Premijerom baleta „Correr o Fado“ portugalskog koreografa Daniela Cardosa 13. kolovoza završava 66. splitsko ljeto. Ilir Kerni, ravnatelj baleta HNK u Splitu, dugogodišnji plesač, pedagog i koreograf, završio je prvu godinu mandata u kojemu je prvi put u Hrvatskoj – zbog pandemije koronavirusa – neka baletna premijera izvedena online.

Ilir Kerni rođen je 18. svibnja 1959. u Tirani, glavnom gradu Albanije. Na Baletnoj akademiji u Tirani diplomirao je 1977. i od tada je angažiran u Nacionalnom kazalištu u Tirani, gdje je ubrzo stekao status baletnog prvaka. Kao redovni pedagog Baletne akademije u Tirani sudjelovao je u stvaranju generacija plesača uspješnih i izvan Albanije. Zahvaljujući stipendiji UNESCO-a, ples i baletnu pedagogiju usavršavao je u Operi u Strasbourgu i Pariškoj operi. Od 1991. do 1993. bio je angažiran u baletnoj trupi Ballet du Rhin. Od 1994. baletni je prvak HNK u Zagrebu, u kojemu je uz dugu i uspješnu plesačku karijeru od 2005. bio angažiran i kao baletni majstor i pedagog u brojnim klasičnim i modernim baletima. Kao plesač i baletni majstor surađivao je s mnogim hrvatskim i svjetskim koreografima, a od 2013. do 2016. Kerni je bio intendant Albanskoga narodnog kazališta Opere, Baleta i Folklornoga ansambla u Tirani.

Nacional: Predstava „Correr o fado“ premijerno će se izvesti 13. kolovoza i to je posljednja premijera Splitskog ljeta. Kako je došlo do suradnje s koreografom Danielom Cardosom?

Sjajan je to finiš 66. splitskoga ljeta, režijski vrlo dobro zamišljeno. Radi se o predstavi koja ostavlja bez daha, po svemu, od plesa, glazbe, ljepote svjetla, atmosfere koja se stvara tijekom predstave… Dojam koji ljudi imaju za tu prelijepu glazbu kao što je fado, osjećaj nostalgije, tuge, patnje. Ali pristup Daniela Cardosa fadu sasvim je drugačiji. Najbolje je citirati što kažu neke svjetske kritike za tu predstavu: „Spajajući fado sa suvremenim plesom ‘Correr o Fado’ prekida tradicionalni način gledanja, slušanja i osjećaja fada. U ovoj izvedbi svjedočimo razvoju fada u mnoštvu pokreta, zvukova, senzacija i osjećaja. Plesači prenose ekstremnu ljepotu, besprijekornu osjetljivost i prividnu lakoću koju naša osjetila percipiraju, a naše srce pada, demistificirajući tradicionalnu, nostalgijsku i melankoličnu konotaciju koju fado nosi.“

S Danielom Cardosom surađivao sam prije nego što sam došao u Split. U Tirani sam radio nekoliko predstava s njim. On je veliki umjetnik, majstor transformacije scene, veliki estet, dakle on nije samo koreograf, i baš zbog toga sam se divio njegovoj umjetničkoj sposobnosti. Također, njegova ljudska vrlina čini ga posebnim suradnikom.

Nacional: Koliko je ansamblu izazovno plesati na fado? Jeste li vi ikad plesali na fado? Što mislite o toj glazbi?

Naš ansambl i solisti savršeno su ušli u taj novi način plesa, ekipa splitskoga Baleta je fantastična, sa čvrstom klasičnom bazom koja im daje jedan perfidni ukus pokreta. U isto vrijeme u memoriji tijela imaju svemoguće pokrete, tako da im je trebalo malo vremena da odmah prihvate i uđu u novo iskustvo. Naravno, plesao sam fado, bilo je to u predstavi “Balade koja donosi vjetar“ Vaska Welenkampa u Zagrebu, jednoj od najboljih predstava ikad postavljenih u Hrvatskoj.

‘MOJ CILJ JE stvarati ekipu koja koristi sve potencijale, razvijati talente koji nisu imali šansu. Svoj posao vidim uz veliki naglasak u tom smjeru i sigurno ćemo tako nastaviti’

Nacional: Koliko je važno da se izvode različite vrste i forme plesa, s različitim koreografima?

Svaki plesač je unikat, jedinstven, mogućnost izražaja talenta je neograničena… Čvrsto vjerujem u to, zbog toga mislim da različite forme plesa, i s različitim koreografima, donose otkriće raznih talenata kod pojedinaca. To govorim iz iskustva. Interesantno je vidjeti kako se evidentiraju različite osobnosti kod nekih plesača za koje nisi ni mislio da postoje. Zbog toga nikada ne utječem na izbor plesača u predstavi. Taj proces prepuštam čistoj konkurenciji. Naravno, koreograf odlučuje, on je taj koji vidi ono što plesači njemu daju kao energiju i kvalitetu. Trajanje plesača je kratko i oni koji uspijevaju što više profitirati raznovrsnim plesovima ispunili su profesionalni smisao karijere.

Nacional: Prva sezona vašeg mandata je iza vas, kako ste zadovoljni? Bilo je, da to tako kažem, neobično raditi, zbog korone. Što je obilježilo ovu sezonu kad je riječ o Baletu HNK u Splitu?

Početak sezone do proglašenja pandemije pamtim po visokom nivou kvalitete ansambla i solista na predstavama repertoara koji smo imali. I kada smo trebali nastaviti s premijerama, odjednom se dogodio prekid svega zbog pandemije. Zapravo, mogla je biti izgubljena sezona, no hvala bogu, to se nije dogodilo. Štoviše, kao što vidite, u šestoj smo brzini.

Nacional: Svakako se mora spomenuti prva online baletna premijera u Hrvatskoj, „Labuđe jezero“, koja je izvedena tijekom lockdowna. Kako je do nje došlo i koliko ste zadovoljni?

CoronaCreativ, ludo vrijeme za splitski Balet, koji je pokazao da je fatalno zaljubljen u ples. Rekao sam mojim kolegama, u to čudno vrijeme, da trebaju to prihvatiti kao neponovljivo iskustvo koje se dogodi jednom u životu, i u to što sam rekao vjerujem i danas. Početak je bio šok, što sada? Koliko će to trajati, je li to kraj svega? Kako dalje? Bilo je puno pitanja. Ne bih otkrio sve tajne, kako smo komunicirali, mi, uprava HNK u Splitu, kakve je naš kapetan broda, intendant, dao upute kako postupiti, ali išli smo u akciju. Balet kao prava ekipa, kao profesionalna elita jedne vojske, odgovorio je neopisivim entuzijazmom. Gerilci su komunicirali preko Facebooka, tko što radi, tko što predlaže i slično. Ja sam samo inicirao, inspirirao, tražio da svaki od njih bude kreativan. Tako je bilo i s „Labuđim jezerom“. Znajući da Eva Karpilovska, naša prvakinja odnedavno, jako dobro poznaje kameru, predložio sam joj da ide u akciju, tu se uložio veliki trud, ali znao sam da će to biti iskustvo koje će ostaviti trag. Ona je za vrijeme koronakrize radila 24 sata dnevno. Aron Kok je napravio čudo svojim spotovima. Svi plesači su se pokazali izvrsnim, pravim umjetnicima. Moj cilj je stvarati ekipu koja iskoristi sve potencijale, vidljive ili skrivene, dati šansu i razvijati talente koji možda nisu imali šansu. Ja svoj posao vidim uz veliki naglasak u tom smjeru, a sigurno ćemo tako nastaviti dalje, nema povratka. Nemojmo zaboraviti „Peću i vuka“ s baletnim studiom, sjajna produkcija koju je napravio Remus Dimache. I to je bilo u vrijeme pandemije. Na zadnjem Grand Galu imali smo koreografiju Arona Koka. Vrijeme će pokazati da je on na dobrome putu da postane odličan koreograf. Na to računam kao jedan od uspjeha splitskoga Baleta tijekom ovog vremena.

Nacional: Što očekuje publiku u Splitu u sljedeće tri sezone vašeg mandata? Kakav HNK u Splitu očekujete, na čemu ćete posebno raditi?

Ako sve bude dobro, nakon premijere „Correr o Fado“ u studenome ćemo imati drugu premijeru moderne verzije „Labuđeg jezera“ i nastavit ćemo s klasičnom premijerom sredinom 2021. Sve drugo ostavljamo vremenu. Kvaliteta svake predstave bit će moj cilj, razina svakog plesača treba biti vidljiva u progresu. Novi talenti koji stasaju i dobivaju šansu, bilo kao plesači ili koreografi, neka se pokazuju i imat će moju bezgraničnu podršku. Želim imati statistiku o tome koliko je napredovao svaki koji pokazuje potencijal u bilo čemu. Stvarati kreativnu atmosferu, prirodnu selekciju, ekipu, kvalitetu grupe gdje su svi dobri… To će biti moj način ravnanja splitskim Baletom.

Nacional: Baletom se bavite doslovno cijeli život. Kad je počela vaša ljubav prema plesu, prema baletu?

Zaljubio sam se u početku, mada se moj put prema baletu dogodio igrom slučaja. Kod nas u Albaniji u to vrijeme pedagozi iz baletne škole išli su u lov na talente po školama. Mene su izabrali među stotinama dječaka koje su pogledali. Izgleda da sam, prema njihovu mišljenju, imao nešto posebno pa sam tako završio u baletnoj školi. Sigurno ne bih bio baletan da nisu došli po mene. Kao mali znam da sam htio slijediti profesiju moga oca, biti zubar.

Nacional: Rođeni ste i odrasli u Albaniji. Kakve su okolnosti bile kad je riječ o baletu u vrijeme kad ste vi počinjali svoju karijeru? Imate li nekih zgodnih anegdota s početaka karijere?

Rođen sam u Tirani davno davno! Što se tiče baleta, to vrijeme je bilo potpuno drugačije nego što je danas. Umjetnici su bili privilegirani. Primjerice, ja sam bio prava zvijezda i iako premlad, dobio sam nagradu Zaslužni umjetnik. Publika me gledala kao da sam pao s neba. Nerazumljivo za tu dob, za te godine, za mene, ali bio sam povučen i stidljiv. Jednu anegdotu mogu podijeliti s vama. Za vrijeme školovanje bio sam teško frustriran. Prvo zbog toga što sam, kad sam se počeo baviti baletom, bio stvarno talentiran, ali prenizak pa su me htjeli izbaciti iz baletne škole. Drugi razlog je bio taj što sam kad sam napunio 16-17 godina naglo narastao i mislio sam da sam previsok!

Nacional: Većina plesača mi kaže da je za njihovu karijeru uvijek bila važna neka osoba u životu, netko tko ih je potaknuo da u balet uđu neopterećeno. Je li i u vašem životu postojao netko tko je bio toliko važan?

Osim mog talenta nisam imao nikoga tko bi me tjerao na ovu profesiju, ali nisu mi ni odmogli. Kasno sam saznao da su moj tata, koji je bio poznati zubar u Tirani, i moj profesor baleta imali tajni dogovor – profesor je morao paziti na mene, u smislu da me na vrijeme izbaci ako bi procijenio da neću imati perspektivu u baletu.

Nacional: Ne samo da ste imali perspektivu nego ste u Tirani vrlo brzo napredovali i dobili stipendiju za usavršavanje u Francuskoj, a nakon toga ste radili po cijeloj Europi i svijetu, pa ste se vratili u rodni grad kao ravnatelj Opere, Baleta i Folklora atenskog nacionalnog kazališta. Kakvo je to iskustvo bilo za vas? Što ste promijenili?

Da, bio sam prvi albanski umjetnik, plesač, koji je dobio stipendiju za ples i pedagogiju od UNESCO-a. Nakon puno godina nakon što sam napustio Albaniju vratio sam se u svoju matičnu kuću kao intendant u ANK-u u Tirani, u mandatu od 2013. do 2016. godine. Intendant ili ravnatelj nije profesija, da se razumijemo, ali ponosan sam na to razdoblje. Moram priznati da mi je to istovremeno bilo i najteže razdoblje u životu. S jedne strane, ANK u Tirani je, na početku mojeg mandata, bilo kazalište starog sustava u kojem su svi imali doživotne ugovore. Bilo je teško razbiti taj stari mentalitet i omogućiti promjenu generacija. U početku se sve činilo kao nemoguća misija, ali naprosto, bilo je vrijeme za jedan potres s dobrim namjerama. Dakle, prvi put u povijesti tog kazališta uveo sam sistem ugovora na određeno vrijeme, kao u svakom drugom kazalištu u Europi. I moji prethodnici su pokušavali napraviti slično, ali nisu uspjeli. Ja jesam. Međutim, bilo je onih koji su bili nezadovoljni, umiješala se i politika. Ali na svojoj strani imao sam ogroman postotak zaposlenika, gotovo svih umjetničkih snaga željnih promjena odnosno željnih toga da kazalište bude samo princip meritokracije i sposobnosti, ništa više, ali ni ništa manje od toga. U umjetničkom smislu, potpuno sam otvorio kazalište. Dio naše kalendarske sezone bio je rezerviran za umjetnike albanskog podrijetla sa svjetskim renomeom. Tako su s ANK-om u Tirani surađivali Angelin Preljocaj ili primjerice operna pjevačica Ermonela Jaho, koja inače pjeva na svjetskim pozornicama, od Metropolitana do Covent Gardena, ali bilo je tu i puno drugih imena – dirigenti, pjevači, koreografi, plesači, muzičari… Uglavnom umjetnici koji su ostvarili karijere u velikim kazalištima diljem Europe i svijeta. Oni su pak doveli i druge inozemne umjetnike. To je dovelo do toga da su o ANK-u u Tirani prvi put pisale inozemne novine. Bilo je to ludo vrijeme ljubavi i strasti za kazalištem, gdje smo formirali i gradili nešto novo, istovremeno napuštajući mnoge zastarjele metode iz prošlosti, pri čemu smo svi mi, koji smo napravili karijere u inozemstvu, željeli dati svoj doprinos. Teško je to objasniti. To je nešto što se dogodi samo jednom u životu.

Nacional: Velik dio karijere proveli ste u Zagrebu, koje uspomene nosite iz tog ansambla, iz tog HNK?

HNK Zagreb je dio moga života, to je moj dom, oni su moji ljudi, scena je moja duša. Iako sam došao da bih ostao kratko vrijeme, bombardiranje Zagreba promijenilo je moj život. Mogao sam biti na Mirogoju prije 25 godina, ali na sreću preživjeli smo, iako su neki plesači bili ranjeni. Tada sam osjetio da pripadam tim ljudima, dragim ljudima…

Nacional: Kako ste se snašli u Splitu i što vam se najviše sviđa u tom gradu?

Najviše mi se sviđa duša grada, ima tu nečega posebnog, nečega što dolazi s mora i miješa se s gradom i ljudima, nečega s posebnim ukusom i karakterom… Ima tu nečega mističnoga. Iako sada mogu reći da sam se nekako udomaćio, to nije istina jer Split je grad koji moraš gledati i ne vidiš sve što misliš. Imam jednoga prijatelja iz kazališta koji se bavi fotografijom, i svaki put otkrijem nešto što nisam mogao vidjeti po ulicama, u gradu u kojem živim. To je taj čudesni Split.

Nacional: U Hrvatskoj nema puno baletana i balerina po ansamblima, iako postoji snažna i dugotrajna tradicija plesnih škola, tako da mnogi članovi ansambala po hrvatskim nacionalnim kućama dolaze iz raznih zemalja svijeta. Kako to komentirate? Je li to za plesače bolje, jer se na taj način izmjenjuju iskustva?

Ne bih rekao, razmjena iskustva i kultura je uvijek dobra, ali tu postoji veliki problem. Ja bih želio da se sadašnje stanje što prije promijeni. Nedopustivo je da u Hrvatskoj nema plesača koji bi popunili naše ansamble, ali ne bih ulazio u analize tko je kriv za takvu situaciju. Zbog razmjene iskustava bilo bi dobro da nekih 20 posto ansambla možeš popuniti inozemnim plesačima, ali situacija je kod nas sasvim drugačija.

Nacional: Što za vas znači balet, kako to objasnite nekome tko vas pita zašto ste postali baletan?

Ne možeš objasniti riječima, ali kontrola tijela za vrijeme plesa u kojem si pretvoren u isto s muzikom osjećaj je za koji nema riječi kojima možeš takvo što objasniti. S druge strane, taj umor, opterećenje, svodi tijelo u nešto prelijepo, što ne možeš naći u čovjeka koji nije plesač.

Nacional: Gledam vašu godinu rođenja i naprosto je nevjerojatno da vam je više od 60 godina. Ples i cjeloživotno aktivno bavljenje plesom kao zanimanjem očito je usko povezano sa zdravim načinom života. Vjerojatno vas mnogi pitaju kako vam balet nikad nije dosadio. Kako to da ste mu ostali privrženi cijeli život?

Da, ima tu nečega što bi se reklo da je nenormalno! Ali ja sam volio taj posao, ja nisam radio, ja sam se bavio nečim što sam volio, a usput sam bio i plaćen za to, gdje toga ima? Dosadi ti to sve, umaraš se jedino ako si u potrazi za slavom. Ja nisam tražio ništa, nikada, samo sam uživao u onome što sam volio.

Nacional: Jedna vas je kolegica opisala da ste „na sceni temperamentan, otvoren, tjelesno prisutan, a privatno odmjeren, šutljiv i zamišljen“. Jeste li zaista takvi ili ste s vremenom i boraveći dugi niz godina u Hrvatskoj promijenili karakter?

Privatno, isti sam otkada pamtim za sebe, čak i frizura mi je ista! A sigurno ću tako i završiti moje dane. Na sceni je nešto posve drugo, tamo se dogodi fenomen transformacije, a tko zna što je to, on razumije i to koliko energije se troši u tim trenucima.

Nacional: Što mislite o baletnoj sceni u Hrvatskoj? U posljednjih desetak godina izvode se sve neobičnija djela, sve je više otvaranja prema drugim oblicima plesa uz obavezne klasike, koliko je to važno? Postoji li mlada baletna publika, je li balet ostvario tu misiju da stvori novu publiku? Jer mnogi su prije dvadesetak godina predviđali kraj baleta kao umjetnosti, s obzirom na to da je publika bila prilično starija i koncentrirana.

Uh, to je teško pitanje, mislim da treba biti vrlo oprezan kada je u pitanju što treba predložiti publici. Nacionalna kuća i balet kao jedna od grana te kuće treba vrlo pažljivo izabrati repertoar, zbog repertoara možeš privući ili otjerati publiku, to je vrlo delikatno pitanje. Ja sam za tradicionalnu nacionalnu kuću koja u isto vrijeme predlaže provjerene razne forme izražaja plesa.

Ali nikako nisam za eksperimente koji vode nikuda. Ako se radi jedna predstava koju moraš skinuti s repertoara iduće sezone, to znači promašaj koji ne samo da košta nego ostavlja trag lošeg mišljenja kod publike. Pa sad zamislite da to traje godinama! Teško je vratiti povjerenje publike i to je najveći promašaj koji može napraviti kazalište. I vratiti publiku u kazalište je onda puno teže. Publika voli kvalitetne predstave, bio to klasični ili moderni repertoar. Naravno, i kvalitetne plesače.

Kvalitete nikada dosta, i tu nema popusta. Što se tiče mlade publike, ona se stvara samo ako postoji kvaliteta, ali i marketinškim politikama. Ja se ne bojim, jer magija kazališta uvijek će postojati, a ples je posebna magija.

Nacional: Ima puno dobrih plesača, baletana. Što je potrebno da bi netko postao odličan kao vi?

Samo ljubav prema plesu, edukacija i konstantan rad cijeli život. Moj odgovor na vaše pitanje će biti u principu što ja mislim o tome što je potrebno da bi netko bio poseban kao plesač jer ja ne mislim da sam bio takav. Ima puno dobrih plesača, to je istina, ali treba imati nešto što se ne da učiti, biti pojava na sceni ne može se učiti, fenomen transformacije na sceni imaju rijetki, sve to ima veze s nečim, božjim darom, dušom koju nemaju svi na sceni bez obzira na kvalitetu plesa, tehnici.

Ja bih rekao da je važno biti pun ljubavi, uporan i bez ega, bez intrige koja uništava i ne da mira, pa se to bome vidi i na sceni. Ali i u životu.