‘Rekvijem za gospođu J’ 40-godišnjeg redatelja Bojana Vuletića po mišljenju mnogih najznačajniji je srpski film ove godine, a prikazan je ili mu slijedi prikazivanje na 25 svjetskih festivala. Redatelj govori o društvenoj situaciji u Srbiji i izgubljenoj generaciji o kojoj nitko ne brine
Nema nikakve sumnje da je film „Rekvijem za gospođu J“ 40-godišnjeg redatelja Bojana Vuletića najznačajniji ovogodišnji srpski film. Nakon izvrsnih kritika u prestižnim svjetskim filmskim magazinima koje je dobio nakon svjetske premijere u Berlinu, uslijedila je pobjeda na beogradskom FEST-u te je film prikazan ili tek slijedi prikazivanje na 25 svjetskih festivala. Jedan od tih festivala bio je i onaj u Vukovaru, gdje je film prošlog tjedna imao hrvatsku premijeru, a istoga dana objavljeno je kako je film izabran među one koji kandidiraju za nagradu Europske filmske akademije, kolokvijalno rečeno za europskog Oscara. Tim povodom u Vukovaru smo razgovarali s Bojanom Vuletićem kojem je „Rekvijem za gospođu J“ drugi film u karijeri.
„Rekvijem za gospođu J“ je apsurdna crna komedija koja briljantno ocrtava stanje u Srbiji. Mirjana Karanović glumi gospođu J, udovicu koja je ostala bez posla, živi s dvije kćeri i svekrvom i koja se na godišnjicu smrti svog muža želi ubiti. Međutim, pokazat će se da se u Srbiji nije lako ni ubiti. Naime, gospođa J ima pet dana da prije smrti osigura svoju djecu, a za to joj treba potvrda da je radila 20 godina. Dobiti tu potvrdu, pokazat će se, nije tako jednostavno te će joj birokracija stati na put i tako je spriječiti u pokušaju samoubojstva.
NACIONAL: Netko tko ne poznaje najbolje situaciju u Srbiji mislio bi da je vaša zemlja napravila iskorak prema naprijed. Međutim, prema vašem filmu vidi se da situacija u državi nije baš optimistična. Je li Srbija doista tako čemerna i je li jasno da tranzicija nije donijela mnogo toga dobroga?
Teško je dati odgovor na to pitanje, on bi mogao glasiti – i da i ne. U Srbiji je trenutno takva situacija da bi bilo politički nekorektno reći da imamo problem jer svi glasno moramo govoriti da je sve sjajno. S druge strane postoji velik broj ljudi kojima pripadaju i moji roditelji, odnosno generacija ljudi koja je rođena 1945. ili 1948. godine i koji žive očajno. Nisam želio biti pretenciozan i reći kako govorim u ime tih ljudi, ali to su ljudi koji se doista nigdje ne vide. Oni sjede u svojim stanovima, oni su poludepresivni, nemaju novca jer su im mirovine mizerne, ne izlaze nigdje. Po mom mišljenju zadatak umjetnosti je da govori o pojavama i stvarima koje se ne primjećuju ili se zataškavaju…
Komentari