Prošle su dvije godine od smrti jednog od najistaknutijih intelektualaca, pisaca, publicista, humanista, aktivista i mirotvoraca s ovih prostora, Predraga Matvejevića. Pisao je na hrvatskom, francuskom i talijanskom, ostao je upamćen po svojim “Razgovorima s Krležom”, knjigama “Druga Venecija”, “Kruh naš”, a ponajviše po “Mediteranskom brevijaru” koji je postao najprevođenija knjiga jednog hrvatskog suvremenog autora. Nositelj je dvaju najviših priznanja Francuske Republike – Legije časti i Viteza reda umjetnosti i književnosti, dok ga je talijanski predsjednik odlikovao Redom viteza solidarnosti Talijanske Republike s počasnom titulom Commendatore. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je redom Danice Hrvatske, a 2002. godine postao je članom Akademije znanosti i umjetnosti BiH.

Rođen u Mostaru, doktorirao je na Sorboni, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1959. do 1991. predavao je francusku književnost. Kao vječni disident i pobornik slobode misli i govora, suprotstavio se Tuđmanovoj nacionalističkoj i autoritarnoj politici, kao i razdoru među narodima u bivšoj Jugoslaviji i kao takav postao je persona non grata u Hrvatskoj početkom devedesetih. Nakon metaka u poštanskom sandučiću i ispisanih prijetnji, otišao je živjeti i raditi u Francusku i Italiju, gdje je proveo gotovo 20 godina “između egzila i azila”. Na Trećem pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne) od 1991. do 1994. predavao je slavenske književnosti, a od 1994. do 2007. predavao je srpski i hrvatski jezik i književnost na rimskom sveučilištu La Sapienza.

Primio je počasne doktorate u Francuskoj, BiH i Italiji, a bio je i doživotni potpredsjednik Međunarodnog PEN kluba u Londonu. Matvejević je postao poznat po svojim otvorenim pismima koje je počeo pisati državnicima početkom sedamdesetih, braneći disidente, pisce, novinare i intelektualce i zalažući se za njihovo pravo na slobodnu riječ. Pisao je otvoreno pismo u obranu Franje Tuđmana dok je bio u zatvoru, pisao je Ivanu Pavlu II., ali i Josipu Brozu Titu, kojem je 1974. preporučio da se odrekne doživotne vlasti. Knjiga “Otvorena pisma” prvi put objavljena je u vlastitom izdanju 1986. godine i u to je vrijeme proglašena šundom i pornografijom. Krajem osamdesetih pisao je i Slobodanu Miloševiću i poručio mu da počini samoubojstvo jer mu to jedino može spasiti obraz.

Po povratku u Hrvatsku nastavio je javno djelovati i pisati, a 2010. godine dosuđena mu je uvjetna zatvorska kazna od pet mjeseci, s dvije godine kušnje, zbog verbalnog delikta. Osuđen je na temelju privatne tužbe književnika Mile Pešorde zbog teksta iz studenoga 2001. naslovljenog “Naši talibani”, u kojem ga je svrstao među širitelje ratne mržnje. Zanimljivo je da je nakon prvostupanjske presude u njegovu obranu javno stao tadašnji premijer Ivo Sanader, kojem je Matvejević bio mentor na doktoratu.

Njegova posljednja knjiga eseja “Granice i sudbine”, o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije, objavljena je u izdanju VBZ-a Zagreb, samo dvije godine prije smrti. Matvejević je prijateljevao s poznatim svjetskim književnicima, pjesnicima i filozofima, a 2016. godine 60-ak uglednih talijanskih književnika, novinara, sveučilišnih profesora, filmskih i kazališnih djelatnika, direktora časopisa i kulturnih institucija, predvođenih Umbertom Ecom, potpisalo je inicijativu da mu se dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Kao i u slučajevima mnogih velikana hrvatske kulture i povijesti, kao društvo smo pokazali da ne znamo cijeniti najbolje među nama, osobito za njihova života.

Iako kozmopolit i mirotvorac, Matvejević je često optuživan za jugonostalgiju i žal za komunizmom, iako je bio među prvima koji se od Komunističke partije i njenog jednoumlja ogradio, u doba kada to i nije bilo oportuno. Zalagao se za pomirenje i suživot svih naroda Bosne i Hercegovine, osobito u svom rodnom Mostaru. Posjećivao je Sarajevo više puta tijekom opsade, posjetio je sva ratom zahvaćena područja i koristio svoje međunarodne veze kako bio pronio istinu o krvavim događanjima na prostoru Jugoslavije devedesetih.

Posljednjih godina svoga života Matvejević je surađivao s Goranom Matovićem, osnivačem Teatra poezije i Festivala Miroslava Krleže na čijem je otvorenju, sada već davne 2012. godine, Matvejević s Radom Šerbedžijom sudjelovao u programu “Razgovori s Krležom”. Šerbedžija je bio Krležin alter ego, a Matvejević je glumio samoga sebe.

Goran Matović se prisjetio:

“Zajedno smo radili i ‘Zagrebačke posvete Krleži’, surađivali smo na projektu o Majakovskom. Dok je bio bolestan, ja sam ga posjećivao i na neki način ostavio mi je u amanet da se malo brinem o toj njegovoj intelektualnoj ostavštini. U tom smislu, posthumno sam mu organizirao u okviru 6. i 7. festivala Miroslava Krleže (2017. i 2018.) predstavu ‘Doviđenja na nebu’ (režija i adaptacija Ivan Planinić) prema motivima knjige ‘Razgovori s Krležom’ i večer na Festivalu Miroslava Krleže 2017. kada sam pustio originalnu snimku razgovora Matvejević – Krleža iz davnih šezdesetih prošlog stoljeća. U studenome iste godine organizirao sam i ‘Zagrebačke posvete’ u Medijateci Francuskog instituta pod nazivom ‘Predrag Matvejević – umijeće osporavanja’. Tada se nekako i rodila ideja o osnutku memorijalnog centra Predraga Matvejevića koji bi bio smješten na dvjema lokacijama – u Zagrebu i Mostaru.”

Dvije godine nakon Matvejevićeve smrti tako se ponovo otvorilo pitanje njegove ostavštine. Iza Matvejevića ostale su bogata biblioteka i osobna arhiva, pisma, rukopisi, fotografije, nagrade, odlikovanja, priznanja… Ostao je cijeli intelektualni krug prijatelja i štovatelja, studenata, sljedbenika.

Njegove nasljednice su supruga Mirjana i kći iz prvog braka Suzana, a njihova je zajednička želja da Matvejević kroz svoju ostavštinu ostane prisutan u kulturnoj baštini Hrvatske, ali i BiH, odnosno u Zagrebu gdje je živio i umro, kao i u rodnom Mostaru. One su napomenule da kada je u pitanju ostavština, nije riječ o velikoj materijalnoj vrijednosti, ponajprije su tu knjige, njegove i one koje je čitao, uključujući i brojne prijevode, dok je gotovo cijelu svoju francusku biblioteku prije smrti već donirao Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu su još i nagrade, medalje, plakete, fotografije s nekima od najpoznatijih svjetskih suvremenika, kao i nekoliko umjetničkih slika. Ideje o tome što s time učiniti postoje, no još uvijek nisu sigurne koje je najbolje rješenje. “Ono što bismo željele izbjeći je, s jedne strane, da se sve zakopa u neki arhiv ili spremište u kojem to nitko neće vidjeti, a s druge strane da se iz političkih razloga ta ostavština zanemari”, rekla je Matvejevićeva kći Suzana, koja živi u Bruxellesu.

I supruga Mirjana potvrdila je, u kontaktu s tjednikom Nacional, da nikako ne bi željela da Matvejevićeva ostavština ostane zakopana u podrumu nekog arhiva, već bi željela da se pronađe neki prostor u kojem bi ona bila dostupna književnicima, studentima i mladima. O tome je više puta razgovarala s Goranom Matovićem na čijim se događanjima i sama često pojavljivala i nakon smrti supruga.

Prvotna Matovićeva ideja, još dok je Matvejević bio živ, bila je da se svi krležijanci – dakle, pripadnici Krležina književnog sazviježđa – “smjeste” na Gvozdu, odnosno u potkrovlju kuće u kojoj je Krležin stan. Tu bi na 250 kvadrata trebali biti multimedijalna dvorana i stalni postav rukopisa, fotografija i memorabilija književnika, intelektualaca i režisera koji su bili Krležini suvremenici. Među njima svakako i onih Predraga Matvejevića. “Ja inače posljednjih godina snimam tribine ‘Sjećanja Krležinih suvremenika’ u kojima sudjeluju ljudi koji su imali priliku razgovarati s Krležom, a prva je bila upravo s Predragom Matvejevićem dok je još bio u kondiciji. Ta je snimka ostala kao dragocjeno svjedočanstvo”, prisjetio se Matović.

I Mirjani i Suzani Matvejević svidjela se ta ideja:

“Matovićeva ideja o prostoriji na Gvozdu objema nam se jako dopala jer bi se tako okupio intelektualni krug kojem je tata pripadao pa bi ga ljudi posjećivali i učili o njemu kao o čovjeku koji je dao doprinos kulturi i društvu o kojem je pisao. No ispada da to nije tako jednostavno organizirati kako se činilo.”

Naime, budući da zgrada nije etažirana, zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, takav je koncept za sada neostvariv. Iako to kao najveći problem ističu i u Uredu za kulturu Grada Zagreba, Matović smatra da bi Grad aktivnijom ulogom u cijeloj priči mogao napraviti pomak. No i alternativne ideje o lokacijama za koje je Matvejević bio vezan, njemu su prihvatljive. Ambicija mu je, kao i obitelji, napraviti živi postav, dostupan javnosti, u kojem bi se, između ostalog, prikazivali filmovi o Matvejeviću, kao i oni temeljeni na njegovim djelima. “Bilo bi zanimljivo ispitati i njegove relacije s velikanima 20. i 21. stoljeća te prirediti postav ‘Matvejevićevo sazvježđe’ od Bulata Okudžave do Silvija Ferrarija, koji govori i o njegovu vremenu i o njegovoj živoj krležijanskoj pobuni koju je nastavio svojim životom”, smatra Matović.

Ako takav centar iz objektivnih razloga ne bi bilo moguće smjestiti na Gvozdu, Matvejevićeva kći smatra da bi se, za privlačenje eventualnih europskih fondova, projekt mogao proširiti na nešto što bi se moglo nazvati “centrom za uključivost kultura i političku slobodu”, a u kojem bi se mogli okupljati domaći i inozemni književnici, umjetnici i intelektualci koji su dali svoj doprinos istinskoj demokratskoj kulturi Hrvatske. “Uz obrazovnu funkciju, takav bi centar mogao biti i od turističkog interesa za Zagreb, naravno, pod uvjetom da bude smješten na prikladnom mjestu”, smatra Suzana Matvejević.

Iz Grada Zagreba, kojem je Nacional uputio više pitanja vezanih uz inicijativu osnivanja memorijalnog centra Predraga Matvejevića uz moguću suradnju Grada Mostara, dobili smo sljedeći odgovor:

“Budući da Grad Zagreb za sada nije zaprimio nikakvu inicijativu vezanu za ideju o mogućem osnivanju memorijalnog centra Predraga Matvejevića i s obzirom na uključenost, kako ste naveli, Grada Mostara kao njegovog rodnog grada, prije bilo kakvog razgovora treba pričekati mostarsku inicijativu kako bi se moglo krenuti dalje i konkretnije.”

Zagovaratelji inicijative da se memorijalni centar Predraga Matvejevića osnuje i u Mostaru, osim Gorana Matovića su Nino Gvozdić i Zvonko Vidović, dok su u Savjetu već imenovani članovi Rupreht Baur, Nenad Ivić, Silvio Ferrari, Sanja Roić, Claudio Magris, Zlatko Paković, Goran Matović te predstavnici Matvejevićevih gradova.

I sam rođeni Mostarac, Goran Matović rekao je da je Predraga Matvejevića taj grad odredio kao što sve nas određuje djetinjstvo:

“On se Mostaru neprekidno vraćao. Ali onom Mostaru njegova djetinjstva, koji je u sebi sintetizirao sve kulture i sve etnicitete – istoka, zapada, sjevera i juga. On nikada nije bio okrenut samo jednom narodu, već je bio okrenut čovjeku. Meni se učinilo da bi Matvejevićevo nasljeđe, odnosno stvaranje jednog živog, kulturnog centra, pozitivno utjecalo na povezivanja ljudi u tom gradu koji je podijeljen vertikalno i horizontalno. O takvom projektu, koji sam zamislio kao neki nevidljivi most koji spaja svjetove, prošloga ljeta iskreno sam razgovarao s ljudima koji vode grad – na čelu s gradonačelnikom Ljubom Bešlićem, koji je član HDZ-a. Moram reći da sam kod njih naišao na razumijevanje i prepoznavanje te ideje. Uostalom, Matvejević je bio dijete najljepšeg duha toga grada. Uvijek je bio okrenut onom slabijem i ugroženom. S takvim nasljeđem, Mostar bi se preko Matvejevića mogao afirmirati kao otvoreni grad, sretno mjesto susreta različitih kultura. On je idealna spona dvaju dijelova toga grada, kako bi Mostar opet, barem na intelektualnom planu, počeo normalno živjeti i funkcionirati.”

Koncept memorijalnog centra Predraga Matvejevića koji je predočen tamošnjim gradskim vlastima, između ostalog sadrži i prijedlog kako ga ostvariti:

“Uz pomoć gradova Mostara, Zagreba, Rima, Pariza, ministarstava kulture i europskih fondova i sponzora, adaptirali bismo i povezali prostore Matvejevićeve kuće i vrta u jedinstveni živi Centar u kojem bismo se kroz raznolika multimedijalna događanja ogledali u djelima velikog pisca. Matvejević je europski pisac i po liniji ulančavanja kultura, država i gradova može imati značajnu podršku fondova EU-a za adaptaciju i uređenje te značajne ustanove. U tom smislu očekujemo značajnu podršku Fondova prekogranične suradnje. Predlažemo da Zagreb u partnerskoj suradnji podrži projekt Centar Predrag Matvejević u obliku: idejnog koncepta, arhitektonskog projekta, sadržaja i strukture, postava, programskog koncepta.”

Na primjedbu da Matvejevićev kozmopolitizam i ideje pomirenja sadašnjem vodstvu Mostara vjerojatno nisu pretjerano bliski, Matović je ustvrdio da njega politički svjetonazor gradskih vlasti ne zanima, već je fokusiran na ideju da se u rodnom gradu Predraga Matvejevića stvori jedna zdrava točka okupljanja. Matvejevićevoj kćeri načelno se sviđa takva inicijativa, no prilično je oprezna:

“Iako je Mostar u više navrata dokazao da cijeni i odaje poštovanje čovjeku koji je iz njega potekao i koji je za Mostar mnogo učinio, između ostalog uplatio svoju cjelokupnu najveću književnu nagradu za ponovnu izgradnju Staroga mosta, bojimo se da bi se zbog političke nestabilnosti ta ostavština mogla rasuti ili uništiti. Bilo bi mi drago da se dokaže suprotno te da tatina misao uspije i posmrtno ujediniti razjedinjene strane. Što se Hrvatske tiče, naravno da bismo najradije da ostavština tu bude dostojno prikazana, tu gdje je on najdulje živio i radio i gdje bih i ja imala neki uvid u ono što se događa jer često dolazim i mogla bih potpomoći organizaciji, što nije slučaj u Mostaru, gdje bismo zaista trebali naći osobu od povjerenja koja bi se tome posvetila.”

Uvjeren da je riječ o inicijativi koja bi mnogo značila za grad koji se kandidirao za Europsku prijestolnicu kulture 2024., Goran Matović rekao je da je prošloga ljeta s predstavnicima gradskih vlasti Mostara čak razgledao Matvejevićevu rodnu kuću u koju bi centar mogao biti smješten. Usprkos tome, Ljubo Bešlić, gradonačelnik Mostara, nije odgovorio na upit Nacionala o toj ideji kojoj je prošloga ljeta očito bio sklon.

Matović razmišlja praktično:

“To ne mora nužno biti rodna kuća, koja je poluruševina i nalazi se blizu središta Mostara. Naime, oko nje ima dosta sličnih kuća iz istog vremena koje su možda financijski dostupnije.”

Ako ikada dođe do realizacije takvog projekta, Suzani Matvejević ipak bi bilo važno da to bude upravo tatina kuća: “Mislim da bi u Mostaru trebalo otkupiti i restaurirati kuću u kojoj je živjela baka, jer staviti takav centar na bilo koje drugo mjesto za mene nema smisla. Pokušat ću pomoći da se ostvari i jedno i drugo – i Zagreb i Mostar, ako bude moguće. Obećala sam Matoviću, samo to ne ide od danas do sutra.”

Matović, pak, kaže:

“Moja je ideja bila da Grad Mostar takav centar inicira i financira putem europskih fondova. Oko tog projekta mogli bi se ujediniti i Mostar, i Zagreb, i Sarajevo, i Pariz, i Rim. U njemu bismo mogli spojiti zemlje u kojima Matvejevićevo ime nešto znači. Doista bi mogao postati i centar mediteranskog i europskog povezivanja kultura i gradova. Taj centar nikako ne bi smio biti komemorativan, već živ i samoodrživ. U njemu bi se trebala organizirati različita događanja: književni programi, seminari, konferencije, izložbe, predstave, filmske projekcije, edukativni programi i radionice. U centru bi se moglo otvoriti i slavističku školu te organizirati knjižaru, kafić ili restoran, kako bi preko atraktivnih sadržaja privlačio mlade i turiste. Za takav koncept krajem prošle godine dobio sam i načelnu podršku obitelji, no moram naglasiti da ništa nije formalizirano i da je to još u sferi inicijative. Da bi ona zaživjela, nasljednice moraju napraviti prvi korak i popisati zbirku koju doniraju državi ili Gradu, ili dvama gradovima.”

Na pitanje namjeravaju li se s projektom javiti Francuskoj i Italiji, Suzana Matvejević odgovorila je da bi obraćanje Italiji, u kojoj je Matvejević i završio svoj radni vijek na Sveučilištu Sapienza, možda bilo izglednije:

“Moguće je da će se u Rimu naći dosta njegovih studenata sa Sapienze, koji vrijedno i redovito organiziraju kulturna događanja u njegovu čast i vode stranicu “Hommage Predrag Matvejević” na Facebooku, ali hoće li se sadašnja talijanska vlast osjećati pozvanom da potpomogne projekt, nisam sigurna. No s obzirom na činjenicu da je imao i talijansko državljanstvo, postoji ta mogućnost. Što se Francuske tiče, sumnjam, njegovi nekad brojni prijatelji uglavnom više nisu među živima, čini mi se da sadašnja vlast ima većih problema nego da se bavi davnim prijateljima Francuske, pa čak i onima koji su stekli Legiju časti.”

Kada bi se u idealnim uvjetima doista izgradila dva kompatibilna centra u Mostaru i Zagrebu, pitanje je i kako bi se podijelila ostavština. Matović smatra da bi centralni dio trebao biti u Mostaru, dok bi u Zagrebu bio dio vezan uz Krležu i Krležin krug. Uvjeren je da bi suradnja dviju zemalja i gradova na takvom jednom projektu, dala sasvim drugu dimenziju odnosima Hrvatske i BiH, tim više što se Mostar natječe za Europski grad kulture 2024. godine:

“Bilo bi sjajno kada bi se do tada takav centar mogao realizirati. U cijeloj toj priči mogao bi, dakako, pomoći i Hrvatski P.E.N. Profitirao bi i gradonačelnik Bandić kada bi spojio Mostar i Zagreb na tako zdravoj kulturnoj osnovi.”

Na pitanje postoji li interes Ministarstva kulture da se sačuva ostavština Predraga Matvejevića, osobito zato što je i aktualna ministrica Nina Obuljen-Koržinek bila njegova studentica, tjednik Nacional od Ministarstva je dobio sljedeći odgovor:

“Ministarstvo kulture nema mogućnosti izravno prihvaćati, pohranjivati i skrbiti o knjižnim i rukopisnim ostavštinama hrvatskih književnika, ali ističe važnost i podupire zaštitu, obradu, čuvanje i prezentaciju hrvatske pisane baštine. Uz dodatak: književnici, književni znanstvenici i kolekcionari svoju pisanu ostavštinu, koja može sadržavati knjige, rukopise, otiske, dokumente, ilustracije i sličnu građu, najčešće poklanjaju Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Hrvatskom državnom arhivu ili Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.”

U svom dopisu Ministarstvo navodi i sljedeće:

“Vlasnici ili nasljednici takvu ostavštinu mogu pokloniti i gradu u kojem su umjetnici ili književnici djelovali i stvarali, ili je mogu prodati. Prihvaćanje pisane ostavštine nekog književnika ne obvezuje instituciju da za tu ostavštinu osigura posebne izložbene prostore, da skrbi o njezinoj muzeološkoj obradi i trajnoj prezentaciji. Iako nije rijedak slučaj da knjižnice i druge institucije svojim istaknutim umjetnicima urede spomen-sobe i trajno izlože njihovu ostavštinu, najčešća je motivacija darivatelja da zbirka bude pohranjena na sigurnom mjestu, u ustanovi koja sustavno skrbi o pisanoj baštini te da knjige i rukopisna građa budu trajno dostupni istraživačima, stručnjacima i znanstvenicima. Ustanove koje skrbe o takvim ostavštinama često i prezentiraju pojedine izloške na povremenim i prigodnim izložbama.”

Goran Matović smatra da bi za ostvarenje ideje o memorijalnom centru Predraga Matvejevića kao živom prostoru, bolje bilo uspostaviti suradnju s Gradom Zagrebom. Svjestan je činjenice da načelni dogovor s nasljednicama nije dovoljan, već bi ga trebalo formalizirati i pravno regulirati. Nakon toga trebalo bi sklopiti ugovor s Gradom i dogovoriti konkretne oblike suradnje. Prije toga treba se registrirati zbirka, popisati sve što u nju ulazi i tek onda se može donirati, uz uvjete koje postavi obitelj – u ovom slučaju javne vidljivosti i dostupnosti. Suzana Matvejević ipak je napomenula da ne namjeravaju bezuvjetno prepustiti ostavštinu ni Republici Hrvatskoj, ni Gradu Zagrebu, ni Mostaru, pa čak i dvoji oko toga je li za to sazrio politički trenutak.

“No ako se ugovorno utvrde određene garancije, prije svega očuvanja, prikazivanja javnosti i eventualnog organiziranja kvalitetnih manifestacija u dostojnom prostoru, svakako bi nam to bilo najdraže učiniti”, zaključila je Suzana Matvejević.