Dobri hrvatski ministar obrane, gospodin Ante Kotromanović, koji je sposoban uspješno obaviti niz stvari (od Oluje, preko mimohoda, do Alke itd.), izjavio je nakon zadnje serije vojno-političkih rituala kako ga posebno raduje hrvatsko narodno jedinstvo koje se navodno moglo uočiti na proslavama. U zanosu nacionalnom estetikom ministru je promakao bitan podatak da tog jedinstva nema nigdje. Hrvatska je drastično podijeljena na građanski i antigrađanski orijentiranu populaciju i veliko je pitanje je li među njima moguć bilo kakav oblik mirnoga suživota. Kad se promatrač prisjeti da su predsjednica i pozadinski dirigent, predvodnik oporbe, na njezino ustoličenje među ostalim pozvali poznatoga narkodilera i podvodača, i tamo se s njim grlili pred kamerama, jasno mu je da se na hrvatskoj društvenoj sceni intenzivno sukobljavaju svjetonazori koji su u temelju nepomirljivi. Sukobljavaju se na svim razinama, među inima i pravosudnoj.

DORH – na primjer – nastoji djelovati kao zaštitnik građanskoga poretka utemeljenog na zakonu, dok se mnogi sudovi bave zaštitom privatnih interesa. Nedavno je i gospodin Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, osjetio potrebu da se javno osvrne na kompromitiranost Ustavnoga suda koji se, prema njegovim riječima, ponaša kao “nadvlast” ili vrhunski arbitar za sve, iako bi po definiciji morao djelovati kao “međuvlast” koja se bavi isključivo pravnim nijansama vezanim za Ustav. Razlog je teška interesna politiziranost Ustavnoga suda, u kojem se članovi i postavljaju prema političkome ključu. Gospodin Turudić reagirao je u povodu suspenzije presude Ivi Sanaderu, ali mogao je i zbog mnogih drugih predmeta u kojima se taj časni Ustavni sud ponio kao interesno obojeni kolektivni komedijant koji građane tretira kao nepismene lude koje ne mogu shvatiti o čemu se u njegovim presudama zapravo radi.

Nadalje, društvena situacija zorno se odražava preko premijera, koji je s razlogom počeo pažljivo selekcionirati svoje javne nastupe. Gospodin Milanović očito više ne želi pružati priliku Karamarkovim provokatorima da na njemu izvode svoje isplanirane diverzije niti se dovoditi u populistički kontekst suprotan njegovom etičkom doživljaju svijeta. Sukob o kojem je ovdje riječ kvalitetno se manifestirao na proslavama Oluje u Zagrebu i Kninu. U Zagrebu je održana kulturna, odlično organizirana i po prikazanoj tehnici prilično zanimljiva vojna parada koja je kod velikih ratnih imena proizvela emocije, u Kninu je bio nacionalistički dernek, preseljen iz Čavoglava na medijski udarnije mjesto. Ta civilizirana zagrebačka proslava izazivala je do zadnjeg trenutka gunđanja, negodovanja, prosvjede i pobune HDZ-ovih “domoljubnih snaga”, koje su tražile da središte zbivanja bude Knin, jer urlanje protiv Vlade tamo bolje odjekuje. Situacija se smirila tek nakon intervencije ratnog generalskog zbora, koji je izričito podržao zagrebačku svečanost.

Premijer Milanović protokolarno je, u ranijim satima, položio vijenac u Kninu i pobjegao iz njega. Ponašanje je razumljivo; premijeru nije padalo na pamet da se na bilo koji način povezuje s divljanjem koje je kasnije uslijedilo, odnosno, da se zatekne na istom mjestu s profilima poput Thompsona. Slavilo se u Kninu čavoglavsko junački, s parolama “Ubij Srbina”, “Za dom spremni” i tako dalje, sve iz poznatoga pjesničkoga repertoara HDZ-ova političkog naroda. I sam Glogoški smogao je snage da prozbori prigodnu kiticu uvreda na račun premijera i Vlade. Bilo bi doista nesmotreno od gospodina Milanovića da se nije na vrijeme izmaknuo iz takvog antropološki zanimljivog ambijenta. Ali nije to samo endemska pojava; stotinjak tisuća ljudi koji se ciljano i unisono predstavljaju kao bal vampira, to su HDZ-ovi glasači koji vjeruju da će im gospodin Karamarko nakon izbora dati potpunu slobodu govora mržnje, a građanske mentalitete doživljavaju kao svoje prvorazredne neprijatelje. Gdje se tu uočava spomenuto “hrvatsko jedinstvo”? Jedna od glavnih političkih odrednica suvremene Hrvatske nije nikakvo jedinstvo – pa ni u odnosu prema ratnim zbivanjima – već sve radikalniji međuhrvatski antagonizam, koji se ne može prikriti dobronamjernim izjavama.

Premijer Milanović razumije tu situaciju. Otkazao je i dolazak na Alku, ispravno zaključujući kako nema nikakvoga razloga da se na televiziji prikaže kao bespomoćni objekt vrijeđanja profesionalnih ekstremističkih provokatora, koji mora protokolarno slušati delirične ispade na svoj račun. Alka je slučaj za pokroviteljicu, predsjednicu države, pa neka to i ostane, bez premijera kao dramskoga asistenta. Na spomen nazočnih članova aktualne Vlade započeli su na Alci zvižduci i urlici, ali vrlo ograničenoga trajanja i dosega, jer nema užitka u provokaciji ako premijer nije prisutan. Jedno je iživljavati se na Milanoviću, a drugo na Branku Grčiću ili Ivanu Vrdoljaku. Nisu tu isti propagandni efekti.

Bilo bi apsurdno koliko i komično promatrati premijera kako na tribini prinudno sluša seoskoga “tribuna”, nekakvoga starkelju s tokama u kroničnome Croatiatransu koji predsjednici “podnosi raport”, vodeći bitke protiv Turaka. Red Tuđmana, red hrvatskih neprijatelja, red domaćih izdajnika, red slavne povijesti, to nije diskurs u kojem bi jedan građanski premijer na bilo koji način trebao sudjelovati. Milanović je to shvatio, kad je eskivirao Alku (vadeći se na hunjavicu ili nešto podjednako medicinski dramatično). Evidentno je razvio metodu izbjegavanja situacija izrežiranih da u njima glumi Lady Godivu za Karamarkovog konja. Radi se svakako o uznapredovaloj predizbornoj taktici. Kad je neprijatelj već organizirao svoje odrede za deranje, premijer se može povući s mjesta na kojima im postaje cilj. Ovdje završava saga o hrvatskom jedinstvu. Ono postoji samo pod uvjetom da sve snage u državi prihvate HDZ-ove političke uvjete, ali potrebno je u tom scenariju da se pretvore u Karamarkove i Brkićeve klaunove iz šatora, što se realno ne može očekivati.