Objavljeno u Nacionalu br. 429, 2004-02-03

Razgovor s dirigentom školovanim na Mozarteumu u Salzburgu, klavijaturistom Filma, Aerodroma i Haustora, osnivaču komornog orkestra Windstrings te stalnim dirigentom Simfonijskog orkestra HRT-a o nastupu s Majom Blagdan na finalu Eurovizije 1996., suradnji s Oliverom Dragojevićem i Severinom te o tome kako bi volio nastupati bez fraka

Koncert Olivera Dragojevića i Simfonijskog orkestra HRT-a kojim će dirigirati Alan Bjelinski, što će se u subotu održati u Domu sportova u Zagrebu, već je mjesecima rasprodan čime je postao jedan od najvećih glazbenih događaja na početku 2004. Na tom koncertu ključnu će ulogu imati Alan Bjelinski (40), dirigent koji je već surađivao s domaćim pop pjevačima i koji je njihove poznate pjesme aranžirao za simfonijski orkestar te im tako dao novi, drugačiji zvuk. Tako Bjelinski već godinama ide u korak sa svjetskim trendovima jer najpoznatiji svjetski pop i rock glazbenici sve češće nastupaju sa simfonijskim orkestrima kako bi njihove pjesme još više dobile na značenju. Svi oni koji godinama prate rad Alana Bjelinskog znaju da to nije nikakvo iznenađenje jer on nije samo klasični dirigent nego ga zanimaju svi oblici glazbe i glazbenog izražavanja.

‘Kada dirigiram u fraku, ne osjećam se sasvim ugodno, želio bih biti ležerniji i jednostavniji. No profesor Pavle Dešpalj mi kaže da ne mogu protiv tradicije’Alan Bjelinski rođen je u glazbenoj obitelji, njegov otac je skladatelj Bruno Bjelinski a majka pijanistica Ljerka Pleslić-Bjelinski. U glazbenoj školi učio je klavir, svoj prvi koncert održao je s devet godina i iako je trenirao gimnastiku, na kraju se ipak odlučio za glazbenu umjetnost. Nakon diplomskog i postdiplomskog studija dirigiranja u klasi maestra Pavla Dešpalja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Bjelinski je kao stipendist fonda za mlade dirigente “Lovro Matačić” otišao na usavršavanje k maestru Michaelu Gielenu na Mozarteum u Salzburgu. Godine 1989. osnovao je u Zagrebu svoj komorni orkestar Windstrings s kojim je jako mnogo nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. Ujedno, osamdesetih je kao klavijaturist surađivao s brojnim rock grupama, među ostalim s Filmom, Aerodromom i Haustorom.

Od 1992. stalni je dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a i od tada je često nastupao s pop-pjevačima. Pratio je, primjerice, Maju Blagdan na finalu Eurovizije 1996., dirigirao je orkestrom na dodjelama Porina te na zajedničkim nastupima s Oliverom Dragojevićem, Gibbonijem i ostalima. Bez obzira na takvu popularnost, Bjelinskog ne zanima medijski tretman, ne voli osobito davati intervjue i ovaj razgovor za Nacional jedan je od rijetkih na koje je pristao.

NACIONAL: Zašto ste se ponovno odlučili na koncert s Oliverom Dragojevićem, odnosno spoj popa i klasične glazbe, ne pretvara li se na taj način takva suradnja u “konfekciju”? – A što znači kada simfonijski orkestar izvodi po stoti put Petu simfoniju Čajkovskoga? Uvijek se natječemo sa samima sobom da napravimo još bolju, sadržajniju i kvalitetniju izvedbu. Osim toga, i generacije se mijenjaju, stare pjesme dolaze na pijedestal u novom ruhu. Tako i ovaj koncert namjeravamo napraviti u novom zvuku, novim bojama, stoga nema riječi ni o kakvom ponavljanju. Riječ je o izazovu da se te dvije dimenzije, pop-glazba i simfonijski orkestar, zajedno amalgamiziraju. Aranžmane na tom koncertu dijelim s iznimnim glazbenikom Antom Gelom koji je deset godina mlađi od mene. Surađujemo već dvije-tri godine.

NACIONAL: Znači li to da, po vama, Dragojević ima toliko značenje u hrvatskoj glazbi, pri čemu ga ne želim uspoređivati s Čajkovskim? – Ne pratim medije pa ne znam koliko značenje Dragojević ima za druge, ali znam da je ono za mene golemo. On je izniman glazbenik vrlo širokog opusa, svira klarinet i klavir, odlično svira jazz i klasiku. Posljednjih smo dana on i ja češće u kontaktu i smatram da je on vrstan glazbenik, i to na svjetskoj razini.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje, odnosno tko je koga odabrao kao partnera? – Mi surađujemo već nekoliko godina. Komorni orkestar Windstrings nekoliko je puta nastupao s Dragojevićem na nekim festivalima. Koliko se sjećam, prije 12 ili 15 godina u Maksimiru je održan koncert koji je pripremio Stipica Kalogjera kome sam neizmjerno zahvalan jer je on Dragojevićeve pjesme odsvirao s orkestrom. Mnogo njegovih ideja koristim i sada, ali i dodajem neke svoje boje, kolorite kojima upotpunjujem, stvaram vezivna tkiva koja zadovoljavaju mene, Olivera i glazbenike.

NACIONAL: Savjetujete li jedan drugoga kod aranžiranja pjesama? Tko vodi glavnu riječ? – Jedan drugog puštamo. Ja sam mlađi od njega, ali u glazbi to nije bitno. Savjetujem svima koji žele raditi sa simfonijskim orkestrom da je nužno naći se i svirati zajedno, stvarati, kreirati, kako glazba ne bi bila samo iščitavanje nota nego da se doista nešto dogodi i da uživamo u svakom trenutku, pa makar to bila najobičnija harmonija. Znalci će znati da nema velike harmonijske progresije u Dragojevićevoj glazbi, ali ako se ona izvede na specifičan način, onda dobivamo nove dimenzije. Ni Metallica nema posebne harmonijske progresije, ali je na albumu “S&M” to tako dobro izvedeno sa simfonijskim orkestrom. No to se pripremalo godinu dana. Svaki kompozitor i aranžer zna da se gradi disciplina zvuka da bi došlo do zajedništva. Isti je slučaj s Philom Collinsom ili Robbiejem Williamsom. To je novi zvuk koji se ne gleda kao festivalski zvuk. Nas će biti 61 iz orkestra i 10 ljudi iz ritam-sekcije s pratećim vokalima, što su s Oliverom Dragojevićem 72 osobe.

NACIONAL: Jeste li i s drugim hrvatskim pop-pjevačima s kojima ste radili slične koncerte lako uspostavljali glazbeni kontakt? – Ovisi o stilu pjesme. Ako se pjesma može odsvirati uz gitaru ili uz neki harmonijski instrument kao što je klavir, koji ima svoju melodiju i ljepotu, ta se pjesma može aranžirati na svakakve načine. No ako je pjesma isključivo ritmička, a u posljednjih nekoliko godina ima dosta elektronike i synthesizera, zvukova koji nisu prirodno stvoreni, sve se stavlja u miks pjesme i dobiva se dance ili trance i onda je to jako teško izvesti s klasičnim orkestrom. Tada često dolazi do nerazumijevanja, a ja nisam svemoguć, ne mogu od takvog zvuka nešto napraviti. Ne mogu, primjerice, Colonijine pjesme izvesti sa simfonijskim orkestrom. Pjesme Olivera Dragojevića, Vanne, Gibbonija, Tedija Spalata ili Tonyja Cetinskog imaju drugačiju karakternu notu koju je lakše izvesti s orkestrom. One su najčešće i nastale uz gitaru ili klavir, a ne uz software. Ja sam, slučajno, starinski dirigent koji se morao prilagoditi modernom karakteru i naučiti taj software. Nisu svi bili sretni s mojim aranžmanima jer ja uvijek volim dodati nešto svojega.

NACIONAL: S obzirom na to da ste svojedobno rekli da ste diktator jer dirigent mora biti diktator, jeste li takvi i prema Oliveru Dragojeviću, Gibboniju i ostalim pjevačima s kojima ste radili? – Mislim da nisam diktator prema drugima nego prema sebi sve dok moja misao ne bude izvedena onako savršeno koliko je ja osjećam. Mislim da nikada nisam zadovoljan, ali ne vjerujem da zbog toga trpe članovi orkestra. Glazbeno su vrlo često svi orkestri bili meni bliski i ja sam im zahvalan zbog toga. Nisam osobenjak jer težim savršenstvu, svatko bi u svom poslu trebao težiti savršenstvu, i pekar koji mijesi kruh i ribar koji lovi ribu. U mom slučaju postoji dodatna dimenzija jer se sve spaja na razglas, pri čemu nova osoba koja kontrolira zvuk s razglasa mora vjerovati nama i mi njoj zbog čega je potrebno jako puno proba.

NACIONAL: Koliko je proba potrebno za koncert s Dragojevićem? – Ja sam sretan jer smo dobili pet termina, od čega su dva s razglasom. Ti termini traju od tri do tri i pol sata. Na festivalima ne dobivamo toliko, a onda se pokatkad ljudi, pogotovo oni s televizije, čude zašto je zvuk tako loš. To ovisi o puno faktora, o ljudima, profesionalnosti, zanimanju za to jer ako radiš preko neke stvari, rezultat nije dobar.

NACIONAL: Kada nastupate s orkestrom, smatrate li da ste odgovorni za svakog člana orkestra, za svaku njegovu pogrešku? – U završnici jesam, ali se ne postavljam tako. Na sebe gledam kao na jednog od 70 članova orkestra. Ja dajem znak za početak i kraj pjesme i još nešto u međuvremenu, ali sam unutra svim srcem i punom koncentracijom. Ako dođe do krivog zvuka, ideš dalje, ljudski je pogriješiti, nema koncerta na kojem svaki čovjek nije barem jednom pogriješio.

NACIONAL: Je li na vašu težnju k savršenstvu utjecao i vaš otac Bruno Bjelinski koji vas je od malena tjerao na asketski život? – Ta informacija je točna, ali me nije tjerao. Moj otac je imao dosta surovo djetinjstvo, njegova majka umrla je 1910., kada je on imao jednu godinu, pa ga je odgojila baka. Došli su ratovi, siromaštvo, neimaština, pa se iz toga čovjek neki put drugačije postavlja. Kada nemaš, onda više radiš, kada imaš, onda se opustiš. Možda je odatle došla disciplina uz koju smo pazili na osnovne egzistencijalne stvari, da budemo skromni i jednostavni te da puno radimo. To je sadržaj života. Zahvalan sam ocu na takvom odgoju, takav me život zadovoljava.

NACIONAL: S obzirom na glazbeno okruženje u vašem domu, kako to da vaš brat Dean Bjelinski nije postao glazbenik? – Moj brat se bavio glazbom, šest godina svirao je violinu i dvije godine trubu, vrlo je muzikalan, ali je pokazivao više zanimanja za film, za kameru, i diplomirao je na Akademiji i postao filmski snimatelj. Otac nije na njega utjecao. Ja sam paralelno išao na gimnastiku i na kraju sam se morao odlučiti hoću li se prikloniti umjetnosti ili gimnastici. Rekreativno se i danas bavim sportom, a odlučio sam se za glazbenu umjetnost jer sam je jako volio. To tada nisam znao, sjećam se da mi je bilo jako teško kada su me dečki zvali na nogomet u parku a ja sam svirao klavir i već sam se bio odlučio za klavir. Mislim da sam imao 14, 15 ili 16 godina kada sam se definitivno opredijelio. Bile su to krizne godine, kada pubertet radi svoje, a ja sam to nekako uspio prebroditi. Ipak mislim da sam još uvijek klinac u sebi.

NACIONAL: Kada ste shvatili da vas ne zanima usko klasična glazba nego i jazz, filmska glazba, pop-pjesme? – To je moja generacijska situacija. Slušao sam Rolling Stonese, Beatlese, studirao sam klasiku. Postoje i danas takvi slučajevi u nešto pomaknutijem obliku prema dance glazbi. Mladi studenti muzičke akademije često se vole opredijeliti i skrenuti s puta. Možda je to hir, kao što sam i ja imao svoj hir kada sam nastupao s rock sastavima. Nije mi krivo zbog toga, možda je mom ocu bilo krivo jer sam zato kašljucao na akademiji. No iskustvo je bilo svirati po omladinskim klubovima, kako su se već tada zvali. Kulušić, Jabuka, sve je to moje djetinjstvo, ja sam pomagao svom prijatelju nositi i slagati bubanj da bismo mogli svirati, sutradan bih došao na akademiju, a zatim bih drugu večer svirao u nekom klubu. Bila je to moja aktivna želja za svim tim doživljajima. Možda mi se nije pružila prilika da se bavim isključivo klasikom. Moja pokojna profesorica Vanda Kiš zvala me je “vrećom buha”, možda imam nešto u sebi što me ne drži na jednome mjestu nego moram stalno tražiti nove interese. Tako me zanima i priroda, more, planine, skijanje.

NACIONAL: Jeste li u osamdesetima, dok ste svirali s nekoliko rock sastava, pomislili da bi vas rock glazba mogla privući više od klasike? – Razmišljao sam o tome, to me je vuklo, ali sam tada bio nekoliko godina mlađi od glazbenika s kojima sam svira. Osim toga, nisam bio nikakav frontmen, nego samo klavijaturist u bendovima koji je sve to apsorbirao.

NACIONAL: Jesu li vam vođe sastava s kojima ste svirali, poput Jurice Pađena u grupi Aerodrom, bili glazbeni idoli? – S Pađenom sam svirao u Aerodromu godinu dana, bilo je to u vrijeme velikog hita “Fratelo”. Sjećam se da sam na Akademiji pauzirao jer smo imali 106 koncerata. Pađen je autor odličnih pjesama koje se i dandanas slušaju poput “24 sata”, “Obična ljubavna pjesma”, bile su to jako pjevne pjesme i vrlo zanimljive za sviranje uživo. Tada smo slušali Yes, Queen, simfo rock. Sjećam se da smo na turnejama u autu vježbali dvoglase i troglase, pjevali smo da bismo vidjeli kako bismo neku pjesmu mogli još bolje izvesti. To je bilo takvo vrijeme, ne znam kako je danas, vjerojatno je efektnije na vizualnoj bazi. Vizualno je bitno, a kada tražim jedan termin više za uvježbavanje orkestra, onda ga ne mogu dobiti jer je bitna rasvjeta, televizija i sve ostalo. Ne govorim ni protiv koga, ali znam da se u inozemstvu mnogo više pozornosti posvećuje jezgri onog što se zbiva. Sjećam se da je prije deset godina Simfonijski orkestar svirao u Innsbrucku i imali smo sedam dana probe od jutra do mraka. Televizija je došla tri ili četiri dana prije, snimatelji su probno snimali između orkestra. To vjerojatno ima veze s financijama.

NACIONAL: Kako ste se kao “vreća buha” snašli na postdiplomskom studiju u Salzburgu? – Dobro sam se snašao. U Salzburgu sam bio gostujući student jer nisam imao mogućnosti da tamo živim. Zato sam svaki mjesec, kada je profesor dolazio, pripremio materijal koji je on zadao. To je, za razliku od naših studija, malo drugačije jer tamo dolaze dirigenti iz cijelog svijeta. Bilo nas je u klasi 13 ili 14 i pristup radu bio je drugačiji. Kada bi profesor Michael Gielen imao tjedan dana predavanja, mi smo vježbali od devet ujutro do jedan poslijepodne, nakon toga smo išli u restoran Akademije, zatim smo radili s pijanistima ili nekim manjim ansamblima do šest sati uvečer. Subotom smo radili s orkestrom i svi dirigenti su se pokazivali po 20 minuta pred orkestrom kako bi se prošlo što više gradiva, osobito Mozarta, posebno 20. stoljeće.

NACIONAL: Jeste li osnovali orkestar Windstrings zbog toga što niste željeli čekati da vas netko pozove kako biste nešto radili? – Ima tu istine, htio sam da se nešto događa. Prvo smo se okupili na temelju entuzijazma, nakon prvog koncerta te povuku dalje novi koncerti, novo gradivo. Išao sam na Glazbenu akademiju gdje smo posuđivali note, kopirali ih i prepisivali. Učili smo od Zagrebačkih solista i ostalih. Pronalazili smo nove interese, a zvuk struna, gudača, posebno je lijep, emotivan, s puno boja. Skupili smo 15-ak ljudi s time da je u tih desetak godina kroz Windstringse prošlo stotinjak gudača, manje-više svi su danas na visokim pozicijama u orkestrima. Neki su i u inozemstvu. Danas se katkad okupimo, ali ja nemam vremena za organizacijske poslove. Nekada sam to radio s puno entuzijazma i oni su mi pomagali. Nosio sam i kontrabas i stolce i lijepio plakate po izlozima koje sam kopirao. Održali smo u deset godina oko 400 koncerata. Tri turneje u Švicarskoj, koncerti u Slovačkoj, Italiji, Sloveniji i jako puno u Hrvatskoj. Surađivao sam s Radojkom Šverko, jako lijepi sakralni program izvodili smo po crkvama. Velik je gušt raditi s gudačima jer to je malo tijelo s kojim se mora jako precizno raditi da bi se dobila homogenost. To je potrebno i kod velikog orkestra, ali tamo se to malo više ritmički ljulja.

NACIONAL: Kada ste u devedesetima počeli surađivati s hrvatskim pop-glazbenicima, jeste li pomislili da su neki od njih previše prizemni da biste radili s njima, poput Maje Blagdan na Euroviziji? – Na to sam gledao kao na glazbeni izazov. Postoji i puno klasike koja zvuči sasvim jednostavno. Sto puta smo izveli “Malu noćnu muziku”, ali svaki put je to izazov. Meni je to jako jednostavno djelo, ali je zapravo vrlo precizno i zahtjevno za izvođenje. Kada poznaš cijelu materiju, onda ti je zanimljivo koji će se takt još malo bolje izvesti. Zato mi je to uvijek interesantno, a tako je bilo i s Majom Blagdan. Kao prvo, to je jako dobra pjesma. Organizacija na Euroviziji bila je savršena. Adrenalin je visok jer znaš da te gleda jako puno ljudi, a ne smiješ se opustiti.

NACIONAL: Čak ste svojedobno rekli da nemate ništa protiv onog što izvode Zlatni dukati i Thompson. – Nemam ništa protiv. To je njihov izraz i ako netko želi slušati, neka sluša.

NACIONAL: Biste li sa simfonijskim orkestrom svirali s njima? – Ja sam profesionalac. Osim toga, Zlatni dukati su odlični, nemam ništa protiv njih. Nisam osoba koja se time bavi, ali to je glazba koja zaslužuje svoje mjesto u našoj zemlji. Thompson ima svoj trend koji ja ne znam okarakterizirati osim harmonijski i glazbeno. Ja se uvijek osvrćem na glazbu.

NACIONAL: Brojni klasičari poput Maksima Mrvice, Ane Rucner ili Vanesse Mae žele se komercijalno predstaviti kao seks-simboli. Jeste li vi ikada o tome razmišljali? – Ako njih to veseli, neka to rade. Ja nisam nikada o tome razmišljao, možda nije bilo vremena za to. Meni to nije potrebno. Ne razmišljam o tome da bi mi to donijelo više novca, ja sam skroman i zadovoljan sam s onim što imam. Katkad, kada dirigiram u fraku, ne osjećam se sasvim ugodno. Pokatkad bih želio biti ležerniji i jednostavniji. Onda pozovem svog profesora Pavla Dešpalja a on mi kaže “pa, ne možeš, Alane, tradicija je biti u fraku, ne možeš protiv tradicije”. No svjetski dirigenti sve više postaju ležerniji. To je jedino što bih htio, dirigirati u dolčeviti ili nečem širokom, a ne u uskom fraku. To je tehnička stvar, mašem rukama, a frak me stišće. No za publiku je to važno.

NACIONAL: Radili ste i na “Karolini Riječkoj”, kako komentirate tvrdnje da ta predstava ne bi bila zapažena da u njoj ne nastupa Severina? – To je moguće, ali ja sam za to da bude puno Severina u Hrvatskoj, da bude šareno društvo, da ima svega. Mačka je odlična, odličan radnik, profesionalac, dobro izgleda, dobro pjeva i odlično glumi.