Prava je šteta što će Hribar BITI SMIJENJEN PRED NALETOM DESNICE, a ne pred naletom revizije koja će nabrojati sva njegova kršenja statuta i zakona

Prvi put u nešto više od pet godina, koliko je ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), Hrvoje Hribar je zavapio. Zavapio je prošlog tjedna rekavši: “Zašto nam to radite?” Zavapio je jer je i sam svjestan da se bliži njegova smjena zbog skandala oko dokumentarnog filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”. Prepun samopouzdanja i verbalno vrlo vješt, Hribar je ovog puta izgubio na silini. Čak je i pričao besmislice, tvrdeći da je hrvatski film postao ono što je donedavno bio rumunjski, prešućujući da je rumunjska kinematografija u posljednjih deset godina proizvela pobjednike Cannesa, Berlina i drugih festivala, dok hrvatski film za to isto vrijeme još nikada nije ni ušao u konkurenciju za te nagrade.

Vjerujući u svoju snagu i utjecaj, Hribar nije, a mogao je riješiti problem filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”. Mogao je istog trenutka zatražiti da se s najavne i odjavne špice filma skinu svi hrvatski koproducenti i suradnici filma, odreći se filma i službeno zatražiti od hrvatskog koproducenta, kompanije Nukleus film, da vrati novac koji je dobio od HAVC-a i prigodno ga kazniti s, recimo, godinu dana zabrane prijavljivanja na natječaje HAVC-a. Problem riješen. Vrag će ga znati zašto to nije učinio, možda zbog prijateljstva sa Sinišom Juričićem, šefom Nukleus filma, a možda i zato što je Vanja Sremac, nekadašnja djelatnica HAVC-a i članica Upravnog odbora koja je glasovala za Hribarov reizbor, odnedavno djelatnica Nukleus filma.

Prava je šteta što će Hribar vjerojatno zato biti smijenjen s mjesta ravnatelja HAVC-a. Ne zbog sebe samoga; razlog je površnost čelnih ljudi HAVC-a, ujedno i uvjerenost u vlastitu nepogrešivost. Hribar će nakon svega moći reći (odmah ili za četiri godine) da je smijenjen zbog revanšizma, pretvarajući se u žrtvu sustava. A prava istina je da je Hribar trebao biti smijenjen davno prije, zbog višestrukog kršenja statuta HAVC-a, ali to prošloj vlasti nije padalo na pamet napraviti.

NEVJEROJATAN JE NIZ HRIBAROVIH, blago rečeno, grešaka na koje se bivša vlada nije ni osvrnula, što je dodatno hranilo silinu njegova nastupa. Ne samo da se nije osvrnula, nego je odobravala kršenje zakona, recimo, kada se otkrilo da je kompanija Darije Kulenović Gudan, članice Upravnog odbora HAVC-a, tijela koje je odlučivalo o izboru ravnatelja HAVC-a, dva puta dobila od HAVC-a ukupno 6,4 milijuna kuna. Zakon o audiovizualnim djelima kaže da “članovi tijela Centra za vrijeme trajanja mandata ne mogu biti nositelji programa koji se prijavljuju na javni poziv Centra”, ali je Ministarstvo kulture javno zaštitilo Hribara tvrdeći da Darija Kulenović Gudan nije sudjelovala u odluci tko će dobiti novac pa, prema tome, nije ni kriva. Umjesto da smijeni Hribara, Ministarstvo kulture Andree Zlatar Violić od prvoga dana hranilo je njegov ego. Kada je nakon godinu dana njegove vlasti tadašnji Upravni odbor HAVC-a na čelu s Enesom Midžićem podnio ostavku zbog neslaganja s njegovim metodama rada, Andrea Zlatar Violić nije reagirala. Kada je Nacional prvi objavio da je Branko Ivanda na jednom natječaju kao umjetnički savjetnik dodijelio 100 tisuća eura producentskoj kompaniji čiji je direktor njegova supruga, nitko u Ministarstvu kulture nije reagirao. Kada je Ivona Juka, Hribarova oponentica, tražila u Srbiji koproducenta za svoj film “Ti mene nosiš”, pokazali su joj e-mail u kojem Hribar traži da joj se ne dodijeli novac jer je ona ustaša. Nitko nije reagirao. Kada je Nacional objavio prepisku e-mailova iz koje se vidi da Hribar pritišće predsjednika Upravnog odbora Stjepana Ćosića, tražeći da se njega ponovo izabere za ravnatelja HAVC-a, pritom blateći konkurenta Borisa Gregurića, nitko nije reagirao. A to je samo mali dio njegova kršenja statuta HAVC-a i Zakona o audiovizualnim djelima.

UVJEREN U SVOJU SILINU, raspolažući pritom proračunom od 70 milijuna kuna godišnje, Hribar je gospodario gotovo svim filmskim događajima u Hrvatskoj. Nije gospodario Pulskim filmskim festivalom jer taj festival s 1,8 milijuna kuna direktno financira Ministarstvo kulture. Kako ga nije mogao kontrolirati, Hribar je prije dvije godine predložio da se festival u Puli prestane održavati, a da se taj novac prebaci u godišnji proračun HAVC-a. To je bio njegov modus operandi – ono što ja ne mogu kontrolirati, ne treba se ni održavati.

U takvim okolnostima redatelji i producenti morali su šutjeti. To je shvatljivo jer se filmski projekt priprema dvije, tri godine, a onda se ponudi HAVC-u za financiranje pa nitko nije želio riskirati gubitak dva, tri ili četiri milijuna kuna zbog kritičkog promišljanja Hribarova načina poslovanja. Ili ćete se provesti poput Ivone Juke. S druge strane, Hribar je bio vješt u samopromociji. Nesumnjivo je tijekom njegove vladavine bilo dobrih poteza, ali je spretno skrivao greške. Kada je film Dalibora Matanića “Zvizdan” prikazan u Cannesu i osvojio nagradu, gurao se pred kamere kao da ga je on režirao, ali ga zato nigdje nije bilo kada je trebalo objasniti tko će odgovarati za to što je film “Otok ljubavi” redateljice Jasmile Žbanić dobio 3,1 milijun kuna, a imao je mizeran broj gledatelja u kinima i neslavnu međunarodnu promociju. On je filmski Mijo Crnoja, bivši ministar branitelja koji je smatrao da mu sudjelovanje u ratu dopušta kršenje zakona, dok su Hribaru prikazivanje hrvatskih filmova na svjetskim festivalima i povećana gledanost u kinima omogućavali samovolju. U svemu tome pomagalo mu je i ono malo novinara koji dobro razumiju probleme u hrvatskoj kinematografiji. Dio njih postali su redatelji i scenaristi dokumentaraca koje financira HAVC. Dio njih postali su članovi tijela HAVC-a. Oni koji nisu bili u tim krugovima, iz HAVC-a su dobivali uvredljiva pisma.

I ZATO JE PRAVA ŠTETA ŠTO ĆE HRIBAR biti smijenjen pred naletom desnice, a ne pred naletom revizije koja će nabrojati sva njegova kršenja statuta i zakona, nakon čega slijedi jedina moguća odluka.