Vlada nema namjeru ući u neslužbene pregovore s predstavnicima mađarskog MOL-a da bi se nagodila oko Ine, kako se senzacionalistički tvrdi u nekim hrvatskim medijima. Nije istina da hrvatski premijer to planira učiniti zbog – kako se tvrdi – „teške situacije nakon selektivne objave pojedinih dijelova arbitražne odluke UNCITRAL-a“. To je za Nacional izjavio visoki izvor blizak premijeru Andreju Plenkoviću.

Svojedobno je neku takvu ponižavajuću nagodbu Vlade s mađarskim MOL-om uoči svog političkog sunovrata javno pokušavao sklopiti bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, a sada se slična inicijativa počela Vladi sugerirati nedugo nakon što su do redakcija portala Index.hr i Večernjeg lista dospjele preslike cjelovite presude Arbitražnog suda UNCITRAL-a u arbitraži između Vlade i MOL-a oko nesuglasica u Ini.

Neki hrvatski mediji nakon objavljivanja ovog dokumenta počeli su kritizirati hrvatsku vladu da se slabo priprema za sudske procese, a potom su se u nizu tekstova prenosili oni dijelovi arbitražne odluke gdje se pokušavaju dovesti u pitanje objektivnost i kompetenciju hrvatskih sudova koji su odlučivali na suđenju Sanaderu. Na koncu su se početkom tjedna počele plasirati tvrdnje da se hrvatska vlada, svjesna svoje teške pozicije, sprema za nagodbu s MOL-om.

”Radi se o još jednom udaru MOL-a i s njime povezanih hrvatskih interesnih skupina s ciljem da se Vlada pokuša destabilizirati i navesti na snishodljivo ponašanje prema MOL-u. A potom i da se krugovi bliski Tomislavu Karamarku pokušaju politički reanimirati. Taj se udar bazira na predvidljivim manipulacijama i zamjeni teza, uz prešućivanje ključnih okolnosti koje su spomenuti arbitražni proces privremeno temeljito potkopale. A to su kontroverzna presuda Ustavnog suda kojom je suđenje Sanaderu vraćeno na početak te suspektno ponašanje Jakše Barbića, hrvatskog člana Arbitražnog suda UNCITRAL-a, čiji bi se angažman, naročito u svjetlu selektivnog tumačenja sporne odluke Arbitražnog suda, trebao početi temeljito osvjetljavati. Te su dvije karike ključno potkopale hrvatske pozicije u ovom slučaju. Stoga se teze servirane u arbitražnoj odluci prvenstveno trebaju tumačiti kao nametnuta stajališta MOL-a, a ne kao neko neovisno objektivno sagledano činjenično stanje”, ispričao je za Nacional visoki politički izvor blizak vrhu HDZ-a i Vlade.

Nacional je dubinski istražio cjeloviti tekst arbitražne odluke UNCITRAL-a i otkrio u toj odluci brojne kontroverze koje pokazuju kako su članovi arbitražnog vijeća iz ne posve jasnih, ali često zbog diskutabilnih razloga pali pod dominantan utjecaj mađarskog MOL-a. Sadržaj objavljene cjelovite arbitražne odluke gradio je tim ljudi koji je sastavljen tako da svaka zainteresirana strana u postupku nominira po jednog člana arbitražnog vijeća te da se bira jedan neovisni član. U arbitražnom sporu koji je Hrvatska vodila protiv MOL-a, Jakša Barbić je bio hrvatski predstavnik u tročlanom arbitražnom vijeću u kojem su još bili predsjedatelj Britanac Neil Kaplan i predstavnik mađarske strane profesor Jan Paulsson. Sva tri glasa otišla su na stranu MOL-a.

Pitanje je što bi bilo da je Barbić odlučio glasovati drugačije te je li i kako on uopće zastupao hrvatske interese u tom sporu. Iako članovi arbitražnog vijeća ondje trebaju postupati neovisno, sasvim je sigurno da niti jedna strana u arbitraži nije imenovala svog predstavnika kako bi se on ponašao u nesuglasju s interesima strane koja ga je izabrala za svog predstavnika. A to se u ovom slučaju evidentno dogodilo. Jakša Barbić, hrvatski predstavnik u arbitražnom vijeću kojeg je ondje za člana predložila hrvatska vlada, glasovao je protiv Republike Hrvatske u sporu protiv mađarskog MOL-a. To su Nacionalu koji je tu informaciju na svojoj naslovnoj stranici prvi u Hrvatskoj objavio još 3. siječnja 2017., potvrdila dva neovisna izvora upućena u zbivanja u toj arbitraži koja se pred UNCITRAL-om vodila pod brojem 2014-15. To sada posve nedvosmisleno otkriva i sadržaj arbitražne odluke, koju je na njenoj 163. stranici potpisao i Jakša Barbić.

Više pojedinosti iz citiranih dijelova sporne presude činjenično je netočno. Primjerice, ekstenzivno se pisalo kako se smatra da je sporna snimka sastanka Sanadera Hernadija i Ježića u zagrebačkom restoranu Marcellino. Nju se u arbitražnoj odluci predstavilo kao suspektan dokaz dogovora o mitu, jer je Arbitražni sud iznio kvalifikaciju da je snimka montirana kako bi potkrijepila Ježićevo svjedočenje protiv Sanadera na suđenju u Zagrebu.

Međutim, ta se snimka na suđenju protiv Sanadera u Zagrebu nije niti koristila kao dokaz da je Sanader od Hernadija primio mito. To otkriva i sadržaj presude zagrebačkog županijskog suda u tom predmetu. Sudsko vijeće odbacilo je prijedlog Sanaderove obrane da se taj video zapis izdvoji kao nezakonito pribavljen dokaz, jer Sanader nije znao da ga se snima. “…Nesporno je utvrđeno, a što proizlazi iz zapisnika o izuzimanju snimke video nadzora, da je prostor restorana Marcellino bio pod video nadzorom. Na ulaznim vratima restorana nalazio se vidljiv natpis “Objekt je pod video nadzorom”. Tu je činjenicu potvrdio i svjedok Mario Čerhak, a nije je osporavao niti optuženi Ivo Sanader… Valja napomenuti da je navedena snimka razgledana kao dokaz samo na okolnost činjenice da se optuženi Ivo Sanader na navedenom mjestu, u navedeno vrijeme, sastao sa Zsoltom Hernadijem i Robertom Ježićem i kao kontrolni dokaz na okolnosti istinitosti iskaza Roberta Ježića’’, stoji u presudi zagrebačkog županijskog suda.

“Austrian files” ili Austrijski spis čini se najintrigantnijim dijelom dokaza hrvatskog USKOK-a koji je dostavljen Arbitražnom sudu koji je odlučivao u sporu između Ine i MOL-a, a koji je sud na zahtjev mađarske strane odlučio proglasiti nedopuštenim dokazom. Otkriva to uvid u cjelovitu presudu Arbitražnog suda koji je izbjegao konkretizirati sadržaj spornog kompromitirajućeg spisa na čak 800 stranica koji su predstavnici MOL-a pod svaku cijenu željeli izbaciti iz dokaznog postupka.

“Riječ je o dokumentaciji o tijeku novca koji je iz Austrije išao prema Slovačkoj. Zapravo riječ je o transakcijama koje idu prilog dokazivanju tijeka novca za onih drugih 5 milijuna eura mita namijenjenog Sanaderu”, tvrdi za Nacional visoki pravosudni izvor. Je li riječ o Sanaderovu ili Ježićevu tijeku novca iz presude Arbitražnog suda nemoguće je saznati jer je sadržaj tog spisa pomno sakriven. Jedino što se na dvjestotinjak stranica arbitražne presude otkriva je kronologija od otkrića postojanja spisa i njegove dostave hrvatskom USKOK-u, njegova uključivanja u dokumentaciju koja je bila dio dokaznog postupka u arbitražnom procesu kao i pravne manipulacije kojom je mađarski MOL uspio ishoditi da se taj spis – zbog formalno-pravnih razloga – izuzme iz postupka. Riječ je zapravo o dokumentaciji koju je USKOK dobio temeljem pravosudne suradnje od austrijskog pravosuđa. Mađarski MOL tvrdio je da se ti spisi ne smiju koristiti u arbitraži jer ih je austrijska strana dostavila hrvatskom USKOK-u isključivo za potrebe suđenja za kriminalne postupke protiv Sanadera i Hernadija u Hrvatskoj. Unatoč tumačenjima pravnih eksperata prema kojima korištenje tih spisa nije ograničeno samo na postupke u Hrvatskoj, već ih hrvatska strana jednom kad u njih dobije uvid može koristiti za sve povezane procese, Arbitražni sud prihvatio je argumente mađarske strane koja se pozivala na svoja tumačenja Konvencije Vijeća Europe.

Drugim riječima, odbacili su jedan od potencijalno ključnih dokaza o postojanju tijeka novca kojim bi se moglo dokazati postojanje mita zbog suspektnih proceduralnih razloga oko kojih nema jasno usuglašenih stavova, stavivši se time potpuno na mađarsku stranu. Arbitražna presuda takvu svoju odluku pokušava argumentirati na čak dvadesetak stranica, ali ni u jednom trenutku ne otkriva se sadržaj samog spisa.

Iako im je ključni argument za odbijanje uvrštavanja austrijskog spisa u dokazne materijale taj da se taj materijal smio koristiti isključivo za potrebe suđenja u Hrvatskoj, isti taj Arbitražni sud u najvećem dijelu svoje argumentacije uzima si za pravo propitivati presude hrvatskih sudova i način provođenja dokaznih postupaka u Hrvatskoj te prozivati hrvatske suce zbog istupa u medijima. Štoviše, u presudi se izričito navodi da sud ima razloga sumnjati u način provođenja dokaza na suđenju Ivi Sanaderu na Županijskom sudu u Zagrebu te zbog toga odlučuje provoditi vlastiti dokazni postupak.

Pritom uvid u cjelovitu presudu Arbitražnog suda dokazuje ono o čemu je Nacional već ranije pisao, da je temelj za osporavanje hrvatske tužbe od strane arbitara bila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se poništava osuđujuća presuda Županijskog suda u Zagrebu protiv Ive Sanadera i postupak vraća na početak.

Tako je odluka Ustavnog suda s argumentima mađarske strane, potkrijepljena iskazima glavnog osumnjičenika Ive Sanadera, postala temelj za obaranje hrvatske tužbe. Presuda se na nekoliko mjesta referira upravo na odluku i obrazloženje Ustavnog suda Republike Hrvatske. U točki 101. i 102. govori se, primjerice, o tome kako je Ustavni sud osporio definiciju Sanadera kao službene osobe.

U točki 133. navodi se da je Arbitražni sud, unatoč brojnim pismenim dokazima, morao bazirati svoju odluku na svjedočenjima, a potom su konstatirali da se neki od najvažnijih svjedoka koji bi imali saznanja o tome da je prenošenje upravljačkih prava Ine na mađarski MOL rezultat koruptivnih radnji nisu ni pojavili pred njihovim sudom. U točki 136. iznose pak jednu od najspornijih tvrdnji odnosno poklanjaju potpunu vjeru Ivi Sanaderu, glavnom osumnjičeniku za primanje mita u Hrvatskoj, koji osporava sadržaj sudskih zapisnika sa suđenja na Županijskom sudu u Zagrebu. Iako je notorna činjenica da se sva suđenja u Hrvatskoj provode tako da sudac diktira sadržaj svakog pojedinog svjedočenja u zapisnik, a da sukobljene strane i odvjetnici tijekom suđenja mogu reagirati ako dođe do bilo kakvih pogrešnih navoda, Arbitražni sud odlučio je prihvatiti Sanaderove ničim potkrijepljene argumente o tome da je imao 15-ak intervencija u sudski zapisnik te to koriste kao jedan od glavnih argumenata za osporavanje vjerodostojnosti hrvatskog pravosuđa.

Glavni im je argument, dakle, da ne postoje autentični transkripti svjedočenja pojedinih svjedoka – što je potpuni nonsens jer takvi transkripti ne postoje ni na jednom suđenju. U točki 139. navodi se da Arbitražni sud nije poklonio vjeru hrvatskom sudu te da hrvatskoj presudi treba pristupiti s najvećim oprezom. “To je dijelom napravljeno svakako na temelju iskaza Ive Sanadera. A njemu se u Hrvatskoj sudi. Nevjerojatno je da se kao kredibilnog svjedoka saslušava ključnog optuženika u drugoj zemlji. Štoviše, njegov se iskaz potom koristi kao osnova za propitivanje hrvatskog sudstva’’, izjavio je za Nacional visoki pravosudni izvor.

U svjetlu navedenog postavlja se pitanje zbog čega Arbitražni sud jednake kriterije nije primijenio i u odnosu na mađarsko pravosuđe, to jest u odnosu na skandaloznu odluku Središnjeg istražnog ureda u Budimpešti kojom se bez prava žalbe trajno otklanja mogućnost da je Hernadi ili itko drugi odgovoran za podmićivanje Sanadera radi upravljačkih prava u Ini.

Arbitražni sud u točki 139. čak si daje za pravo nazivati dokaze prikupljene tijekom suđenja u Hrvatskoj “second-hand” dokazima.

Iako Arbitražni sud, dakle, najvećim dijelom osporava točnost zapisnika sa suđenja Sanaderu na Županijskom sudu u Zagrebu, vrlo se selektivno odnose prema sadržaju svjedočenja koja su sami proveli. “Iskaze nekih od ključnih svjedoka nisu naveli u cijelosti, a ključne dijelove svjedočenja su izbacili”, tvrdi jedan od Nacionalovih izvora izravno upoznat sa sadržajem svjedočenja i same presude. Drugim riječima, Arbitražni sud koristio je dvostruka mjerila i služio se manipulacijama kako bi potkrijepio presudu koja ide posve u korist mađarske strane. I to je još potpisao hrvatski predstavnik Jakša Barbić.

Najosjetljivijim dijelom dokaznog postupka Mađari su očito smatrali i svjedočenje Stephana Edgara Hürlimanna, partnera Roberta Ježića iz tvrtke Wenger&Vieli AG i čovjeka koji je, prema vlastitom svjedočenju USKOK-u, izravno s konzultantom mađarskog MOL-a dogovarao način isplate mita za Sanadera preko Ježićevih i svojih povezanih tvrtki. Hürlimann je zapravo ključni svjedok koji je mogao potkrijepiti iskaz Roberta Ježića, ali je on najprije odbio svjedočiti pred Arbitražnim sudom iz straha da bi se time mogao i osobno izložiti pravosudnom progonu. Potom se pristao pojaviti na sudu, ali je odbio odgovarati na ključna pitanja. Njegov iskaz nije uzet kao mjerodavan u odlučivanju u meritumu, ali prema onome što piše u presudi, mađarska strana tražila je izuzimanje njegova svjedočenja i prije no što su mogli znati hoće li on svjedočiti ili ne. To dokazuje da su ga zapravo smatrali najopasnijim svjedokom jer je mogao izravno povezati osobe zadužene od strane MOL-a za dogovor o provođenju novčanih transakcija za Ivu Sanadera.

Čak i notorna presuda Ustavnog suda u slučaju Sanadera i MOL-a demantira tvrdnje Arbitražnog suda. “Na ovom je mjestu dostatno ponoviti da je odjek podnositeljeva slučaja u nacionalnom političkom i medijskom prostoru bio izrazito snažan i pretežito negativno intoniran, ali ne postoje ni najmanje naznake da bi sama atmosfera koja je stvorena u javnom prostoru imala utjecaja na nadležne sudove. Stoga su prigovori podnositelja o povredi njegova prava na nepristrani sud u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije očito neosnovani. Neovisnost suda pri tomu u prvom redu znači njegovu neovisnost o izvršnoj vlasti i strankama u postupku.’’

To je kratki sukus iz kontroverzne odluke Ustavnog suda kojim je vraćeno na početak suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog primanja mita od mađarskog MOL-a radi predaje upravljačkih prava u Ini. I zagrebački županijski i Vrhovni sud su pravomoćno osudili Ivu Sanadera za primanje mita od MOL-a. Drugim riječima, čak i po mišljenju autora kontroverzne odluke Ustavnog suda koja je temeljito potkopala hrvatske nacionalne interese, i zagrebački županijski sud i Vrhovni sud bili su na tom suđenju nepristrani.

A i taj detalj potpuno demantira ključne tvrdnje koje su tijekom proteklih nekoliko dana hrvatskoj javnosti pokušane servirati kao objektivno stajalište nominalno ugledne međunarodne institucije – Arbitražnog suda UNCITRAL-a. “Pitanje je i zašto se arbitražnom vijeću žurilo, kada Sanader nije pravomoćno oslobođen. Njemu se treba ponovo suditi pa se ne može prejudicirati ishod takvog postupka, bez obzira na spornu odluku Ustavnog suda kojom mu je određeno ponovno suđenje”, izjavio je još u siječnju za Nacional pravosudni izvor.

Arbitražni proces između Vlade i MOL-a pred UNCITRAL-om započeo je sredinom 2014., nakon što je hrvatska vlada kojoj je tada na čelu bio Zoran Milanović u siječnju te godine podigla tužbu protiv MOL-a jer je smatrala da je trenutačni važeći dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a nastao kao plod korupcije te se tražilo da se on proglasi ništetnim.

Riječ je o ugovoru iz 2009. godine kojim su regulirana upravljačka prava u Ini te plinsko poslovanje. Osim toga, hrvatska vlada od MOL-a je tražila i naknadu štete, koju je prema mišljenju hrvatske strane mađarska kompanija počinila upravljanjem tvrtkom, u iznosu od 6,2 milijarde dolara. S druge strane, MOL je smatrao da ni hrvatska vlada nije ispoštovala dio ugovora iz 2009. godine, u kojem je odredba o izdvajanju plinskog biznisa iz Ine. Sam početak arbitražnog postupka uslijedio je nakon niza neuspješnih rundi pregovora predstavnika hrvatske vlade, na čelu s tadašnjim ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom, i MOL-a o budućnosti Ine.

Iako je arbitražni postupak tajan, neke su intrigantne pojedinosti ipak dolazile do hrvatske javnosti. U travnju 2016. Nacional je objavio dokument s arbitraže koji je tada otkrio potencijalno najveći sukob interesa na hrvatskoj političkoj sceni te kako je i zašto moguće da mađarski MOL neprimjereno utječe na tadašnjeg predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka. Bilo je to u vrijeme kada je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader otputovao u London kako bi u svojstvu svjedoka MOL-a dao iskaz u tom arbitražnom postupku. Nedugo nakon toga doznalo se da postoji još jedan Hrvat koji bi trebao svjedočiti na prijedlog mađarskog MOL-a, a Večernji list je objavio da bi to trebao biti upravo Josip Petrović. To otkriće isprovociralo je reakciju saborskog zastupnika Mosta Mire Bulja, koji je na svom profilu na Facebooku pozvao HDZ da se ogradi od Josipa Petrovića zbog glasina da je upravo on drugi svjedok u tom arbitražnom postupku. “Smatram da se vrh HDZ-a mora hitno ograditi od postupka Joze Petrovića. Kao što je pokojni predsjednik Tuđman znao reći, svjedočenjem u Londonu prodao je Hrvatsku za Judine škude. Neprihvatljivo je da netko tako otvoreno, ruku pod ruku s drugim izdajnikom i kriminalcem Sanaderom, svjedoči protiv nas i naših nacionalnih interesa”, napisao je Bulj.

Dokument u posjedu Nacionala otkrio je da se Josip Petrović već spominjao u arbitražnom postupku ispred UNCITRAL-a. To se dogodilo 16. listopada 2015. Toga dana zapravo su se otkrili obrisi potencijalno najvećeg sukoba interesa na hrvatskoj političkoj sceni, zahvaljujući iskazu koji je ispred UNCITRAL-a dala Ilona Fodor. Ona je na strani MOL-a bila uključena u osjetljive pregovore s hrvatskom vladom vezano uz međusobne odnose dviju strana u Ini. Svoj iskaz davala je u dva navrata, a najzanimljiviji dio svakako je onaj u kojemu je odgovarala na pitanja zastupnika hrvatske vlade koji su je upitali kakva je priroda odnosa između MOL-a i poduzetnika Josipa Petrovića.

Zastupnici hrvatske vlade iz američke odvjetničke tvrtke Patton Boggs nisu bili sigurni postoji li uopće ikakav stvarni poslovni odnos između MOL-a i Josipa Petrovića ili je taj odnos zapravo urbani mit, odnosno fikcija. Ilona Fodor odgovorila je da taj odnos nije fikcija. Ona je tada pravnim zastupnicima hrvatske vlade odgovorila da se Josip Petrović zapravo bavi političkom špijunažom u korist mađarskog MOL-a. Sukus usluga koje on MOL-u pruža zapravo se svodi na osiguravanje i razvijanje kontakata s vođama lokalne hrvatske političke elite, kako bi se učinkovito unaprijedili interesi mađarskog MOL-a.

“Između siječnja 2013. pa sve do konca 2014. osobno sam bila glavna točka kontakta između MOL-a i Petrovića. MOL-ov sporazum s njim nije fikcija. Petrović osigurava usluge vezane uz javna pitanja, uključujući politički obavještajni rad, odnosno politički intelligence i analize za MOL u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Imam osobna iskustva koja se tiču sličnih savjetodavnih aranžmana u drugim zemljama, uključujući Srbiju, Sloveniju i Tursku. Uobičajena je praksa da se koriste usluge vezane uz javne poslove u naftnom biznisu, gdje god MOL posluje. MOL, kao i bilo koji drugi veliki igrač u poslovima s naftom, treba razumijevati lokalnu političku i regulatornu mrežu i okvire te jačati kontakte unutar lokalnih političkih nomenklatura u zemljama gdje posluje kako bi učinkovito unaprijedio vlastite interese”, izjavila je Ilona Fodor.

Petrović, prokazan kao operativac MOL-a zadužen za politički obavještajni rad, pokušavao je skriti detalje svog konzultantskog angažmana s MOL-om pred arbitražnim vijećem. To se događalo početkom listopada 2015. Tada se, pokazuje to sadržaj arbitražne odluke, Petrović trudio ne svjedočiti i sakriti detalje svog ugovora s MOL-om, za koji je hrvatska strana tvrdila da bi mogao potvrditi istinitost navoda da je MOL angažirao Petrovića “da lobira za MOL-ovu verziju događaja oko mita, prije no što je svjedočio na suđenju Sanaderu’’. Sve to pokazuje da se jedna interesna hobotnica usuglasila u svojim naporima da potkopa nastojanja hrvatskih institucija u borbi s korupcijom na najvišim državnim razinama. Uz sve manjkavosti hrvatskog pravosuđa, posebno je poražavajuće što su dijelovi pravosudnog sustava posve u suglasju s tim interesnim skupinama, a njihove su se veze najbolje posredno ilustrirale tijekom posljednjih dana kada su suglasno komentirali kako su bili žrtve ili političkog progona, ili neopravdanih medijskih kritika – a sve su to govorili potaknuti jednom velikom medijskom manipulacijom u kojoj se jedna kontaminirana arbitražna odluka pokušala hrvatskoj javnosti predstaviti kao krunski dokaz kredibilnog međunarodnog pogleda na hrvatski pravosudni mulj.