Nizozemski redatelj židovskog porijekla na ZagrebDoxu prikazat će svoj dokumentarni film “Model Érpatak”, stvarnu priču o ultradesničarskom načelniku jednog mađarskog mjesta koji otvoreno veliča nacističku prošlost, a za Nacional objašnjava i zašto danas kritički promatra cionizam

Na ovogodišnjem filmskom festivalu ZagrebDox od 21. do 28. veljače bit će prikazano više od 160 filmova u 17 kategorija. Jedan od najintrigantnijih dokumentaraca u kategoriji kontroverznih bit će “Model Érpatak” redatelja Bennyja Brunnera, koji portretira ultradesničarskog načelnika malog mjesta na istoku Mađarske. Film prikazuje modernog ekstremnog desničara na vlasti koji otvoreno veliča nacističku prošlost, terorizira manjinsko romsko stanovništvo i siromašne te krši temeljna ljudska prava. Osim toga, film upozorava i na totalitaristički karakter vladavine mađarskog premijera Viktora Orbana.

Tim povodom Nacional je razgovarao s Brunnerom, istaknutim redateljem židovskog porijekla koji živi u Amsterdamu. Brunner je rođen 1954. u židovskoj obitelji u Rumunjskoj. Kad je imao pet godina s obitelji se preselio u Izrael, gdje je završio školu i diplomirao filmsku umjetnost na sveučilištu u Tel Avivu. Tijekom služenja vojske, 1973. sudjelovao je u Jomkipurskom ratu, kada su udruženi Egipat, Sirija i Irak zaratili s Izraelom, što je bio ključan moment u njegovu životu da kritički počne promatrati cionizam. Snimio je veliki broj zapaženih filmova, među kojima su “The Seventh Million”, “A Philosopher For All Seasons”, “Al-Nakba: The Palestinian Catastrophe 1948”, “The Great Book Robbery” i druge.

NACIONAL: U dokumentarcu ‘’Model Érpatak’’ prikazali ste ultradesnog načelnika Mihályja Zoltána Orosza, kako biste opisali to iskustvo?

To je bilo zanimljivo iskustvo, taj njegov način odijevanja i govora. S profesionalne strane bilo je fascinantno. Na osobnoj razini osjećao sam se prljavo i otrovano. Tim osjećajima pridonijeli su i susreti s njegovim neonacističkim sljedbenicima, kad sam shvatio u kakva sranja ti ljudi vjeruju. Mučno je bilo i kad je načelnik obukao uniformu i lovio sirotinju koja krade struju. Cijelo vrijeme osjećao sam groznu atmosferu nacionalizma, ksenofobije i antisemitizma koje taj čovjek širi oko sebe.

NACIONAL: Je li znao da ste židovskog porijekla?

Nije. Srećom, on zna samo mađarski. Naše razgovore prevodio je jedan njemački novinar koji se i vidi u filmu. Sve je išlo preko njega i nisam izravno pričao sa Zoltánom. Znate, teško je ljudima koji žive u provinciji, a misle da se nalaze u središtu svemira. Zoltán živi u čahuri i potpuno je izoliran od svijeta. Nije me ni pitao kako se zovem, jedino je znao da sam nizozemski redatelj i da radim nešto za nizozemsku televiziju. Nekoliko puta, dok smo bili u njegovu uredu, pitali smo ga želi li išta znati o meni. Njega je zanimalo samo zašto mu se povremeno s kamerom unosim u lice. To je nevjerojatno. Ali pripremili smo se u slučaju da me pita za ime, da ćemo mu reći da se zovem Ben Brener.

NACIONAL: Kakav je osjećaj bio prisustvovati Zoltánovoj ceremoniji, na kojoj je slavljena mađarska nacistička vojna prošlost uz zvuke zabranjene njemačke himne iz Drugog svjetskog rata?

Bilo je jako puno suspregnutog nasilja u zraku, neki sudionici ceremonije pili su i alkohol. Sa mnom je kao prevoditelj na tom snimanju bio Amerikanac koji dugo živi u Budimpešti. Njemu je bilo jako nelagodno, stalno je ponavljao: “Benny, bježimo odavde, ne želim ostati ovdje.” Ja sam mu govorio da se obuzda i da je važno sve to snimiti. Puštali su puno videosnimki s interneta koje su prikazivale nacističku vojsku u Drugom svjetskom ratu. Na kraju ceremonije nastavili su prikazivati snimke i u jednom momentu na jednoj se pojavio Adolf Hitler, a okupljeni su mu salutirali uzdignutom rukom, uz povike “Heil Hitler”. Nažalost, taj dio nisam snimio. Kad smo konačno otišli, osjetili smo veliko olakšanje.

• ‘VIKTOR ORBAN JE PRIJE GODINU dana bio usamljen u EU, a danas je mnogim strankama u Europi uzor. On govori da gradi neliberalnu državu, da neće slobodu pojedinca staviti u središte svog vrijednosnog sustava’

NACIONAL: Kako je Zoltán uspio u Érpataku dobiti izbore četiri puta za redom, uz sav teror koji provodi?

To mu lako polazi za rukom, iako nije previše popularan. U selu je veliki broj ljudi koji su potpuno ovisni o njemu. Ako bi ih izbacio iz programa javnih radova, oni bi ostali bez ičega. To je jako siromašan dio Mađarske. Mislim da im nezaposlenost iznosi oko 50 posto. U tom dijelu Mađarske živi i veliki broj Roma koji su najveće žrtve sustava nakon pada komunizma. Nezaposlenost među Romima još je i veća nego u Mađara. Oni znaju da Zoltán nije dobar, ali se boje što će biti s njima ako njega više ne bude. Dobivaju mjesečno 150 eura i time se mogu prehraniti. Boje se promjena jer nisu sigurni da bi se novi gradonačelnik za njih brinuo. Mađare, pak, pridobiva hvaleći se time da je smanjio stopu kriminala, što je čista laž. Razina kriminala je ista kao i prije, ali mu ljudi vjeruju, a i mnogi ne vole Rome. Antiromska klima tamo je nevjerojatna.

NACIONAL: Kako komentirate jačanje ekstremno desnih opcija u Mađarskoj, ali i u Europi?

Samo prije godinu dana Viktor Orban bio je usamljen u Europskoj uniji. Imao je svoje sljedbenike u Poljskoj i u nekim drugim zemljama. Evo, sada je poljskoj vladi on glavni uzor. Ima puno stranaka u Europi kojima je Orban danas uzor. U Nizozemskoj također imamo fašiste, samo da znate. Da se sutra održe izbori u Nizozemskoj, najviše glasova dobila bi stranka Geerta Wildersa, koji je po svim kriterijima jebeni fašist. To govori da ljudi danas gube razum i da počinju slijediti proklete populističke ideje. Posljednji put kad je fašizam doživio uspon došlo je do Drugog svjetskog rata. Ne postoji jedan primjer iz povijesti u kojem fašizam nije doveo do rata, uništenja i masovnih ubojstava.

NACIONAL: Koliko je uspon fašista opasan za demokraciju?

Poslužio bih se analizom Roberta Owena Paxtona, poznatog američkog politologa i povjesničara. On je napisao da je Benito Mussolini fašizam definirao kao povijesnu percepciju na temelju koje se pojedincu uskraćuju urođena prava kao racionalnom biću. Pojedinac je u fašizmu integralni dio većeg tijela, obitelji, zajednice i države koje dijele povijest. Zato fašizam toliko polaže u zajednički jezik, tradiciju i kolektivna sjećanja. Fašizam smatra svetim tradiciju sličnosti i bori se protiv različitosti. Upravo je ta različitost temelj pluralističke demokracije. Osnovna ideja pluralističke demokracije je ta da pripadamo drugačijim grupama, entitetima, religiji i to je naša snaga. Fašizam to smatra problemom. Sve se to jasno artikuliralo u Mađarskoj. Zato sam u zadnjoj sceni filma pustio Orbanov govor u kojem on izravno kaže da gradi neliberalnu državu, da neće staviti slobodu pojedinca u središte svog vrijednosnog sustava i da mađarsko društvo nije skup pojedinaca, nego jedno tijelo. Nadao sam se da je fašizam dio povijesti, no nije tako i to je užasno.

NACIONAL: Kako bi se pluralistička demokracija trebala oduprijeti svom prirodnom neprijatelju fašizmu?

U demokraciji bismo trebali imati mogućnost zabraniti fašističke stranke koje izravno ili neizravno zazivaju njenu aboliciju. Kad je Hitler postao premijer, ukinuo je Bundestag. Siguran sam da slično žele Orban i ekipa iz Poljske. Oni sada bojkotiraju dugogodišnje napore da se stvori zajedničko europsko tržište, eurozona i slično. Mržnja prema EU velika je u Mađarskoj, a vjerujem i u Poljskoj. Oni svugdje vide urotu. Jedan od čelnih ljudi u Mađarskoj izjavio je jednom prilikom da EU s masonima i Židovima želi srušiti njihovu vladu. Neslužbeni broj jedan u stranci Fidesz (Mađarski građanski savez) koja je na vlasti, mladi momak, nekadašnji gradonačelnik jednog većeg mađarskog grada, rekao je da čovjek vrijedi onoliko koliko posjeduje. Drugim riječima, ako nemaš ništa, ti si ništa. Zato socijalne probleme kao što su nezaposlenost i alkoholizam i ne nastoje riješiti obrazovanjem i unaprjeđenjem infrastrukture, nego rigidnim zakonima kojima će ljude sa socijalnim problemima osuditi i strpati u zatvore.

• ‘BILO JE FASCINANTNO S PROFESIONALNE strane doživjeti Orosza, ali na osobnoj razini osjećao sam se prljavo i otrovano. Njegovi sljedbenici salutirali su uzdignutom rukom dok su gledali snimke Adolfa Hitlera’

NACIONAL: Rođeni ste 1954. u Bârladu u Rumunjskoj, ali već s pet godina s roditeljima ste se preselili u Izrael. Koji je bio razlog i sjećate li se ičega iz Rumunjske iz tog doba?

Malo toga se sjećam, malo sanjkanja i to je sve. Imao sam samo pet godina. Moj materinji jezik je židovski, a pomalo znam rumunjski. Roditelji su se preselili u Izrael zato što moj otac nije mogao napredovati na poslu, iako su neki Židovi bili tada visoko pozicionirani u Komunističkoj partiji. Mojoj majci je, pak, nedostajala obitelj koja se 1952. preselila u Izrael. Radio sam dokumentarac netom nakon revolucije u toj zemlji, o kolaboraciji intelektualaca s komunističkim režimom. Zvao se “Romania: The Taming of the Intellectuals” (Rumunjska: Kroćenje intelektualaca) u kojem sam se bavio svojom glavnom temom kojoj se uvijek vraćam, a to je nacionalizam. Ali to je bilo puno kasnije, već sam tada živio u Nizozemskoj.

NACIONAL: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Izraelu?

Bilo je jako sretno. Odrastao sam u mjestu koje se zove Beersheba, 100 kilometara južno od Tel Aviva, na rubu pustinje Negev. Odrastao sam u četvrti u kojoj su bili ljudi iz cijelog svijeta, iz Francuske, Afganistana, raznih republika bivšeg Sovjetskog Saveza, afričkih zemalja… Bili smo siromašni, ali sretni. Nitko tamo nije bio bogat i bilo je puno mjesta za igru. Doduše, nikada nismo bili gladni. Živjeli smo u malom stanu. Moj otac s vremenom je napredovao u poslu i kasnije smo se preselili u veću kuću, a ja sam dobio bicikl. Tijekom srednje škole imali smo puno besplatnih kurikularnih sadržaja kao što su bili tečajevi novinarstva i glume, mogli smo ići besplatno u kazališta, ljetne kampove… Bilo je to doba kad je Izrael bio socijalistička zemlja i nastojala se osigurati jednakost za sve ljude. Iako je sve to dobro bilo namijenjeno Židovima, ali ne i Arapima u Izraelu. To je bila druga strana života, ta diskriminacija.

NACIONAL: Prije odlaska na fakultet služili ste vojsku, kako je ona utjecala na to da promijenite stav prema cionizmu?

Moj vojni rok počeo je u kolovozu 1973. i nisam stigao završiti temeljnu obuku kad je u listopadu započeo rat koji se u Izraelu naziva Jomkipurski rat. Prijavio sam se u rat i u jednom trenutku našao sam se na Golanskoj visoravni, pokušavajući preživjeti napad sirijske vojske i njihovo bombardiranje. Bilo je to grozno iskustvo koje ne bih nikom poželio. U školi su nam nametnuli obrazovanje u kojem smo učili kako Izraelci žele mir sa susjednim zemljama, ali da susjedi ne žele mir, da nas žele ubiti i baciti u more. Učili smo o tome kako je izraelska vojska nepobjediva, da izraelski vojnici nikad ne bježe s fronta, nego da samo Arapi bježe i ostavljaju sve iza sebe, a u ratu sam svjedočio drugačijoj priči. Vidio sam međusobne borbe lovačkih aviona. Vidio sam kako padaju oboreni izraelski avioni, izraelske generale i časnike koji gube kontrolu i urlaju. Vidio sam izraelske trupe kako se primiču liniji bojišnice i trenutak kad su se našli pod vatrom te ostavljaju sve i bježe. Dotad su me učili da to rade samo Arapi. Bilo je to šokantno, ali je to bio poziv na buđenje. Počeo sam propitkivati temelje sustava vrijednosti. Počeo sam čitati knjige s drugačijim pogledom na povijest i drugačijim stavovima. Nastojanja da od mene naprave dobrog dečka i cionista radikalizirala su me i pomaknuo sam se više ulijevo. Shvatio sam da je nacionalizam politička i socijalna sida 20. stoljeća i, nažalost, 21. stoljeća. Zapravo, nacionalizam je gori i opasniji od side i virusa zika i ebole.

NACIONAL: Snimili ste puno filmova u kojima ste se bavili problematikom Bliskog istoka. Postoji li šansa da se zaustavi rat u Siriji, izbjeglička kriza i uspostavi mir na tom području?

Svjedočit ćemo prije drugom dolasku Isusa Krista na zemlju nego miru na Bliskom istoku. Bliski istok kakav je sada kreacija je Zapada, Velike Britanije i Francuske nakon Prvog svjetskog rata, kad su međusobno podijelili teritorij i povukli crte na karti. Te linije podijelile su iste narode, entitete i plemena u potpuno umjetne tvorevine s ciljem da bivši kolonijalisti zadrže svoje financijske i političke interese. Sad se sve to raspada pred našim očima. Osim Egipta koji je više-manje zadržan kao entitet, ostatak područja, uključujući i sjevernu Afriku, izrezan je i dizajniran tako da su potpuno zanemareni ljudi koji tamo žive. Sada gledamo dezintegraciju tih struktura. Pohlepa Zapada i njegova podrška svim arapskim diktatorima kroz duži period – i sad podržavamo Saudijsku Arabiju zbog nafte – stvorila je problem. Sad kad ljudi bježe iz ratnih područja, mi im poručujemo da ih ne možemo primiti. Ali instinkt za preživljavanjem naroda toliko je jak da ih nikakve granice, regulative, žilet-žice, što god EU smislio, neće zaustaviti. Oni će nastaviti dolaziti. Mir ne vidim ni između Izraelaca i Palestinaca. Danas se tamo događa fašizacija. Ne bih volio vlast u Izraelu usporediti s nacistima, ali posljednjih nekoliko mjeseci način na koji se utišavaju glasovi razumnih Židova jako podsjeća na situaciju iz ranih 30-ih u Njemačkoj. To je jako tužno i nadam se da se situacija neće dodatno radikalizirati jer tada vjerojatno neću moći ni posjetiti Izrael, a kamoli snimati filmove. Cijela obitelj mi je tamo i za sada nisu ugroženi zbog mog rada.

• ‘KAO DJECU U IZRAELU UČILI su nas da su preživjeli iz Holokausta krivi jer su na pokolj išli kao ovce. Učili su nas da izraelski vojnici ne bježe s fronta, da samo Arapi bježe, a onda sam se u ratu uvjerio u suprotno’

NACIONAL: Prije nekoliko tjedana tijekom intervjua Branko Lustig samoinicijativno mi je pokazao tetovirani broj na ruci koji je dobio u Auschwitzu. U vašem filmu “The Seventh Million” (1995.) prikazujete ljude koji su preživjeli Holokaust, žive u Izraelu i skrivaju svoje tetovaže. O čemu se radi?

Od kraja rata pa do 1961. vladala je neka vrsta tišine. Preživjeli iz Holokausta nisu o tome razgovarali ni s kim. Čak i unutar obitelji to je smatrano velikom tajnom i nitko nije smio o tome govoriti. Ta tišina prekinuta je tek nakon što je Adolf Eichmann uhapšen i osuđen u Izraelu. Njegovo suđenje je u to doba dobilo neviđeni publicitet. Snimila ga je jedna američka TV kuća. Nije emitirano uživo, ali je sve snimljeno. Puno preživjelih tada je pozvano da svjedoče na sudu i sve te strašne priče došle su do javnosti. Ja sam odrastao s djetetom čiji su roditelji preživjeli Holokaust. Oni su tom djetetu radili gotovo iste stvari koje su nacisti radili njima. Kažnjavali su ga tako da je nekoliko sati klečao, nakon čega nije mogao ustati. Fizički su ga zlostavljali, otac bi ga tukao pred svima nama.

Nas su kao djecu, prije nego što se promijenio stav o Holokaustu, učili da su preživjeli krivi jer su na pokolj išli kao ovce. Mi djeca trebali smo ih prezirati. Židovi koji su preživjeli Holokaust nisu odgovarali tadašnjem modelu Židova koji se promovirao u Izraelu, da su uspravni, neustrašivi, spremni na borbu, sasvim suprotni od Židova iz dijaspore. Ali taj stav s vremenom se polako promijenio. Ne znam kakva je bila situacija u Jugoslaviji nakon rata i je li Lustig o prolasku kroz Holokaust mogao otvoreno pričati ili je i on do 60-ih o tome šutio i svoje se tetovaže sramio kao Židovi u Izraelu.

NACIONAL: Zašto je izraelska nacionalna televizija odbila na početku emitirati taj film?

Trebao je biti emitiran na prvom programu Izraelske televizije koja je bila partner u produkciji. Njihova je ideja bila da film stave na policu i da ljudi zaborave na njega, ali su o njemu dobili puno pisama i telefonskih upita.

Emitiran je gotovo godinu dana kasnije, nakon što je već prikazan u većem dijelu Europe. Film su emitirali u ljeto, u kolovozu, kad dvije trećine Izraelaca odlazi na odmor. I to u istom terminu kada je na drugom programu emitirano natjecanje ljepote. Nastojali su da što manje ljudi vidi taj film. Ali unatoč svim njihovim nastojanjima, u prvom prikazivanju film je ostvario 17 posto gledanosti, što je jako puno. Sada se prikazuje svake godine tijekom obilježavanja dana Holokausta u Izraelu.

NACIONAL: Koliko televizija, ali i drugi mainstream mediji u Izraelu promoviraju tekovine demokracije i slobode?

U pravilu svaki dan započinjem prelistavanjem triju do pet novina. Čitam izraelske, njemačke, nizozemske i engleske novine. U posljednje vrijeme primjećujem da ili starim ili se svijet zaista raspada. Ne sjećam se vremena kad smo bili suočeni s toliko egzistencijalnih problema. Uzmite za primjer samo razliku koja danas postoji između kandidata za budućeg američkog predsjednika. Jednim od njih mediji se prije ne bi ni bavili. Pitali bi ga je li lud, šutnuli bi ga niz stepenice i rekli mu da odjebe. S druge strane, o normalnim ljudima poput Bernieja Sandersa uSAD-u i Jeremyja Corbina u Velikoj Britaniji mainstream mediji izvještavaju da nemaju šanse i da u svojim strankama uživaju samo podršku čudaka.

NACIONAL: Jeste li počeli raditi novi film i o čemu se radi?

Trenutno radim na projektu koji se bavi problemom raširenosti nuklearnog oružja. Svi stručnjaci i bivši ugledni političari iz Amerike s kojima sam razgovarao, uvjeravaju me da je mogućnost da ćemo život na Zemlji uništiti nuklearnim ratom puno izglednija od katastrofe uzrokovane globalnim zatopljenjem. Pritom globalno zatopljenje smatram ogromnim i stvarnim problemom. Podaci koje sam prikupio o razvoju nuklearnog oružja su zastrašujući.