Čini se da je sva sila rumunjskog REDATELJSKOG I SCENARISTIČKOG TALENTA PRIJE 15 GODINA čekala da ga se pusti s lanca i kada se to dogodilo, poharali su svjetske filmske festivale

Koliko god čekali da stane, da uspori, da se pokaže kao slučajnost koja ne traje dugo, rumunjski film, odnosno rumunjski novi val, i nakon 11 godina predstavlja nevjerojatno talentirane redatelje i scenariste čije izuzetne filmove traže svi svjetski prominentni festivali. Posljednji filmski festival u Cannesu samo je dokaz tome. U konkurenciji za Zlatnu palmu prikazana su dva filma (slobodno možemo reći čak dva filma) “Sieranevada” Cristija Puiua i “Matura” Cristiana Mungiua, dok je u sekciji “Izvjestan pogled” prikazan film “Psi”, a povrh svega Mungiu je dobio nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu. O uzletu rumunjske kinematografije pišu se eseji i knjige diljem svijeta, kritičari ih slave, najvažnije nagrade osvajaju već godinama u Cannesu, Berlinu i drugim festivalima, pri čemu se ne mogu izbjeći velike sličnosti između rumunjske i hrvatske kinematografije. Jedina razlika je u tome što je rumunjska kinematografija gore, dok hrvatska želi biti tamo, ali ne može.

I SAMI RUMUNJSKI AUTORI priznaju da tijekom prvih deset godina nakon revolucije u Rumunjskoj nije snimljeno osobito mnogo vrijednih filmova, možda njih nekoliko. Hrvatska kinematografija odavno je poznata po istoj situaciji u tom razdoblju – devedesete su gotovo uništile hrvatski film. I u Rumunjskoj su novac za snimanje filmova tada dobivali podobni, a ne najbolji, slično se događalo i u Hrvatskoj. Novca u Rumunjskoj nije bilo, a ono malo što je bilo na raspolaganju dobivali su zaslužni, što također podsjeća na Hrvatsku. I onda se iz očaja okupila nova generacija mladih redatelja i scenarista koji su početkom 21. stoljeća počeli snimati britke realistične filmove, s briljantnim dijalozima i mračnim smislom za humor. Na ruku im je išao i novi zakon o filmu donesen 2002. godine koji je uklonio utjecaj redateljskih dinosaura. Od kada je 2005. film “Smrt gospodina Lazarescua” pobijedio u Cannesu u selekciji “Izvjestan pogled”, Corneliu Porumboiu 2006. osvojio nagradu za najboljeg debitanta u Cannesu s filmom “12:08 Istočno od Bukurešta”, a Mungiu sve zakucao Zlatnom palmom za film “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” 2007., u Europi ne postoji prominentnija kinematografija od Rumunjske. Rumunji su u to vrijeme rasturali, dok je u Hrvatskoj tek 1. siječnja 2008. osnovan Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), šest mjeseci nakon što je donesen Zakon o audiovizualnim djelima. Jedna od prvih odluka bila je da se na godišnjoj razini više ne dijeli po šest milijuna kuna za pet dugometražnih filmova, nego da će deset autora dobiti po tri milijuna. Brojke su malo pojednostavljene, ali tek tada se konkretnije počelo razmišljati o pomlađivanju, zbog čega su se prvih godinu dana mnogi stariji autori bunili.

Čini se da je sva sila rumunjskog redateljskog i scenarističkog talenta čekala prije 15 godina da ih se pusti s lanca i kada se to dogodilo, poharali su svjetske filmske festivale. Nepotrebno je pitati zašto se to nije dogodilo hrvatskim redateljima nakon što je osnovan HAVC. Nije se dogodilo iako je Hrvoje Hribar, predsjednik HAVC-a, nedavno izjavio da je hrvatska kinematografija danas ono što je rumunjska bila donedavno. Da pukneš od smijeha. Ono što je zanimljivo jest to što tematski brojni filmovi rumunjskog novog vala izgledaju tako da ih se može preseliti u hrvatsku stvarnost i izgledat će kao da su snimljeni u Hrvatskoj. Dovoljno je uzeti kao primjer tri filma – “12:08 Istočno od Bukurešta”, “Poza djeteta” i “Matura”. Trojica redatelja, sva tri filma nagrađena na najvećim festivalima, tri priče koje kao da su se događale u Hrvatskoj. Samo što ih nisu snimili hrvatski redatelji.

CORNELIU PORUMBOIU IMAO JE SAMO 30 GODINA kada je započeo snimati debitantski film “12:08 Istočno od Bukurešta”. Jedan kadar, jedna scena – studio lokalne televizije s manjkom profesionalnosti u kojem se snima naoko ozbiljan talk show koji se pretvara u raspravu na temu: gdje si bio 1989. godine kada se rušio Ceausescu? “No budget” film, komičan do suza, danas izgleda kao rumunjska varijanta na hrvatsku temu “Gdje si bio 1991.?”

Calin Peter Netzer je vršnjak Porumboiua, obojica su rođeni 1975., potukao je konkurenciju 2013. u Berlinu filmom “Poza djeteta” i osvojio Zlatnog medvjeda. Znamo da će majka učiniti sve da spasi svoje dijete, ali to kako je Netzer prikazao ponašanje majke iz visokog društva koja želi spasiti sina od zatvora jer je skrivio prometnu nesreću, neodoljivo podsjeća na brojne hrvatske roditelje koji čine sve da bi spasili svoju djecu, zlatnu mladež, od kaznenog progona.

Cristian Mungiu za mnoge je najpoznatije ime rumunjskog novog vala, njegov posljednji film “Matura” tematski nije daleko od “Poze djeteta”: ovog puta otac će učiniti sve kako bi njegova kći, inače odlikašica, maturirala s visokom ocjenom i otišla na studij u inozemstvo, pri čemu se upliće u mito i korupciju, gotovo nesvjestan onoga što radi. Briljantna slika rumunjskog društva i države iz koje se ljudi iseljavaju kao i iz Hrvatske.

I nakon svega, postoji samo jedna “utjeha”. Svi ti nagrađivani filmovi slabo su gledani u rumunjskim kinima. Kao i hrvatski. Nema kraja sličnostima.