Krajem 19. stoljeća temelje danas globalno poznatog katalonskog modernizma, u svijetu poznatijeg kao art nouveau, udarili su Gaudí, Vilaseca i Domènech. Ali tek nakon što je Ludwig Mies van der Rohe za Svjetsku izložbu 1929. u katalonskoj prijestolnici izgradio poznati Paviljon Barcelona, jedan od simbola modernizma na Starom kontinentu, krenula je priča o Barceloni kao avangardi europske arhitekture. Stotinjak godina poslije, 2026., ponijet će prestižnu titulu svjetske arhitektonske prijestolnice. Gradske vlasti i Udruga katalonskih arhitekata lani su i zato pokrenuli dvotjedni festival MODEL koji se bavi definiranjem uloge gradova u 21. stoljeću i ulogom arhitekture i urbanizma u suvremenom društvu.

„Moramo iznaći način kako i dalje rasti, ali tu snagu moraju pratiti drugačije vrijednosti i principi. Naslov ovogodišnjeg festivala zato je Radikalna empatija. Između ostalog, jedna je empatija među vrstama. Druga je ona između različitih kultura, ne samo kada je riječ o etnicitetu ili vjeri. Uglavnom smo izgradili gradove po mjeri muškaraca i biznisa. MODEL propituje rješenja za grad po mjeri žena, ali i međugeneracijskog društva. Jer gradovi moraju biti mjesta u kojima se brinemo jedni za druge, pa i za nepoznate ljude. Jedna od empatija jest i ona između različitih društvenih klasa koje gotovo nikad ne spominjemo“, objašnjava ideju festivala umjetnička direktorica Eva Franch koja se u grad u kojem je diplomirala arhitekturu vratila nakon gotovo dvadeset godina života i rada u Rotterdamu, New Yorku i Londonu, kao jedno od prepoznatljivih imena svjetske alternativne arhitekture.

Kao mediteranski grad Barcelona nastoji pronaći brojne modele održive urbane mobilnosti, smanjiti zagađenje i promovirati javni prijevoz, bicikliranje i hodanje. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

„Radikalna empatija u gradovima je ponekad iznimno teška. Barcelona je gusto naseljena i društvo je daleko od homogenog. To odmah otvara priliku za svekoliki društveni sukob. Potrebno je stoga pronaći ravnotežu i međusobno se razumjeti. Kao mediteranskom gradu koji ima puno veza s Latinskom Amerikom i s arapskim svijetom, upravo zbog empatije uspijeva nam pomiriti različite načine života. Mi kao arhitekti većoj prisutnosti te empatije i stvaranju boljih odnosa među ljudima doprinosimo oblikovanjem javnog prostora. To je srž arhitekture“, naglašava arhitektica i sveučilišna profesorica Anna Ramos, direktorica Zaklade Mies van der Rohe, organizatora ovogodišnjeg festivala.

„Gradove prvenstveno treba shvaćati kao mjesto za život, a ne kao tržišnu kategoriju. Posljednjih desetljeća natjecali su se međusobno u iskoraku na globalnu scenu, sada se moraju posvetiti oporavku svakodnevice svojih građana. Glavni izazov u budućnosti bit će stvaranje kvalitetnih životnih uvjeta. Zato su bitni empatija, međusobno pomaganje i suradnja’’, tvrdi glavni gradski arhitekt Xavier Matilla dok šetamo kreativnim središtem ovogodišnjeg festivala, trgom Glòries, svojevrsnim arhitektonskim laboratorijem i simbolom urbane transformacije Barcelone.

‘Gradove prvenstveno treba shvaćati kao mjesta za život, a ne kao tržišnu kategoriju’, tvrdi glavni gradski arhitekt Xavier Matilla

U tom gotovo geografskom centru grada, gdje se simbolično križaju tri velike gradske prometnice, ovih dana mnoštvo je dizalica i miješalica za beton. Polako nastaje novo središte policentrične Barcelone. Tik uz njih su i instalacije, uokolo 144 metra visokog modernističkog tornja u obliku krastavca, oglednog primjera visokotehnološke arhitekture. Instalacija koja se bavi gorućim pitanjima, klimatskim promjenama i zagađenjem djelo je njemačkog arhitekta i dizajnera Daryana Knoblaucha.

„Instalacija se zove Slobodan zrak. Riječ je zapravo o dijelu javne infrastrukture koji funkcionira ovisno o razini zagađenja zraka u Barceloni. Uz pomoć fotokatalitičkog premaza na svim platnima koja se nalaze na instalaciji, dušikov dioksid iz zraka pretvara se u bezopasne soli. Fotokatalitički materijal ponaša se, naime, kao cvijet pri fotosintezi. Što više svjetla – odlučio sam se za veliku srebrnu instalaciju jer srebro jako reflektira – znači i veće pretvaranje štetnih čestica u manje štetne čestice. Željeli smo pročistili što više gradskog zraka. Jer Barcelona je početkom godine zabilježila jedno od najvećih zagađenja. Za naš arhitektonski ured bio je to profesionalni izazov. Kako projektirati svojevrsni stroj koji istovremeno poziva ljudi da se oko njega okupljaju na koncertima – solarni panel stvara energiju za svu LED rasvjetu niske voltaže koja omogućava da instalacija noću svijetli – ali i podiže svijest oko teme zagađenja? Da bi sve bilo još zanimljivije, unutar instalacije postoji nešto poput klupe s deset različitih jastuka, u kojima se nalazi zrak iz deset najvećih četvrti u Barceloni. Izmjerili smo njegovu kvalitetu i na svaki jastuk stavili naljepnicu s očitanom vrijednošću. Htjeli smo se dotaknuti i problema suše s kojom se Barcelona trenutačno suočava. Kada jednom napokon kiša padne, slijevat će se u golemi ljevak i napuniti ga, kako bi voda i fizički bila vidljiva u paviljonu“, pojašnjava 30-godišnjak koji ima svoj arhitektonski ured te predaje u Udruzi arhitekata u Londonu i na Sveučilištu u Wuppertalu.

Eva Franch, umjetnička direktorica festivala MODEL, u razgovoru s novinarom Draganom Nikolićem ističe da je Barcelona grad u kojem vrijedi sintagma – između razuma i ludila. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

Empatijsko osmišljavanje suvremenih gradova i za druge vrste, a ne samo za ljude, tema je instalacije nastale na obližnjem parkingu za samo tri dana. Ariane Laurie Harrison u svom radu i inače osporava humanocentričku arhitekturu.

„Instalaciju čini 1500 panela micelija sačinjenih od konoplje. Unutar njih su rupe, idealno stanište za pčele. U svom radu fokusiram se i inače na izgradnju objekata za insekte oprašivače. Svjedočimo njihovoj globalnoj krizi, a oni su baza hranidbenog lanca. Takvi insekti vole jednostavna staništa poput rupa u tlu ili drvetu, ali ljudi ih uništavaju. Drugi dio instalacije jest postrojenje za monitoring pčela, na taj način doprinosimo i znanosti. Koristimo bazu umjetne inteligencije kako bismo automatizirali prepoznavanje insekata jer je malo njih dosad identificirano. Nakon završetka festivala dijelove ove instalacije podijelit će stanovnicima koji ih mogu ukopati u vrtu. Bude li sreće, pčele će živjeti ondje godinu dana, a stanište će se potom raspasti“, u dahu izgovara ugledna njujorška arhitektica koja se zalaže i za veću ulogu arhitekture u ekološkom aktivizmu.

U novoj, futurističkoj zgradi koja dominira trgom Glòries, u kojoj se nalazi i Muzej dizajna, otvorena je izložba ‘’73 Barcelone’’. Čini je zbirka crteža iz 73 gradske četvrti. Autorice su dvije strankinje i jedna Katalonka, nagrađene na ovogodišnjem festivalu u konkurenciji radova iz cijelog svijeta.

Anna Ramos, direktorica Zaklade Mies van der Rohe, organizatora festivala, kaže da je kriza španjolskog sektora nekretnina uništila filozofiju površne arhitekture. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

„Uputili smo poziv arhitektima u 73 četvrti da nacrtaju osoban i kolektivni doživljaj života i rada u njima, kao i životne vrijednosti koje su ondje zastupljene. Naravno, uzimajući u obzir temu radikalne empatije. Svaki od crteža ima drugačiji umjetnički izričaj i tehniku, zrači drugačije. Zbog stiske s vremenom u nekim četvrtima nismo uspjeli pronaći arhitekte, pa su one zastupljene s praznim papirom. Projekt želi predstaviti različite glasove grada, puno je više od arhitekture“, kazuje Tiffany Whittaker, čileansko-američka dizajnerica koja u Barceloni živi dvije godine.

„Nemogućnost pronalaska arhitekata u nekim četvrtima odraz je i socioekonomskog stanja u njima. Izložba počinje s puno crteža i informacija u četvrtima koje čine centar grada i poželjnije su mjesto za život dizajnera i arhitekata, poput Gòtica i Ravala, a kako se približava rednom broju 73 i oslikava četvrti na periferiji ili izvan grada, sve je više bijelih papira“, dodaje Noa Yarkoni, mlada arhitektica koja je rodni Izrael također zamijenila Katalonijom.

Barcelona je gusto naseljeno metropolitansko područje. Sam grad broji nešto manje od milijun i pol stanovnika. U nekim njegovim dijelovima živi gotovo 60 tisuća ljudi na jednom kvadratnom kilometru, što je jedna od najvećih gustoća naseljenosti u Europi.

Ariane Laurie Harrison, ugledna njujorška arhitektica, osmislila je instalaciju koju čini 1500 panela micelija sačinjenih od konoplje, a unutra su rupe za pčele. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

„Još u 19. stoljeću Barcelonu su promišljali kao kompaktan grad s velikom gustoćom naseljenosti, karakterom policentričan. Imamo dobru urbanu izgrađenost, gradske vlasti su 1980-ih i 1990-ih brinule o ravnomjernoj izgradnji svih dijelova grada. Sve četvrti u Barceloni imaju stoga dobre škole, zdravstvene centre, sportske dvorane i igrališta, knjižnice, tržnice… Moramo, međutim, iznaći model održive urbane mobilnosti. Sada se ona temelji na automobilima koji donose i golemo zagađenje. Pokušavamo promovirati javni prijevoz, bicikliranje i hodanje. Želimo što veći povratak javnog prostora građanima i što manje zagađenje. Stvorit ćemo nove zelene površine, nova mjesta za društvene aktivnosti“, razglaba o gradskim planovima Xavier Matilla dok šetamo trgom Glòries.

Aktualna gradska vlast još prije nekoliko godina, uz široku javnu raspravu, pokrenula je desetogodišnji projekt stvaranja tzv. zelenih superblokova, usprkos inicijalnih prosvjeda vozača. U fokusu je središnja gradska četvrt Eixample kojom dnevno prođe više od 300 tisuća automobila. Grade se novi trgovi koje će povezivati tzv. zelene osi, uz ukupno više od 33 hektara pješačkog prostora. Ideja je da nijedan stanovnik Eixamplea ne bude udaljen od zelene površine više od 200 metara… Održivost se ovdje oslikava i na gradskim fasadama. Tik do ulaza u poznati muzej CaixaForum, na jednoj od njih, gradski čelnici ovoga proljeća napravili su prvi veliki vertikalni vrt, koji uz stabla uključuje i više od 19 tisuća biljaka. Bit će, kažu, sklonište za ptice i insekte oprašivače. Još jedna mala zelena pluća grada, svojevrsna vrata za ulazak u svijet flore i faune na obližnje brdo Montjuïc.

Na trgu Glòries, simbolu urbane transformacije Barcelone, nalazi se i 144 metra visok istoimeni modernistički toranj u obliku krastavca, ogledni primjer visokotehnološke arhitekture koji je postao i jedan od simbola grada. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

„Zapravo je velika kriza koja je ne tako davno pogodila španjolski sektor nekretnina za nas bila blagodat. Istina, za mnoge arhitektonske urede to je bilo iznimno teško razdoblje, ali istovremeno je uništena filozofija površne arhitekture. Arhitekte je to natjeralo da ponovno promisle o svojoj ulozi i da shvate kako su društvu korisni samo ako iznađu odgovore na izazove s kojima je suočeno. Nastala je generacija novih arhitektonskih ureda koji se bave istraživanjem materijala i njihovom primjenom u mediteranskom podneblju. Spoznali smo tako da bismo se morali vratiti uporabi zemlje ili gline. Ti uredi bave se pojmom cirkularnosti, kao i fenomenom pasivnih kuća, što na Mediteranu nije istraženo kao u srednjoj Europi. Ulaze u rizik jer uče dok rade. Isto je i s gradskim vlastima. Danas, naime, imamo javne natječaje na kojima se u obzir uzima smanjenje ugljikova dioksida umjesto smanjenja troškova. Ponuđač pobjeđuje na natječaju zato što obećava manje zagađivanje. Dobro je da Barcelona podupire takvu priču. Jer jednom kada se u javnim građevinskim radovima utre taj put, privatni sektor će ih slijediti“, podvlači Anna Ramos, sigurna da će kreativni mladi arhitekti pomoći u dekarbonizaciji arhitekture, ali i samog grada.

Primjera iz kojih mogu učiti u Barceloni ne nedostaje. Jedan je i kubična zgrada koja je dom poslovne zajednice i niza poduzetničkih tvrtki, a nalazi se u srcu revitalizirane, eksperimentalne četvrti 22@. Dobitnik je brojnih europskih i svjetskih strukovnih nagrada. Sofisticirani pneumatski sustav nalazi se iza prozirne i inovativne ovojnice od etilen tetrafluorid etilena, koja djeluje kao solarni filter na dvije od četiri fasade, stvarajući sjenu ovisno o ponašanju senzora na njoj. To rezultira uštedom energije od 20 posto.

Daryan Knoblauch, njemački arhitekt i dizajner, u svojoj instalaciji ‘Slobodan zrak’ koristi fotokatalitički materijal i oponaša fotosintezu. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

„Barcelonu sam oduvijek doživljavao kao eksperimentalni laboratorij koja ide u radikalniji, snažniji i izazovniji arhitektonski rizik nego drugi gradovi. Živim na dvije adrese, u Kolnu i Londonu i mogu reći da je u Njemačkoj i Velikoj Britaniji puno konzervativniji pristup prema arhitekturi. Ovdje kolege pokušavaju ići naprijed eksperimentiranjem, a to je iznimna rijetkost“, komplimentira katalonskoj metropoli Daryan Knoblauch.

„Barcelona je oduvijek bila inovativna u arhitekturi, u njoj se uostalom nalazi dvadesetak škola arhitekture i dizajna. Ovo je grad u kojemu je dizajn središnja tema, to ga čini iznimno širokim kada je u pitanju razmjena mišljenja. Imamo ovdje jednu poznatu sintagmu – između razuma i ludila. Djelujemo između te dvije krajnosti. Postoji iznimno zdrava kultura kritike u arhitekturi i dizajnu, to grad drži u neprestanom kreativnom pokretu. Postoji i veliko razumijevanje i svjesnost i civilnog društva o važnosti arhitekture. Puno ljudi koristi svoje pravo na prosvjed, traži odgovore na pitanja i želi participirati u raspravama o tome kakav grad želimo i na koji način gradimo“, ocrtava taj rijetko viđen kreativni duh Eva Franch.

Domaćinstvo Olimpijskih igara 1992. za Barcelonu je označilo prekretnicu u urbanoj transformaciji, možda kao ni u jednom gradu koji je dosad ugostio najveći sportski događaj. Ne samo arhitektonski. Zbog Igara je izgrađeno 10.000 stanova, očišćene su plaže, izgrađene tri nove autoceste u okolici, niknule su mnoge zelene površine. Nastavilo se istim tempom i nakon toga. Revitalizirane su stare industrijske zone, izgrađeno više od 300 novih zgrada i novi parkovi. Tijekom posljednja dva desetljeća svoj trag ostavili su ovdje najveća svjetska imena – Foster, Calatrava, Nouvel i Rogers, ali i domaći aduti Miralles i Bofill. Blještavi neboderi sve su više dio ovdašnjeg horizonta. Jedna je stvar, međutim, još od 1980-ih do danas ostala nepromijenjena.

Tik do ulaza u poznati muzej CaixaForum gradski čelnici napravili su prvi veliki vertikalni vrt, koji uz stabla uključuje i više od 19 tisuća biljaka

„U Barceloni još uvijek funkcionira stari recept stvaranja kvalitetnih javnih prostora. Sada je naše društvo puno raznovrsnije. Manjine su ojačale i žele koristiti taj prostor. Na tom tragu trebamo sigurne javne prostore koji odišu dobrodošlicom za žene. Tinejdžeri sve više koriste javni prostor ispred staklenih fasada s odrazom za ples. Migranti uglavnom žive u malim stanovima i stoga trebaju jedni druge na ulici. Kad je lijepo vrijeme, u parkovima organiziraju roštilj. I za to moramo stvoriti javni prostor, svjesni potreba 99 posto gradskog stanovništva diljem svijeta, a to nisu bijeli muškarci koji se kreću od doma do posla i obrnuto“, zaključuje Anna Ramos.

„Barcelona čini goleme korake u smjeru veće jednakosti i veće brige za svoje građane. Na festivalu je jedna instalacija, primjerice, kao dio javne infrastrukture, posvećena dojenju. Takvo zajedničko mjesto koje mogu dijeliti svi građani, iz perspektive kulturne razmjene i zajedničke skrbi, ne postoji nigdje. Zapravo i nismo svjesni da mnoga pitanja koja prate majčinstvo i roditeljstvo imaju veze s interakcijom ljudi. Takva vrsta instalacije predlaže novu urbanu tipologiju, a mi je želimo posvuda. Znamo da gradovi imaju klupe i kante za smeće, knjižnice ili društvene centre. U prošlosti su imali i telefonske govornice. Neprestano kao društvo i civilizacija izmišljamo tipologije koje služe našoj dobrobiti i naš festival to čini. Instalacija za dojenje, na radost mnogih feministica, samo je jedna od njih. Vidljivo, pristupačno i sigurno mjesto susreta građana koje zrcali život u zajednici“, s ponosom govori Eva Franch.

Tiffany Whittaker, čileansko-američka dizajnerica, u Barceloni živi dvije godine, kao i Noa Yarkoni, mlada arhitektica koja je rodni Izrael također zamijenila Katalonijom. FOTO: Dragan Nikolić i MODEL Barcelona

„Titula svjetske prijestolnice arhitekture 2026. svojevrsno je priznanje Barceloni na stvaranju nove urbane paradigme. Godine 2025. predstavit ćemo neka rješenja u borbi s društvenim izazovima i klimatskim promjenama. I svjetski kongres arhitekata 2026. i prestižna titula bit će dobra prilika da s drugim gradovima podijelimo ono što radimo. Želimo promovirati ideju da se gradovi međusobno ne natječu, već surađuju. Barcelona je u prošlosti donosila nova i bolja rješenja i bila inovativna u puno stvari, a potom svoja iskustva dijelila s drugima, u konačnici i učila od drugih“, podsjeća Xavier Matilla i dodaje da Barcelona želi stvoriti mrežu svih svjetskih prijestolnica arhitekture.

„Lani smo na festival pozvali predstavnike Kopenhagena koji je ove godine svjetska prijestolnica arhitekture, kao i Rio de Janeira, koji je to bio 2019. S ciljem da podijele s nama smjernice o gradovima budućnosti. Lani smo sastavili manifest od 50 stranica s preporukama o ponovnom rastu gradova. Ove godine pozvali smo na festival arhitekte iz Seula, Maputa, Montreala i Mexico Cityja. Kolege iz Kijeva, razumljivo, nisu mogle doći. Kroz dijalog želimo iznjedriti katalog s projektnim modelima koji će omogućiti da unutar svake od kultura i svakog konteksta nanovo razmislimo o tipološkim inovacijama, materijalima koje ćemo koristiti, ali i različitim rješenjima uz pomoć kojih će gradovi svoje građane učiniti jednakijima, slobodnijima i boljima“, objašnjava Eva Franch, podcrtavajući da je u suvremenoj arhitekturi kontekst uvijek bitan, i društveni i ekonomski, ali i onaj vezan uz okoliš.

Nedvojbeno je da model suvremenih gradova u raznolikom i globaliziranom društvu, koje je na udaru brojnih sustavnih i kontinuiranih kriza, mora biti redefiniran, redizajniran i preispitan do najsitnijih detalja. Arhitekti su samo dio rješenja kada su u pitanju gradovi budućnosti. Svoj obol moraju dati i aktivisti, stanovnici, oni koji razvijaju najnovije tehnologije i umjetnici. Jer svi oni oblikuju doživljaj jednog grada. Barcelona stoga poručuje svijetu – potrebni su radikalni eksperimenti. Arhitektonski, društveni, tehnološki i pravni. Jer na njima počiva toliko zazivana radikalna empatija, fizička i socijalna.