Objavljeno u Nacionalu br. 526, 2005-12-12

Američki romanopisac Arthur Golden, autor hit knjige ‘Sjećanja jedne gejše’, u povodu svjetske premijere istoimenog filma 9. prosinca, za Nacional govori o istraživanju života japanskih zabavljačica, putovanjima i životu na Dalekom istoku i suradnji na film

Kada je 1997. Arthur Golden objavio knjigu “Sjećanja jedne gejše”, ona je odmah postala veliki hit. Njegovo debitantsko djelo dočekano je hvalospjevima, knjiga je u sljedećih nekoliko godina prevedena na 32 jezika, a izdanje na engleskom jeziku prodano je u četiri milijuna primjeraka. Stoga se i ne treba čuditi što je ubrzo nakon objavljivanja knjige Steven Spielberg odlučio režirati istoimeni film.
No od početne ideje do realizacije prošlo je puno vremena, zbile su se mnoge promjene pa je film na kraju režirao Rob Marshall, čiji je film “Chicago” osvojio Oscara. Film se u američkim kinima počeo prikazivati 9. prosinca, a u hrvatska kina će doći 9. veljače sljedeće godine. Prije premijere filma, u New Yorku smo pogledali film i razgovarali s autorom knjige Arthurom Goldenom.
Filmska se priča poprilično vjerno drži knjige. Radnja počinje 1929. godine, kada otac prodaje devetogodišnju Sayuki i njezinu sestru kako bi preživio. Njih dvije odvode u Kyoto, razdvajaju, i počinju učiti za gejše. Sayuri isprva ne želi biti gejša, u kući u kojoj je smještena smatraju da može biti samo služavka, ali je poznata gejša Mameha (Michelle Yeoh) uzima za učenicu premda njezina konkurentica po popularnosti Hatsumomo (Gong Li) smatra da od Sayuri (Ziyi Zhang) nikada neće biti ništa. U tom teškom odrastanju, borbi između dviju poznatih gejša, Sayuri se zaljubljuje u predsjednika poznate kompanije (Ken Watanabe), ali se čini da on nije zainteresiran za nju.
Arthur Golden (49) poznaje Japan i njegovu kulturu jer je na Harvardu diplomirao iz povijesti umjetnosti, a specijalizirao se za japansku umjetnost. Magistrirao je iz japanske povijesti na Columbiji, gdje je ujedno učio kineski jezik. Godine 1981. živio je u Tokiju, nakon čega je počeo razmišljati o pisanju knjige “Sjećanja jedne gejše”, koja je objavljena i u hrvatskom prijevodu.

Zanimljivo je da je lik Sayuri ujedno i pripovjedač u knjizi: o svojem iskustvu pripovijeda u svojem apartmanu u Waldorf Towersu, a upravo se razgovor s Goldenom za Nacional vodio u Waldorf Towersu u New Yorku.
“Lik Sayuri morao sam negdje smjestiti, i ja sam je smjestio u Waldorf Towers, gdje se sada nalazimo. Prije nekoliko dana u sobu mi je stigao paket s čokoladama na kojem je pisalo: ‘Poštovani gospodine Golden, hvala vam što se doveli gejšu u Waldorf Towers’, a poslala ga je uprava”, rekao nam je Golden na početku razgovora.

NACIONAL: Kako ste vi kao muškarac uspjeli tako vjerno opisati lik gejše Sayuri u knjizi “Sjećanja jedne gejše”?

– Odgovor je vrlo jednostavan. Zapitate li se kao muškarac kako se žena osjeća ujutro kada se probudi, smatram da ste postavili besmisleno pitanje, i ja ću vas pitati koja žena i koje jutro. No odlučite li sve to izrazito specificirati odnosno govoriti o točno određenom liku u točno određenim okolnostima, razmišljajući o točno određenim problemima i suočavajući se s točno određenim sukobom, onda dolazimo do lako rješiva zadatka. Ljudi su me pitali jesam li ikada pri pisanju knjige zamolio svoju suprugu za pomoć. Jesam. Nekoliko sam puta s njom razgovarao, ali ne prečesto. Rekao bih joj: “Zamisli ovu situaciju. Što bi osjećala, što bi napravila?” Ona bi mi odgovorila, a ja bih potom zaključio da bi lik iz knjige to doista napravio. No to još uvijek ne znači da bi Sayuri to napravila – to samo znači što bi moja supruga Trudy napravila. Znači, nije mi baš uvijek pomagalo.

NACIONAL: Kako ste se uopće zainteresirali za život gejša, što vas je privuklo da napišete knjigu o njihovu životu?

– Sve je počelo zbilja neočekivano. Živio sam 1981. u Japanu i imao prijatelja čija je majka bila gejša. Ono što me zainteresiralo bilo je to što njegov otac bio uspješan poslovni čovjek. Kada sam se vratio u Ameriku, odlučio sam napisati priču o mladiću čiji je otac uspješni poslovni čovjek ali, sasvim slučajno, za suprugu ima gejšu. Onda mi je u ruke došla knjiga “Gejša” Lize Dalby i shvatio sam da je priča o gejši toliko dobra da je ne mogu zaobići. Pročitao sam sve knjige o gejšama koje su mi bile dostupne, napisao prvu verziju knjige “Sjećanja jedne gejše” i shvatio da sam sve napisao na pogrešan način. Na sreću, još jedan prijatelj iz Japana koji je znao da pišem knjigu javio mi je da je našao gejšu koja je spremna razgovarati sa mnom. Da se to nije dogodilo, ne znam kako bi izgledala moja knjiga. Ja sam prije toga pronašao jednu gejšu u New Yorku, ali ovo je bila prava gejša iz Japana. Tijekom zajedničke večere kroz njezin sam život istraživao život gejša. Isprva nisam shvaćao koja je razlika između gejša u Tokiju i onih iz ostatka Japana jer sam već bio odlučio da će se radnja moje knjige zbivati u Kyotu. Na sreću, ta je gejša bila iz Kyota i ona je bila moj unutrašnji glas iz svijeta gejša. Ono što sam naučio od nje bilo je neprocjenjivo: pravila života gejša, njihovi obredi, sve… Na primjer, nisam shvaćao da gejše nose kimono zato što su ropkinje, nisam znao da 14-godišnja djevojka nosi iznimno skup kimono svaku večer u godini a ne može si to priuštiti, kao ni mnogo drugih stvari. Ona je to kao gejša morala otplaćivati svojim radom.

NACIONAL: U kojem ste trenutku odlučili da glavni lik vaše knjige neće biti američki poslovni čovjek nego gejša?

– I u prvim dvjema verzijama knjige priču ne pripovijeda ni američki poslovni čovjek ni gejša nego treće lice. Prvi ključni trenutak dogodio se kada sam nakon prve verzije knjige razgovarao s gejšom iz Kyota i shvatio da sam sve krivo napisao. Kada sam napokon shvatio što znači biti gejša, iznova sam napisao knjigu u kojoj sam ponovno opisao pet godina života jedne gejše. Nakon što sam drugu verziju pokazao svojem izdavaču, zbio se drugi ključni trenutak. Rekli su mi da je knjiga dosadna i da bih je trebao “ispolirati”, no tada bi bila vrlo tanka. Nisam puno mario za tvrdnje da knjiga treba biti debela i velika jer nitko to nije ni očekivao od mene, ali sam se zabrinuo zbog tvrdnje o dosadi. Kako knjiga može biti dosadna ako govori o temi koja me je potpuno fascinirala? Zar sam šest godina radio da bih proizveo nešto dosadno? Analizirao sam situaciju, počešao se po glavi i počeo istraživati što sam krivo napravio. Shvatio sam da sam napravio dvije pogreške. Prvo, nisam se dovoljno približio glavnom liku, bilo me je strah identificirati se s njom. Drugo, pisao sam o ženi u zreloj dobi, iako se najveća drama njezina života zbivala u njezinu djetinjstvu. Zašto to nisam istražio? Zbog tih sam dviju stvari odlučio napisati knjigu iz njezina kuta gledanja te sam se potrudio opisati i njezino djetinjstvo.

NACIONAL: Kako objašnjavate to da se za vašu knjigu o životu gejša jednako zainteresiralo i muško i žensko čitateljstvo?

– Prije nekoliko godina jedan mi je vlasnik knjižare rekao da je kad je o mojoj knjizi riječ najbolje to što je može preporučiti svakome. Rekao mi je da ju je preporučio 14-godišnjoj djevojčici, 30-godišnjoj ženi i 70-godišnjem muškarcu. Došao sam do istog zaključka čitajući pisma što sam ih dobivao od čitatelja, što me zadivilo. Nisam računao na to, ne znam zašto. Htio bih da se isto dogodi i s ovim filmom. Zapravo, čini mi se da će se i dogoditi, barem prema razgovorima koje sam vodio s ljudima koji su gledali film.

NACIONAL: Što ste zapravo radili u Japanu 1981. godine, kako ste dospjeli tamo?

– Studirao sam japanski te sam u želji da ga usavršim otišao u Japan. Nisam imao pojma što da radim s japanskim kada ga usavršim, jednostavno sam uvijek volio jezike. Našao sam posao u Tokiju, u magazinu koji je objavljivan na engleskom jeziku, ali smo svi u redakciji razgovarali na japanskom jeziku. Radio sam na redakturi i lektoriranju tekstova, ali razgovarali smo na japanskom.

NACIONAL: Kako objašnjavate tako velik uspjeh vaše knjige i što za vas znači da je najzad, nakon godina i godina pokušaja, snimljen film prema vašoj knjizi?

– Nisam računao na uspjeh knjige. Naravno da bih volio reći: oh, to je tako divna knjiga, ali ne mogu. Činjenica je da se svakodnevno pišu i objavljuju brojne knjige, da mnogi pisci rade naporno kao što sam i ja radio, ali njihove knjige negdje nestanu. Mislio sam da će se to i meni dogoditi. Rekao sam samome sebi da ću je napisati najbolje što mogu i da će zadovoljiti moje standarde. To sam i napravio, nakon čega više ništa nije bilo pod mojom kontrolom. Mislio sam da neću nikome ništa prigovarati ako knjiga ne doživi uspjeh. Moja je majka pročitala knjigu i to me je već zadovoljilo. Sada, kada sam vidio film, vrlo sam se razveselio jer je prošlo vremena i vremena otkad sam napisao knjigu i nakon toga sam se želio odmoriti od svega, od gejša. Dugo sam pisao knjigu, a nakon njezina izlaska dvije sam godine u medijima morao govoriti o njoj. Sada pišem novu knjigu i nekako je lijepo prisjetiti se knjige kroz film – kao da me posjetio netko koga dugo nisam vidio. Točno je da su pripreme za snimanje filma, iz nekog kompliciranog razloga, trajale jako dugo, ali najvažniji je konačni rezultat koji mi se jako sviđa. Iznimno sam zadovoljan filmskom verzijom jer je redatelj Rob Marshall doista vjerno prenio knjigu na film. Ne mogu tražiti više od te filmske verzije.

NACIONAL: Mislite li da bi neki kineski ili japanski redatelj bolje prenio vašu knjigu na film?

– Ne znam. To je apstraktno pitanje koje nas opet vodi do onog što sam vam već rekao, do pitanja kako se osjeća žena koja se ujutro probudi. Odgovor je: koja žena, koje jutro, kao što je odgovor na vaše pitanje – koji redatelj. Pitanje je bi li kineski redatelj bolje ušao u srž načina života gejša od Roba Marshalla. Neki japanski redatelji osobno poznaju gejše i njihovo učešće u filmu bilo bi vjerojatno drukčije, ali to ne znači automatski da bi snimili bolji film.

NACIONAL: Jeste li posjećivali filmsku ekipu na snimanju filma? Redatelji katkad ne žele vidjeti autora knjige prema čijem predlošku snimaju film.

– Jesam, posjećivao sam mjesto snimanja. Nisam to radio tajno niti sam se trebao prerušiti u gejšu da bih vidio što rade od moje knjige. Uostalom, na omotu američkog izdanja knjige “Sjećanja jedne gejše” nalazi se fotografija jedne gejše iz 1904. Kada sam svojedobno nastupio na tribini u Denveru u povodu izlaska te knjige, jedna je žena podigla ruku: “Mogu li vas nešto upitati? Jeste li to vi na omotu knjige?” Nikada nisam shvatio odakle joj je takvo što moglo pasti na pamet. Na snimanje filma dolazio sam sa suprugom i djecom, posjetili bismo ih na nekoliko dana. Kada se snima film, onda baš i ne možete boraviti s obitelji na snimanju i zabavljati se s filmskom ekipom. No ipak smo si priuštili nekoliko dana zabave. Istina je da redatelji pokatkad ne žele da im autor knjige na snimanju filma dijeli savjete. Međutim, Rob Marshall je uvijek spreman na suradnju i uvijek ga je zanimalo nečije mišljenje, u ovom slučaju moje. On mi je prije početka snimanja filma poslao scenarij, ja sam mu odgovorio tako što sam prokomentirao neke stvari, a on je te komentare doista razmotrio. No nisam ništa dodavao posljednji verziji scenarija jer se nije imalo što dodati, niti sam davao prijedloge kada sam došao na snimanje filma. Ipak, Rob Marshall se savjetovao s jednom osobom izvan Japana, a to je Liza Dalby, jedina Amerikanka koja je bila gejša u Japanu. Ona je bila cijelo vrijeme na snimanju filma kako bi pomagala u stvaranju slike o životu gejša.

NACIONAL: Jeste li imali ikakav utjecaj na izbor glumica u filmu?

– Nisam imao nikakav utjecaj na izbor glumica i glumaca. Iskreno rečeno, moja mi je agentica dala odličan savjet nakon što smo prodali prava na filmsku verziju knjige. Rekla mi je doslovce ovo: “Kada Hollywoodu prodaš prava na knjigu poput svoje, onda će proračun za snimanje filma biti enorman. Oni neće uključiti autsajdera, a ti si autsajder, u proces nastanka filma; neće dopustiti da im bilo tko upropaštava skup projekt. Jedino čime se možeš zaštititi jest da prava prodaš nekome kome možeš vjerovati. Ljudima kojima si prodao prava možeš vjerovati”. Bila je u pravu. Naravno da me nisu zvali kako bi me obavijestili koje su glumice odabrane za uloge gejša. Dakako, da su za ulogu Sayuri odabrali Whoopi Goldberg, učinio bih sve da ih spriječim u tome. No to nisu učinili.

NACIONAL: Jeste li se prije nekoliko godina zabrinuli kada Columbia Pictures, producent filma, nije mogao naći pravog redatelja za taj film?

– Nikada se zbog toga nisam brinuo. Moje iskustvo s Hollywoodom je pozitivno. Dio te pozitive temelji se na tome što sam shvatio da ja ne živim i ne radim u Hollywoodu nego u Brooklynu u Massachusettsu, te se ne moram noćima brinuti zato što se proces nastanka filma usporio zbog ovog ili onog problema. Imao sam, iskreno rečeno, nevjerojatno puno povjerenja u producente Douglasa Wicka i Lucy Fisher. A to se pokazalo točnim. Oni su mi se cijelo vrijeme činili kao osobe prepune samopouzdanja. Dobro, bilo je uspona i padova, ali i dalje smo išli prema cilju.

NACIONAL: Iako su gejše proizvod drukčije kulture i drukčijeg vremena, koliko su današnje žene slične gejšama?

– Moram reći da žene u sebi nose nešto od gejša. Gejše su imale određenu ulogu. One su morale ostaviti po strani svoje pravo lice i nositi lice gejše, što je zapravo bilo lice zabavljačice. One su morale biti šarmantne i bile su zadužene da se tijekom večeri svi dobro provode. Prema tome, s te su nam strane gejše bliske jer svi mi to ponekad želimo raditi. Pa to sada radimo vi i ja – moramo se pokoravati određenim pravilima igre da bismo se našli ovdje u filmskom svijetu. Gejšama je to, u usporedbi s običnim ženama, bio neki uzvišeni cilj. Ako ta večer, kada su bile zabavljačice, nije išla onako kako treba, one su se smatrale odgovornima i bojale da će zbog suparništva među gejšama izgubiti ugled.

NACIONAL: Pišete li novu knjigu?
– Pišem, i u njoj nema nikakvih gejša. Radnje moje nove knjige počinje u Amsterdamu i govori o dječaku koji je ondje živio 1850. godine da bi se nakon toga preselio u Ameriku. Sa 17 godina pokrenuo je posao i postao vrlo uspješan poslovni čovjek. Isprva sam počeo pisati knjigu o jednoj obitelji i njezinu biznisu. Mislio sam obraditi tri naraštaja te obitelji, ali sam na kraju odustao od te namjere. Zato se radnja knjige i počinje zbivati 1850. godine jer sam se namjeravao baviti trima naraštajima jedne obitelji. Onda sam odlučio posvetiti se samo jednoj osobi, a budući da je ta osoba trebala odnekud doći, odlučio sam se za Amsterdam. Uvijek sam smatrao da je Nizozemska fascinantna zemlja. Uostalom, i u knjizi “Sjećanja jedne gejše” postoji lik prevoditelja koji je Nizozemac. On se zove Jacob Haarhaus, što zvuči kao Whorehouse. Iako sam se u knjizi “Sjećanja jedne gejše” silno trudio objasniti da gejše nisu prostitutke, nisam mogao izbjeći to nizozemsko prezime.