Otkad je predsjednik Zoran Milanović najavom kandidature za premijera izazvao tektonski poremećaj na hrvatskoj političkoj sceni i otkad je započeo novi verbalni rat svih sa svima, bez rukavica, s tugom smo se sjetili poznate hrvatske hrvatske psihologinje, znanstvenice i spisateljice, Mirjane Krizmanić, koja bi nam, kao i puno puta prije, bila idealna sugovornica u analizi psihoprofila i ponašanja glavnih političkih aktera.

Predstojnica Katedre za kliničku i zdravstvenu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Mirjana Krizmanić, autorica brojnih bestselera znanstveno utemeljene samopomoći bila je česta sugovornica tjednika Nacional. U sjećanje na briljantan um i veliko znanje ove hrvatske znanstvenice i književnice, ponovno objavljujemo njezin intervju tjedniku Nacional iz 2016. godine. Uloge nekih od analiziranih političara su se promijenile, no karakteri su im ostali isti.

Jedna od najuglednijih hrvatskih psihologinja u razgovoru za Nacional ocijenila je zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni i dala svoje viđenje pojedinih političara – Zorana Milanovića, Tomislava Karamarka, Kolinde Grabar Kitarović, Tihomira Oreškovića, Bože Petrova i Stipe Mesića

O toleranciji”, “A što sad”, “Jesenji valcer-šetnja sunčanom stranom starenja”, “A sad radost i veselje”, “U ljubavi i bez nje”, “Život s različitima”, kao i “Tkanje života” – prodano u preko 100 tisuća primjeraka – naslovi su knjiga Mirjane Krizmanić, poznate psihologinje i profesorice s četrdesetogodišnjom karijerom na Katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je znanost uspjela učiniti zabavnom, dostupnom i primjenjivom u našim svakodnevnim intimnim duševnim i životnim previranjima.

Osim znanošću i pisanjem brojnih bestselera iz područja psihologije i samopomoći, profesorica Krizmanić bavi se i promoviranjem ljudskih prava, prava osoba s invaliditetom, ali i aktivizmom. Jedna je od osnivačica humanitarne udruge “Dobrobit” s ciljem edukcije i pružanja pomoći ratnim stradalnicima. Do početka Domovinskog rata 1991. bila je članica Njujorške akademije znanosti, nagrađena priznanjem “Zagrepčanka godine” za doprinos afirmaciji žena u društvu. Za vrijeme mandata bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića, Mirjana Krizmanić bila je članica njegova Vijeća za socijalnu pravdu, savjetodavnog tijela koje je raspravljalo o temama iz područja ljudskih i socijalnih prava. Iako zauzeta pisanjem nove knjige o psihologiji – djelomično posvećene i njenoj mački – “O životinjama i njihovim ljudima” koja čeka svoju promociju u svibnju, Mirjana Krizmanić pomno prati zbivanja na političkoj sceni. U rijetko viđenom napetom ozračju domaće politike pristala je dati intervju Nacionalu koji smo zatražili prvenstveno kako bi iznijela svoje viđenje psiholoških profila vodećih hrvatskih političara, među kojima su Tomislav Karamarko, Zoran Milanović, Zlatan Hasanbegović, Kolinda Grabar Kitarović i Tihomir Orešković.

NACIONAL: Kako komentirate to što je Tomislav Karamarko dosad bio uvjerljivi pobjednik na svim top-listama negativaca među političarima?

Karamarko ima izrazitu neugodu u javnim nastupima, nikako se ne snalazi, vrlo slabo i loše govori i ima oskudan rječnik. On govori kratke rečenice koje nisu dovoljno sadržajne, tako da su mu poruke vrlo blijede i “ne prelaze rampu”, rekli bi glumci. Osim toga, nije atraktivan kao osoba, nema šarma i mislim da apsolutno nema smisla za humor. Nikada ga nisam vidjela da se smije. A smisao za humor kod političara je jako važan! Jer svaka osoba koja ima smisla za humor, ne smatra sebe centrom svijeta. Ovdje odmah moram dodati da od svih naših političara, onaj koji je zaista imao smisao za humor – i još ga uvijek ima – samo je bivši predsjednik Stipe Mesić. A što se tiče Karamarka, teško mi je procijeniti i kakvo je njegovo obrazovanje. Nisam nikada primijetila da ima široko obrazovanje ili da je načitan čovjek, što se inače primjećuje spontano kad ljudi nešto spomenu ili imaju bogat rječnik. Osim toga, ako su jako obrazovani i načitani, onda obično postaju ležerni u javnim nastupima.

NACIONAL: Je li takvo njegovo ponašanje u javnosti odraz onoga čime se bavio, a to su tajne službe, u kojima nema javnih nastupa?

Ne vjerujem. Mislim da se on time bavio baš zato što ne voli nastupati u javnosti. On za takve poslove očito ima afinitet. Očito da ne zna što da radi kada ima puno ljudi oko sebe. Dat ću vam jedan primjer kada se apsolutno nije snašao, a to je ona proslava HDZ-a kada su “kao” pobijedili na prošlim parlamentarnim izborima. Ta proslava je izgledala strašno, neki su se valjali po podu zamotani u zastave, s nalijepljenim članskim iskaznicama na čelu. Karamarko je stajao i to gledao. A kad su pjevali, otvarao je usta. Dakle, on je u tom ludilu nastojao čak i sudjelovati. A pravi vođa, pravi predsjednik neke stranke, rekao bi “Saberite se!” i napravio bi red u pet minuta. Ali on nema predodžbu o tome kako se zapravo slavi!

NACIONAL: Što kažete na njegov savjet da svakoga jutra izmolimo Očenaš za domovinu, pa će nam svima biti bolje?

Ja sam čula još goru varijantu, Očenaš za doktora Tuđmana i Hrvatsku. Pa sam pomislila, ajde, dobro, za njegovu dušu, možda mu ne bi škodilo. Onda sam pomislila da je to vic, da to ne može biti ozbiljno. I na kraju mogu samo reći da sumnjam da je Karamarko pravi vjernik. Za mene je istinski vjernik netko koga ne poznam, ali ga tako doživljavam u svakom smislu: papa Franjo. Inače, za sve ostale koji tvrde da su vjernici, uglavnom znam da su farizeji.

NACIONAL: Kako biste komentirali Karamarkovu neverbalnu komunikaciju? Čini se da on često ne gleda ljudima u oči dok s njima razgovara.

Točno, kod njega uvijek imate dojam da gleda malo mimo, postrance ili u uho! Ja poznajem takve ljude koji ne mogu druge gledati u oči, pa im je zbog toga neugodno i onda vas gledaju u uho! Onda se vi pomičete, ne biste li ga uhvatili, ali obično ne ide. To je neka neugoda od socijalnog kontakta. Karamarko je, najblaže rečeno, socijalno zakočen. I ne otvara usta kad govori. Ali u tome nije jedini. To isto radi i Milorad Pupovac. On isto govori tako da ne miče usnice. To su i jedan i drugi pokupili od pokojnog profesora Stipe Šuvara. To je on prvi uveo. Onda je pričao i jako tiho, pa kad je na vijeću na fakultetu bilo puno ljudi, svi su se naginjali da čuju što on šapće. To je onaj gard: vi se morate potruditi da me čujete! Neću vam ja raditi uslugu da vam govorim glasno i jasno.

NACIONAL: Kako objašnjavate to što je dosta PR stručnjaka pokušavalo raditi s Karamarkom, ali zasad bez vidljivijeg rezultata?

Ja bih na tom primjeru spojila Karamarka i Milanovića jer su oni zajedno po percepciji u vrhu liste negativaca. Milanović je imao Alexa Brauna kojeg je skupo platio, umjesto da je uzeo našeg stručnjaka, psihologa svoje dobi, generacijski bliskog koji bi ga naučio prije svega kontroli impulsa. Jer on govori što mu padne na pamet. To isto radi i Karamarko, a razlika je samo u onome što govore. U sadržaju je razlika, u načinu ne. Osim toga, takav bi stručnjak za puno manje novca naučio Milanovića što su metafore i fraze. On krivo koristi i metafore i fraze. Silno mi je žao što ih nisam zapisivala jer su gotovo sve bile pogrešne. Evo, ova zadnja koju je upotrijebio, prevodeći direktno s engleskog, da ćemo “njima napraviti pakao”! To je američka fraza koja bi se kod nas prevodila s “mi ćemo njima zapapriti!” On tako nešto izvali i uživa u slikama koje su mahom krive. Jednom je govorio o bacanju glava pred lavove, a očito je mislio na bacanje biserja pred svinje, što je rimska poslovica. Tko baca glave pred lavove? To ga Alex Braun nije mogao naučiti jer nije ni znao što ovaj govori. Karamarko, međutim, nema metafora, on govori potpuno bez slika. Zadnje što je rekao je ona: tko priča protiv HDZ-a, taj je protiv hrvatskog naroda. Strašno!

NACIONAL: Obraća li se Karamarko tako kalkulirano onim najneobrazovanijima među publikom?

On se na njih oslanja i misli da će ih moći lakše uvjeriti nego druge. Ali ja mislim da se on kalkulirano ne obraća nikome. Ja njega doživljavam ovako: “sad moram nešto reći, jooj, sad moram nešto reći i sad ću nešto reći!” i onda kaže prvo što mu dođe! Jer da je to kalkulirano, bilo bi bolje. On, kao i Milanović, lupa što mu padne na pamet. To je pogibeljno, čak i u obitelji. To ne možete ni doma raditi. Žena bi vam sipala otrov u juhu!

NACIONAL: Milanoviću zamjeraju agresivnost u javnom nastupu i to ne samo prema političkim oponentima, nego i svojim biračima, onima koji su na njegovoj strani političkog spektra.

Bahat je više nego što je agresivan. Gledajte ga kako on kad govori podigne glavu, da se vidi njegov “lijepi” profil. On vrijeđa ljude da ni ne zna da ih vrijeđa i o tome uopće ne misli. On je bahatiji od Karamarka, a Karamarko je agresivniji. Karamarko šalje grozne i prijeteće poruke. Poput one: mi ćemo smijeniti Gorana Radmana! Ja sam se tog prvi sjetio! Kao da smo u diktaturi, kao da ne postoji zakonska procedura u demokraciji. Taj način je strašan. On djeluje kao diktator.

NACIONAL: Bismo li se trebali bojati čovjeka kao što je Karamarko?

Da. Mislim da bismo se Karamarka trebali bojati. Milanovića ne, osim da vam slučajno ne odrubi glavu. Ne namjerno, nego nehotice. U zaletu i impulsu, kada misli da se glave trebaju kotrljati pred lavove. Ali mislim da nije zloćudan, iako je jako tašt i jako uvredljiv. I zlopamtilo.

NACIONAL: Mislite li da je sklon fizičkim obračunima?

Mislite zbog one modrice pod okom? Ne bih to komentirala jer sam i ja imala jednu kad sam se lupila u rub stolca i onda su me svi koji su me sreli pitali je l’ me to udarila Željka Markić!? Nitko mi nije vjerovao da nije! Tako i Milanović modricu vjerojatno nema zbog tučnjave, iako bi se htio prikazati kao neki štemer iz Trnja. Mislim da je Milanović imao težak pubertet. Ne mislim ni da je Karamarko takav. Ne vjerujem da bi on mene sad šupio da me čuje. Ali da bi mi mogao nauditi da želi, da još može, da nisam penzićka, to bi. Mislim da je on opasan. On je vrlo nesiguran čovjek. Nikada nije opušten kada je pred javnošću. Takvi znaju biti nezgodni i u privatnim odnosima. Ljubomorni. I posesivni.

NACIONAL: A tko je onda od političara dobar primjer?

Pa, ja imam svoj uzor, svog omiljenog političara, a to je naš posljednji predsjednik Sabora Josip Leko. Smiren, mudar, obrazovan, uljudan, pažljiv, osjetljiv na druge ljude, pristojan sa svakim. Nikada ga nisam čula da je izgubio kontrolu, da dozvoljava da drugi izgube kontrolu. On je taj Sabor jako lijepo vodio. Da ga poštujete, cijenite, a možete ga i voljeti. On je jedan fini političar kakvog nema. Vidite da i to postoji. Da su htjeli učiti gledajući ga, gdje bi nam bio kraj.

NACIONAL: Vratimo se analizi dvaju antipoda, Karamarka i Milanovića, koji možda čak i imaju slično porijeklo: jedan je iz Zadra, a drugi iz Sinja, ali je rođen i odrastao u Zagrebu. Međutim, jako se razlikuju po svom urbanom identitetu.

Na Milanoviću se to više vidi. Za Karamarka nikada ne bih rekla da je urbani tip. Ali moram još jednom napomenuti da ni jednog ne poznajem. Milanović je urbani tip, Karamarko nije. Ali Milanović svojim ponašanjem odbija i svoje biračko tijelo zato što se ne kontrolira. A tome bi ga mogao naučiti svaki moj student. Tu postoje dvije kvake. Prvo mora sebe uvjeriti da nije najljepši i najpametniji Hrvat. Nije. E sad, kad nije, a htio bi biti, onda mora nešto o tome naučiti. Mora prestati govoriti u metaforama koje većina građana ne razumije. On tako namjerno govori da ga ne razumijemo jer nas sve podcjenjuje. On se ponaša kao da smo mi svi ovce koji sjedimo doma i puštamo vunu. To je velika pogreška.

NACIONAL: PR stručnjaci uvijek imaju na umu da pedeset i više posto biračkog tijela čine žene. I onda nastoje svog kandidata učiniti privlačnim, računaju na njegov eros koji žele istaknuti kako bi se svidio suprotnom spolu. Računaju li na tu svoju mušku privlačnost Milanović i Karamarko?

Kako ne?! Milanović misli da on to čini. On smatra da je privlačan, šarmantan, duhovit. Što sve ne stoji, ali on misli da je! On je u to uvjeren. I misli da je jako lijep, da žene zapravo sve uzdišu za njim, i to one od sedam do 77. Što nije točno. Mislim da Karamarko zna da nije lijep. On je svjestan da ne može osvojiti svojom ljepotom, ali valjda misli da može osvojiti duhom. Samo što se to ne osjeća. On to ne zna prenijeti do nas. To je velika razlika među njima.

NACIONAL: Kako bi se ponašao tip čovjeka kao što je Milanović kada bi izgubio unutarstranačke izbore? Kao ranjena zvijer?

Pa to se već vidi. Gledajte kako se ponaša sada kada je već izgubio ove druge izbore, iako tvrdi da nije. Naravno, dobio je puno više glasova nego što je itko očekivao, ali nije dobio. Pobjednik je onaj tko formira vladu. On će biti neugodan, svadljiv, vjerojatno će se istutnjiti na nekome od bližnjih. Pritom mislim na stranačke kolege i suradnike, naravno. On će kriviti druge. On je od onih kojima su drugi krivi. Jer svaki bahati čovjek je takav. On ne može reći: uh, što sam ga sad uprskao! Ili: baš sam pogriješio, moram se zamisliti nad tim što radim! Gdje griješim? Izgubio je pet različitih izbora. Pa nakon trećih bi svaki prosječan čovjek sjeo i rekao sam sebi: ja moram početi o tome misliti! Ja! Ne moji ministri, ne moja žena, ne moj predsjednik Sabora, nego ja!

NACIONAL: Što kažete na tvrdnje nekih Milanovićevih stranačkih kolega da ima socijalnu inteligenciju kao kandelabra? I da nema empatije.

Ha! To su dvije različite stvari. Vi možete imati puno empatije i opet nikakvu socijalnu inteligenciju jer ne razumijete što ti drugi ljudi od vas očekuju. Socijalna inteligencija uključuje prepoznavanje osjećaja drugih ljudi, ali i vlastitih. Naravno, ako vidite da vam netko zavidi, da je ljubomoran na vas, da vas netko mrzi, onda ćete tu svoju empatiju malo zakočiti. Ali ona scena kad je Milanović došao u poplavljena područja i rekao ono o svojoj cijevi u kupaonici, ja sam skoro pala sa stolca. On je htio pokazati toj jadnoj ženi da je razumije. A to razumijevanje se sastoji u izjednačavanju: tebi ode kuća, a meni cijev. I to, kad bismo se jako zadubili, govori u prilog tezi da je on jako bahat. Jer kad njemu pukne cijev, to je stvarno katastrofa. A ovo s kućom, valjda će je netko posušiti, pa izgraditi. On se jednostavno ne može uživjeti u tuđu tragediju.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da je Božo Petrov potpuna enigma koja izluđuje izbjegavanjem jasnih odgovora i odlučivanja?

Njega nikako ne smijemo gledati unutar istog mjerila kao i prvu dvojicu. Oni su dugo u politici, ili blizu politike, a Petrov nije. On je u to upao. On je zapravo jedan, rekla bih, gotovo bezazlen čovjek. Da zažmirite kad ga slušate i da igramo onu igru pogodi tko govori, rekla bih: moj župnik! Ili svećenik. Ni prebrzo, ni presporo, intonacija je puna poštovanja. Niti gore, niti dolje. On smireno govori, ali ima jako mali CD. Majušni. Na kojem su dvije tvrdnje, od kojih su obje već poništene. Jedna je “mi se ne borimo za fotelje”, a slušam na vijestima ovi će svojih šezdeset, ovi dvadeset pet, ovi petnaest, dakle, bore se – i tako danima. A druga je “mi želimo samo reforme”. A od reformi ni R. Tu je on skučen i malo sadržaja prenosi. Ali ne samo zato što je neodlučan, nego zato što ga i nema. On se u politici još ne snalazi. Njega je to zateklo.

NACIONAL: Koliko je vidljiv utjecaj Katoličke crkve na formiranje Petrove ličnosti?

Jako je vidljiv. Utjecaj Crkve je velik jer je on jedno od one djece koja su kod njih išla u školu, pa čak i u gimnaziju. Dakle, u formativnim godinama, kad se ličnost još izgrađuje i stvaraju svjetonazor i vrijednosni sustav. Crkva je dominantna u takvoj školi, puno više od roditelja jer se tom djecom puno više ciljano bavi. Petrov ponekad djeluje zbunjeno, ali za razliku od drugih, ipak sam ga vidjela da se smije. Ima lijep osmijeh. Uljudan je i prema novinarima. Ne maše bahato rukom, kao ono “Skinite mi se”! Ima pristojan nastup, među svima njima djeluje i kao jedan bezazlen političar. Za sada. Sigurna sam da je on vjerovao u ono što je na početku govorio. A onda je vidio da bi svatko nešto htio, pa se i on u to uključio. Ali nije točno znao što bi, pa hoće biti premijer, pa neće. On se kolebao, a to je bio rezultat nesnalaženja zbog potpunog nepoznavanja onoga u što je ušao.

NACIONAL: A onaj moment kada je nakon dugog premišljanja izašao iz Ureda predsjednice i priklonio se konačno Domoljubnoj koaliciji? Onaj trenutak kada je problijedio, djelovao je preplašeno. Vjerujete li da je u tome svemu svoje prste imao Opus Dei, kao što se priča?

A, čujte, tko zna što mu je predsjednica ponudila. Ne vjerujem da je on dio plana na kojem je radio Opus Dei. Ali sada imamo Opus Dei. Vidjeli su koga su dobili, a to je jako dobra akvizicija. Jer njega se sigurno može dobro usmjeravati. U smjeru kojim oni žele, s “pravim vrijednostima”. Tu se na njega može jako utjecati, za razliku od nekih iz Mosta na koje sigurno ne mogu.

NACIONAL: Kako komentirate javne istupe ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, o kojem se puno govori u posljednje vrijeme u javnosti?

O, da, on je moj “ljubimac”. Ono što zaključujem jest da ga je, kao i ministra Miju Crnoju, doveo osobno Karamarko. Oni su njegov izbor. Njegov izbor su ljudi koji će biti nemilosrdni. Sasvim sigurno. Koji će donositi odluke ne obazirući se ni na koga i ni na što. Što je Hasanbegović odmah pokazao, a Crnoja nam je unaprijed rekao da će sastaviti registar izdajnika i registar agresora. Ljudi su se preplašili. Onda se pitamo otkud opet ustaše i partizani. Od straha! Vidite kako je Karamarko odabrao tu dvojicu ministara, oni su vrlo različiti, jedan je vrlo obrazovan, drugi nije iako ima diplomu, ali imaju nešto zajedničko: nemilosrdnost. Na primjer, ona scena kada je pao kamerman, a on je samo prošao pokraj njega. Prekoračio ga. Ne samo što je nastavio hodati, nije se ni trgnuo kad je čovjek pao. To može značiti da on uopće nema empatije, da ga se ljudi uopće ne tiču, a tako i djeluje. Ali to može biti i snažna neugoda od javnosti, koju ima i Karamarko. Hasanbegović se, kao i on, nikada ne smiješi, a hoda bahato, sav pun sebe. Teško je reći je li to neka nesigurnost.

NACIONAL: A predsjednica? Prošla je njena godina dana mandata. Nakon kampanje koja je sigurno bila bolja od one bivšeg predsjednika Ive Josipovića, u kojoj je pokazala strast i svašta obećala, malo se toga ostvarilo. Koliko je predsjednica u kampanji koristila svoj izgled i koliko ga koristi danas?

Ona je vrlo lijepa žena. I to koristi uvijek, stalno i na svakom mjestu. Kao što to uostalom radi i devedeset devet posto lijepih žena. I neke manje lijepe kojima to ne uspijeva. To joj ne zamjeram. Ali ona je izuzetno ambiciozna, da se tako oprezno izrazim. Njena ambicija je maksimalna, gotovo da ne znam nikog ambicioznijeg. To je vidljivo i iz odnosa prema obitelji. Ja znam da predsjednica štiti svoju djecu, što je pozitivno. Ali vi ni iz čega u njenom ponašanju ne možete zaključiti da uopće ima djecu. I obitelj. Kao da oni ne postoje. Zapravo, nemate dojam da ona ima ikoga u životu osim sebe. Inače, imam osjećaj da predsjednica ima ambiciju da bude novi Franklin Roosevelt. Franjo Tuđman je za nju premalo. U njenim javnim nastupima vidljivo je da joj je jako važno sve što s njom ima veze, ali mislim da može više djelovati na to kako će izgledati, nego na ono što će reći.

NACIONAL: Kako biste ocijenili njenu retoriku? Predsjednica uglavnom čita svoje govore.

Pa da. Ali i predsjednica ima jedan jako mali CD, kao i Petrov. Ona govori o zajedništvu tamo gdje treba i ne treba. Ali uglavnom nema jedne značajne misli koju biste mogli ponoviti ili reći da je nekim svojim govorom negdje dala doprinos. Osim toga, mislim da ona nije samostalna u odlukama koje donosi. Ona je ipak američki đak. Bila je u Americi u formativnim godinama. I mislim da se zbog svoje taštine zaletjela oko Dragana Lozančića. Što znači da je izgubio njeno povjerenje? Je li predsjednica gospodin Bog?

NACIONAL: Kako komentirate njena nastojanja da se javnosti prezentira kao Majka domovine? Koliko u njenim javnim nastupima ima ženske i ljudske topline? Je li uvjerljiva u tome?

Mislim da se to narodu jako sviđa. Oni to vole. Doduše, ja tu toplinu ne vidim. Vidim ženu koja živi svoj život kako joj se sviđa. A sada joj se jako sviđa. I stalno nekud bježi, samo da nije tu. A što se tiče empatije, sjetim se slike kada je ispitivala jadne izbjeglice u prihvatnom centru. To je bilo prestrašno. Kad je sva dotjerana, obučena u neku crvenu trenirku, ispitivala ljude: “Otkud ste vi? A vi?” Ja ne vjerujem da predsjednica uopće ima empatije. Djeluje mi kao da je sama sebi jedina i najvažnija. Prva, srednja i zadnja. I nije joj bilo pametno što se onako riješila Vladimira Šeksa koji nakon svih ovih godina ima iskustvo i mudrost i koji joj je bio sklon. On joj je htio pomoći i davati dobre savjete, a ona ga je maknula. I sada je ostala poprilično sama.

NACIONAL: Kakav dojam je na vas ostavio premijer Tim Orešković? Čovjek je prilično šutljiv. Izgleda kao da ima čelične živce.

Da, naš premijer djeluje vrlo mirno. On je sigurno jedan miran čovjek. A ovdje mu je to još lakše jer mislim da on pola toga što se zbiva oko njega ne razumije. Slučajno sam ga vidjela na jednom ručku s nekim ministrima koji mi za sada još uvijek svi izgledaju isto. U istim odijelima i kravatama, kao da su svi došli iz istog internata. Jedan od njih je toliko govorio, takvom brzinom da se sav zacrvenio. A Orešković je bio potpuno miran. Vjerojatno nije shvatio ni pola od onoga što je taj govorio, pa se nije mogao ni uzrujati. Osim toga, njegovo direktno prevođenje s engleskog u hrvatski pokazuje i totalno jezično nerazumijevanje obaju jezika. Možda je čovjek rođeni antitalent za jezike. Postoje takvi ljudi koji nemaju tu vijugu. Pa živio je pet godina u Zagrebu! Jezik vam inače uđe u uho ako negdje živite. Sve, i gramatičke strukture, jednostavno ne znate ni sami kako. Međutim, to pokazuje da je premijer možda totalno nedruštven, pa se družio samo sa svojom obitelji, s kojom očito priča samo engleski. A valjda je i u Plivi govorio engleski, da im pokaže tko je gazda. Prihvaćanje funkcije predsjednika Vlade je velika ambicija. Samo što mi ne znamo je li to zajednička ambicija bračnog para Orešković ili samo premijera. Indikativno je da stalno ponavlja da mu je ova funkcija izazov. Ali još nije počeo učiti jezik. I zato mislim da ne kani ostati još dugo s nama. Inače, on nema nikakve govorničke sposobnosti. Ima nekoliko riječi koje vrti. On govori “fokusirati” i “komunicirati”. Ima već o tome i anegdota. Moj susjed došao je na kiosk nešto kupiti i nije se mogao sjetiti što. Onda mu je prodavačica rekla: “Gospodine, fokusirajte se!” A onda je zastala i rekla: “A onda ćete mi komunicirati!” To pokazuje kako narod jasno vidi naše političare.

NACIONAL: Vidi li se i na premijeru utjecaj Crkve? Djeluje li ukočeno?

Pa, gledajte, on je došao u Zagreb u petak, a u nedjelju se ispovijedio. A čiji bi to utjecaj bio? Ide i svake nedjelje na misu, mislim da je to očito. A što se tiče držanja, da ste u mladosti gledali kaubojske filmove, primijetili biste da hoda kao kauboj, drži ruke u laktovima malo prema vani. Pogledajte ga, nikada nema spuštene ruke. Inače mi djeluje vrlo opušteno i smije se. Mislim da se on možda i šali, ali nitko ga ne razumije. Osim toga, biste li vi, da ste ga prvi put vidjeli, uopće pretpostavili da će on u 48 sati odlučiti postati premijer? On je za sada enigma.

NACIONAL: Može li se u javnim nastupima u politici nešto naučiti ili sakriti, može li se naučiti kako postati dobar govornik, ostavljati dobar dojam na publiku, ako za to niste prirodno talentirani?

To se može naučiti s dobrim trenerom i dosta truda. Doduše, to nikada neće biti tako dobro kao kod nekog tko ima karizmu, tko je šarmantan i ležeran. Ta ležernost u socijalnim odnosima silno je važna. To se vidi jer govori cijelo tijelo. Bez obzira na to kakva je ta osoba i u kojoj je dobi. To se naprosto vidi. I to se ne može naučiti. Ali se može puno više od onoga što naši političari pokazuju. Ne možete nekoga naučiti da bude šarmantan. To je teško definirati, ali to je dar.