Objavljeno u Nacionalu br. 764, 2010-07-06

Najpoznatiji hrvatski seksolog govori o najnovijim seksualnim trendovima u Hrvatskoj, otkriva u kojoj mjeri njegov znanstveni pristup seksu utječe na njegov privatni život i iznosi svoje mišljenje o tome koliko je seksa u vezi – ‘normalno’

Između dvaju putovanja u Izrael, gdje kao konzultant Svjetske zdravstvene organizacije provodi istraživanja u sklopu projekta unapređenja borbe protiv HIV/AIDS-a čiji je nositelj palestinsko Ministarstvo zdravstva, profesor Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najradije vrijeme provodi u zagrebačkom kafiću Booksa koji je i uređen poput dnevnog boravka pa nije čudo da se ondje osjeća kao kod kuće. Zatekli smo ga u izlogu Bookse, za laptopom na stolu. Osim što je među prvima u Hrvatskoj popularizirao obrijanu glavu i u svijetu intelektualaca, za Štulhofera je mnogo značajnije da je začetnik znanstvenog istraživanja seksualnosti u Hrvatskoj i pokretač Katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U Hrvatsku je uveo i seksualnu psihoterapiju, koja sve više postaje uobičajena metoda za riješavanje seksualnih poteškoća parova, a kad nije na putu, jednom tjedno nastoji raditi s klijentima u savjetovalištu “Korak dalje”. Trenutačno ima slobodan semestar pa se posvećuje istraživanjima u Jeruzalemu. U još dva projekta kao koautori su angažirani i njegovi mladi suradnici koji će uskoro objaviti svoje prve radove u svjetskim znanstvenim časopisima.

Neodgovorno spolno ponašanje

NACIONAL: Kakva istraživanja trenutačno provodite u Hrvatskoj?

– Upravo smo završili drugi val nacionalne studije o seksualnom ponašanju mladih u dobi između 18 i 25 godina. Prvi put smo to napravili 2005. i tada je to bilo prvo istraživanje koje je pružilo pouzdane podatke o tome što se zbiva sa seksualnošću mladih na nacionalnoj razini. Utvrdili smo da se vrlo malo promijenilo kad je riječ o odgovornom ponašanju. Voljeli bismo vidjeti rast svijesti o potrebi zaštite, češću i sustavniju uporabu kondoma, duža partnerstva. To što promjena nema vjerojatno znači da smo kao zajednica, kao sustav koji bi trebao educirati mlade ljude i pomagati im, posebice škola i mediji, propustili nešto napraviti u tih pet godina. Jasan znak je ona neuspješna epizoda s pokušajem uvođenja seksualnog, a potom zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Drugo istraživanje bavi se fenomenom analnog seksa među heteroseksualnim ženama. Ispitujemo niz aspekata te relativno nove prakse koja postaje sve popularnija. Osim kvantitativnih podataka o tome tko, zašto, kada i kako to čini, prikupljamo i kvalitativne, o razumijevanjima i značenjima analnog seksa za žene. Zanimaju nas i moguće epidemiološke reperkusije, npr. pitanje anodispareunije – boli pri analnom odnosu – ali i dimenzija užitka, erotike, intimnosti i kvalitete seksualnog života. U nekim studijama analni seks pokazao se markerom rizičnog ponašanja. Kao što se zna, analni seks bez zaštite donosi najveći rizik prijenosa HIV-a spolnim putem. S druge strane, za neke je parove ta praksa važan izvor užitka.

NACIONAL: Nedavno ste radili zanimljivo istraživanje s tvrtkom Bayer. O čemu je riječ?

– Bayerovu istraživanju o obrascima kontracepcije među mladim ženama privuklo me pitanje utječe li dvostruko opterećenje žene – majčinstvo plus zaposlenički status – na pojavljivanje seksualnih poteškoća kao što su nedostatak želje, problemi s uzbuđivanjem ili problemi pri postizanju orgazma. Zanimljivo, nismo utvrdili nikakav negativni efekt dvostrukog opterećenja, možda i zahvaljujući u Hrvatskoj popularnom “baka servisu”.

NACIONAL: Kad govorimo o opterećenju i smanjenju seksualne želje, jesu li realne “norme” koje nameću mediji da je “normalno” imati seksualne odnose dva puta tjedno, iako ih velik dio ljudi u braku i dugim vezama ima puno rjeđe?

– Nedostatak seksualne želje nedvojbeno je najrasprostranjenija seksualna poteškoća među ženama, a, čini se, sve više i među muškarcima. Stres i drugi dramatični životni događaji mogu kratkotrajno utjecati na seksualnu želju. Dugotrajniji izostanak želje posljedica je problema u vezi, poremećaja raspoloženja, poglavito depresije, ili je povezan s određenim unutarnjim promjenama kao što su pokušaj redefiniranja vlastitog života i identiteta. Naravno, narušeno tjelesno zdravlje također može biti uzrok. Vrlo vjerojatno dio ove epidemije nedostatka seksualne želje jest ideja posredovana medijima da svi oko nas imaju beskrajno intenzivan i poduzetan seksualni život – da biti uspješan pretpostavlja seksualni život u petoj brzini. To je za većinu neostvarivo. Pokušaj da se živi prema toj medijskoj slici može jako frustrirati. Osim imperativa seksualne uspješnosti tu su i imperativ ljepote, imperativ seksepila, fitnessa… Ponekad doista treba obodriti mlade ljude da ne moraju oponašati kolektivne iluzije. Nemam nikakvu ambiciju da rušim kapitalizam, ali bih doista volio vidjeti malo više mladenačkog otpora konzumerizmu. Naravno, nije mu uvijek lako odoljeti. Ponekad imam klijente koji vjeruju da bi češće trebali imati seksualne odnose. Međutim, savršeno dobro funkcioniraju s onim što smatraju nedovoljno čestim. Standard ne postoji, što god novine o tome pisale.

Moralno-politička panika

NACIONAL: Kako izgleda seksualna terapija?

– Seksualna psihoterapija prije je savjetovanje nego terapija, puno češće razgovor i dogovaranje o konkretnim koracima, prijedlozi kako neke stvari pokrenuti ili izmijeniti, nego klasični psihoterapeutski rad na osvještavanju trauma ili unutarnjih potencijala. Seksualna terapija donosi dosta domaćih zadaća za klijente, od vježbi dodira do pisanja fantazija, bilježenja vlastite seksualne povijesti, refleksija o seksualnosti. Dio rada s klijentima je i seksualna edukacija. Koliko god mi živjeli u svijetu punom informacija, još uvijek ima klijenata koji ne poznaju dovoljno svoje tijelo, kojima ponekad vrlo jednostavna objašnjenja o tome kako njihovo tijelo funkcionira, kako njihovo tijelo seksualno funkcionira, omogućava da shvate kako su neka njihova očekivanja pogrešna i nerealna. S druge strane ljudi često njeguju razne mitove o tome kakvi su seksualno muškarci i žene, što trebaju i žele. Dovesti u pitanje te mitove dio je mog posla.

NACIONAL: Zašto se parovi sami ne informiraju? Izgleda kao da su to jednostavne stvari koje oni iz nekog razloga nisu uspjeli dokučiti.

– To mogu biti jednostavne stvari, ali ispetljati se iz problema, u kojem ste godinama zarobljeni čitajući knjige i o tome raspravljajući, nije uvijek dovoljno. Ponekad je potrebna treća osoba koja može na svjež i “neutralan” način reflektirati njihova ponašanja, želje i očekivanja. Ponekad je, paradoksalno, lakše reći nešto direktno i iskreno trećoj osobi nego osobi s kojom si godinama zajedno.

NACIONAL: Još ste najpoznatiji seksolog u Hrvatskoj, a pamti li itko vašeg prethodnika?

– Ja sam poznat po istraživačkoj djelatnosti, a u Hrvatskoj zaista ne postoji tradicija istraživanja seksualnosti. Imali smo znamenitog Marijana Košičeka, koji je bio prvenstveno bračni terapeut, koji je još 60-ih pisao o potrebi uvođenja seksualnog odgoja u hrvatske škole, a poslije o poremećajima seksualnog zdravlja. Dr. Košiček imao je iznimno progresivne i liberalne stavove o seksualnosti, što je za ono vrijeme moralo imati i svoju cijenu. No Košiček nije bio istraživač. Imali smo vrlo malo istraživanja seksualnosti. Prvo, i jedno od rijetkih, provedeno je u prvoj polovini 70-ih kad su jedan psihijatar, Pavao Trenc, i sociologinja, Aleksandra Beluhan, pokrenuli prvu nacionalnu studiju seksualnog života tadašnjih srednjoškolaca. U predgovoru autori govore o tome kako u društvu postoji gotovo moralna panika, politička strepnja da će mladi izdati samoupravni socijalizam u potrazi za seksualnim užicima.

Seksolozi nalik na računovođe

NACIONAL: Kako ste se zainteresirali za seksologiju?

– Prije 20-ak godina moj je sociološki identitet bio vrlo krhak. Klasične sociološke teme u meni baš nisu izazivale veliki entuzijazam. I onda sam 1991. prvi put posjetio SAD. Dobio sam istraživačku stipendiju na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, u sklopu kojeg je i slavni Institut Kinsey, najpoznatija seksološka institucija na svijetu. Tu sam 24 sata na dan imao pristup velikoj biblioteci, što je u nas tada bila znanstvena fantastika. Danima sam čitao i tražio nove knjige, a na katu na kojem je bila zbirka knjiga iz društvenih znanosti bila je jedna velika polica s knjigama o ljudskoj seksualnosti. Bio je to moj susret s idejom da postoji nešto kao znanost o seksualnosti. Našao sam nešto što je bilo zanimljivo, znanstveno legitimno i povezano s mojim posve osobnim interesom za seksualnost kao dimenziju koja ljude razlikuje na fascinantan način. A to je područje bilo potpuno nerazvijeno u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako se 80-ih, dok ste bili mladi, gledalo na seksualnost?

– To su bile prilično liberalne godine. Subkultura mladih bila je vrlo slična onoj na Zapadu, kako u glazbi, odijevanju, kulturološkoj perspektivi, tako i u seksualnom smislu. Kraj 70-ih i početak 80-ih u Hrvatskoj je još uvijek bio pod određenim utjecajem revolucije 60-ih i hipi pokreta te alternativnih pokreta kroz koje se seksualnost suprotstavljala buržujskoj kulturi, desnim ideologijama, roditeljima i građanskim normama. To je vrijeme koje je bitno utjecalo na moje shvaćanje seksualnosti. Naravno, ne tako radikalno kao što su 60-e utjecale na elitu istraživača seksualnosti koji danas odlaze u penziju. Ta je generacija bila uočljivo obilježena 60-ima i, za razliku od mlađih generacija seksologa, puno većom političnošću i kritičnošću prema društvenim normama. Za njih je seksualnost bila način kritike društva, establishmenta, svega što se smatralo vrijednim angažmana. Moja generacija seksologa puno je “pristojnija” i zakopčanija u odoru znanstvenika. Današnje su seksološke konferencije nalik onima računovođa. Nekadašnji radikalizam nestaje s generacijom pionira moderne seksologije koja se umirovljuje.

NACIONAL: Kakav je vaš bračni status, jeste li u vezi?

– Nula bodova.

NACIONAL: Znajući o seksualnosti sve što znate, vjerujete li uopće u instituciju braka ili ljubav za cijeli život?

– To su različiti pojmovi, ljubav, brak, seks. Nemam nikakvih ideoloških sukoba s institucijom braka. Što se ljubavi tiče, čini mi se da imamo jedan kulturološki problem, a to je da ljubav često pogrešno identificiramo sa zaljubljenošću. Ljubav je dimenzija o kojoj je puno teže govoriti, teže ju je opisati, za nju treba puno više vremena da se razvije. A i, vjerojatno, stoga što sadrži neke kontradiktorne elemente. Čini mi se da je intimnost, kao kompleksan odnos između dvoje ljudi koji podrazumijeva uzajamno otvaranje, povjerenje, poštovanje, interes za drugoga i njegovu viziju svijeta, način na koji mogu najbolje opisati svoje viđenje ljubavi. Zvuči birokratski, ali ljubav i brak su za mene partnerski odnos, zajednički projekt dvoje ljudi povezanih intimnošću. No za takav je odnos potrebno iskustvo, zrelost oboje partnera i rad na sebi. mistična tinejdžerska erotika

NACIONAL: Koliko vaš posao može utjecati na vaš privatni život, otežava li vam ili olakšava situaciju?

– Samo utoliko što puno radim pa mi ostaje premalo vremena za druge stvari. Nikad nisam imao dojam, niti mi je to rečeno, da su stvari kojima se bavim prepreka mom privatnom životu.

NACIONAL: Očekuju li žene od vas da znate sve o seksualnosti?

– Iskreno, pojma nemam, niti pokušavam doznati.

NACIONAL: Iz kakve obitelji potječete?

– Moj je otac je umirovljeni kirurg, majka je predavala u srednjoj školi. Moj odnos prema onome čime se bavim jako je određen odrastanjem uz oca koji je bio iznimno posvećen poslu. Sjećam se kao klinac tih podneva kad bi on nakon posla pisao znanstvene radove, sjećam se tog zvuka pisaće mašine koji danas više ne možete čuti. Za mene je slika muškarca bila netko tko radi, tko ne samo formalno nego istinski voli i uživa u svom poslu. Eto, tako se stvaraju radoholičari.

NACIONAL: Kako su roditelji reagirali na vaš odabir uže specijalizacije?

– Bili su ponosni na ono što sam postigao. Ponekad ih zafrkavam da dio zasluga imaju i oni, jer kad sam bio klinac, nikad nisu razgovarali sa mnom o seksualnosti.

NACIONAL: Kako ste vi onda učili o seksualnosti?

– Kao i sva djeca mog vremena, kad je u medijima bilo puno manje odgovarajućih sadržaja, kad roditelji u pravilu nisu pričali o tome, u školi nije bilo gotovo ništa, a pornografija nije bila dostupna kao danas. Učili smo promatrajući pčele i golubove. Šalim se, naravno. Isprobavali smo što se sve da napraviti i pričali jedni drugima o tome. Bilo je to zanimljivo odrastanje, u vrijeme kad je Hrvatska s jednim zaostatkom živjela seksualnu revoluciju i rock glazbu. A cure su, koliko se sjećam, trčale po gimnazijskom dvorištu bez grudnjaka. Bio je to razmjerno otvoren, pomalo mistično-erotični odnos prema seksualnosti. U svakom slučaju, vrlo različit od današnje industrijske eksplicitnosti, koju pornografija prenosi. Danas klinci s 12 godina misle da znaju sve o seksu. Kod mene je to išlo sporije i s puno više istraživanja. Za nas je to bio misterij koji je trebalo razotkriti.

NACIONAL: Ali seks se tada otvorenije prikazivao u filmovima nego danas.

– Seks koji se prikazivao na filmu sastojao se od obnaženih grudi i nekog prtljanja koje je simuliralo snošaj u trajanju od deset sekundi prije nego što će se ekran zatamniti. Vrhunac pornografije koja je nama klincima u to vrijeme bila dostupna bile su duplerice u Startu. To je bitno drukčija vizija seksa nego danas. Da ne spominjem da su stidne dlake otad netragom nestale.

NACIONAL: Kad počinje buđenje seksualnosti u djece?

– Seksualnost je stalna, i kod djece i kod odraslih. Većina se zapravo ne sjeća kad je prvi put masturbirala, što nije neobično, jer se dogodilo davno u djetinjstvu. Naravno, tada to nije bilo popraćeno mišlju: “Idem sad obaviti nešto seksualno.” To nešto je naprosto bilo ugodno: “Ne znam što je to bilo, ali sutra ću svakako ponoviti.” užitak, ispovijed, pokora

NACIONAL: Sjećate li se vi kada se to počelo buditi?

– Sjećam se svojih prvih autoerotskih pokušaja, čak i okolnosti, no ne sjećam se koliko sam godina tada imao. Ono čega se sjećam jest grižnja savjesti. Odrastao sam uz prilično religioznu baku te je samozadovoljavanje za mene bilo grijeh koji je trebalo ispovjediti. Sjećam se te nelagode pri ulasku u crkvu – hoće li moja pokora trajati duže od drugih?

NACIONAL: A ispovjedili biste sve svećeniku?

– Kako da ne. Svaki pravi seksolog ima svoju religioznu prošlost. Mislim da je tada to kao i danas uobičajeni dio dječjih ispovijesti, samo što je pitanje koliko ste iskreni. Ako se bavite seksualnošću, vrlo je teško zadržati poštovanje prema religijskim institucijama. Vjera je druga stvar, ali odnos Crkve, osobito Katoličke crkve, prema seksualnosti nešto je što je, po mom sudu, nemoguće braniti. Među članovima Međunarodne seksološke akademije, čiji sam član, ima sigurno dosta vjernika, ali ne vjerujem da itko od mojih kolega poštuje crkvu kao instituciju.

NACIONAL: Koliko se danas ljudi pridržavaju načela “nema seksa prije braka”?

– Prema istraživanjima u Hrvatskoj, gotovo se nitko toga ne pridržava, ali postoji manjina koja i dalje smatra da bi tomu trebalo stremiti. Imao sam jako zanimljiv razgovor prije pet-šest godina, nakon jednog predavanja u Isusovačkoj crkvi, s grupom mladih vjernika koji su se doista trudili živjeti prema crkvenim načelima i zadržati čistoću, što god to značilo, prije braka. Slušao sam ih, njihove dileme, strahove, nade, uvjerenja, sumnje i ideološki žar, i učinili su mi se istinskom seksualnom manjinom. Oni žive u sredini koja ima posve drukčije ideje od njih i koja ih često otpisuje kao osobe izgubljene u vremenu i prostoru. Imam puno poštovanja prema mladim ljudima koji žive svoja uvjerenja, a ne nameću ih drugima. Moram priznati da bih volio da me Katolički radio jednoga dana pozove u neku od svojih emisija. Mislim da bismo imali puno toga za razgovor.