U Galeriji umjetnina u Splitu otvorena je izložba “Emanuel Vidović kao karikaturist”, čija je kustosica muzejska savjetnica Iris Slade. Izložba će biti otvorena do 30. lipnja i za mnoge će biti iznenađenje susret s nepoznatim ili slabo poznatim Vidovićem. Poznavateljima i ljubiteljima njegova slikarstva će biti neobično da je Emanuel Božidar Vidović, veliki slikar krajolika, venecijanskih i splitskih i trogirskih veduta i ugođaja, mrtvih priroda i interijera na kojima nema ljudi, jedan od začetnika našeg apstraktnog slikarstva i značajna figura hrvatske moderne, u jednom razdoblju bio karikaturist.

Ovom izložbom Iris Slade donosi nepoznato lice poznatog slikara koji se u jednom razdoblju svoga života, početkom 20. stoljeća, bavio karikaturom. Ne samo da je Vidović ostavio veći broj portretnih karikatura svojih suvremenika, već je kao začetnik dao značajan doprinos razvoju splitske, dalmatinske i hrvatske karikature. Time je pripomogao umjetničkom etabliranju karikature kao vrlo često manje cijenjene likovne vrste.

“Bez ikakve dvojbe se može kazati da je karikatura obilježila likovni život Splita u prvoj polovici 20. stoljeća. Posebno ako imamo u vidu zavidan broj umjetnika koji su se njome bavili te veliku produkciju i izuzetnu kvalitetu karikatura koje su u tom razdoblju nastale. Svojevrsnu potvrdu toj činjenici nalazimo i u aktualnom stalnom postavu Galerije umjetnina u Splitu u kojem su izložene po četiri karikature Emanuela Vidovića i Angjela Uvodića. Uvrštavanje karikatura u permanentnu ekspoziciju predstavlja najznačajniju i najeklatantniju muzealnu gestu u priznavanju umjetničkog statusa karikature kao često podcjenjivane likovne vrste”, istaknula je u razgovoru za Nacional povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica u Galeriji umjetnina u Splitu Iris Slade.

NACIONAL: U kojoj prigodi Vidović postaje začetnikom karikature u Splitu i Dalmaciji, što ga onda svrstava i među prve hrvatske karikaturiste?

Karikaturu na tada skromnu splitsku likovnu pozornicu uvodi Vidović. Na samom početku 20. stoljeća. On je 1901. godine, kao 31-godišnjak i povratnik sa studija kiparstva i slikarstva na Accademiji di Belle Arti u Veneciji, na zajedničkoj izložbi sa slikarom Josipom Lalićem, postavljenoj u foajeu Općinskog kazališta, prvi izložio i nekoliko karikatura. Zapravo, uz četrdesetak svojih slika, uglavnom krajolika i veduta venecijanske lagune i Chioggie, Vidović je izložio i nekoliko danas nepoznatih karikatura. Vidović je još za života stekao reputaciju najboljeg splitskog umjetnika i taj mu primat ni do danas nije osporen. No Vidović je na nacionalnoj razini pozicioniran među začetnike i najznačajnije protagoniste hrvatske moderne umjetnosti. Od čuvenog “Angelusa” iz 1906. pa do interijera crkava i posebno ciklusa interijera njegova ateljea i stana koncem 30-ih godina, Vidović pripada vrhu hrvatskog modernog slikarstva. Njegov rad je i poznat i cijenjen. Ali karikature su široj javnosti nepoznati dio njegova umjetničkog rada. Njima se do sada bavio isključivo uzak broj stručnjaka, povjesničara umjetnosti.

NACIONAL: Je li to i povod izložbi o Vidoviću kao karikaturisti? Koji su radovi predstavljeni?

Svakako. S obzirom na to da je kulturnoj javnosti slikarstvo Emanuela Vidovića neusporedivo poznatije od karikatura, čini nam se potpuno opravdanim skrenuti pozornost na taj segment njegova djelovanja. Izložbom u fokus stavljamo žanrovski profilirani sadržaj sastavljen od karikatura u fundusu Galerije umjetnina u Splitu i reprodukcija odabranih iz humorističko-satiričkog lista “Duje Balavac” koji se čuvaju u digitalnoj zbirci Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu.

‘Vidović je bio usmjeren na humornu vizualizaciju pojave osoba viđene u javnom prostoru, bilo da je riječ o karakterističnom izrazu lica, detaljima fizionomije, držanju tijela, stasu i odjeći’, kaže Iris Slade | Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Kako se dogodilo da Vidović veliki broj svojih karikatura objavi baš u “Duji Balavcu”?

“Duje Balavac” je zapravo najobimniji izvor Vidovićevih humorističkih uradaka. List je ujedno prvi konkretan i vidljiv izvor informacija o njegovoj produkciji nakon pisanih tragova o izloženim radovima 1901. “Duju Balavca” su kao humorističko-satirički mjesečnik u veljači 1908. pokrenula četvorica umjetnika, Emanuel Vidović i njegovi prijatelji, slikari Ante Katunarić, Virgil Meneghello Dinčić i Angjeo Uvodić. Dakle, “Duje Balavac” je imao četiri osnivača i svestranog umjetnika, slikara, violončelistu i sportaša Antu Katunarića kao odgovornog urednika. Već nakon prvog broja Angjeo Uvodić i njegov brat Marko prekidaju suradnju. Ali ostalo je zapisano da su sva četvorica osnivača autori sjajnih karikatura koje su potpisivali pseudonimima. Tako je Vidović bio Rode, Meneghello Dinčić je bio Baf:Baf., Katunarić se potpisivao kao Piperle, a Angjeo Uvodić kao Lepe. Osim što je bio odgovorni urednik, Katunarić je bio i izdavač te autor većine šaljivih tekstova, crtica, stihova, rugalica. U pravilu su stihovi i karikature korespondirali i uzajamno se dopunjavali. “Duje Balavac” je izlazio neredovito do svibnja 1912. te se ponovno javlja u lipnju 1921. i traje do srpnja 1923.

NACIONAL: Što se sve od Vidovićevih karikatura može vidjeti na izložbi?

Dvanaest originalnih portretnih karikatura nalazi se u fundusu Galerije umjetnina. Potječu iz zbirke dr. Ive Tartaglie, splitskog odvjetnika, strastvenog kolekcionara, likovnog kritičara, nekadašnjeg splitskog načelnika i bana Primorske banovine. Većina karikatura vezana je uz Vidovićev angažman u splitskom humorističko-satiričkom listu “Duje Balavac” od 1908. i 1912., dok su tri primjerka, po svemu sudeći, izrađena za mjesečnik Društva hrvatskih književnika “Suvremenik” koji ih je objavio u kolovozu 1912.

‘Dvanaest karikatura nalazi se u fundusu splitske Galerije umjetnina. Potječu iz zbirke Ive Tartaglie, splitskog odvjetnika, kolekcionara i likovnog kritičara’

NACIONAL: Tko je od suvremenika bio na “meti” Vidovićeva interesa i koje su odlike njegove karikature?

Sve su to pomno izvedeni kolorirani crteži s više-manje umjereno karikiranim obilježjima fizionomije i stature. Vidovićeve karikature govore o obazrivom pristupu “žrtvama”, primjerice prosvjetaru, publicistu i književniku Dušanu Mangjeru, upravniku Pučke štedionice Antunu Makali, obje nastale oko 1908. Potom su tu dvije karakteristične karikature skladatelja i dirigenta Srećka Albinija iz 1908. i 1912. Vidović je oko 1909. posvetio dvije karikature i književniku, kazališnom djelatniku i prevoditelju Milanu Begoviću, prozaiku, publicisti i književniku Niki Andrijaševiću, oko 1910. jednu vrlo zanimljivu karikaturu skladatelju i dirigentu Josipu Hatzeu i književniku, publicisti i filmskom djelatniku Milanu Marjanoviću. Izvjesno godinu kasnije nastaje karikatura odvjetnika i prozaika Marina Bege, a 1912. karikature književnog kritičara i povjesničara Ante Petravića i kipara Tome Rosandića.

NACIONAL: Na što je usmjeren karikaturist Vidović u prikazivanju istaknutih suvremenika iz tadašnjeg kulturnog i umjetničkog života Splita?

Vidović je bio usmjeren na humornu vizualizaciju njihove pojave viđene u javnom prostoru, bilo da je riječ o karakterističnom izrazu lica, detaljima fizionomije, držanju tijela, stasu i odjeći. Vidović se nije bavio intimom ni tajnama njegovih modela. Njihove estetske manjkavosti je benevolentno nastojao transformirati u simpatične karakteristike osobnosti. Usto, vjerojatno kao posljedica neke vrste autocenzure, zamjetna je suzdržanost u karikiranju, što upućuje na to da je autor bio svjestan provokativnog potencijala karikature. Društveni ugled bio je važna komponenta življenja u Splitu. Drastičnije intervencije u nečiji izgled mogle su potaknuti poslovičnu splitsku sklonost izrugivanju. Za pretpostaviti je da se karikaturist Vidović nije htio zamjeriti svojim poznanicima i prijateljima s čijim se izgledom poigrao, a niti sebi priskrbiti lošu reputaciju. Svi se ti razlozi čine izglednim kad se uzme u obzir to da je Vidović preferirao prilično benignu portretnu karikaturu. Ipak, u nekoliko slučajeva nije odolio smjelijoj i moglo bi se reći drskijoj transformaciji, odnosno deformaciji fizionomije. Situacijskom karikaturom se rijetko bavio.

‘Glavninu svog likovnog interesa za ljude zadovoljio je kroz karikaturu. Može se reći da su Vidovićev interes za karikaturu i Vidović kao karikaturist trajali oko dvanaest godina’

NACIONAL: Koje Vidovićeve karikature iz ‘Duje Balavca’ smatrate uspješnima?

Vidović je za “Duju Balavca” izrađivao karikature od 1908. do 1912. Tijekom prve faze izlaženja lista objavljeno je pedesetak Vidovićevih karikatura u kojima je humoristično interpretirao osobe iz kulturnog, političkog i društvenog života Splita, ali i nekih drugih dalmatinskih gradova koji su Splićanima iz nekog razloga bili zanimljivi. Uz nekolicinu spomenutih, treba spomenuti da je Vidović u “Duji Balavcu” objavio karikature tadašnjeg splitskog načelnika i poete Vicka Mihaljevića i bivšeg načelnika Vinka Vicka Milića, liječnika i entomologa Eduarda Edija Karamana, potom monsignora Moscovita, odvjetnika Ercolana Salvija i Vjekoslava Škaricu, književnika Rikarda Katalinića Jeretova, književnika i političara Ante Tresića Pavičića, načelnika Trogira Nikle Madirazze, ali i jednu vrlo zanimljivu karikaturu mladog kipara Ivana Meštrovića i drugih. Poznato je veliko prijateljstvo Meštrovića i Vidovića, posebno u organizaciji i pripremi Prve dalmatinske umjetničke izložbe u Splitu, održane u Hrvatskom domu 1908. Vidović je idejni začetnik te izložbe, a s Meštrovićem najagilniji organizator i sudionika te vrlo uspjele izložbe koju je vidjelo više od 10 tisuća posjetitelja. Kao rezultat održavanja višemjesečne izložbe, na inicijativu Vidovića i Meštrovića osnovano je Društvo hrvatskih umjetnika “Medulić”, čiji je počasni predsjednik postao Vlaho Bukovac, a istaknutiji članovi, uz Meštrovića i Vidovića, bili su Branislav Dešković, Tomislav Krizman, Mato Celestin Medović, Mirko Rački, Ivan Rendić, Toma Rosandić i Kamilo Tončić. Trojac Vidović, Katunarić i Meneghello Dinčić cijeli jedan broj “Duje Balavca”, humorom, provokativnim karikaturama posvećuju Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi, šale se na račun umjetnika i njihovih djela, a i sebe samih jer su bili sudionici te izložbe.

‘Karikaturu na tada skromnu splitsku likovnu pozornicu uvodi Emanuel Vidović 1901.’, kaže Iris Slade | Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Što karakterizira Vidovićeve karikature u “Duji Balavcu” i “Suvremeniku”?

Za “Duju Balavca” Vidović je izrađivao i crno-bijele i kolorirane karikature. Iako su reproducirane u crnoj boji, rijetko u crvenom ili smeđem tonu, razlika se uglavnom može raspoznati. Za “Suvremenik” je izradio kolorirane primjerke koji su objavljeni pod njegovim imenom i naslovima: “Karikatura Tome Rosandića, “Karikatura Srećka Albinija” i “Karikatura A. Petravića”. Premda se radi o crno-bijelom tisku, razvidno je da su reproducirane karikature upravo one koje se nalaze u Galeriji umjetnina. Vidović je, dakle, pseudonim Rode ograničio isključivo za suradnju i karikature objavljenje u splitskom humorističko-satiričkom listu, dok se u središnjem hrvatskom književnom časopisu želio predstaviti pravim imenom i prezimenom.

NACIONAL: Zašto je važna Vidovićeva suradnja sa “Suvremenikom”?

Upravo ta suradnja predstavlja konačnu potvrdu autorstva njegovih karikatura u Galeriji umjetnina. Naime, u različitim razdobljima bilo je različitih mišljenja među povjesničarima umjetnosti, od onih koji su dovodili u pitanje Vidovićevo autorstvo pojedinih karikatura do onih koji su smatrali da je on nesporni autor i karikaturist.

NACIONAL: Je li toj nedoumici doprinijela dugogodišnja Vidovićeva slikarska preokupacija na motive krajolika, interijera i mrtve prirode, na splitske vedute, na kojima nema ljudi ili se tek naslućuju. Je li odsustvo figurativnog na njegovim slikama doprinijelo sumnji da je ljudsku figuru u nekom razdoblju iskazivao kao nadareni karikaturist?

Tijekom cjelokupnog bavljenja klasičnim slikarstvom Vidovića živi svijet nije naročito zanimao, kao da mu je ljudska prisutnost bila nevažna. Glavninu svoga likovnog interesa za ljude zadovoljio je kroz karikaturu. Može se reći da su Vidovićev interes za karikaturu i Vidović kao karikaturist trajali oko dvanaest godina. Od, najkasnije, 1901. do 1912. Nakon 1912. Vidović karikature vjerojatno nije radio. No ovo što je napravio u tom razdoblju je dovoljno da ga se tretira kao začetnika splitske i hrvatske karikature i autora koji je svojim radom doprinio priznavanju umjetničkog statusa karikature kao značajne likovne vrste.