Dean Šoša diplomirao je povijest, ali nije s drugim povjesničarima POTPISAO PODRŠKU MINISTRU KULTURE niti je držao govore o potrebi lustracije u Hrvatskoj

Davno su prošla vremena u kojima mediji nisu služili za zabavu, nego i za educiranje. Kada su novinari bili autoriteti koje su gledatelji i čitatelji slušali, a ne kao sada kada novinari slušaju čitatelje. I daju im ono što čitatelji žele, umjesto da je obrnuto, umjesto da im kažu – to što vi želite je jadno, prizemno, voajerski i to nećete dobiti. Nije problem samo u medijima, problem je u cjelokupnoj industriji zabave, glazbenoj i filmskoj osobito. Slušat ćete ono što želite, a što će nama, korporacijama, donijeti novac. Gledat ćete one filmove koje želite jer će to nama, korporacijama, donijeti novac.

Gledat ćete i glumce koje želite. Kada se 2012. godine spremalo snimanje šestog dijela mega uspješne franšize “Brzi i žestoki”, autori su na Facebooku pitali obožavatelje kojeg bi novog glumca voljeli vidjeti u serijalu, a oni su u najvećem postotku rekli – Dwaynea Johnsona. I tako je Johnson završio u šestom dijelu serijala “Brzi i žestoki”. U kinima diljem svijeta film, čiji je proračun bio 160 milijuna dolara, ostvario je bruto zaradu od 788,5 milijuna dolara. Prema tome, nisu važni znanje i iskustvo producenata, redatelja, scenarista i svih ostalih. Tinejdžer koji ide u kino ima svoje želje i moramo ih ispuniti. To je filozofija najvećih filmskih kompanija koje su od kraja osamdesetih godina počele kupovati najveće svjetske korporacije koje ne zanima umjetnost, nego samo profit.

Takvo funkcioniranje preneseno je i na televiziju. Gledatelj je Bog kojeg treba slušati. A gledatelj želi “Big Brother”, želi “Farmu”, želi niz reality show programa. On želi gledati tuđe suze, tuđe hrkanje, tuđi seks, tuđu glupost, pa što mu to ne bismo i ispunili. Time se podiže gledanost, a gdje je povećana gledanost, tu su i sponzori koji popunjavaju marketinški prostor, tu je novac koji nam treba. S televizije, to je funkcioniranje preneseno na internetske portale. Kliknite na tuđe povraćanje, broj klikova donijet će nam sponzore.

U JEDNOJ FAZI, prije otprilike desetak godina, i Hrvatska televizija upala je u tu zamku, nakratko je stvorila nekakav reality program od kojeg je ubrzo pobjegla. Recimo da ih je utrka za gledateljima, pa tako i sponzorima, natjerala na to jer su ih već počeli ismijavati kako su konkurentske privatne televizije gledanije od nacionalne televizije. Na sreću, nije dugo trajalo.

Sjećam se da je u subotu, 15. rujna 2012., bio prekrasan, sunčan dan. Ali nije bilo razloga za izlazak iz stana jer je to bio prvi dan emitiranja novog kanala HTV 3, obilježen vikend maratonom filmova. “Mjesto pod suncem”, Montgomery Clift i Elizabeth Taylor, “Kradljivci bicikla” Vittoria de Sice, kao da se ugasla zagrebačka Kinoteka iz Kordunske ulice preselila na Prisavlje. Dean Šoša, urednik HTV 3, nije pitao publiku što želi gledati zato što mlađa publika ne zna što bi trebala gledati. On zna. Ciklusi filmova Akire Kurosawe, Jima Jarmuscha, Akija Kaurismakija i desetaka drugih klasika, sjajne skandinavske serije “Most” i “Ubojstvo”, toliko dobre da su doživjele američke verzije, nizovi briljantnih dokumentaraca, uključujući glazbeni serijal “Foo Fighters: Sonic Highways” koji se trenutno prikazuje svake nedjelje. Pridodajte tu i ostale kulturne teme i bit će vam jasno zašto je HTV 3 ubrzo postao tako hvaljen. Toliko da je i samozatajni Šoša morao davati intervjue.

MEĐUTIM, IZA SVEGA TOGA KRIJE SE jedan problem. Ne, nije problem u tome što je Šoša postavljen u vrijeme “mrskog” Gorana Radmana. Nije problem ni u tome što je 2011. “mrska” nova vlast navodno organizirala televizijsku Bartolomejsku noć i poskidala brojne urednike i novinare s njihovih položaja. Te godine HTV 3 nije postojao, pa tako ni Šoša nije mogao doći na položaj nakon te sječe. Problem nije ni u tome što je Šoša diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu jer je ujedno diplomirao i povijest. Međutim, on nije, s drugim povjesničarima, potpisao pismo podrške novom ministru kulture. On nije ni član društva Hrvatski novinari i publicisti (HniP) ni njegova Etičkog foruma. Kao što nije kao povjesničar govorio o tome koliko je potrebna lustracija u Hrvatskoj. On nije režirao dokumentarni serijal “Zločini komunizma u Hrvatskoj” koji je, ni ne znamo kako, emitiran na HTV-u u vrijeme “mrskog” Radmana. A koliko znamo, nije režirao ni dokumentarac “Predsjednik Franjo Tuđman – stvaranje hrvatske države”. Vjerojatno mu je odmoglo i pismo Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) koji su tražili da Šoša i dalje bude urednik HTV-a 3. Pa ipak je to pismo potpisao predsjednik DHFR-a Danilo Šerbedžija. Sin onog Šerbedžije.

Dakle, Deane Šoša, umjesto da si u skladu s diplomom govorio o patnjama hrvatskog naroda i značaju lustracije, ti si se patio gledajući filmove, pišući i govoreći o njima, trudeći se da se publici objasni značaj crno-bijelih filmova, značaj američkog filma sedamdesetih, značaj nezavisnih i dokumentarnih filmova, da o ruskim filmskim klasicima, Andreju Tarkovskom i ostalima, ne govorimo. A što ti je sve to trebalo?