Veliki bijelo-smeđi pas zgrabio je manjeg crnog za glavu i nije ga pustio. Dogodilo se to maloprije u središtu Zagreba, kod zgrade HNB-a, blizu križanja s Martićevom ulicom, javio je nacionalu.hr zabrinuti čitatelj.

Vlasnici su skočili i jedva su ih razdvojili. Uspjeli su ovog velikog skinuti s vrata manjeg crnog psa i svatko se odvukao na svoju stranu.

Vlasnik manjeg crnog psa, koji je napadnut, morao ga je nositi na rukama, javio je čitatelj koji se pita zašto ovaj veći nije imao brnjicu.

Photo: Čitatelj

Zašto psi ponekad zaskoče i napadaju jedni druge?

Neki psi koji se šetaju po gradu ponekad na povodcu znaju pokazati znakove agresije. Čitav niz je razloga za takvo ponašanje. Može se dogoditi da pas pripada tzv. ‘opasnoj pasmini’ i reaktivno reagira na drugog psa. Drugi pas, koji u njihovom susretu izađe kao žrtva, također može slati ‘provokativne’ mirise, vibracije i komunikaciju prema većem psu, a da to ljudi ni ne primijete. Može se dogoditi da se sretnu kastrirani i nekastrirani mužjak i eto problema. Ovome kastriranome mirisi su prijeteći i provokativni. Iz pseće perspektive stvari izgledaju bitno drugačije, nego što mi ljudi to vidimo i zaključujemo, tumače kinolozi.

Možda je pas teritorijalan, možda se u određenoj situaciji osjeća ugroženo… Psi, kad su slobodni i nisu sigurni kakav je ovaj koji prilazi, naprave veliki luk jedan oko drugoga i polako prilaze jedan drugome, njušeći se  i osluškujući situaciju. Tek nakon opreznog njuškanja, odlučuju hoće li dalje ići u interakciju.

Međutim, na povodcu, na uskom gradskom pločniku, to ne mogu napraviti. U uskom prostoru, na povodcu, beta jedinka nema gdje pobjeći od alfe, od onog koji se nametne. U toj psećoj komunikaciji i raspravi, oboje sudjeluju s mirisima, zvukovima i porukama. Svako zatezanje povodca, u krivom trenutku, psu stišće vrat i potiče ga na daljnju agresiju – tako da vlasnici tu često rade i greške.

Sva odgovornost je na vlasnicima – moraju znati kako reagiraju njihovi psi

U svakom slučaju, svaka odgovornost je na vlasnicima. Oni moraju znati u kakvom je stanju njihov ljubimac, na što je osjetljiv, kako se ponaša u ograničenom urbanom prostoru, kako reagira na druge pse i je li reaktivan, teritorijalan ili čak možda anksiozan.

Sukladno tome, vlasnici snose odgovornost, biraju gdje i kako će se kretati sa svojim psima. Brnjice nisu obavezne, ali ako su potrebne, na vlasniku je da svog psa nauči i na brnjicu – barem dok nisu na otvorenom prostoru, u prirodi, gdje neće izazvati opasnost.