NA HRVATSKI JEZIK PREVEDENA JE NOVA KNJIGA JULIANA FELLOWESA, TVORCA SERIJE ‘DOWNTON ABBEY’

Treća knjiga britanskog autora Juliana Fellowesa „Belgravia“ bavi se, kao i prethodne dvije, odnosom klasa u britanskom društvu u prošlosti, kao i društvenim okolnostima u to vrijeme, u najnovijoj knjizi 1840-ima, kad se gradila londonska Belgravia, danas najskuplji kvart vjerojatno u svijetu. Fellowes je inače autor iznimno popularne serije „Downton Abbey“ koja prati bogatašku obitelj u vrijeme Velikog rata i nakon njega te živote njihovih sluga. U šest sezona serija je nominirana za čak 69 nagrada Emmy, od čega je dobila 15, a Fellowes je nominiran deset puta i dobio te dvije najvažnije televizijske nagrade. „Downton Abbey“ je ne-američka serija s najviše nominacija u povijesti dodjele nagrade Emmy. U kolovozu 2015. serija je dobila BAFTA-u (najvažniju nagradu britanske akademije) za globalni uspjeh. „Downton Abbey“ nominiran je i za 11 Zlatnih globusa, a dobio ga je za najbolju mini-seriju 2012., kao i tri nagrade SAG.

Fellowes je dobitnik nagrade Oscar 2002. godine, za scenarij filma „Gosford Park“, što je bio prvi film koji je producirao. Te je godine film redatelja Roberta Altmana dobio sedam nominacija za najvažniju filmsku nagradu, uključujući onu za najbolji film. Fellowes je s televizijom NBC počeo pisati scenarij i producirati dramsku seriju „The Gilded Age“, priču o prinčevima američke renesanse i ogromnom bogatstvu koje su stekli i izgubili krajem 19. stoljeća u New Yorku. Napisao je još nekoliko scenarija za filmove, a navodno priprema i film koji će prikazati mladost Violet Crawley, grofice Grantham koju igra izvanredna Maggie Smith.

Osim filma i televizije, Fellowes je radio i za kazalište, pa je napisao mjuzikl „School of Rock“ koji je svjetsku premijeru imao na Broadwayu u studenom 2015., a producirao ga je Andrew Lloyd Webber koji je ujedno i autor 14 songova za predstavu. Mjuzikl je igrao i na londonskom West Endu i New London Theatreu iduće godine te je ta produkcija dobila nagradu Olivier.

Fellowes je pohađao Ampleforth College u Yorkshireu i Magdalene College u Cambridgeu, a studirao je na Webber Douglas Academy of Dramatic Art. Prije nego što je počeo pisati i režirati, Fellowes je bio glumac, a igrao je s nekima od najvećih imena kao što su Anthony Hopkins, Jeremy Irons, Catherine Deneuve ili Pierce Brosnan. Njegova scenaristička karijera počela je 1990-ih njegovom nagrađenom adaptacijom knjige „Mali lord Fauntleroy“, i BAFTA-om nagrađenim scenarijem za „The Prince and the Pauper“, u produkciji BBC-ja. Godine 2011. Fellowes je dobio čin plemića i postao je član the House of Lords kao Lord Fellowes of West Stafford. Sa suprugom Emmom i sinom Peregrineom živi u Londonu i Dorsetu.

U intervjuu za Nacional Fellowes govori o tome zašto ga prošlost toliko inspirira, kakvo je bilo njegovo djetinjstvo s obzirom na to da je odrastao uz oca plemića i kakav je London danas u odnosu na vrijeme radnje najnovije knjige „Belgravia“.

NACIONAL: U knjizi “Belgravia”, između ostalog, pišete o londonskom plemstvu i njihovim slugama 1840-ih, a to vam je česta tema. Što vas je inspiriralo ovaj put?

„Belgravia“, naravno, ne govori samo o plemstvu i slugama, nego također prati uzlet srednje klase, munjeviti rast bogatstva i sve što to nosi sa sobom. Knjiga govori i o tome kako su se klase počele miješati na način na koji je to stoljeće prije bilo nezamislivo. To je ono što me privuklo pisanju o 1840-ima. Bilo je to razdoblje stvarnih promjena, više nego uobičajenih promjena, a stanovnici Engleske, pripadnici više i niže klase, morali su se tome prilagoditi. U romanu Anne Trenchard, više nego itko drugi, lik je s glavom čvrsto na ramenima i koji si ne dopušta da je ponese sve to laskanje kojim je okružena. Njezin suprug, iako posjeduje brojne kvalitete, nije tako senzibilan.

NACIONAL: To je razdoblje kad se Belgravia tek izgrađivala, kakva je danas? Poznato je da je to najskuplja rezidencijalna četvrt Londona, a vjerojatno i na svijetu. Kako vidite London danas, koliko se promijenio od vremena koje opisujete u knjizi?

Volim London, ali Belgravia je jedinstvena, ili barem neuobičajena po tome što se nije razvila. Većina Londona izgrađena je na temeljima prethodnog razdoblja, pa je tako srednjovjekovni London izgrađen na onom iz rimskog doba, a elizabetinski na onom srednjovjekovnom, i tako dalje. Ali Belgravia je začeta kao samostalna, koherentna jedinica, kao grad za bogate, a gradila se dvadeset ili trideset godina, prekrivši neka močvarna polja koja su prekrivala rubna gradska naselja. Rezultat toga bilo je to izvanredno arhitektonsko jedinstvo, u smislu koncepta koji su osmislila briljantna braća Thomas and William Cubitt. Čak i sada promijenila se daleko manje od gotovo svih drugih dijelova Londona. Još je uvijek rezidencijalna, još uvijek moderna, a iako su kuće zamijenjene i podijeljene na luksuzne stanove, još uvijek ondje živi kombinacija aristokracije i novih bogataša te iznimno uspješnih državnih službenika, kao i u vrijeme Cubittovih. Zapravo, posljednjih godina sve više kuća ponovno se vraća u funkciju, pa sada gotovo da prevladavaju nad modernim životom glavnoga grada.

NACIONAL: U svim trima vašim knjigama inspirira vas život plemstva, a i porijeklom ste iz plemenitaške obitelji. Kakvo vam je bilo djetinjstvo? Čega se najradije sjetite i što ste naučili iz takvog načina života?

Moji su korijeni manje plemeniti nego što bi se mislilo. Moj je otac pripadao obitelji plemenitaša koja je bila skromnije, a ne neko visoko plemstvo, a njegov je otac bio mlađi sin koji je umro u 29. godini, u Velikom ratu, tako da nikad nismo bili jako bogati. Naravno, danas shvaćam da sam bio privilegiraniji od većine. Imali smo ugodnu kuću na selu, veliku, ali ne ogromnu, kao i stan u Londonu. Ljeta smo provodili na otoku Kerryju, tamo su bili poniji, vrtlari i žene pomagale su mojoj majci, a pohađao sam internat u Yorkshireu pa Sveučilište Cambridge i glumačku školu. Ali tada je sve to djelovalo prilično skromno i nimalo neuobičajeno. Mislim da je to posveta mojoj majci koja nije rođena u bogatoj obitelji kao otac, a bila je i s obje noge na zemlji. Bila je praktična i marljiva i željela je da i mi imamo te kvalitete. Stoga nas nikad nije ohrabrivala da mislimo kako nam svijet išta duguje, nego da ako želimo velike stvari, moramo puno raditi da ih dobijemo. To mi je donijelo puno koristi.

NACIONAL: Zanimljivo je u vašim knjigama to da volite pisati o onome što se događa na ‘’drugoj strani’’, odnosno o slugama i njihovim intrigama, tajnama, ljubavima, prijateljstvu. Zašto vam je to važno?

Za mene je zanimljivo istraživati kako društvo funkcionira na svim razinama, da bismo razumjeli što su različiti životi ili kakvi su bili u piramidalnom svijetu. Životi robova zanimaju me jednako kao i carevi kad je riječ o antičkom Rimu. Često me pitaju o uspjehu serije ‘’Downton Abbey’’ i kažem da pretpostavljam da je kvaliteta koja je pomogla da se ta serije uvuče u srca ljudi ta što tretiramo sve naše likove na jednak način u smislu dramatske važnosti. Jednako nas je zanimao Carson i gospođa Hughes kao i Robert i Cora Grantham. Pratili smo Annu i Batesa jednako kao i Mary i Matthewa. Likovi su u osnovi živjeli različite živote, ali većinom su to bili pristojni životi i oni su živjeli najbolje što su mogli. Time im u mojoj knjizi odaje priznanje, poštovanje, bez obzira na to govorimo li o Daisy ili o Edith. A to šire viđenje središnja je stvar onoga što radim.

NACIONAL: U „Belgraviji“ pišete i o djeci rođenoj izvan braka i vjenčanjima izvan klase. Kako je bilo u to vrijeme kad je riječ o tome? To je, vjerujem, bio ogroman skandal, a danas je uobičajena, gotovo svakodnevna stvar.

Te se stvari mijenjaju, običaji i promjene u moralnim vrednotama. Predbračni seks nije bio neuobičajen među elizabetincima, dok je bio apsolutni tabu za viktorijance tako da se to mijenja. Kad sam ja bio mlad, dijete rođeno izvan braka još je uvijek bilo nešto što bi uzbunilo ljude i kad bi neke žene odlučile roditi, uglavnom su morale biti iznimno hrabre. Sad, kao što kažete, to je puno normalnije i prihvatljivije. Moja je jedina briga dobrobit djeteta. Statistički je veća šansa da će par ostati zajedno dok dijete ne navrši šesnaest godina ako su u braku jer zaista je jednostavno rastati se kad ‘’samo’’ žive zajedno i na to moramo obratiti pozornost. Ali, s druge strane, mnoge samohrane majke osiguraju sigurne domove pune ljubavi svojoj djeci, dopuštajući im da razviju samopouzdanje koje će im omogućiti da rade što žele, a to sigurno puno vrijedi.

NACIONAL: Jeste li nostalgični za vremenima iz svoje prošlosti, kad je tradicija bila ukorijenjena u britanskom narodu?

Vjerojatno bi bilo u redu reći da sam odgojen s jakim osjećajem za tradiciju i još uvijek je osjećam. Ja sam monarhist, vjerujem u našu parlamentarnu demokraciju, u potpunosti zagovaram organiziranu religiju, to je anglikanizam koji igra svoju ulogu u poslovima države. Iako sam ja zapravo katolik, brak je na mene djelovao dobro i jako me usrećio. Volim stare stvari, klasične knjige, obiteljske portrete koji pričaju svoju priču, stare kuće, stare gradove, mjesta na kojima je povijest gotovo pa opipljiva. Ali vjerujem da svi moramo živjeti u svoje vrijeme. Postoje elementi koji su možda bili bolji u vrijeme kad smo permanentnije živjeli u manjim grupama, pomažući svima da imaju jasniji uvid u identitet unutar svoje zajednice, ali s druge strane danas možemo putovati kroz cijeli svijet po prihvatljivim cijenama, imamo besplatno zdravstveno osiguranje i stomatološku skrb, imamo obrazovanje za sve… Ponekad razmišljam o tome da ne škodi osjećati malu nostalgiju za sporijim i nježnijim vremenima, ali mislim da danas žene i muškarci žive bolje.