Nakon premijerne izvedbe u srpnju, predstava „Sutra to možeš biti ti“ nastavila je igrati na repertoaru Kazališta Virovitica s idućim izvedbama 2. i 3. studenoga. Redateljica je Anica Tomić, a igraju njezini studenti prve godine Diplomskog studija Glume Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Predstava obrađuje vrlo važnu temu vršnjačkog nasilja, o čemu je Anica Tomić govorila za Nacional.

NACIONAL: Nakon premijerne izvedbe, zapravo završnog ispita, u srpnju, predstava „Sutra to možeš biti ti“ nastavila je igrati na repertoaru Kazališta Virovitica. Vi ste redateljica, a igraju vaši studenti. O čemu se radi?

Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku ima nekoliko kazališnih nastavnih baza, a jedna od njih je i kazalište u Virovitici. Na poziv Mirana Hajoša odlučili smo da ćemo završni ispit prebaciti na veliku scenu, sa svom produkcijsko-tehničkom potporom koju nam je pružio sjajni ravnatelj Tomislav Pintarić. Ta vrsta suradnje uvijek je odlično iskustvo za studente, to jest rad u pravom kazalištu, koje ih priprema za budućnost. “Sutra to možeš biti ti” govori o vršnjačkom nasilju, temi koja mene, ali i moje studente, već dugo okupira. Pod mentorstvom Jelene Kovačić, kolegice i profesorice dramaturgije, krenuli su pisati tekst inspirirani tekstom „Čudovišta“ Niklasa Rådströma. No paralelno s tim stvarnost se pokazala u svom užasu te su se dogodila dva premlaćivanja djevojčica od vršnjakinja, koja su vrlo brzo postala gledana videa na raznim platformama i tema medija. Sama predstava prati dan dviju djevojčica koje snimaju premlaćivanje treće, koja posljedično završi u komi u bolnici. Prati i policijska ispitivanja, zapisnike, roditelje i službe upletene u događaj.

NACIONAL: Tema je vrlo aktualna, a nedovoljno se o njoj govori, posebno u kazališnom mediju. Zašto ste se odlučili pozabaviti baš temom vršnjačkog nasilja?

Veliki dio svog kazališnog rada posvetila sam nasilju, a jedna od krucijalnih predstava na temu vršnjačkog nasilja bila je posvećena Luki Ritzu – “Ovo bi mogla biti moja ulica”. Žao mi je što je Zagrebačko kazalište mladih nakon pet godina igranja skinulo predstavu, bez obzira na interes i goruću temu koja ne jenjava. Istovremeno, na Master studiju imamo fleksibilnost pristupa sadržaju pa sam 2019., kad sam krenula voditi klase, odlučila jedan semestar uvijek posvetiti temama koje studente u tom trenutku okupiraju, koje ih se osobno tiču, koje su im važne. Mentorirajući pokušavam studente provesti ne samo kroz glumački proces nego i onaj dramaturško-režijski. Od tema koje su studenti odabirali tu su i neizvjesnost glumačkog posla, prava slobodnih umjetnika, seksualno zlostavljanje u institucijama, prava nacionalnih manjina, prava žena i manjina, ratne tematike, nasilje u obitelji. Upravo se prošlog ponedjeljka mojih troje sjajnih studenata predstavilo svojim autorskim stand-upovima u sklopu projekta “Oni dolaze”, govoreći o održivosti, seksualnom zlostavljanju i neizvjesnosti slobodnih umjetnika. Kao pedagoginja pokušavam u njima pobuditi i autorstvo, a ne samo brusiti njihov glumački talent, i pritom im dati sva svoja iskustva i znanja. Zahvaljujući progresivnoj dekanici Heleni Sablić Tomić, mogu samo zahvaliti što mi unutar Akademije u Osijeku pokušavamo potaknuti studente da razotkriju najbolje od sebe.

NACIONAL: Što ste naučili kroz taj proces rada sa studentima, kakvo vam je to iskustvo?

Pedagogija je poziv, ona nije posao, u tom pozivu ulažeš ljubav i znanje u mlade ljude. Ulažući dio sebe u pedagogiju, vjerujem da u malom dijelu utječem i na svijet, kao pokušaj uloga u bolju budućnost. Uistinu sam šokirana kad čitam ili saznam da neki kolege po akademijama i drugim visokim učilištima iskorištavaju poziciju moći i na najrazličitije načine ugrožavaju studentice i studente koji im potpuno vjeruju. Smatram to zločinom koji bi se trebao najstrože sankcionirati i samom strogom kaznom pokazati da takve stvari nisu samo neprihvatljive nego i nedopustive. Naša je dužnost kao profesora štititi prava studenata, prenijeti im sva svoja znanja, a zatim ih pustiti da nas nadrastu. Tako su barem mene učili moji veliki profesori. Osjećaj dužnosti, odgovornosti, upijanja znanja, zahvalnosti i kasnije prenošenje istog nekim drugima. Uvijek se sjetim jedne lijepe Goetheove misli koja negdje u biti i opisuje pedagogiju u koju vjerujem, a ona kaže: “Ako se prema pojedincu odnosiš kao da je ono što treba i što može biti, on će i postati što treba i što može biti”. Danas kad nam se cijeli obrazovni sustav urušava, još više vjerujem i u pedagogiju i prosvjetiteljstvo za buduće naraštaje.

NACIONAL: Uskoro odlazite u Berlin, gdje ćete raditi novu predstavu, o čemu je riječ?

Izuzetno sam zahvalna što mi se otvorila europska karijera, za koju se dugo pripremam. Nakon vrlo uspješne predstave u Schauspielhaus Graz i postavljanja “Zur schönen Aussicht” Ödöna von Horvátha, dobila sam poziv jednog od najprestižnijih kazališta u Berlinu – Deutsches Theatera – u kojem ću za koji tjedan početi raditi na trenutačno najnagrađivanijoj njemačkoj dramatičarki i jednoj od najuzbudljivijih glasova u suvremenom kazalištu Sivan Ben Yishai i njenom novom čitanju „Nore“. To će ujedno biti i berlinska praizvedba teksta. U europskim kazalištima potpuno je druga vrsta rada, organizacije posla i općenito pristupa kazalištu. Vjerujem i nadam se da ću svoja stečena znanja i iskustva jednog dana upotrijebiti, ne samo da pomognem mladim ljudima i kolegama i otvorim im puteve, nego i da samim stečenim znanjima djelujem konkretno i praktično pomažući hrvatskom kazalištu.