Bivši savjetnik predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost Željko Bagić, koji je iznenada preminuo jutros u 60. godini života, svoj prvi intervju dao je Nacionalovu novinaru Berislavu Jeliniću 3. kolovoza 2004, nedugo nakon što je, zbog ‘slučaja Gotovina’, smijenjen s položaja predsjedničkog savjetnika. Prenosimo dio tog intervjua, u znak sjećanja na Željka Bagića.
“Željko Bagić (44) u posljednjih je nekoliko mjeseci u žiži domaće javnosti kao jedan od petorice Hrvata kojima je zabranjen ulazak u Europsku Uniju zbog ‘slučaja Gotovina’. Do prije dva mjeseca Bagić je obnašao nekoliko najviših funkcija u državi: tajnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. Ujedno je bio glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom. Diplomirao je 1985. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1988. godine nalazi se u aktivnoj službi u MUP-u u statusu visokog policijskog dužnosnika. Hrvatski je branitelj od srpnja 1990. godine,a sa Stipom Mesićem je od 1991. godine kada mu je postao šef osiguranja dok je Mesić bio predsjednik predsjedništava Jugoslavije. Zbog kontakata s tadašnjim disidentom Stipom Mesićem, 1993. godine HDZ-ova vlast privodi ga na ispitivanje u SZUP i biva degradiran na mjesto predavača u policijskoj akademiji. Početkom 1999. godine magistrira na Pravnom fakultetu na postdiplomskom studiju kazneno–pravnih znanosti. Nakon pobjede Stipe Mesića na predsjedničkim izborima 2000. godine u svibnju dolazi u njegov Ured, iz kojeg ga Mesić prije dva mjeseca smjenjuje. Na dan kada je u Haagu izrečena oslobađajuća presuda za Tihomila Blaškića, u intervjuu Radiju 101, predsjednik Mesić je triput ponovio da je za Blaškićevo oslobađanje najzaslužniji upravo njegov bivši tajnik Ureda koji je svojim predanim radom došao do saznanja da je sve oko Blaškića bilo lažirano te da moraju postojati dokumenti koji to dokazuju te ih je na kraju i pronašao u ogromnoj arhivi Ureda predsjednika. Dokumenti koje je pronašao Bagić i predao Haagu i odvjetniku Nobilu pokazali su se zaista oslobađajućim za hrvatskoga generala koji je u prvom suđenju dobio šokantnih 45 godina zatvora. Ovo je ujedno i prvi Bagićev intervju u životu.
NACIONAL: Kako ste došli do ključnih dokumenata za Blaškićevu obranu? Kako ste ih uopće počeli tražiti i o kojim se dokumentima radi?
– Do njih sam došao čitajući tisuće dokumenata iz arhive Ureda predsjednika koje sam sredinom 2000., kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, po nalogu predsjednika preuzeo na sebe. Između ostalog, tada sam počeo analizirati dokumente i transkripte koji su se odnosili na dotadašnju unutarnju politiku, ali i odnose Hrvatske i Haaškog suda. Najzanimljiviji su bili transkripti o sastancima predsjednika Tuđmana s Ivićem Pašalićem i Markicom Rebićem, njegovim tadašnjim savjetnicima za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Jedan od tih transkripata iz 1998. otkriva što je Rebić Tuđmanu elaborirao oko cjelokupne strategije ponašanja Hrvatske prema haaškom sudu. Ta strategija posve je odudarala od službene politike koju su prema Haagu provodili hrvatski dužnosnici, poput primjerice, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt. Rebić je Tuđmana informirao o ‘paralelnim akcijama’ kojima je navodno štitio prave hrvatske nacionalne interese, otprilike govorivši kao veliki kombinator, kako je sebe volio predstavljati, da je ‘oko suradnje Hrvatske s Haagom stvorio veliku maglu’, te da je on osobno u to uložio velike napore. Tada je Rebić očekivao promaknuće u generalski čin, pa je te svoje aktivnosti, hvaleći se Tuđmanu, revno opisivao marginalizirajući i ismijavajući napore koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić poduzimao. Iz tog, kao i drugih transkripata, dalo se naslutiti da postoje dokumenti koji bi mogli razjasniti kakve su točno uloge u ratnim događanjima imale apsolutno sve važnije hrvatske vojne ili političke figure, koje bi se eventualno mogle naći na udaru haaškog tužiteljstva. Haaško tužiteljstvo tada je ionako tražilo uvid u dokumentaciju raznih hrvatskih državnih tijela, kako bi moglo kvalitetnije obavljati svoj posao. Vjerojatno su ih prvenstveno zanimali dokumenti koji bi im pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica. Predsjednik i ja smo u četiri oka svaki dan razgovarali o toj problematici. Odmah sam mu rekao da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu, pa tako i svaki onaj dokument koji bi išao u prilog osumnjičenima i optuženima, kao što to nalažu svi pozitivni propisi. Predsjednik mi je tada dao odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme kako bih analizirajući arhivu Ureda predsjednika pronašao i dokumente koji bi mogli pomoći haaškim optuženicima. Za te smo aktivnosti imali i zakonsku obvezu. Usporedo s time dogovorili smo se da baš svim osobama koje su već osumnjičene ili onima koje raspolažu saznanjima da bi mogle biti optužene, ili njihovim odvjetnicima, omogućimo uvid u dio dokumentacije za koju misle da u Uredu predsjednika postoji, te da bi im mogla pomoći u tim postupcima.
NACIONAL: Kakva sve dokumentacija u arhivi Ureda predsjednika postoji?
– Riječ je o desecima tisuća dokumenata, međusobnoj pismenoj korespondenciji Tuđmana i njegovih savjetnika, ali i brojnim izvješćima koja su Tuđmanu slale sigurnosne službe. To su izvješća šefova SZUP-a, HIS-a, SIS-a i UNS-a, koja su njihovi šefovi prikrili. Ta su izvješća bila ključna i u Blaškićevom slučaju. Osobe koje su pokušale zataškati i sakriti dokumente koji bi išli u prilog Blaškićevoj obrani zaboravile su da je većinu prošlog desetljeća Tuđman gotovo svakodnevno primao ta izvješća te da su ona ostala u arhivi Ureda predsjednika. Na temelju spomenutog transkripta razgovora Rebića i Tuđmana, te na temelju nekih informacija iz novina, mjesecima sam čitao i analizirao dostupne dokumente. Pročitao sam tisuće dokumenata, ali se isplatilo. Tako sam, između ostalog, a što može potvrditi Anto Nobilo, pronašao i ključne dokumente za Blaškićevu obranu.
NACIONAL: Koji su to dokumenti?
– Riječ je o izvješću HIS-a, o masakru u Ahmićima. Bio sam preneražen kad sam ga pročitao. Odmah sam o izvještaju obavijestio predsjednika Mesića i rekao da bi bilo dobro to dati Nobilu, što smo ubrzo i učinili. Nazvao sam Nobila koji je odmah došao u Ured predsjednika i rekao mu da će dobiti dokumente koji bi mogli osloboditi njegova klijenta. On se oduševio jer je prvi put dobio pismenu potvrdu za ono što je tvrdio da postoji, a to je dvostruka zapovjedna linija u HVO-u. To izvješće HIS-a je ključno zato što plastično opisuje što se zbilo u Ahmićima, tko je napravio pokolj civila te da Blaškić nije imao baš nikakvu ulogu u tom masakru. Bili smo i u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima koje smo o tom otkriću također informirali. Na temelju tog dokumenta lako se moglo zaključiti da su hrvatske sigurnosne službe točno znale što se u Ahmićima dogodilo, da su se dokumenti o odgovornima za pokolj nalazili i skrivali u arhivima HIS-a i SIS-a. To izviješće otkrilo je i da su za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić. Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a. Taj je dokument otvorio vrata za sve kasnije aktivnosti u traženju dokumenata koji su na koncu pomogli Blaškiću, ali i onih koji su pomogli drugim osumnjičenicima i optuženicima. Od tog trenutka počela su se otvarati vrata arhive SIS-a i HIS-a, jer se pokazalo da je dio državnog aparata smišljeno manipulirao i skrivao prave krivce za ratne zločine što se kasnije vidjelo i na slučaju Gotovina jer je tadašnji dio političkog establishmenta u Republici Hrvatskoj prikrivanje dokumentacije o stvarnim krivcima za počinjene ratne zločine pravdao obranom hrvatskih nacionalnih interesa. I što je najgore, u to su uvjerili i pokojnog predsjednika Tuđmana. Da su ti dokumenti bili dostupni ranije, Blaškićev bi postupak imao sasvim drugi tijek, kao i neki drugi postupci.
NACIONAL: Koji su još dokumenti pronađeni u Uredu predsjednika bili ključni u Blaškićevoj obrani?
– Transkript razgovora Rebića i Tuđmana o kojem smo govorili, koji su od Vlade dobili haaški tužitelji. Osim toga, to je i dokument o obavještajno-medijskim manipulacijama koje je Rebić radio, a o kojima se na 20-ak stranica hvalio pred Tuđmanom. Sve su te papire analizirali haaški tužitelji i epilog postupka je poznat.
NACIONAL: Kome ste još i kako pomogli dokumentima iz arhive Ureda predsjednika?
– Na inicijativu predsjednika Mesića preuzeo sam koordinaciju svih aktivnosti u slučaju Petra Stipetića, što mu je pomoglo da pripremi kvalitetan iskaz u svojstvu osumnjičenika i izbjegne optužnicu. Stipetić je često sa svojim pobočnikom Mirom Vidovićem dolazio u moj ured, gdje smo zajedno smišljali njegovu obrambenu strategiju i tražili dokumente koji bi mu pomogli. O svemu sam usporedo izvještavao haaške istražitelje. Malo ljudi zna da je predsjednik Mesić među najzaslužnijima za pozitivan epilog slučaja Stipetić. Carla Del Ponte je tada posjetila Mesića i rekla mu da nema dobre vijesti oko načelnika Glavnog stožera HV-a, te da će podići optužnicu protiv generala Petra Stipetića. Mesić joj je tada rekao da je to nemoguće, da je Stipetić častan čovjek koji nije odgovoran ni za kakav zločin. Kao predsjednik Republike osobno joj je dao garanciju da će Stipetić dati iskaz kad god to ona zatraži. Ona je na to zastala, rekla da će vidjeti što se može učiniti i na koncu je sve dobro završilo. Slično smo se ponijeli i u slučaju generala Ademija, o čemu će vam on jednog dana moći dosta toga reći. Prije no što je trebao ići u Haag, po Mesićevu nalogu koordinirao sam sve aktivnosti koje su prethodile njegovu odlasku i pripremao obrambenu dokumentaciju. Ponosan sam što sam mu osobno u pregovorima omogućio da u Haag otputuje u svečanoj uniformi, bez lisica na rukama. Osobno sam ustrajao na tomu da mu se vrati službeno vozilo i tjelesni čuvar, kao i da mu se čuva kancelarija na poslu. Prilikom njegova povratka koordinirao sam putem Ureda predsjednika da mu premijer Sanader, odnosno Vlada RH na zamolbu predsjednika Mesića pristane podmiriti odvjetničke troškove od 100-tinjak tisuća eura. Prije nekoliko mjeseci odvjetnik Goran Mikuličić molio me za pomoć u slučaju Čerkez, koji uopće nema nikakvih sredstava za život. Čerkez čak nema novca za platiti telefonski razgovor, jer mu nije riješen profesionalni status. U vojsci je radio na ugovor o djelu koji su mu raskinuli te nema pravo na mirovinu. Koordinirao sam aktivnosti kako bi se čovjeku pomoglo. Pomagao sam i u slučaju generala Markača i Čermaka te Ivana Jarnjaka. Čim smo doznali da bi mogli biti osumnjičeni, Čermak, Markač, Jarnjak i ja sastali smo se doma kod Čermaka. U ime predsjednika Mesića ponudio sam im svu moguću pravnu pomoć, dokumente i savjete. Bili su jako zadovoljni jer su mogli dolaziti u naš Ured kad god su htjeli, kako bi se adekvatno pripremili za obranu. Jarnjak je bio u teškom psihičkom stanju jer su ga bombardirali različitim dezinformacijama o njegovu statusu posljednjih nekoliko godina.
NACIONAL: Kako ocjenjujete suradnju Ureda predsjednika s uredom haaških istražitelja u Zagrebu te s vladinim uredom za suradnju s haaškim sudom?
– Suradnja se odvijala sukladno zakonskim propisima, ali Haag je imao potrebu i izravno informirati predsjednika Mesića o nekim svojim aktivnostima. Ja sam kontaktirao, a predsjednik je znao svaki detalj razgovora s istražiteljima.
NACIONAL: Kakva je bila vaša uloga u slučaju Gotovina, zbog koga ste na koncu upali u velike probleme?
– Predsjednik me pozvao u svoj Ured i informirao o svom razgovoru s Ivom Pukanićem, koji ga je nekoliko dana prije objave intervjua s Antom Gotovinom obavijestio o sadržaju tog razgovora. Mesić me informirao o onome što će kroz objavu intervjua Ante Gotovine kasnije postati i javno poznato, odnosno što je Gotovina izjavio oko mogućnosti svog odlaska u Haag. Mesić je doznao da se Gotovina našao u gotovo identičnoj situaciji kao i Blaškić. Ista ekipa koja je Blaškića umalo stajala 45 godina zatvora, Gotovini uopće nije rekla da se Haag interesira za njega. Ne treba posebno spominjati da o dokumentima koji bi mu išli u prilog nije bilo niti govora, te da nijedan od tih dokumenata nije stigao u Haag. Mesić me potom upitao možemo li mu kako pomoći i dostaviti te dokumente u Haag, zato jer je to bio Gotovinin uvjet da se vrati u zemlju i suoči s Haagom? To je ujedno bio i jedini način da pomognemo Haagu da se riješi ‘slučaj Gotovina’. Kako sam imao najviše iskustva u takvim slučajevima, službeno sam krenuo u potragu za dokumentima koji bi mogli pomoći Gotovini, a nalaze se na raznim mjestima. Vrlo brzo sam uspio pronaći sve ono što je Gotovina rekao Pukaniću da postoji, a da netko to prikriva. Tada sam se uvjerio da je, sve što je Gotovina rekao, bio u pravu. Pronašavši dokumente, detaljno sam ih pregledao jer mi je to kao pravniku struka i konzultirao sam se s vodećim stručnjacima iz područja kazneno-pravnih znanosti koji su mi također potvrdili da bi to mogli biti oslobađajući dokumenti za generala Antu Gotovinu.
NACIONAL: Po čemu bi to mogli biti oslobađajući dokumenti?
– Iz tih dokumenata se vidi da je Gotovina sve mjere, radnje i aktivnosti koje je poduzimao kao zapovjednik poduzimao isključivo u skladu s zakonom i međunarodnim običajima ratnoga prava. Nije propustio nijednu dužnu zapovjednu radnju, a posebice nije nikada zapovjedio vršenje bilo kakvih kaznenih djela na području koje je bilo pod njegovom ingerencijom, što je posve suprotno navodima iz optužnice.
NACIONAL: Možete li opisati kako je teklo skupljanje tih dokumenata i gdje su se oni nalazili?
– O postojanju tih dokumenata pismeno sam se raspitivao kod nadležnih državnih tijela: Ministarstva obrane, Vojno-sigurnosne agencija, Državnog odvjetništva i Protuobavještajne agencije. Od njih sam ih poslije službeno dobio te ih skupio na jednom mjestu. Potom sam o njihovu postojanju informirao vladin Ured za suradnju s haaškim sudom i osobno Gorana Granića. Usporedo s njima, o svemu sam informirao haaške istražitelje. Pozvao sam Thomasa Osoria, glavnog čovjeka za Hrvatsku i pomoćnika Carle Del Ponte te ih obavijestio o tome da će izaći intervju s generalom Gotovinom te ih informirao o mogućnosti rješavanja ‘slučaja Gotovina’. Rekao sam im što je Gotovina o tomu rekao za Nacional, a potom im rekao i za koje dokumente Gotovina tvrdi da nisu poslani Haagu. Carla Del Ponte isti je dan doznala što će se dogoditi, ali i da postoje dokumenti koji im u slučaju Gotovina nisu bili dostupni zahvaljujući istoj ekipi koja je smjestila Blaškiću. Po objavi intervjua redovito sam se jednom tjedno sastajao s Thomasom Osoriom koji je dolazio i direktno mi prenosio poruke Carle del Ponte o slučaju Gotovina. Izvještavao sam ih redovito o svakome dokumentu koji sam našao.
NACIONAL: Kako ste onda dospjeli na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u EU zbog navodno nezakonitog pomaganja Gotovini?
– Haaško tužiteljstvo nikada nije imalo prigovor na moj rad ni u jednom drugom slučaju. Znali su za sve moje aktivnosti. Problemi su počeli kada sam, prema službenom nalogu, krenuo skupljati dokumente koji bi mogli pomoći optuženiku koji im nije bio dostupan. Na temelju obavještajne podmetaljke britanske obavještajne službe i fabriciranih izvještaja njihove suradničke mreže u Hrvatskoj, koje je POA razotkrila i na njih upozorila državni vrh, oni su bili krivo informirani kako se Gotovina nalazi u Hrvatskoj i da mu mi pomažemo pri skrivanju. Britanski agenti, njihovi suradnici i pojedinci iz nekih medijskih kuća plasirali su te dezinformacije. Riječ je o ljudima koji rade kao novinari, ali čije je aktivnosti u jednom dijelu POA s punim pravom okarakterizirala kao špijunske, jer su se na tajnim mjestima sastajali s britanskim špijunima, zvali su ih iz telefonskih govornica i razmjenjivali lažna izvješća. Oni su Britance informirali što pojedinci iz državnih službi prema njihovim saznanjima poduzimaju u slučaju Gotovina, a oni su njima davali povratne informacije. Ponavljam, POA je posve razotkrila da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i o tomu informirali državni vrh. Ovdje je važno istaknuti da POA nikada nije pratila i uhodila hrvatske novinare. POA je otkrila špijunske aktivnosti nekih hrvatskih novinara radeći svoj posao sukladno zakonu o sigurnosnim službama, odnosno prateći rad stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. POA je mjere primjenjivala prema nekim stranim agentima, a prateći ih rekonstruirala je i njihove veze s hrvatskim novinarima. Kada je POA otkrila prirodu njihovih odnosa, zaključila je da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i to je vrlo čvrsto dokazala. Slažem se da POA nikako ne bi smjela pratiti hrvatske novinare, ali ona to nije ni radila. To što su neki novinari bili u nedopuštenoj vezi sa stranim agentima koji su pod mjerama POA-e, njihov je problem. Britanskim agentima dezinformacije o Gotovini je dodatno potvrđivao jedan bivši visoki državni dužnosnik, koji je lagao da POA i ja osobno, ispred Ureda predsjednika, sprečavamo uhićenje Gotovine. To, naravno, nema veze s istinom.
Komentari