Objavljeno u Nacionalu br. 408, 2003-09-11

Nakon prodaje oduzetog Ininog poduzeća Beopetrol ruskom Lukoilu za 117 milijuna eura, uprava hrvatske naftne kompanije odlučila je prekinuti pregovore sa Srbijom: do sudske odluke na osnovu koje bi mogla profitirati, Ina će od Vlade zahtijevati da zamrzne jednako vrijednu imovinu srpskih tvrtki u Hrvatskoj

Najjača hrvatska tvrtka Ina uskoro će pred Međunarodnim sudom u Strasbourgu podići tužbu protiv Vlade Republike Srbije. Kako doznaje Nacional, nakon što je srbijanska vlada nedavno prodala oduzeto Inino poduzeće Beopetrol ruskom Lukoilu za 117 milijuna eura, u upravi hrvatske naftne kompanije odlučeno je da više ne postoje nikakvi uvjeti za pregovore i pokušaj udobrovoljenja Beograda. Stoga slijedi spor pred neovisnim međunarodnim sudom, a razmatra se i opcija zamrzavanja imovine srpskih tvrtki u Hrvatskoj.

Kuriozitet je podatak da bi hrvatska vlada i Ina mogle čak i profitirati od nedavne nelegalne prodaje beogradskog Beopetrola ruskoj naftnoj kompaniji Lukoil. Kao što je poznato, srbijanska je vlada nedavno prodala Beopetrol ? koji je do 1990. pripadao Ini, a tada je u valu antibirokratske revolucije jednostavno pretvoren u samostalno poduzeće u srpskom vlasništvu ? i na tom poslu zaradila 117.000.000 eura. No ovih dana pojavila se analiza Petra Šujice, rukovodioca grupe za sistemska pitanja naftne privrede u nekadašnjoj SFRJ, koji je upozorio vladu u Beogradu da će zbog nelegalnog posla izgubiti oko 500.000.000 američkih dolara.

Paralelno s pravnom borbom za povratak vlastite tvrtke u Ini postoji ideja čija bi realizacija mogla dodatno zaoštriti hrvatsko-srpske odnose. Dio uprave najveće hrvatske tvrtke drži da bi se na beogradsko otimanje njihovog poduzeća trebalo reagirati zamrzavanjem jednako vrijedne imovine srbijanskih kompanija u Hrvatskoj. Time bi službenoj Srbiji bila poslana nedvosmislena poruka hrvatske vlade, koja je vlasnik većinskog paketa Ininih dionica, a time i Beopetrola, da se proklamirana želja za normalizacijom odnosa s istočnim susjedima neće realizirati nauštrb ovdašnjih interesa. Drugim riječima ako Srbija otima hrvatsku imovinu koja vrijedi najmanje 120 milijuna eura, tada će i Hrvatska poduzeti slične mjere.
U svim ovim inicijativama veoma važno mjesto zauzima i stajalište Petra Šujice od 1. rujna ove godine. Šujica spada među najveće eksperte u pitanjima naftne industrije u vrijeme socijalizma. U otvorenom pismu koje je uputio vladi Zorana Živkovića na desetak kartica elaborirao je pozitivne i negativne aspekte srbijanske odluke i izvukao zaključak kako će Hrvatska naposljetku izvući četiri puta veći profit. Analiza je utoliko važnija jer eksplicitno potvrđuje stajalište hrvatske strane kako je Beopetrol u stvari hrvatsko poduzeće koje je oteto prije 13 godina zbog čega je njegova prodaja ruskom Lukoilu potpuno nelegitimna. Istina to se znalo i prije pola godina kada je srbijanska vlada definitivno odlučila prodati Beopetrol, međutim to ih nije spriječilo u ulasku u, s pravnog stajališta, potpuno upitan posao.

Iscrpna analiza koju je izradio Petar Šujica pokazuje kako je netočna teza Aleksandra Vlahovića, ministra privatizacije u vladi Srbije, koji je izjavio da su pravnici prije raspisivanja tendera provjerili sve podatke i zaključili da je prodaja Beopetrola potpuno legalan posao. Priča započinje u rujnu 1990. kada Republika Hrvatska postaje vlasnik javnog poduzeća Ina-Zagreb. Dio novonastalog javnog poduzeća bila je i tvrtka Ina-Trgovina koja se sastojala od devet tadašnjih OOUR-a razmještenih po ostalim republikama ex-Jugoslavije. Kako je raspad države bio potpuno izvjestan, u Srbiji su tih mjeseci radnici i poslovodstva hrvatskih i slovenskih tvrtki sve češće organizirali referendume na kojima se odlučivalo o odvajanju iz postojećih poduzeća.

Premda su odvajanja bila nelegalna u situaciji dok je Slobodan Milošević planirao rat i stvaranje centralizirane države, nitko se nije suprotstavljao “spontanim” radničkim odlukama o prekidu veza s vodstvima svojih tvrtki smještenim u tzv. separatističkim republikama. Tako je već u prosincu 1990. u beogradskom Trgovačkom sudu upisano poduzeće Ina-Beograd kojem su nakon sličnih referenduma pripojene filijale u Novom Sadu, Kraljevu, Svetozarevu, Nišu i Prištini. Od 1992. novonastala tvrtka kojoj je u međuvremenu priključeno još nekoliko manjih tvrtki preimenovana je u Beopetrol sa sjedištem na Bulevaru Nikole Tesle u Beogradu. U njezinu se vlasništvu nalazilo Ininih 190 benzinskih crpki, poslovni prostori, skladišta, stanovi i brojne cisterne približno vrijedne 200.000.000 dolara.
Punih deset godina Beopetrol je funkcionirao kao potpuno samostalno poduzeće koristeći pritom sve crpke i imovinu oduzetu od Ine. Međutim 29 srpnja 2001. u Beču je potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Jugoslavije koji je ubrzo nakon toga ratificirala Savezna skupština SR Jugoslavije. Jedna od odredbi sporazuma uključuje i obvezu povrata imovine vlasnicima što je Crna Gora učinila vraćajući Hrvatskoj poduzeće Ina-Trgovina koje se nalazi na njezinu teritoriju. Srbijanske vlasti nisu pratile crnogorsku odluku, već su sredinom 2002. donijele odluku o prodaji Beopetrola. Prema pouzdanim podacima kojima raspolaže Nacional već je tada srbijanski ministar privatizacije Aleksandar Vlahović uspostavio iznimno bliske kontakte s ruskom kompanijom Lukoil. Poznavatelji poslovanja naftnih kompanija bili su uvjereni kako će upravo Lukoil preuzeti Beopetrol. Riječ je o najjačoj ruskoj naftnoj kompaniji čiji godišnji promet iznosi 15 milijardi dolara. Vlasnici su golemih nalazišta nafte i plina u zapadnom Sibiru, a odnedavno su se proširili i na Bliski istok, Ameriku i Europu. Vlasnike Lukoila nije previše zabrinula ni Inina najava međunarodne tužbe, uostalom cijeli je posao sklopljen u dogovoru s Vlahovićem koji im je zajamčio da je Srbija vlasnik Beopetrola. Ministar privatizacije u dobroj je mjeri bio u pravu i poduzeo je sve kako bi spriječio povrat Beopetrola njegovim stvarnim vlasnicima, a u tome je imao punu pomoć srbijanskog pravosuđa. Iako je Ina podigla tužbu kojom je zatraženo vraćanje tvrtke, ona nikada nije ni razmotrena. Nedavno je angažiran novi odvjetnički ured, ali po svemu sudeći Privredni sud u Beogradu i dalje neće otvoriti proces povratka imovine hrvatskoj naftnoj kompaniji. Da su i u Ini bili svjesni kako su Vlahović i Lukoilovi predstavnici postigli neraskidiv sporazum, govori podatak da se uopće nisu pokušali susresti s Rusima.

Ina je 2001. podnijela tužbe protiv Beopetrola i srbijanske vlade optužujući ih za gubitak od 91.649.459 dolara zbog nekorištenja svojih benzinskih crpki koje se nalaze na teritoriju Srbije, kao i izgubljene marže na teritoriju susjedne države. Sud se uopće nije bavio Ininom tužbom čime je Vlahoviću omogućena nesmetana prodaja Beopetrola. Prema očekivanjima pobjednik je postao Lukoil koji je za 80 posto dionica platio 117 milijuna eura, uz obećanje dodatnih investicija vrijednih 85 milijuna eura u modernizaciju Beopetrola tijekom narednih pet godina.

No kako tvrdi Petar Šujica, Srbija gotovo da nema izgleda ako Ina podigne tužbu pred Međunarodnim sudom u Strasbourgu. Visoki dužnosnici Ine za Nacional su potvrdili kako je podizanje ove tužbe izvjesno tijekom sljedećih desetak dana. Iako sporovi ove vrste obično traju i po nekoliko godina, sudska odluka prilično je izvjesna. U međuvremenu hrvatskoj vladi stoje na raspolaganju brojne protumjere: od zamrzavanja srbijanske imovine na svojem teritoriju pa do zauzimanja kudikamo tvrđeg stajališta kroz pregovore o sukcesiji. Takvo što nije neočekivano uzme li se u obzir iritantan stav srbijanskog premijera Zorana Živkovića iznesen u petak, 5 rujna u Novom listu. Živković je rezolutno zaključio kako Srbija nema namjeru pregovarati o Beopetrolu, istovremeno zatraživši dio jadranskog naftovoda kao dio sukcesijske mase. Ukratko, srbijanski premijer ponaša se na način koji će razbjesniti i najveće ovdašnje zagovornike hrvatsko-srpske gospodarske suradnje.
Slično upozorenje sadrži i Šujicina analiza. “Sporovi koji će nastati s Ina-Zagreb negativno će se odraziti na razvoj dobrosusedskih odnosa i privredne saradnje između Srbije i Hrvatske, na buduće zajedničke poslove u vezi buduće izgradnje naftovoda Konstanca-Beograd (Pančevo) ?Omišalj ? Trst. Na zapadu svojina je neprikosnovena, odnosno svetinja je. Prodaja Beopetrola sada i u ovim uslovima negativno će se odraziti na strategiju razvoja celokupne naftne privrede u Srbiji. Da li nam to treba?”

Petar Šujica svoje je otvoreno pismo zaključio prijedlogom kako bi srbijanska vlada trebala zaustaviti proces privatizacije Beopetrola. Umjesto toga Aleksandar Vlahović uputio je hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu oštar protest zbog stajališta Ine o nezakonitoj prodaji Beopetrola. Srbijanskog ministra privatizacije jako su uvrijedile tvrdnje po kojima je druga srbijanska naftna tvrtka u hrvatskom vlasništvu zbog čega je u službenom prosvjedu najavio kako je spreman razmotriti status Inine imovine u Srbiji, ali tek nakon što mu se hrvatski predstavnici ispričaju. Tako je sada na Upravi Ine i hrvatskoj vladi odluka hoće li se ispričavati u Beogradu ili tužiti u Strasbourgu.

Lukoil ? novi vlasnik Inine srbijanske tvrtke

Lukoil je najveća ruska naftna kompanija koja proizvodi dva posto godišnjih zaliha nafte u svijetu i 20 posto u Rusiji. Prema posljednjem poslovnom izvještaju godišnji promet Lukoila iznosi 15 milijardi američkih dolara, a osim zapadnog Sibira gdje se nalaze glavni naftni izvori, tvrtka posluje i u Aziji, Bliskom istoku, Europi i Americi. Nedavno su u SAD-u kupili lanac benzinskih postaja Getty Petroleum. Jedina je privatna naftna kompanija u Rusiji koja nema većinskog vlasnika, nego ju vodi upravni odbor sastavljen od 11 direktora predvođenih Valerijem Grayferom.

U prošlosti je direktor Lukoila bio Vagit Alekperov koji se s osobnim bogatstvom od 1,3 milijarde dolara nalazi na 14 mjestu najbogatijih u istočnoj Europi. Nepoznati su otmičari 12. rujna 2002. kidnapirali glavnog financijskog direktora kompanije Sergeja Kukuru i za njegovo oslobađanje zatražili šest milijuna dolara. Nakon dva tjedna Kukura je oslobođen, a iz Lukoila nikada nije potvrđeno kolika je isplaćena svota.

Kada je proslavljana 10-godišnjica osnutka tvrtke, u propagandnom Lukoilovu spotu glavni je glumac bio patrijarh Ruske pravoslavne crkve Aleksej II koji je izgovorio rečenicu “Deset godina Lukoila. Za dobrobit Rusije”. Uz patrijarha glavni Lukoilov propagandist bio je čelnik ruskih komunista Genadij Zjuganov.