Hrvoje Hribar proglasio je Kristijana Milića briljantnim autorom filmova ratne tematike, iako mu nije želio pomoći da se riješe financijski problemi filma “Živi i mrtvi”

Ne možeš ne voljeti redatelja Kristijana Milića. Cool tip, najčešće odjeven u vojničke čizme i maskirne hlače, obožava Waltera Hilla, Sama Peckinpaha i Johna Carpentera, iako su mu u ranim radovima, kratkom filmu “Sigurna kuća” iz 2002. godine, nalazili utjecaje Quentina Tarantina. Ako si želio da netko uspije u hrvatskoj kinematografiji, onda je to on.

Milić nije tip koji će se baviti poslovnim makinacijama. Daj mu kameru, filmsku ekipu, dobru priču i on će isporučiti odličan film. Pokazao je to svojim prvim filmom, ratnom dramom “Živi i mrtvi” s kojom je 2007. pomeo konkurenciju na festivalu u Puli, osvojivši osam Zlatnih arena, uključujući i onu za najbolji film. Ali Milić je tada na grub način shvatio da nije sve u dobroj filmskoj priči i dobroj režiji, nego da ima nešto i u producentima. Jedan od producenata filma bio je Igor Nola sa svojom kompanijom Mainframe. Drugi producent filma bio je Domagoj Pavić koji je za potrebe filma posudio Noli 300 tisuća kuna. Nola mu taj novac nije vratio, brojni djelatnici na filmu nisu bili plaćeni, a kako financijske obveze nisu bile ispunjene, tako film nije mogao biti hrvatski kandidat za Oscara. Pavić je tužio Nolu, dobio i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, dug se s kamatama popeo na 600 tisuća kuna, ali što to vrijedi Miliću kada zbog tog sukoba producenata film nije mogao biti objavljen ni na DVD-u.

S obzirom na to da se po zakonu producent koji ne ispuni financijske obveze ne smije javljati na natječaje HAVC-a, Nola je jednostavno riješio taj problem. Osnovao je novu producentsku kompaniju MP – filmska produkcija, a MP su inicijali Noline djelatnice Majde Pilat. Iako je svima bilo jasno da Nola tako vještim manevrom izbjegava plaćanje duga, uredno je dobivao poslove na natječajima HAVC-a u vrijeme vladavine ravnatelja Hrvoja Hribara. Pavić je očajnički zvao Hribara i slao mu mejlove, odgovora nikada nije bilo. Milić i njegov film tako su postali lateralna ili kolateralna žrtva, ovisi iz kojeg ugla gledate.

A DA MILIĆ NIJE “one hit wonder” dokazao je 2014., kada je akcijskim ratnim filmom “Broj 55” ponovio uspjeh “Živih i mrtvih”. Ponovo je u Puli osvojio osam Zlatnih arena, uključujući i onu za najbolji film, bilo je jasno da nitko ne može snimiti ratnu akciju poput Milića, ali ponovo nije bio hrvatski kandidat za Oscara, nego je to bio film “Kauboji”. Radi se o tome da “Broj 55” nije financirao HAVC, nego Hrvatska televizija. Kako hrvatskog kandidata za Oscara bira komisija Hrvatskog društva filmskih djelatnika čiji su čelnici bliski Hribaru, u medijima se špekuliralo kako “Broj 55” ne smije biti kandidat za Oscara jer ga nije financirao HAVC. Tako su Milića drugi put gadno zaribali. nije se žalio, nije protestirao, on jednostavno nije taj tip.

I onda je prije mjesec dana održana konferencija za novinare Hribara i predstavnika HAVC-a, na kojoj su objašnjavali da nisu ništa skrivili u slučaju filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”. I kako brinu i za ratne teme u hrvatskom filmu, a kao primjer su naveli, naravno, Milića i njegove filmove. “HAVC pokušava strateški jednu godinu dana da se ratna tema stavi na film, ali to je skupo, to je kompleksno, to zahtijeva briljantne autore kao što je Kris Milić”, izjavio je tada Hribar. Milić je konačno postao briljantan autor. To što HAVC nije pomogao u tome da se riješe financijski problemi koji se vuku iz vremena filma “Živi i mrtvi”, to što “Broj 55” nije bio dovoljno dobar da se kandidira za Oscara, to nema veze. Bitno je da se Milića koristi kada treba spašavati vlastitu glavu.

Prošlog tjedna počelo je snimanje novog Milićeva filma “Mrtve ribe plivaju na leđima” prema romanu Josipa Mlakića, s kojim je Milić surađivao i na filmu “Živi i mrtvi”. To je prvi film koji Miliću s 3,9 milijuna kuna financira HAVC s Hribarom na čelu. Ovog puta, Milić nije želio riskirati s producentima, pa se tog posla dohvatio Slaven Knezović, jedan od omiljenih Milićevih glumaca. Ništa čudno, Knezović je Mostarac, film se snima u Mostaru, kao što se i radnja odvija u Bosni i Hercegovini. Lako je moguće da će to biti prvi Milićev film koji će biti hrvatski kandidat za Oscara.