Prema riječima većinskog vlasnika Imex banke Branka Buljana, ta banka već niz godina vodi beskrajne sudske sporove zbog dugovanja dviju hrvatskih bolnica iza kojih, kako tvrdi Buljan, stoje krivotvoreni računi koje su potpisivali tadašnji ravnatelji bolnica u Šibeniku i Dubrovniku Željko Burić i Andro Vlahušić. Ti su ravnatelji potom u svojim sredinama ostvarili i političke karijere kao gradonačelnici – Burić iz redova HDZ-a gradonačelničku funkciju obnaša i danas, a Vlahušić je na to mjesto došao iz redova HNS-a i na njoj ostao do 2016. godine – a sudskoj storiji u kojoj su obojica političara vinovnici, tako tipičnoj za našu sredinu, još se uvijek ne vidi kraj. Kako je Nacionalu ispričao Buljan, Ninoslav Brčić, nekadašnji vijećnik HNS-a u Skupštini Zagrebačke županije i vlasnik zagrebačke tvrtke Hiron koja se bavila trgovinom medicinskom opremom, tijekom 2007., 2008. i 2009. od splitske Imex banke zatražio je i dobio nekoliko kratkoročnih kredita za kupnju medicinske opreme koja je bila namijenjena trima zdravstvenim ustanovama – Općoj bolnici Šibensko-kninske županije iz Šibenika, Općoj bolnici Dubrovnik i Domu zdravlja Osijek. Sve tri ustanove su se potom ugovorima o cesiji, odnosno ustupanju tražbine, obvezale da će novac za primljenu opremu, umjesto Hironu, platiti Imex banci. No većinu tih kredita Hiron nije vratio banci, niti su bolnice platile po ugovorima o cesijama, a u cijelom nizu sudskih postupaka koji traju do danas otkrilo se da su cesije bile lažne, odnosno da računi o dugovanju isporučitelju opreme, tvrtki Hiron, nikada nisu zavedeni u poslovnim knjigama bolnica niti je tvrtka Hiron medicinsku opremu ikada isporučila tim bolnicama.

„Temeljem tih lažnih ugovora o ustupanju potraživanja Imex banka je od 2007. do 2009. tvrtki Hiron u više navrata uplatila ukupno nešto više od 12 milijuna kuna na ime kratkoročnih kredita. Bolnice su potom taj novac, umjesto tvrtki Hiron, trebale vratiti Imex banci, no to se nije dogodilo. U sudskim postupcima koji su do sada vođeni i koji traju već više od 10 godina obje bolnice nisu pružile vjerodostojne dokaze da su novac doista vratile Hironu, kako su tvrdile pozivajući se na ugovore o cesiji“, objasnio je Buljan. On tvrdi da su bolnice, čak i da su uplatile novac Hironu, ipak na temelju ugovora o cesiji koje su potpisala sva tri dionika, odnosno predstavnici Imex banke, tvrtke Hiron i navedenih bolnica, bile dužne sredstva vratiti Imex banci. No sudske instance koje su se do sada bavile ovim slučajem ne prihvaćaju takav stav.

Pravni zastupnik Imex banke Damir Lovrić ispričao nam je da je Imex banka prije potpisivanja nekoliko spornih ugovora o cesiji u nekoliko navrata poslovala s tvrtkom Hiron i bolnicama na isti način te da su bolnice uredno platile svoje obveze po ugovorima o cesijama pa su određeni kratkoročni krediti koje je ta tvrtka podizala bili uredno vraćeni. No 2008. i 2009. uslijedio je obrat i te zdravstvene ustanove isprva, iako su ugovorima o cesiji izrijekom potvrdile postojanje i nastanak tražbine po ispostavljenim računima te se ustupljene tražbine obvezale platiti banci, u više navrata poslali su zahtjeve tvrtki Hiron i banci za odgodu podmirenja duga. Potom su i posve prestali s plaćanjem svojih obveza, a na zahtjeve banke za podmirenje kreditnih obveza oglušio se i vlasnik Hirona Brčić. Što je bio razlog tog obrata i zašto su ravnatelji bolnica u Šibeniku i Dubrovniku te Doma zdravlja u Osijeku potpisivali ugovore o cesiji i banci potvrđivali postojanje duga po ustupljenim računima tvrtke Hiron te ih se obvezali platiti banci a nisu, i kakav je bio njihov odnos s vlasnikom Hirona Brčićem, Lovrić nije želio nagađati. Kazao je tek da je Imex banka protiv bolnica neplatiša i tvrtke Hiron pokrenula nekoliko sudskih sporova s namjerom da prisili dužnike da podmire svoje obveze. No Brčićeva tvrtka Hiron vrlo brzo je otišla u stečaj i nema sredstva iz kojih bi se naplatile bankovne tražbine pa Imex banka sudskim sporovima naplatu traži od triju zdravstvenih ustanova. Lovrić je objasnio: „Predstavnici šibenske i dubrovačke bolnice i osječkog Doma zdravlja na sudskim ročištima tvrdili su da su obveze po spomenutim računima koji su bili predmet ugovora o cesiji podmirile tvrtki Hiron, iako su ih ugovori o cesiji obvezivali da svoje novčane tražbine po računima za ispostavljenu robu plate Imex banci. Mi smo tek naknadno u kaznenom postupku dobili uvid u dokumente bolnica iz kojih su vještaci utvrdili da zdravstvene ustanove većinu navedenih faktura nema proknjižene u svojim knjigama za medinsku opremu koje im je trebala ispostaviti tvrtka Hiron, iako su ugovorima o cesiji potvrdili da su im računi isporučeni, a pokazalo se i da navedene ustanove nisu primile većinu medicinske opreme koja je odobrenim sredstvima trebala biti kupljena. Stoga medicinske ustanove nisu tako ni mogle valjano dokazati da su platili Hironu dug jer duga nije ni bilo. Ne možete platiti robu koju niste dobili. To je naknadno potvrđeno i provedenim sudskim vještačenjima.“ Prema njegovim riječima, protiv Opće bolnice u Dubrovniku čije je ugovore o cesiji potpisao tadašnji ravnatelj Andro Vlahušić Imex banka vodi tri sudska spora zbog nevraćenih oko 3,8 milijuna kuna, protiv Opće bolnice Šibensko-kninske županije čije je ugovore o cesiji potpisao tadašnji ravnatelj Željko Burić podignute su također tri tužbe od 4,6 milijuna kuna, a protiv Doma zdravlja Osijek čije je ugovore potpisao tadašnji ravnatelj Rudika Gmajnić dvije tužbe od 1,3 milijuna kuna.

U tom trenutku krenula je apsurdna priča karakteristična za hrvatsko pravosuđe. Sve su tužbe podignute na trgovačkim sudovima u Dubrovniku, Šibeniku i Osijeku. Lovrić kaže: „Sudovi u ta tri grada su različito presudili u istovjetnim predmetima i temeljem istog zakona, odnosno ugovora o cesiji. Trgovački sud u Osijeku je u prvoj presudi konstatirao da je na temelju ugovora o cesiji, kojim se Dom zdravlja Osijek obvezao platiti dug Imex banci, nastala obveza Doma zdravlja da ustupljeno potraživanje plati banci, iako su njihovi zastupnici pred sudom tvrdili da je obveza prestala i da je račun mogao biti podmiren i tvrtki Hiron, i da Dom zdravlja po ugovoru o cesiji nije smio novac uplatiti nikom drugom osim banci. I banka je temeljem te presude koja je potom potvrđena na Visokom trgovačkom sudu, naplatila svoje potraživanje. No trgovački sudovi u Dubrovniku i Šibeniku redom su odbili naše tužbene zahtjeve, uz suprotno objašnjenje da su bolnice podmirile dug tvrtki Hiron te da nisu bile dužne platiti Imex banci, iako u svim ugovorima o cesiji stoji klauzula prema kojoj su bolnice kao dužnici dužni dug podmiriti banci, a ne Hironu.“

U dokumentima koje je Nacional dobio na uvid nalazi se nekoliko ugovora o cesiji, pisanih uglavnom po istovjetnom predlošku, u kojima u članku 2. svakog ugovora stoji: „Cesus (dužnik) svojim potpisom na ovom Ugovoru potvrđuje postojanje duga prema cedentu (tvrtki Hiron, op. N.) u iznosu i po osnovu utvrđenom u članku I. stavku I. ovog Ugovora, te je suglasan s isplatom navedenog duga cesionaru (novom vjerovniku, Imex banci, op. N.) na način opisan u članku 3. ovog Ugovora.“ No sud zakon i ugovor tumači drugačije. Izuzev presude Trgovačkog suda u Osijeku, temeljem kojeg je dugovanje Doma zdravlja Osijek podmireno, sve ostale presude sudova u Dubrovniku i Šibeniku koje nisu prihvatile argumente Imex banke završile su potom na Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu. Lovrić objašnjava: „U dva predmeta, jednom protiv bolnice u Šibeniku i potom protiv bolnice u Dubrovniku, Visoki trgovački sud je preinačio presudu jer je sud zaključio da je ugovor zakon između stranaka i da je dužnik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu Imex banci u skladu s tom ugovornom obvezom, i u tom smo se sporovima uspjeli naplatiti. No ostale presude Visokog trgovačkog suda bile su različite, iako su predmeti zapravo bili istovjetni. U jednom predmetu je Sud ukinuo odbijajuću presudu i vratio slučaj ponovno Trgovačkom sudu u Dubrovniku s nalogom da se provjeri je li bolnica podmirila svoj dug prema tvrtki Hiron, a u drugim predmetima je Sud naše žalbene zahtjeve naprosto odbio, smatrajući da su neosnovani jer su navodno bolnice po ugovorima o cesiji mogle svoja dugovanja podmiriti i Hironu.“

No Imex banka tu nije stala i većinski vlasnik Buljan kazao je kako su, nezadovoljni odlukama trgovačkih sudova, pravdu potražili na Vrhovnom sudu. Taj je sud odlučivao o svim postupcima osim onog koji je Visoki trgovački sud vratio dubrovačkom trgovačkom sudu s nalogom da se utvrdi je li dubrovačka bolnica podmirila račun i kome. „Vrhovni je sud preispitao dvije sudske presude kojima je Visoki trgovački sud stao na stranu Imex banke i utvrdio da je dužnik temeljem potpisanog ugovora o cesiji dužan podmiriti svoj dug banci, a ne tvrtki Hiron. Vrhovni sud je te dvije presude ukinuo i vratio ih na ponovno odlučivanje Visokom trgovačkom sudu, a neke su od tih presuda donesene u rekordno kratkim rokovima kakvi nisu uobičajeni za vrhovne sudske instance. I onda se događa nevjerojatan obrat. Visoki trgovački sud, koji je ranije presudio u našu korist, sada u oba postupka donosi dijametralno suprotnu presudu i tvrdi kako bolnica ne treba podmiriti dug banci, već da je dug mogla podmiriti i tvrtki Hiron“, tumači Buljan i podsjeća da nijedna od bolnica nije mogla argumentirano dokazati da su primili medicinsku opremu koju im je trebala isporučiti tvrtka Hiron, pa nije bilo ni temelja da se tvrtki plaća bilo kakav dug kojeg, kako tvrdi Buljan, nije ni bilo. Imex banka još čeka pravorijeke Vrhovnog suda u dva sudska spora, no Buljan je uvjeren kako sudovi štite bivše ravnatelje šibenske i dubrovačke bolnice Željka Burića i Andru Vlahušića zbog njihovih aktualnih ili bivših političkih funkcija.

Buljan je naglasio: „Nakon što je Vrhovni sud donio teško objašnjive presude i nakon što je odbacio sve naše žalbe, obratili smo se Ustavnom sudu, pred kojim je završilo ukupno osam naših sporova. U nekoliko takvih sporova presude su donesene u rekordnom roku, već tri mjeseca nakon zaprimanja tužbi. U nekim od tih slučajeva jedva da su spisi i stigli s Vrhovnog suda na Ustavni, a suci Ustavnog suda već su donijeli presude. U svim tim slučajevima Ustavni je sud odbio naše tužbe.“ Vlasnik Imex banke kaže kako ne želi nagađati što stoji u pozadini svih slučajeva, jesu li i kakve dogovore imali ravnatelji bolnica i njihovi zamjenici s vlasnikom tvrtke Hiron Ninoslavom Brčićem te koji je bio njihov motiv za potpisivanje lažnih ugovora o cesiji i faktura temeljem kojih bolnice nikad nisu primile medicinsku opremu koja je u fakturama navedena. „Jasno je tek da je ovdje bila riječ o prijevari i da za te prijevare netko mora odgovarati i podmiriti štetu Imex banci koja se mjeri u milijunima kuna. Zbog odobrenih a nenaplaćenih kredita ugroženo je poslovanje i profitabilnost Imex banke“, rekao je Buljan.

Lovrić je za Nacional objasnio kakve pravne bitke još namjeravaju voditi nakon što su gotovo sve sporove izgubili pred hrvatskim sudovima i na koji način mogu zaštititi svoj interes. On je najavio kako će podnijeti zahtjev Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali je kazao kako nije previše optimističan jer pred sucima toga suda završi vrlo mali broj prijavljenih slučajeva te će podnijeti zahtjeve za ponavljanje postupaka zbog saznanja da računi nisu bili knjiženi kod bolnica. „Prije dvadesetak godina smo s priličnom dozom sigurnosti mogli unaprijed pretpostaviti kako će, uzevši u obzir sve dokaze i argumente predočene u sporu, sud presuditi, kako na nižim tako i na višim instancama i kakve će odluke donijeti u nekom predmetu. Danas, čak i kada si siguran da je zakon na tvojoj strani i kad imaš čvrste argumente kojima to možeš dokazati, ne možeš ni približno biti siguran kakvu sudsku presudu možeš očekivati“, rekao je Lovrić.

Ime direktora i vlasnika tvrtke Hiron nije nepoznato u domaćim crnim kronikama. Brčić je 2009. pravomoćno osuđen na godinu i pol dana zatvora jer je od 1997. do 2000. u dogovoru s tadašnjom glavnom medicinskom sestrom Doma zdravlja Krapina Zdenkom Hlebec ugovarao isporuku sanitetskog materijala i lijekova koji nikada nisu dostavljeni, a Dom zdravlja ih je uredno platio Brčićevoj tvrtki Hiron. Brčić je pritom ispostavljao lažne račune i otpremnice koje je Zdenka Hlebec prihvaćala kao vjerodostojne, čime je krapinski Dom zdravlja oštećen za 2,3 milijuna kuna. Ni nekadašnji ravnatelj Doma zdravlja Osijek Rudika Gmajnić, čiji se potpis nalazi na dva ugovora o cesiji s tvrtkom Hiron 2009., nije bez grijeha jer je u to vrijeme bio akter još jednog sumnjivog posla zbog kojeg je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku protiv njega u srpnju ove godine pokrenulo istragu. Prema pisanju Jutarnjeg lista, Gmajnić je s vlasnikom neimenovane tvrtke iz Zagreba dogovorio isporuku RTG uređaja i digitalnog sustava vrijednih ukupno 1,2 milijuna kuna. No istražitelji sumnjaju da je Gmajnić u ime tog doma zdravlja naknadno s tom zagrebačkom tvrtkom sklopio ugovore o ustupanju potraživanja kojim je dugovanje za uređaj ustupio drugim tvrtkama, a dug je potom narastao na ukupno 2,3 milijuna kuna. Tu je sumu osječki dom zdravlja na kraju i platio, a zauzvrat je dobio opremu vrijednu tek 285.318,90 kuna, čime je, tvrde istražitelji, Dom zdravlja Osijek oštećen za 1,95 milijuna kuna. U drugom spornom poslu koji je proveden na sličan način, u kojem je Gmajnić s istom tvrtkom ugovorio nabavu mamografskog uređaja s kombijem vrijednu 1,77 milijuna kuna, ispostavilo se da je Dom zdravlja Osijek nabavio uređaj koji je već imao, pa je ustanova time oštećena za dodatnih 1,27 milijuna kuna. Iako Jutarnji list ne navodi ime sporne zagrebačke tvrtke koja je sklopila ugovor s ravnateljem Gmajnićem, način na koji je cijeli posao organiziran i proveden neodoljivo podsjeća na Brčića i tvrtku Hiron.