Sedmo Bijenale slikarstva u Hrvatskom domu likovnih umjetnika u Zagrebu zatvara se 26. siječnja, a u sklopu te najvažnije slikarske manifestacije, koju organizira Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, predstavljeno je u različitim programima 106 sudionika i sudionica. Takav presjek svega onoga što se napravilo u dvije godine važan je za likovnu scenu, za profesore likovnih akademija, kritičare i druge stručnjake, ali još je važnije za umjetnike, posebno one mlađe generacije kojima je Bijenale izvrsna prilika predstaviti svoj rad široj javnosti. Nacional predstavlja četvero slikara mlađe generacije čiji su radovi u izboru Bijenala i koji su se u posljednje vrijeme istaknuli kao najperspektivniji i najzanimljiviji. Oni ne dolaze, oni su već došli, svojim su slikama izazvali veliku pozornost, njihove su slike tražene. Oni su Maša Barišić, Natalia Borčić, Mislav Tadić i Mario Romoda.

Tomislav Buntak, predsjednik HDLU-a i prodekan za upravu i financije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, pojasnio je zašto je baš ovo četvero slikara trenutačno u fokusu scene u Hrvatskoj te rekao zašto je važno Bijenale slikarstva. Buntak kaže: „Sudjelovanje na kontinuirano prezentiranim, velikim izložbenim projektima koji u reprezentativnoj formi i izložbenom prostoru redovito predstavljaju veće segmente dijela umjetničke scene u različitim dijelovima Hrvatske, a pritom su medijski vidljivo prisutni, s respektabilnim fondom nagrada sigurno ima, a mislim da je i uvijek imalo, dobar i poticajan učinak za umjetnike i umjetnice čije su, u ovom slučaju, slike izložene. Ti umjetnici sigurno imaju veće mogućnosti za prodaju i narudžbe ako su vidljivi i javno predstavljeni.“

Kad su ovi slikari u pitanju, Buntak smatra da nisu samo oni budućnost hrvatskog slikarstva, no da ih je dio javnosti i struke zasluženo primijetio. Od ovdje spomenutih njemu je, kaže, najugodnije iznenađenje Natalia Borčić. Ima i anegdotu vezanu uz nju sa samog postavljanja Bijenala i komisije za izbor radova: „Na komisiji njeni radovi, kao i od svih ostalih, preko projektora projicirani, nisu me baš posebno pogodili, no neki članovi povjerenstva su rekli da su ih vidjeli uživo i da su dobri. Zatim, dok sam slagao postav hrvatskog dijela izložbe u Domu HDLU-a njene slike su kasnile, a uvijek smo u nedostatku vremena, ja sam većim dijelom određivao raspored i ostavio sam manji dio mjesta pomalo nervozan jer nisam imao osjećaj za format njenih slika, a jedva smo uskladili prostor s obzirom na ukupan broj slika. No kad su došle njene, shvatio sam zašto su kolege rekli da su dobre, stavili smo tri i ponovno ‘pretumbali’ taj dio postava. Taj događaj je samo potvrdio uvjerenje da će zadnji krug izbora ubuduće biti kad slike vidimo uživo jer razlike u dojmu projekcije i gledanja uživo mogu biti velike, a materičnost slikarske površine djela zna promijeniti cjelokupni dojam i razumijevanje samih djela. Drago mi je da su i drugi prepoznali do sada sigurno njene najbolje slikarske radove.“

Mario Romoda, Natalia Borčić, Maša Barišić i Mislav Tadić, slikari čiji su radovi predstavljeni na 7. bijenalu slikarstva u Domu HDLU-a. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mario Romoda, nastavlja Buntak, bavi se njemu dragim temama iz pop kulture, SF temama koje se dotiču od Dr. Whoa do ‘’Zvjezdanih staza’’ i stripa. To je dobro izvedeno, njemu odlično, možda jer je i sam ljubitelj tog dijela vizualnog nasljeđa zadnjih 70 godina filma, televizije i stripa: „Mislav Tadić, mladi autor iz Osijeka, s dobro naslikanom slikom i poznatim pisoarom na stolu usred kompozicije, ima potencijal ako nastavi slikati no zasad je ovo slika koja pokazuje njegovu potencijalnu energiju. Naslanja se kao i Maša Barišić, kao i stariji kolega Lovro Artuković, na jednu od mogućih inačica pristupa realističnom figurativnom slikarstvu poznatu u europskoj tradiciji. Na prošlom Bijenalu je bila također vidljiva i drago mi je da uspostavlja kontinuitet rada i slikanja.“

Od ovih četvero slikara, dvoje je završilo ALU u Zagrebu, Natalia Borčić i Mario Romoda, Mislav Tadić je diplomirao u Osijeku, a Maša Barišić u Engleskoj. Ovo dvoje s ALU Zagreb Buntak prati više godina, Mašu od prošlog Bijenala, a Tadićevu sliku ‘’Dernek’’ prvi je put vidio na povjerenstvu za izbor radova za Bijenale: „U svakom zanimanju, kao i kod sportaša, primijetite potencijal, ohrabrujete, pa i Bijenale slikarstva je osnovano upravo za promoviranje najmlađih generacija slikara i slikarica jer se na većim skupnim izložbama, salonima, javljaju tek u tragovima, od jedan do troje, svakih dvije do tri godine, a samo s ALU Zagreb u zadnjih deset godina je izišlo najmanje 100 slikara i slikarica koji još slikaju. Mislim da je većina onih koji rade i vidljivi su na sceni, bez obzira na to otkuda dolaze, bila predstavljena na Bijenalu slikarstva. Meni su moji profesori u prvim godinama otvarali vrata za prve izložbe. Trudimo se da Bijenale bude platforma za davanje legitimiteta javne vidljivosti i pomoći slikarima i slikaricama, posebno mlade generacije. Naravno, svatko ima pravo sumnjati i kritizirati no mislim da smo postigli začuđujući kontinuitet pozitivne kvalitete.“

Budući da su se troje od četvero – svi osim Natalije Borčić – opredijelili za realizam koji je trenutačno i najzastupljeniji pravac, najzanimljiviji je i umjetnicima i kolekcionarima, Buntak je pojasnio zašto je to tako. Kako kaže, nikad figuracija, s naglaskom na realističnom dojmu, nije bila tako prisutna kao danas, zapravo zadnjih 25 godina:

„Možemo je zvati i kultura zaslona, većih i manjih, koji naravno utječu na doživljaj i kontekst stvarnosti mladih generacija, tako i slikara i slikarica. Svi rođeni nakon 1990. svijet su upoznali kroz realnost koja ih okružuje i našoj materijalnoj stvarnosti, našem zemaljskom staništu našeg prostora i vremena. No oni su jednako intenzivno obilježeni drugim prostorom novog magičnog realizma zaslona i ekrana uvjetovanog novim uvjerljivim načinom reprodukcije stvarnosti pa je sve uglavnom figurativno i realistično, izoštrena, šarpana realnost i ona je vidljiva na njihovu doživljaju slikarstva i procesa njihova umjetničkog stvaralaštva. Na djelima ovih slikara i slikarica vidimo vrijeme u kojem žive te preklapanje stvarne i digitalne vizualne stvarnosti.“

Ovo četvero perspektivnih slikara i slikarica djeluju na vrlo aktivnoj i živoj sceni u Hrvatskoj na kojoj je 300-tinjak slikara i slikarica. Buntak smatra da imamo odlične umjetnike, da često u njima ima doze ogorčenja jer se teško opstaje na slobodnom tržištu, a načini apliciranja za projekte i sredstva nisu baš oblikovani za takav vid umjetničkog stvaralaštva: „Međutim, moramo se prilagoditi trenutačnoj situaciji. Umjetnička scena ne može očekivati da dobiva novac samo zato što postoji i nešto radi, no može očekivati stvaranje različitih mogućnosti poticaja te zakonske regulative kao što su porezne olakšice za kupnju i poticaj umjetničkog stvaralaštva na svim umjetničkim poljima. Posebni smo, magični i moramo to pokazati. Javna potreba društva neće nestati, no kolika će biti i kakva će biti ponajviše ovisi o nama, slikarima i slikaricama te drugim umjetnicima. Slikar u Hrvatskoj danas živi borbeno i napeto i mala je vjerojatnost da može živjeti samo od slikarstva. No postoje poslovi na kojima trebaju znanja, vještine i kreativni potencijal i mogu se naći pa se da preživjeti. Naravno, uz to moraju nastaviti razvijati svoje stvaralaštvo, a na nama svima i njihovoj i svim generacijama da svake godine prostor za život učinimo jasnijim, lakšim za nastavak razvoja umjetničkog, slikarskog stvaralaštva.“

A prilično bogato slikarsko stvaralaštvo iza sebe već ima Maša Barišić, jedna od slikarica za koju likovni stručnjaci u Hrvatskoj prognoziraju blistavu budućnost. Ali blistava je i njezina sadašnjost. Maša iza sebe već ima nekoliko samostalnih izložbi, a na Bijenalu je drugi put zaredom, ovaj put predstavljena je slikom iz serije „Dark Euphoria/The after party“. Kako kaže, Bijenale slikarstva je bitan događaj jer se radi o generacijskom presjeku, smotri raznih slikarskih izričaja koja nudi relativno dobar uvid u ono što se događa na našoj likovnoj sceni: „Iz perspektive publike to je prilika da se prepoznaju i otkriju nova, ranije nezamijećena lica, da se oblikuje interes za različita strujanja na sceni mimo onoga što je već medijski popraćeno i priznato. Slika kojom sam se predstavila najveći je format koji sam naslikala dosad, a očekivanja od Bijenala nemam, odnosno očekivanja su mi više vezana za atelje. To je prostor gdje imam očekivanja od sebe i procesa slikarstva kao istraživanja. Naravno, na kraju tog procesa možete za sebe reći je li bio uspješan ili ne. No, to još ne jamči ništa u pogledu recepcije jer nakon što je slika izložena, sve ono što će se s njom dalje događati stoji izvan autorske moći i utjecaja. Dok slikam ne razmišljam o tome ostavljam li ikakav dojam na gledatelja, prvenstveno se bavim onime što se meni u datom trenutku javlja kao bitno. Mislim da u prvom redu slikarski obrađujem vlastite dojmove i predodžbe, a ako to na nekoga povratno djeluje istim intenzitetom, ako se značenja proizvodnje i recepcije preklapaju to mi je drago – osjećam neku vrstu zadovoljstva kao naprimjer nakon nekog dobrog razgovora. To je trenutak kada shvatite da na svijetu postoje ljudi koji percipiraju i kodiraju stvarnost na približno isti način na koji vi to radite. Vjerujem da jednom kad je slika izložena, više nije na umjetniku da govori gledatelju što treba vidjeti i razumjeti. Gledatelj dolazi sa svojim interpretacijama i to je možda i ono najljepše, ta različitost gledanja.“

Maša Barišić hrvatsku likovnu scenu vidi prilično aktivnom, iako smatra da se pod brojkom od tristotinjak aktivnih slikara zapravo krije nekoliko generacija i mnogobrojni pristupi slikarstvu. Slikarstvo je, kaže, specifično zanimanje, možemo reći da se radi o pozivu i većina slikarica i slikara koje poznaje to rade iz neke teško objašnjive, čudnovate potrebe za izražavanjem kroz rad na slici. Slikarstvo u tom smislu nije uobičajen posao od 9 do 17 sati, već aktivnost koja ulazi u sve pore života, ponekad na granici opsesije.

Tomislav Buntak, predsjednik HDLU-a i prodekan Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

O svom naginjanju realizmu Maša Barišić kaže da je njezin rad prvenstveno figurativan:

„Nisam sigurna da sam to svjesno odabrala, jednostavno me takva vrsta slikarstva privlači. Teme kojima se bavim su vrlo ljudske i figura u slikarstvu mi je uvijek bio izazov, ali to ne znači da ću zauvijek slikati na taj način. Ono što me inspirira u likovnom smislu su boje i teksture, a ono što mi je tematski izazovno je prevođenje pojedinih ljudskih stanja i ambijenata u jezik slike. Umjetnost nije egzaktna znanost, postoje različita mišljenja o tome što je relevantno, a postoji pored toga i tržište koje ima vlastita pravila. Način na koji gledam na slikarstvo i zašto mi je uopće smisleno i zabavno baviti se time je da neprestano nešto novo učim, neprestano ispitujem zadane tehničke i sadržane pretpostavke. Na koncu, smatram da će dugi proces recepcije afirmirati dobre radove, bez obzira na trenutačne trendove i ustaljena mišljenja.“

Maša Barišić, koja trenutačno radi novu seriju slika o performerima koji postaju svoji karakteri, dala je svoje objašnjenje oko toga zašto u Hrvatskoj slikari i drugi likovni umjetnici nisu u fokusu. Kako kaže, kad netko napravi nešto dobro, nešto vrijedno zapažanja, to se prije ili kasnije probije u zonu vidljivosti: „Međutim, ono što bih istaknula kao ključni problem u Hrvatskoj jest jako mala količina ozbiljne kritike od disciplina kao što su povijest i teorija umjetnosti i jako malo kanala za one koji se žele baviti takvom vrstom pisanja.“

Natalia Borčić na Bijenalu se predstavila drugi put, triptihom slika viških plaža iz najnovijeg ciklusa „Pritiščina“, a prvi put je njezin rad na Bijenalu bio prije deset godina. Smatra ga jako bitnom manifestacijom za umjetnike i za publiku. Tom prilikom slikari dobivaju na vidljivosti i potvrdu za svoj rad, a šira publika se ima priliku upoznati sa slikarima pa je to način da se ta dva svijeta povežu: „Zbog Bijenala puno mi se ljudi javilo da bi došli posjetiti moj atelje, ponekad kupe moje slike i drago mi je primijetiti da su i Hrvati počeli obraćati pažnju na njih. U Hrvatskoj je nevjerojatno jaka likovna scena i među umjetnicima ima divnih ljudi i prijateljstava. Mene ta činjenica fascinira s obzirom na to koliko smo mala zemlja, koliko je šira javnost nezainteresirana za nas i kakve su ekonomske prilike za to. Iz toga bi se dalo zaključiti da kreativnost i težnja za umjetničkim izražavanjem u čovjeku ne pita za okolnosti, to ti je dano, strijele te vrste postoje u tebi i ako ih ne ispališ, postoji velika šansa da ćeš samog sebe raniti, stoga je ono pomalo zapovjednog karaktera.“

Nataliji Borčić u radu je najvažnije da njezina slika ima likovnu priču; ritam, dinamiku, sklad te da nije dosadna već da privlači promatrače da je gledaju i istražuju, da bude portal za nove dublje i više razine postojanja. Svoje slike doživljava kao energetske objekte kojima želim prenijeti dobru energiju i potaknuti ugodne emocije u promatrača:

„Također, želim pružiti slobodu i igru promatračevoj mašti da unutar moje slike sam pronalazi oblike i upisuje značenja, da istražuje vizualne posljedice likovno-kemijskih eksperimenata te utjecaja prirodnih sila na njih. A ta potreba za slobodom je ujedno i razlog zašto su moje slike na granici apstrakcije i figuracije. Mislim da je nemoguće izbjeći da kreativni rad nema poruku, a ako postoji nastojanje da je nema, onda je i to svojevrsna poruka. Slikarstvo mi je potreba, a sam proces slikanja odnosno ta kreativna igre me neizmjerno veseli i čini živom. Vrijedna sam i jako uporna osoba te je očito sazrelo vrijeme da se to vidi i u mome radu. Potvrdu struke je lijepo i nekako zdravo dobiti, time naravno osjećam veću odgovornost, ali me istovremeno čini sigurnijom u sebe.“

Mislav Tadić prvi put se predstavio na Bijenalu, o njegovoj se slici ‘’Dernek’’ puno govori. Diplomirao je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a zaposlen je kao restaurator. Shvatio je, kaže, da je Bijenale važan kada su profesori na akademiji govorili prijavljujte se, izlažite:

„Ja sam bio jedan od onih koji nije slušao, no iskreno nije ni bilo nekih ozbiljnijih radova tada. Tek završetkom akademije sam počeo zapravo slikati. Očekujem da netko kupi tu sliku, da ne moram organizirati i plaćati prijevoz natrag za Osijek… Šalu na stranu, sasvim slučajno i neplanski sam prijavio ovaj rad na Bijenale jer je to zapravo moj diplomski rad. Slike se slabo kupuju i naručuju u posljednje vrijeme, doduše nikad nisam ni mogao naplatiti ono što naslikam, želim reći da je pravih naručitelja bilo malo. Bilo mi je drago čuti da se slika svidjela nekim ljudima, koji su se usudili pronaći me na društvenim mrežama i javiti se, općenito je to uvijek inspirativno.“

Tadić kaže da ga je u njegovu radu privukao jasni jezik koji se pojavljuje u realizmu, bez ikakve filozofije, no smatra to nije kopiranje onoga što vidiš pred sobom na platno, kako mnogi misle:

„Slikari realisti su i mađioničari, od ravne plohe stvore iluziju 3D-a. Uz sve poznate majstore slikarstva, strane i domaće koji nadahnjuju, motivira me poriv koji imam u sebi, koji me tjera da slikam i izbacujem, već od rane predškolske dobi sam znao što želim biti. Trudim se slikati što slobodnije, iskreno, da slike odišu svježinom i likovnosti, ponekad je to teško, jer slikarstvo je samo po sebi borba i frustracija, a istovremeno nešto predivno. Najviše slikam portrete, nevjerojatno je ono što se s nekoliko osnovnih tonova boje može postići. Ne obazirem se previše na poruke, zato postoje teoretičari i kritičari koji se bave s tim te je mogu izmisliti, a onda mene naučiti nešto o tome što sam naslikao.“

Na pitanje kako živi kao slikar i može li se u Hrvatskoj živjeti od slikarstva, Tadić odgovara: „Slikar u Hrvatskoj živi tako da radi na akademiji kao profesor, asistent, u školi ili u mome slučaju na baušteli, tako si osiguravam opremu i materijale za slikanje, no usprkos svemu tome, vjerujem da se od slikarstva može živjeti. Moj je plan da se dovedem u situaciju gdje ću se u potpunosti posvetiti slikarstvu, pa evo ovim putem bih poručio da ako postoji kakva dobrostojeća obitelj, nekakvi osječki ili zagrebački Medici, da žele plaćati da im slikam portrete, neka se slobodno jave. Na raspolaganju sam!“

Četvrti slikar kojega su likovnjaci istaknuli je Mario Romoda. On se na Bijenalu predstavio serijom od pet radova “Neon portal” iz njegova zadnjeg ciklusa ‘’Portal’’ u kojemu spaja tragove magičnog realizma s novim suvremenim tendencijama. Ono što najviše očekuje od svojih prizora, tvrdi, jest to da prolaznici nasuprot mračnim ambijentima osjete bezvremensku toplinu i nadu koja je na slikama često prikazana kao neočekivani motiv koji ima svoj sjaj ili dublju poruku.

Bijenale i on smatra izuzetno važno jer predstavlja presjek slikarstva u Hrvatskoj iako bi, kaže, svakako volio vidjeti malo veći opseg autora koje ne dolaze samo iz Zagreba: „Moja iskustva su dobra jer slike koje sam dosad predstavio očito imaju bitnu ulogu u tom presjeku. Narudžbe su češće nego prije i dolaze dosta neočekivano iako se još uvijek ne mogu u potpunosti osloniti na njih kao najbitniji segment preživljavanja. Realizam kao pravac odabirem jer još uvijek uživam u njemu, nudi cijeli spektar tehničkih i emotivnih mogućnosti. Upravo zbog toga što je teže biti vidljiv naspram velike produkcije odabirem to područje jer je to veći izazov. Inspiriraju me samotni ambijenti u kojima pokušavam ubaciti svoje osobne poruke. Uranjajući u te prizore moja zadaća je da se publika ‘naježi’. Što se tiče same pozicije umjetnosti u Hrvatskoj, mislim da će trebati još mnogo vremena da publika osvijesti koliko je to zapravo bitno jer bez nje civilizacija jednostavno stagnira. Pitanja se uvijek trebaju postavljati, a kroz umjetnost je možemo najzanimljivije uobličiti.“

Romoda likovnu, posebno slikarsku scenu ocjenjuje sve življom zbog otvaranja novih galerija i ljudi koji poduzimaju puno u ulaganje hrvatskih umjetnika iako se to ‘‘na prvu’’ možda ne osjeti dovoljno. Prema njegovu mišljenju, potrebna je veća podrška umjetnicima koji misle da ne pripadaju “sceni”: „Slikara je puno i u Hrvatskoj, ali premalo je kustosa i marketinških stručnjaka u kulturi koji nas moraju pogurati. Usporedio bih to s talentiranim pjevačima kojima nitko ne može ponuditi dobru pjesmu. Zbog manjka takvih stvari i kulturnih platformi naša scena zaostaje naspram one u inozemstvu.“