BUGA MARIJA ŠIMIĆ PREDSTAVLJA AUTORSKI PROJEKT ‘LEPTIROVE PJESME’

U Maloj sceni 24. siječnja održat će se praizvedba predstave „Leptirove pjesme“, autorski projekt Buge Marije Šimić. Predstava je namijenjena mladima od deset godina naviše, osim što se bavi aktualnom temom, rastancima i odlascima, mladima približava dvije marginalizirane forme – suvremeni ples i operno pjevanje. Predstavu izvode operna pjevačica Buga Marija Šimić i plesačica Una Matija Štalcar-Furač, uz klavirsku pratnju Ane Krajnović. Buga Marija Šimić magistrirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Cynthije Hansell Bakić, a 2018. završila je specijalizirani magisterij, smjer opera, na Sveučilištu u Bernu. Profesionalni debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu. Dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako ste zamislili „Leptirove pjesme“ i otkud vam inspiracija?

Iskreno, ne sjećam se točne inspiracije, trenutka kad sam smislila koncept. Ideja o spajanju plesa i pjevanja dugo se kuhala u mojoj glavi, oduvijek me zanimalo razbijanje granica, istraživanje sebe i dokud mogu ići. U Švicarskoj za vrijeme studija radila sam dva interdisciplinarna projekta koja su me se jako dojmila i htjela sam probati napraviti takvo nešto, a s obzirom na to da sam plesala cijeli život i jako volim ples, bilo je logično da onda spojim dvije umjetnosti koje volim.

NACIONAL: Zašto ste željeli približiti operu i ples mladima? To Mala scena radi godinama, kako djeca reagiraju?

Smatram da obje forme pate zbog velikih predrasuda u našem društvu. Kad nekome kažem da sam operna pjevačica, često dobijem komentare “ali premršava si” ili “a što je onda s glumom?” Isto tako znam koliko se kolege na plesnoj sceni bore za publiku i koliko mali broj izvedaba mogu ostvariti. Opera mi je najdivnija moguća umjetnička forma ako se izvodi onako kako zaslužuje. Pjevači ne moraju biti debeli, a bome ni mršavi, kako bi donijeli opernu ulogu, a za mene opera bez glume ne postoji. S druge strane, ples je fascinantan i može ispričati fantastične priče samo tijelom, što me zadivljuje i inspirira i smatram da puno više ljudi i mladih mora imati priliku doživjeti ga. U inozemstvu postoji veliki pokret privlačenja mlade publike u operu na razne načine, a ja sam odlučila pokušati kroz intimniju formu i priču koja je jako bliska svima i pokazati koliko operno pjevanje i ples mogu biti iznimni mediji i stvoriti dirljivo i snažno iskustvo, eliminirajući sve predrasude koje ih okružuju. Djeca reagiraju jako dobro kad shvate što opera može biti. Ako na YouTubeu ukucate “Hiphop to opera”, vidjet ćete kako djeca i mladi reagiraju na operu i koliko to može biti dojmljivo iskustvo. Nadam se da ću jednom isti projekt napraviti u Hrvatskoj.

NACIONAL: Takve stvari prije je radila Muzička omladina, zašto danas nema institucije koja bi imala takvu ulogu, da djeci i mladima objasni što je glazba, opera, ples?

Postoje i dalje pokušaji, ali jako slabi jer nemaju potporu. Ne znam zašto je tome tako, gdje leži problem, ali nadam se da će se to promijeniti i da će se i u hrvatskom sustavu prihvatiti rezultati mnogobrojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju da se djeca koja nemaju pristup kulturnim događajima i koju se ne izlaže dovoljno umjetnosti slabije razvijaju i pate na mnogim područjima jednog dana kao odrasle osobe. Znanstveno je dokazano da umjetnost igra iznimno veliku ulogu u razvoju djece i nadam se da će to uskoro biti i općepoznata činjenica u našem sustavu odgoja i obrazovanja.

NACIONAL: Vi i Una privatno imate priču koja je slična ovoj na sceni, je li to bila inspiracija?

Da, Una i ja znamo se cijeli život, družile smo se kao djeca, zatim smo se razišle jer se, eto, dogodio život, i sad se opet sastale na sceni nakon 20 godina. Iako je fascinantno da se naša priča posložila slično priči koju pričamo na sceni, inspiracija je došla prije, za vrijeme mog života u Švicarskoj. Sjećam se trenutka kad sam sjela u avion za Basel, spakiranih kofera i pomislila “što sam upravo napravila?” Život u Švicarskoj bio je iskustvo koje me promijenilo, prvi put sam bila potpuno sama, suočena sama sa sobom i suočena s činjenicom da propuštam rođendane, slavlja, probleme i svakodnevni život nekih od najbitnijih ljudi koje sam ostavila za sobom, a s druge strane ti je lijepo i sviđa ti se i taj novi život pa zapravo više ne znaš ni koje mjesto da zoveš “doma”.

NACIONAL: Studirali ste vani, kako vidite klasičnu glazbu u Hrvatskoj? Što se može bolje i kako to postići?

Ne mogu govoriti o klasičnoj glazbi općenito, ali mogu o opernom pjevanju. Smatram da nas je, prvo i osnovno, puno previše. Svake godine diplomira gotovo 20 opernih pjevača, a tržište nema mjesta ni za pet. Možda pretjerujem, ali uistinu imam dojam da je tako. Sustav kazališta u kojem se umjetnici zapošljavaju na neodređeno vrijeme onemogućuje protok i dolazak mlađe generacije, osim ako imate sreće da ubodete taman godinu kada netko od starijih ide u mirovinu, a audicije su do sada bile gotovo nepostojeće, iako mi se čini da se tu stvari kreću na bolje. Stvara se velik broj novih profesora pjevanja koji zatim generiraju još više pjevača, a nitko nema gdje zaista raditi kao pjevač. Osim toga, studenti vani svi imaju priliku nastupiti na sceni s orkestrom barem jednom. Mnogi hrvatski pjevači koje poznajem imaju diplomu opernog pjevača u rukama, a nikada u životu nisu iskusili što to znači stajati na sceni kazališta s orkestrom ispred sebe i moći projicirati svoj glas kroz cijelo gledalište i otpjevati ulogu od dva sata. Prije svega, mora se odgojiti publika. Bez publike nema izvedbenih umjetnosti. Ako ne odgajamo publiku da je odlazak u operu, kazalište općenito, dio života, opera će uskoro stalno biti prazna. Iz perspektive pjevača, mislim da bi se cijeli sustav trebao promijeniti, smanjiti broj studenata na akademijama, jače razvijati regionalna kazališta, povećati broj audicija i protoka pjevača i omogućiti mladim pjevačima iskustvo scene. Ako pitate stariju generaciju pjevača, gotovo svi će vam reći da ih se guralo na scenu puno prije nego što su bili “spremni”. Nikad nisi spreman za scenu dok na nju ne dođeš. Nažalost, imam osjećaj da se kod nas ne gleda unaprijed, ne pokušava se odgojiti generacija koja će moći nositi repertoar kuće, nego se gleda tko može sada nekako. A što će biti za godinu ili deset? Nije bitno, “krpa” se dan na dan.

NACIONAL: Kako vidite Malu scenu? Koliko se promijenila, na što se sad stavlja naglasak?

Kod nas se neke stvari nikad ne mijenjaju. Odnos s publikom, intimna atmosfera, ljubav prema kazalištu, borba za to što radimo pa makar izgorjeli. Isto tako je naglasak uvijek isti: izvrsnost, prepoznatljiva različitost, drugačije kazalište, umjetnost, a ne komercijalizam, koliko god nas to ponekad koštalo. Mala scena počiva na tome da dokažemo da se djecu u kazalištu ne treba zaglupljivati ili im davati jednostavna rješenja, da je i za djecu od godinu i pol umjetnost i više nego moguća. Promijenilo se to da su sad neka nova lica na blagajni kad uđete kroz vrata, neki novi glasovi kad zovete na telefon i neki drugi umjetnički stilovi kad uđete u dvoranu. Ali kakvi god bili uvijek inzistiraju na istraživanju umjetnosti, na nuđenju komunikacije o životu sa svojom publikom, na susretu nakon kojeg će publika uvijek izaći drugačija od onog kako je ušla. Odnedavno gotovo svake subote radim na blagajni kada igraju naše predstave za djecu od godinu i pol naviše. Te suze kada djeca ne žele izaći iz kazališta, a bojala su se ući, smijeh koji se čuje iz dvorane, priče koje čujem nakon što predstava završi, publika koja se uvijek vraća i kod nas osjeća kao doma znajući da se kod nas uvijek događaju samo lijepe i čarobne stvari – to je za mene Mala scena.