni onime što imamo. Da je sasvim OK što nam stvari s jumbo plakata nisu svima dostupne.

NACIONAL: Ali te stvari s jumbo plakata, koje se nameću reklamama, zapravo uglavnom i nisu potrebne u životu…

Dobro, ali volio bih to sam probati i procijeniti, a ne da moram bilo kome vjerovati na riječ. Kao kad crnci u getu nose Tommy Hilfiger jer je ta marka trademark bijele privilegirane djece sa skijališta i simbol nečeg nedostižnog što je sada odjednom tvoje.

NACIONAL: Ali cijela ta ideologija “gangsta kulture” gotovo da je objašnjena kroz naziv albuma upravo gangsta zvijezde 50 Centa “GetRich or DieTryin”’ (Obogati se ili umri pokušavajući). Smatrate li da se u životu najvažnije obogatiti?

Novac nije najvažniji, ali je nebitan samo onome koji ima dovoljno ili mu nije potreban. Mi ostali, koji nemamo tu udobnost i taj luksuz u životu, moramo se brinuti o lovi, a stvarno je glupo da ti netko zato nabija osjećaj krivice, da si previše “materijalan” jer želiš pobjeći iz siromaštva. Nemam taj luksuz da budem nematerijalan.

• ‘U NAŠOJ TRANZICIJI sve je ogoljeno. Vidiš kako se topi nasljeđe SFRJ koje je ostalo po inerciji. To su tekovine kao besplatno školovanje, zdravstvo, radna prava, javno dobro, infrastruktura’

NACIONAL: Kome je u interesu jačanje nacionalizma kad se posao između Srbije i Hrvatske sve više širi?

Političkim i ekonomskim vlastima koje nemaju ništa drugo ponuditi skrivajući svoje poslove, osim takvih stvari. Nacionalizam plasiran odozgor jasno je zamagljivanje i bacanje prašine u oči. Gotovo jasno govore nam da se ne bavimo svojim životima i novčanicima, već da više mislimo na naše izmišljene neprijatelje, bilo da je to nacionalizam ili ova nova babaroga – terorizam. Ali ljudi sazrijevaju u političkom procesu, sve više žele čuti što će biti s poslovima, radom, sutrašnjicom, a kako su to sfere gdje nemaju ništa dobro ponuditi, političari sve agresivnije nude nacionalizam i slične distrakcije.

NACIONAL: Postoji li po vama neki zdravi put kojime je potrebno krenuti da bi ljudi u ovim krajevima živjeli bolje, imali više i osjećali se bolje?

Mislim da je bolno očigledno da je socijalizam taj put i jedini izlaz. Ne mislim na povratak u 1945., to nitko ne predlaže. Mislim na kreiranje sistema i vlasti koja će raditi u korist društva i njegova razvoja, a ne u korist kapitala i onih koji ga gomilaju.

NACIONAL: Vi ste dijete tranzicije, ali svejedno smatrate da je socijalizam pravi put. Zašto?

Zbog dosadašnjeg životnog iskustva. U našoj tranziciji sve je prilično ogoljeno. Vidiš kako se topi to nasljeđe SFRJ koje je ostalo po nekoj inerciji. Uglavnom su to neke tekovine kao besplatno školovanje, zdravstvo, radna prava, javno dobro, infrastruktura. Za sve nam govore da je bilo neodrživo, iako meni ovo danas izgleda puno manje održivo i logično. Ovo danas je takva utopija i samo je pitanje kako će puknuti.

NACIONAL: Želite reći da je sva teorija i praksa socijalizma puno realnija nego što je to danas kapitalizam?

Realnija u smislu da bi bila održivija i stabilnija i za planet i za život na njemu. Naravno da ne mislim da će se to sutra desiti nekom magijom, za sve ćemo se morati sami izboriti.

NACIONAL: Možete li živjeti od glazbe koju stvarate i svirate?

U posljednje vrijeme da, ali prošlo je ipak već deset godina. Ne mogu se požaliti s obzirom na to kako je drugim ljudima. Mislim da se može živjeti od muzike ako ste dovoljni tvrdoglavi. Nama je bilo dovoljno lako jer se feedback dogodio odmah na početku. Da toga nije bilo, tko zna što bi bilo. Na svu sreću, bio je dobar početak i zadržali smo se na sceni, odlično funkcioniramo zajedno i deset godina kasnije – tu smo.