Unatoč skromnom praktičnom iskustvu u radu na filmu, Jurkas je napisao scenarij, režirao i glumio u nezavisnom filmu ‘Zbog tebe’ koji je premijeru imao prošlog tjedna. Tu prvu trilogiju snimio je bez novca, a najavljuje i drugu

Posljednjih godina sve je teže snimiti nezavisni film u Hrvatskoj, niskobudžetni projekt koji nije financirala država, utemeljen na zanosu autora i njegovih glumaca. Upravo je to napravio Anđelo Jurkas, javnosti poznat kao publicist te glazbeni i filmski kritičar. Unatoč skromnom praktičnom iskustvu u radu na filmu, napisao je scenarij, režirao i glumio u filmu “Zbog tebe” koji je premijeru imao prošlog tjedna na Reviji europskog filma u Zagrebu. Radi se o sedam ljubavnih priča koje opisuju muško-ženske ljubavne odnose, a fascinantno je to što je Jurkas, iako debitant bez klasičnog filmskog proračuna, uspio okupiti respektabilnu ekipu glumaca koju čine Leona Paraminski, Nataša Janjić, Jelena Perčin, Iva Visković, Iskra Jirsak, Csilla Barath Bastaić, Doris Pinčić Rogoznica, Damir Urban, Ivan Šarić, Marko Cindrić i mnogi drugi. Osokoljen tim iskustvom, već snima drugi film i najavljuje da će o ljubavnim odnosima snimiti trilogiju.

Sve to, za sada, ipak nije bilo dovoljno da mu HAVC odobri novac barem za postprodukciju te da mu film prikažu na filmskom festivalu u Puli, koliko god da je ovogodišnja konkurencija hrvatskih filmova na tom festivalu bila skromna.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da režirate i glumite u svom prvom filmu, s obzirom na to da nemate formalno filmsko obrazovanje?

Bavim se pop kulturom, glazbom i filmom i to me od vrtića odgaja, možda jednako kao i roditelji. U Hrvatskoj je popularno da ljudima moraš odgovarati za svoje snove i strasti te da se sve formalizira. Ne mislim da mi je nedostatak diplome Akademije dramske umjetnosti kočnica. U praktičnom radu, kroz asistiranja kolegama redateljima, teoretiziranje, proučavanjem Stanislavskog, brojnih metodičara i tehničara, brojnih formi filma, moj je studij trajao dvadesetak godina, od srednje škole. Nije to bilo formalno studiranje na ADU, nego aktivno bavljenje svim porama filma, i praktično i teoretski.

NACIONAL: Nije li vam se činila suludom ideja da bez novca okupite velik broj hrvatskih glumaca i uvjerite ih da glume u filmu koji režira filmski autsajder?

Da je projekt sulud, čuo sam od ljudi koji su ili dobronamjerni ili lošenamjerni i žele te upozoriti da ulaziš u nešto u čemu je financijska korist neizvjesna. Pogotovo ako ulaziš bez novca pa se time nije oportuno baviti. Ako gledaš sve kroz prizmu love, a u Hrvatskoj je to uglavnom slučaj, onda bi to trebao biti uzaludan posao ili projekt utopista, budale, luđaka ili naivca.

NACIONAL: Kako ste, bez novca i iskustva, uvjerili brojne suradnike da rade na vašem filmu?

Sve je krenulo vrlo spontano i dosta naivno. Leona Paraminski i ja poznajemo se desetak godina i vrlo dobri smo prijatelji. Snimio sam dva albuma u storytelling formi, a jedna od pjesama koja se zove “Nestajanje” njoj se jako svidjela. To je bila noir priča, minimalistička, o ljubavi dvoje ljudi koji su odmah shvatili da od toga neće biti ništa. Odatle je krenulo i snimanje videospota. Bilo nam je prelijepo i shvatili smo da bi bilo fora raditi zajedno, što se pretvorilo u kratki igrani film, a onda u dugometražni. Nije bilo planskog, sustavnog promišljanja, nego je sva ta lavina događaja krenula dosta spontano. Ali kad je krenula, onda je sva ta ekipa, brod luđaka, dvadesetak ili tridesetak osoba tehničkog dijela filma, shvatila da svi imamo svoje male i nezavisne firme. Napravili smo svojevrsni joint-venture u kojem je svatko sa svojim know-howom ušao u film. Kako nije bilo novca, ideja nam je bila da najprije napravimo kvalitetno djelo te kasnije apliciramo na razne filmske fondove kako bismo došli do ekonomske isplativosti projekta jer nam nije u interesu volontirati cijeli život. Ali entuzijazam ostaje cijeli život.

• ‘AKO ĆU HAVC-u sljedećih pet godina slati na natječaje kvalitetne projekte, po zakonu logike i velikih brojeva jednom me neće odbiti. Dobro je da HAVC postoji, iako nije savršen’

Ja sam kao gledatelj i filmofil pod velikim utjecajem američkog nezavisnog filma. Svi rani radovi Jima Jarmuscha, Stevena Soderbergha, Richarda Linklatera, Kevina Smitha, Woodyja Allena, Martina Scorsesea i Davida Finchera koji mi je najveći heroj oblikovali su moju filmsku estetiku. Pokušavao sam razviti estetiku “manje je više” do krajnje granice, gotovo pseudo-dokumentarizma, tako da se gledatelji mogu poistovjetiti s likovima, bez obzira na to jesu li tužni, tragični, glupi, nerazumljivi, simpatični, blesavi, racionalni ili iracionalni. Ne želim zvučati sebično ili bahato, ali pri nastanku filma “Zbog tebe”, kao i drugog i trećeg dijela trilogije koji će uslijediti, vodili smo se principom što bi zadovoljilo nas kao gledatelje. Mi smo željeli pokazati i kako se u kinematografiji koja ovisi o sufinanciranju države i za koju sponzori imaju jako malo sluha, mogu raditi kvalitetni filmovi.

NACIONAL: Veliki broj glumaca mlađe generacije glumi u filmu, kako ste ih uvjerili da vam se pridruže?

Sa svakim sam sjeo i popričao te im rekao “skenirajte me i provjerite prodajem li maglu ili to drži vodu”. Svi su prije susreta dobili scenarij filma s kojim se 90 posto njih oduševilo. Vjerovali su u ono što radim. Ispričao sam im svoja iskustva i neiskustva, potencijalne mane i kvalitete koje mogu očekivati. Sve filmske tehnike i detalje rada na filmu prošli smo unaprijed. Ljudi s kojima sam razgovarao nisu zaraženi hrvatskim sindromom da moraš biti akademski obrazovan kako bi radio nešto kvalitetno. Možeš se dokazati i mimo akademije. Primjerice, Natašu Janjić uopće nisam poznavao. Pokazao sam joj scenarij, objasnio joj situaciju i nakon 15 minuta razgovora pitala me kada počinjemo snimati. Isto je bilo i s Juditom Franković koja ima glavnu ulogu u drugom filmu ove trilogije. Prevedemo li to na glazbeni teren, onda se pop glazbom ne može baviti nitko tko nema glazbenu akademiju, a znamo da u 90 posto slučajeva nije tako. To što nemam završenu filmsku akademiju nije prepreka u slučaju kada će film imati svoju publiku i kad postoji kritična masa ljudi, teoretičara i kritičara filma koji će u njemu pronaći kinematografske vrijednosti.

NACIONAL: Jeste li se bojali da bi se moglo dogoditi da film, zbog manjka novca, nikada ne dovršite?

Nijednu stvar u životu nisam ostavio nedovršenu. Vjerojatnost da film nećemo završiti bila je moguća jedino ako u Zemlju udari asteroid ili ja umrem. Zbog financijskih limita i dramaturške konstrukcije film smo radili deset mjeseci, snimajući tri-četiri dana mjesečno. Tako smo mogli okupiti tridesetak glumaca zbog njihovih slobodnih termina, a ostalo vrijeme koristili smo za pripreme i uvježbavanje scena. Model rada bio je sličan modelu rada Richarda Linklatera. Napisao sam 80 posto scenarija sa svim dramaturškim punktovima i kičmom priče, a kada sam dobio pristanak glumaca, onda sam sjeo s njima i rekao – a sada vi zamislite kako biste vi to odigrali i dajte svoj dio. Primjerice, Damiru Urbanu sam rekao “što bi ti u takvoj situaciji napravio”, kao i Ivi Visković Križan te ostalim glumcima. Model rada bio je role playing, bez isključivosti kao što su “redatelj je uvijek u pravu” ili “redatelj je to tako zamislio”. Najzahvalnije je kada dobiješ reakciju glumaca i dvosmjernu komunikaciju te i oni autorski sudjeluju u kreiranju svoje uloge.

NACIONAL: U filmu je vidljiv utjecaj ranih radova Jima Jarmuscha. U film ste uključili i neke poznate hrvatske glazbenike poput Damira Urbana, kao što je on pozivao Iggyja Popa i mnoge druge svoje prijatelje.

S Urbanom sam prijatelj već 20 godina, još iz Rijeke. Od malih nogu su i glazba i film prisutni u mom životu. Želim brisati granice u filmskoj glumi između naturščika i akademskih glumaca. Robert De Niro je to u nedavnom intervjuu objasnio – ako glumiš premalo, onda govore da ne znaš glumiti. Ako glumiš previše, onda preglumljavaš. A ako ne glumiš uopće, e onda tek glumiš. Gluma je u svom temelju psihologija, ulaženje u lik i maštu u kojoj se osoba ne boji kamere, a za to nije potrebno pet godina akademije. To je Kusturica radio u filmovima “Otac na službenom putu” i “Sjećaš li se Dolly Bell?”. Urban je odličan glumac koji je funkcionirao još u filmu “Mondo Bobo”, ali je i vizualno autentičan. Fora mi je ispreplitati realne osobe iz života i stavljati ih u izmišljene situacije. To mi je kul vidjeti i kod Jarmuscha i kod Tarantina, a kod nas se to ne radi često.

NACIONAL: Jesu li ti razlozi i vama bili dovoljni kada ste odlučili samom sebi dati bitnu ulogu u filmu?

Trebao sam se pojaviti u filmu samo u prvoj i posljednjoj, epilog epizodi. Da ne biste pomislili da je tijekom deset mjeseci snimanja sve bilo med i mlijeko, bilo je i jako teških situacija. Goran Bogdan koji je trebao glumiti u filmu, dobio je ulogu u seriji “Posljednje pantere” i morao je otići u London na snimanje. To smo saznali dva ili tri dana prije početka snimanja. Mogli smo ili otkazati snimanje ili naći rezervnu varijantu. Jedina rezervna varijanta bio sam ja, na žalost ili nasreću. Dramaturški je to opravdano epilogom na kraju filma. Trebao sam se pojaviti u stilu Woodyja Allena na dvama mjestima u filmu, stjecajem okolnosti to se povećalo, ali mislim da to nije utjecalo na razumljivost priče. Prije toga sam glumio u filmu “Volim te” Dalibora Matanića, imao sam nekih kazališnih iskustava, a ne bojim se ni kamere. Nikada se ne bih prihvatio glume da nisam imao reakciju kolega, potvrdu ljudi kojima vjerujem i kojima je to bilo dovoljno dobro. Leona Paraminski mi je rekla da sam joj jedan od tri glumaca s kojima joj je najljepše glumiti. I to mi je bilo dovoljno da se osjećam sigurno. Nisam imao potrebu glumatati i biti u svakoj epizodi kako bi bio i glumac i redatelj. I još jedna stvar, puno mi je lakše bilo doći do fantastičnih glumica, nego do fantastičnih glumaca. Ali i Goran Bogdan i Filip Križan bili su toliko zaposleni da nisu imali vremena.

• ‘U HRVATSKOJ SE svakim novim filmom moraš dokazivati. Ako je tako – u redu – bit ću novajlija svakim novim projektom, dok se ne dogodi da možemo naplatiti svoj rad i njegovu kvalitetu’

NACIONAL: Kakvi su vam planovi za budućnost, s obzirom na to da već radite na drugom dijelu trilogije?

Već planiram drugu trilogiju, četvrti, peti i šesti film. Moja suluda ambicija je raditi jedan film godišnje, bez da dramaturgija i kvaliteta filma pate. Scenarij za dječji film “Nema malih superheroja” je gotov i u fazi je predprodukcije. Možda se na moj prvi film dugo čekalo, možda sam ja izvan svih tih klanova, ali ideja mi nije da sada, kada sam snimio film, legnem i kažem kako sam ostvario svoje snove. Želja mi je dugo trajati i jednom godišnje snimiti jedan igrani film ili više, ako će to okolnosti dopustiti.

NACIONAL: Jeste li se prijavili na natječaj HAVC-a kako biste dobili državni novac za snimanje ovog filma?

Film “Zbog tebe” nismo prijavili na natječaj prije početka snimanja, nego nakon njega kako bismo dobili novac za postprodukciju, ali nažalost ga nismo dobili. U HAVC-ovu odgovoru dobili smo uputu da ne smijemo objavljivati razloge zbog kojih nismo dobili novac pa ne bih o tome govorio. Prva mi je ideja bila snimiti film u potpunoj tajnosti, baš zbog svoje autsajderske pozicije. Nismo od ikoga unaprijed tražili novac, nego smo odlučili snimiti film, zapakirati ga, staviti na njega ukrasnu vrpcu, a onda doći na natječaj. S takvim odabirom glumaca i svim kvalitetama filma, mogu čista obraza doći i reći: volio bih da mi financijski pomognete. S drugim i trećim filmom trilogije prijavit ćemo se na sve natječaje HAVC-a.

NACIONAL: Je li vas iznenadilo kada ste shvatili da vam film neće biti prikazan na festivalu u Puli?

Ni najmanje. Indikativno je da posljednjih godina nema nezavisnih filmova na filmskom festivalu u Puli. Jasno je da postoje interesne sfere i ljudi koji na razne načine funkcioniraju u našem filmu. Doista me ne zanima biti uvučen u išta na što ne mogu utjecati. Mogu predati prijavu i nije mi važno objašnjenje odbijanja. Dovoljno mi je vidjeti da sam odbijen. Ali ako ću HAVC-u sljedećih pet godina slati na natječaje kvalitetne projekte, po zakonu logike i velikih brojeva jednom me neće odbiti. Dobro je da HAVC postoji, iako nije savršen. Nikada ne dovodim u pitanje nečiju subjektivnu ocjenu. Vrlo rado ću polemizirati s osobama s kojima se ne slažem i mislim da je to normalna, otvorena komunikacija, bez diskvalifikacija. Tko god sjedio u HAVC-u ili u Puli, ima pravo na subjektivno mišljenje.

NACIONAL: Već s prvim filmom naišli ste na prepreke. Ako će vas HAVC i festival u Puli i dalje ignorirati, koliko vas strast može održavati na životu u ovom poslu?

Te smo prepreke prevladali. Imamo kino distributera filma, kompanija “2i Film” prihvatila je film samo na temelju scenarija i popisa glumaca. To mi je dalo sigurnost i vjeru u to što radimo. U Hrvatskoj je situacija takva da se svakim novim filmom moraš dokazivati. Ako je tako – u redu – bit ću novajlija svakim novim projektom, dok se ne dogodi da možemo naplatiti svoj rad i njegovu kvalitetu. Već 2017. snimam četvrti film, a 2018. peti prema istom modelu. Čak i ako od HAVC-a ne dobijem novac, do kraja 2018. imat ću pet snimljenih dugometražnih igranih filmova. Nadam se s kino distribucijom i TV rotacijom.

NACIONAL: Hoće li se drugi dio trilogije baviti i dalje ljubavnim muško-ženskim odnosima?

Drugi film trilogije zove se “Fuck Off I Love You”, s osam glavnih ženskih likova. Tematika je slična ovom filmu, bit će to usporedba koncepta ljubavi u 20. i u 21. stoljeću. Našim roditeljima je uspijevalo da ostanu zajedno, u 21. stoljeću se sve raspada. Jedan lik, otac storytellera, u filmu kaže: “Mi ti dolazimo iz vremena kada su se stvari popravljale.” Radi se o književniku koji ponudi izdavaču da napiše knjigu o tome zašto muško-ženski odnosi ne uspijevaju pa kreće od bivših djevojaka, suočava se s njima kako bi shvatio gdje je pogriješio. Ali izdavač mu kaže “pa tko će to čitati, daj napiši biografiju nekog poznatog glazbenika” pa on odlazi do zvijezda poput Nine Badrić, Hladnog piva i Gibonnija, koji glume sebe u filmu, kako bi napisao bestseler.

NACIONAL: S obzirom na to da su svi vaši ženski likovi jaki, na temelju čega ste zaključili da dovoljno dobro poznajete žensku psihologiju i muško-ženske odnose, pa ste odlučili o tome snimiti film?

Na temelju razgovora s prijateljicama, djevojkama, ljubavima. Ženski likovi napisani su na osnovu autobiografskih i biografskih elemenata iz mog ili života prijatelja. Ključ razumijevanja i poznavanja nečije psihologije je vrlo bazičan, a to je komunikacija i slušanje sugovornika.