Jedna od istaknutijih Hrvatica iz Australije, Ina Vukić, govori o nekonzistentnom odnosu hrvatskih političara prema dijaspori, raspoloženju australskih Hrvata uoči predsjedničkih izbora, ali i o sumnjivom prikupljanju novca prilikom posjeta predsjednice Australiji 2017. godine
U situaciji masovnog odlaska mladih ljudi u inozemstvo, hrvatske vlasti gotovo ništa ne čine kako bi stimulirale povratak barem dijela ljudi koji su u inozemstvu ostvarili mirovinu. Visoki porezi na inozemne mirovine, to jest duplo oporezivanje, prva su i glavna prepreka nečijoj odluci da se vrati i u inozemstvu zarađenu mirovinu troši u Hrvatskoj. Podrška dijaspori i pozivi da se vrate u domovinu, stoga su samo deklarativne prirode. Smatra to Ina Vukić, jedna od najistaknutijih predstavnica hrvatske dijaspore iz Australije, koja je još početkom 90-ih osnivala hrvatska predstavništva u Australiji i aktivno pomagala priznanju samostalne Hrvatske. Međutim, vrlo brzo je došla u sukob s vodećim ljudima tadašnjeg HDZ-a jer ni tada, kao i danas, nije bila spremna šutjeti o nepravilnostima koje je uočila. Jedna od epizoda kojima je svjedočila kao tadašnja politička tajnica HDZ-a u Sydneyju bilo je i prikupljanje donacija iseljenika početkom 90-ih za obranu Hrvatske, na koju se nadovezuje i priča o nestalim čekovima koje je u Hrvatsku trebao donijeti bivši predsjednik Stjepan Mesić, u to doba predsjednik Hrvatskog sabora. No svjedočila je i nekim novijim događajima poput posljednjeg posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Australiji te je otvoreno protestirala zbog načina na koji je susret predsjednice s iseljenicima tamo organizirao Jozo Brkić, brat aktualnog zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Sabora Milijana Brkića, koji je od 1992. živio u Australiji.
Ina Vukić u Australiju je prvi put otišla 1962. kao djevojčica, kada se s majkom, bratom i sestrom pridružila ocu koji je ondje radio od 1957. godine. U Australiji je završila gimnaziju i fakultet, ali je imala želju vratiti se u Hrvatsku. U Zagreb se tako vratila 1970. i upisala psihologiju, odmah se aktivirala i u nekim studentskim akcijama oko Hrvatskog proljeća, a nakon što je diplomirala radila je u jednoj školi u Zagrebu kao psiholog-pedagog. Potom se 1980. ponovo vratila u Australiju i dovršila postdiplomski studij psihologije na Sveučilištu Sydney. Najprije je radila kao psihologinja na bolničkoj dijagnostici na psihijatrijskim odjelima, da bi sredinom 80-ih prešla u menadžment državne službe za mentalno zdravlje i invaliditet. Već je niz godina na funkciji glavne izvršne direktorice vladinih usluga za osobe s invaliditetom nastalom iz kroničnog mentalnog oboljenja ili poteškoćama u razvoju za sjeverni Sydney. Australija je bila pionir integrativnog pristupa smještaja osoba s mentalnim oboljenjima i poteškoćama u razvoju u društvene zajednice umjesto u zatvorene institucije, a Ina Vukić aktivno je sudjelovala u razvoju takvih programa.
Čim su 1989. počela previranja u bivšoj državi, Ina Vukić se angažirala i postala jedna od najaktivnijih žena u iseljeništvu u borbi za samostalnost Hrvatske, što je uključivalo i lobiranje da Australija prizna samostalnu Hrvatsku. Pisala je brojne članke, nastupala na australskoj televiziji kao glasnogovornica HDZ-a, sudjelovala u organizaciji javnih prosvjeda, prikupljala novac za obranu i hrvatsku ratnu siročad. I tijekom rata osnivala je diplomatsko-konzularna predstavništva u Sydneyju i hrvatsko veleposlanstvo u Canberri. Prvi konzularni poslovi obavljali su se u njezinoj kući u Sydneyju, dok još nije bilo službenog predstavništva i karijernog diplomatskog osoblja. Kad su u ožujku 1993. u Australiju stigli karijerni diplomati, zahvaljujući Ini Vukić sve je bilo spremno za njihov rad. Za svoje zalaganje primila je 1995. Spomenicu Domovinskog rata i odličje Red hrvatskog trolista za posebne zasluge.
Angažman Ine Vukić tu nije stao. Nastavila se zalagati za poboljšanje demokratskog sustava u Republici Hrvatskoj, u vrijeme suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu pisala je na engleskom jeziku činjenice o obrani Hrvatske, njezini članci i prilozi bili su citirani u nekoliko značajnih stručnih knjiga na engleskom jeziku o međunarodnom pravu i sukobu unutar bivše Jugoslavije, a sudjelovala je i u realizaciji dokumentarnog filma na istu temu, kako se ne bi stvarala loša slika o Hrvatskoj. Upravo radi javnog imidža Hrvatske i Domovinskog rata, kao i educiranja mlađih generacija hrvatskih iseljenika koji ne govore dobro hrvatski, u to vrijeme počela je na engleskom jeziku pisati blog “Hrvatska, rat i budućnost” koji i danas redovito objavljuje, a prema nekim podacima riječ je o najčitanijem blogu na engleskom jeziku o Hrvatskoj. U razgovoru za Nacional Ina Vukić analizirala je odnos hrvatskih vlasti prema dijaspori i ukazala na prošle i aktualne propuste, nepravilnosti i pogreške, a osvrnula se i na predstojeće predsjedničke izbore i favorite iseljene Hrvatske.
NACIONAL: Tvrdite da je oporezivanje inozemnih mirovina najveća prepreka za povratak Hrvata iz dijaspore. Zašto mislite da je to oporezivanje nepravedno?
Zato što je riječ o duplom oporezivanju. Primjerice, australska mirovina već je podložna oporezivanju unutar australskog poreznog sustava. Hrvati koji se žele službeno prijaviti s tom mirovinom u Hrvatskoj, na tu mirovinu potom ponovno moraju platiti visoki porez u Hrvatskoj jer je po hrvatskim standardima riječ o visokim prihodima. Međutim, po standardima Australije to nije visoki prihod. Zato su ljudi prisiljeni manipulirati, praktički navoditi da i dalje žive u Australiji ili bilo kojoj drugoj zemlji, kako ne bi plaćali visoke duple poreze, pa jednom ili dvaput godišnje dolaze u Australiju kako ne bi morali prebaciti mirovinu u Hrvatsku. A to je šteta prvenstveno za Hrvatsku i nije pravedno jer ti ljudi spadaju u porezni sustav države u kojoj su mirovinu i zaslužili. Cijeloga života mučili su se i radili u tuđini, proveli život izvan domovine i sanjali o tome kako će se vratiti, a onda im lupe dvostruki porez. Oni bi taj novac i ovako i onako trošili u Hrvatskoj, gdje na sve plaćaju visoki PDV. U Australiji je, primjerice, PDV svega 10 posto, dok se na široki asortiman proizvoda i usluga PDV uopće ne plaća.
NACIONAL: Je li Vlada pokazala da ima sluha za taj problem?
Ono što me najviše muči jest da vi danas u Hrvatskoj – od predsjednice i premijera do svih ostalih političara – možete čuti kako se dijasporu poziva na povratak, a zakoni nisu u duhu tog povratka niti se zakoni mijenjaju kako bi taj povratak olakšali na dobrobit Hrvatske. Dakle, ako me vi zovete da dođem k vama doma, onda ćete napraviti mjesto u svom domu za mene ako želite da uistinu dođem. U ovom slučaju temeljna stvar je porezni zakon koji nije u duhu povratka. U doba komunizma tog duplog oporezivanja nije bilo. Cijele porodice vraćale su se i donosile sa sobom ogroman novac koji se trošio. Gradilo se, kupovalo frižidere, namještaj, hranu, piće, robu… I moji roditelji su se vratili iz Australije 1980. jer su željeli nakon mirovine živjeti i umrijeti na rodnoj Korčuli. Nije bilo nikakvog oporezivanja, osim što su morali nadoplaćivati zdravstveno osiguranje, što je bilo sasvim u redu. Za Hrvatsku bi bilo dobro da se te mirovine i danas troše u Hrvatskoj.
NACIONAL: Jeste li se obraćali premijeru?
Mi smo pisali Uredu za Hrvate izvan domovine, jer do premijera dođe sve što ide na njihovu adresu, ali ništa se nije pomaknulo s mrtve točke. Taj Ured za Hrvate izvan domovine trebao je biti adresa za procesuiranje prijedloga nas iz dijaspore, ali vidim da taj ured jedino radi na održavanju i potpomaganju zajednica u dijaspori. Oni odobravaju stipendije za učenje hrvatskog jezika i slično, ali mi smo sve to i sami radili dok nije bilo tog ureda. Mi smo gradili crkve, klubove, njegovališta, mi smo imali škole, sami smo sebe održavali. Naša zajednica u Australiji skupila je još 1980. godine 750 tisuća dolara i pokrenula studij hrvatskog jezika u okviru studija slavistike na Sveučilištu Macquarie, sami smo financirali i osoblje i sve troškove, uz pomoć samog sveučilišta, a hrvatska vlada taj je studij tek prije desetak godina počela potpomagati i održavati.
NACIONAL: Čemu onda služi taj Ured?
Oni kažu da su olakšali i ubrzali proces stjecanja državljanstva, da neće trebati više polagati hrvatski jezik ili test znanja, ali se zapravo ono najbitnije nije promijenilo, a to je pravo na državljanstvo na temelju porijekla. I po starom i po novom zakonu barem jedan roditelj u vrijeme vašeg rođenja mora biti državljanin Republike Hrvatske da biste imali pravo na državljanstvo. Jedino se pomaknula dobna granica do koje se netko na temelju tog prava može prijaviti.
NACIONAL: A vi time niste zadovoljni?
Nisam zadovoljna jer je to preusko. Trebalo bi proširiti zakon jer prvo nije u duhu povratka Hrvata i ne odražava porijeklo kad su u pitanju sam profil i povijest iseljeništva. Moramo znati da su vani već četiri ili pet generacija. Mnogi su se rodili vani i, recimo, druga generacija, djeca onih koji su izbjegli nakon rata, nije išla za tim da uzima jugoslavensko državljanstvo, a imala je na njega pravo. Onda su se rodila njihova djeca, ali ni oni nisu išli za tim. Dakle, na njih se u Zakonu odnosi pravo na stjecanje državljanstva prirođenjem, a prirođenjem u stvari svaki stranac može ući u tu kategoriju, pa i onaj koji je hrvatskog porijekla. Zato kažem da zakon nije u duhu povratka. Jer ako vi gledate, recimo, Izrael, to je jedan od tipičnih slučajeva koji je još 50-ih godina uveo Zakon o pravu na povratak koji je podrazumijevao da ako si ti židovskog porijekla i želiš doći u Izrael živjeti, automatski dobivaš državljanstvo. Mi u Hrvatskoj imamo djecu povratnika koja su tu došla, žive i muče se, i trebaju im tri do četiri godine da dobiju državljanstvo. A pogledajte našu dijasporu. Zašto je problem uzeti hrvatsko porijeklo kao temelj za pravo na državljanstvo umjesto prava na temelju državljanstva jednog od roditelja? To bi bilo više u duhu onoga što se govori, da će dijaspora spasiti Hrvatsku.
NACIONAL: A što je onima koji su uspjeli steći državljanstvo glavna prepreka za ulaganje u Hrvatsku, o čemu se također puno govori?
Stvorilo se jedno veliko nepovjerenje, netransparentnost, ideja da nekog za nešto treba potplatiti. Tijekom rata i privatizacije jako puno ljudi je došlo i uložilo svoj novac, sve su vani prodali da bi ovdje osnovali firme koje su propale. Do mene su došle informacije da je to bilo zbog, primjerice, sabotaže u distribuciji nečijih proizvoda ili se nije moglo dobiti neke dozvole, predugo se moralo čekati. Tako da je zapravo potrebno tim povratnicima omogućiti svojevrsno mentorstvo kroz Ured dobrodošlice. Ured za Hrvate izvan domovine tvrdi da su oni Ured dobrodošlice, ali to nije ono što oni stvarno rade. Jer ljudima iz dijaspore trebalo bi pomoći u početku dok se ne snađu, pomoći u pronalasku posla ili otvaranju firmi, s birokratskim preprekama. Sada sam čak čula da će neki stariji povratnici otvoriti startup tvrtke koje će se baviti upravo mentorstvom za nove povratnike, uputiti ih u funkcioniranje sustava.
NACIONAL: Ali kad Hrvati odu van, nitko im ne pomaže da se snađu.
U Australiji imate prihvatne centre preko kojih je organizirano i učenje jezika i slično, ali razlika je u tome što nas Australija ne zove, a Hrvatska nas zove da se vratimo. Moje je mišljenje da je došlo vrijeme da se dijaspora, koja je puna različitog znanja i iskustva koje može obogatiti Hrvatsku na više načina, direktnije uključi i u donošenje odluka, a ne samo kroz davanje prijedloga tom Uredu za Hrvate izvan domovine ili nekom drugom. Jer dijaspora pridonosi jako puno, šalje se puno novca, troši se puno novca, bila je bitan faktor u stvaranju Hrvatske i ne bi trebala imati samo tri zastupnička mjesta u Saboru. Nekad je dijaspora imala desetak zastupnika, što je bilo proporcionalnije doprinosu dijaspore u stvaranju Hrvatske. Kad bi dijaspora ponovno imala desetak mjesta, stvorila bi se mogućnost da ima neki utjecaj u Saboru, a ovako su ti zastupnici u manjini i ne mogu dovoljno učiniti.
Komentari