UBOJSTVO OPORBENOG NOVINARA ponovno je otvorilo pitanje zaštite ljudskih prava i slobode govora u zemlji kojom već godinama vlada autokratska obitelj Alijev koja vješto iskorištava to što je Azerbajdžan jedna od država s najvećim naftnim rezervama na svijetu.

Azerbajdžanski novinar Rasim Alijev preminuo je prošlog tjedna, dva dana nakon što je pretučen zbog komentara na Facebooku kojim je osudio ponašanje nogometaša Gabale Javida Husejnova na utakmici protiv ciparskog APOEL-a. Kapetan te azerbajdžanske momčadi na utakmici odigranoj 30. srpnja u Limassolu provocirao je domaće navijače mašući turskom zastavom. Poznato je, naime, da je Cipar podijeljen na grčki i turski dio. Tragično preminuli novinar napisao je da se igrač ne zna ponašati i da bi mu trebalo zabraniti nastup u Europi, a nakon tog komentara igračeva rodbina prvo ga je zvala na telefon, a onda i “na razgovor” u kafić. Našli su se u subotu, 8. kolovoza, a Alijev je umjesto kave dobio brutalne batine nakon kojih je stigao još napisati, pokazalo se, svoju posljednju objavu: “Došao sam. Bilo ih je pet ili šest. Svi su se bacili na mene i krenuli me udarati.” Ubrzo nakon toga prevezen je u bolnicu, ali je dan kasnije preminuo na odjelu intenzivne njege.

TAJ SLUČAJ SNAŽNO JE ODJEKNUO u cijeloj državi, pa je čak i predsjednik Ilham Alijev obećao brzu istragu i već sredinom prošlog tjedna policija je privela šest osoba. Jedan od osumnjičenih za ubojstvo je i reprezentativac Husejnov, koji od 2008. nastupa za azerbajdžansku reprezentaciju čiji je izbornik proslavljeni hrvatski nogometaš Robert Prosinečki. Međutim, azerbajdžanska oporba i borci za ljudska prava nisu zadovoljni takvim ishodom jer smatraju da ubojstvo nikada ne bi bilo izvršeno bez prešutnog odobravanja vladajuće garniture na čelu s predsjednikom Alijevom. “Ubojstvo Rasima Alijeva samo je posljednje u spirali nasilja u Azerbajdžanu. U posljednjih deset godina bilo je na stotine napada na novinare. Ne zaboravimo da je 2005. ubijen Elmar Husejnov, a Rafig Tagi ubijen je 2011. Ta ubojstva i dalje nisu riješena, a Alijevo ubojstvo dogodilo se u jeku slamanja ljudskih prava nakon završetka Europskih igara”, stoji u priopćenju koje su objavile udruge za ljudska prava koje se već dugi niz godina bore protiv režima Ilhama Alijeva.

SVE U AZERBAJDŽANU VRTI SE oko nafte, a bivša sovjetska republika ubraja se među najbogatije zemlje te regije. Eksploatacija nafte u Azerbajdžanu započela je prije više od jednog stoljeća, kad je ta regija bila još u sastavu Ruskog carstva. Azerbajdžanske naftne rezerve procjenjuju se na 14 milijardi barela. Otkad je Azerbajdžan postao neovisan od Sovjetskog Saveza 1991., i zapadne tvrtke profitiraju od enormnih resursa. Takozvanim “stoljetnim ugovorom” Azerbajdžan je 1994. omogućio nekolicini koncerna, među kojima su velike tvrtke poput BP-a ili Exxona, udjel u eksploatiranju njihovih naftnih rezervi u Kaspijskom moru. Samo 2011. godine u Azerbajdžanu je, prema službenim navodima, uloženo oko 20 milijardi američkih dolara. U Bakuu se jasno primijeti bogatstvo zemlje koja je tek nešto veća od Austrije. Svugdje se gradi, a stanovnici Bakua, kojih je oko dva milijuna, i sami su iznenađeni kako brzo se mijenja njihov grad. Dio zarade od izvoza nafte ulaže se u izgradnju cesta, mostova i zgrada. Ali najveći dio zarade završava opet u naftnom sektoru pa druge gospodarske grane ostaju nerazvijene.

Iako država ima potencijal jednog Kuvajta, narod živi deset puta lošije nego u toj, naftom bogatoj, arapskoj zemlji. Razlog tome je trenutačni politički sustav u Azerbajdžanu koji postoji već desetljećima. Već gotovo 20 godina Azerbajdžanom vlada obitelj Alijev. Od 1993. do 2003. bivši lokalni šef sovjetske obavještajne službe KGB-a Gejdar Alijev bio je predsjednik države. Kada je obolio, njegov sin Ilham preuzeo je funkciju šefa države. Kritičari stoga govore o “nasljednoj autokraciji” jer, kao što je to radio njegov otac, i 50-godišnji Ilham Alijev vlada autokratski. Organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala izvješćuju o uhićenjima oporbenih političara i novinara. Samo prošle godine je navodno 136 ljudi mučeno, a troje od njih je, kako se navodi, pritom mučeno do smrti. Borci za ljudska prava stoga su žestoko protestirali kada je Baku nedavno bio domaćin prvih Europskih igara, kako bi ukazali na deficite kad je riječ o demokraciji u Azerbajdžanu. Na te igre Alijev je potrošio oko deset milijardi dolara, a oni oporbeni političari koji su se usudili govoriti protiv tog događaja, optužili su Alijeva da je preko igara oprao ogromne količine novca koje je sklonio na off-shore račune. Zanimljivo je da je samo za nastup Lady Gage na otvaranju igara Alijev izdvojio dva milijuna dolara, a nakon nastupa pjevačica je bila suočena s velikim kritikama udruga za zaštitu ljudskih prava jer je prihvatila novac azerbajdžanskog diktatora.

MEĐU ONIMA KOJI SU PROGOVORILI protiv režima Ilhama Alijeva je i novinarka Hadidža Ismailova koja se već osam mjeseci nalazi u jednom od azerbajdžanskih zatvora. Ismailova je nedavno uspjela iz zatvora dostaviti pismo koje je objavljeno u New York Timesu. U pismu je azerbajdžanska novinarka apelirala na međunarodnu zajednicu da ne dozvoli vlastima nastavak kršenja ljudskih prava nakon što su završile Europske igre, koje su poslužile za skretanje pažnje s pravih problema. Kako je navela, ostali novinari u toj zemlji, zaštitnici ljudskih prava i svi aktivisti koji se protive azerbajdžanskoj vlasti, “sklonjeni” su u zatvor kako bi vlasti u Bakuu mogle na miru održati veliki sportski događaj. Ismailova je čak osam mjeseci čekala početak suđenja pod apsurdnom optužbom da je “poticala na samoubojstvo kolegu novinara Turala Mustafajeva”. Suđenje je napokon počelo prošloga tjedna, a sudac je s ročišta izbacio rodbinu optužene i predstavnike udruga za zaštitu ljudskih prava. Kolege novinari i međunarodna zajednica proces nazivaju političkim, s obzirom na to da je ta novinarka istraživala korupciju u vrhu azerbajdžanske vlasti, za što joj je početkom prošloga tjedna dodijeljena i nagrada Alison Des Forges Human Rights Watcha. Nagrađena novinarka u pismu kaže da “dok vladajuća garnitura nastavlja profitirati od korupcije, obični ljudi bore se da pronađu posao, prežive, budu slobodni” te traži od međunarodne zajednice da pritisne Alijeva da oslobodi sve političke zatvorenike.

Alijevi suradnici su, naravno, odbacili sve optužbe o kršenju ljudskih prava političkih oponenata, novinara i ostalih aktivista, tvrdeći da nema političkih zatvorenika iza rešetaka, a s gnušanjem su odbili i svaku kritiku da je ponašanje Alijeva dovelo do posljednjeg ubojstva novinara Rasima Alijeva. “Neke europske organizacije vode kampanju i tvrde da ima političkih zatvorenika u Azerbajdžanu, da nema slobode tiska i slobode govora, ali sve je to neutemeljeno”, rekao je Ali Hasanov, savjetnik predsjednika za politička pitanja, koji nije objasnio zašto su iz zemlje izbacili organizacije poput Amnesty Internationala ili OESS-a te zašto su za vrijeme Europskih igara iz Azerbajdžana izbacili novinara Guardiana Owena Gibsona koji je napisao kritički osvrt na organizaciju Igara i Alijev diktatorski režim.

• EUROPSKA UNIJA zatražila je hitnu istragu smrti Rasima Alijeva, ali teško je očekivati da će napraviti veći pritisak na azerbajdžanskog predsjednika, koji već godinama uspješno izbjegava sankcije

TAMNU STRANU REŽIMA Ilhama Alijeva osjetio je i novinar Emin Milli, koji već nekoliko godina živi u Berlinu, nakon što je u Azerbajdžanu nekoliko puta bio zatvaran i pretučen zbog kritika vladajućeg režima. Mili je u izbjeglištvu osnovao internetski portal Meydan TV na kojem objavljuje priče o korupciji u vrhu azerbajdžanske politike, a posebno je aktivan bio uoči i za vrijeme Europskih igara, kada je objavljivao priče o zatvaranju oporbenih aktivista i novinara, zbog čega je bio suočen s novim prijetnjama vladajućeg režima. Emin Milli je u posljednjem tekstu objavljenom na stranici Meydan TV napisao kako je siguran da bi bio uhićen da je ostao u Bakuu i da je nakon završetka Igara dobio prijeteću poruku od azerbajdžanskog ministra sporta Azada Rahimova u kojoj mu prijeti da će biti kažnjen jer je organizirao međunarodnu kampanju protiv Azerbajdžana. “Uhvatit ćemo te gdje god se skrivao i država će te kazniti za ovu kampanju koju vodiš protiv Azerbajdžana. Bit ćeš kažnjen za to. Nećeš moći slobodno hodati ni Berlinom ni bilo gdje drugdje u svijetu. Moraš to znati”, samo je dio prijeteće poruke koju je azerbajdžanski novinar dobio od ministra sporta. Emin Milli tvrdi da nema nikakve sumnje da iza te poruke stoji predsjednik Alijev i svjestan je da svakoga trena može biti ubijen, baš kao što je ubijen i njegov prijatelj Rasim Alijev koji je samo nekoliko dana prije smrti dao intervju za Meydan TV u kojem je žestoko kritizirao diktaturu predsjednika Alijeva. Zato Milli sumnja da pravi razlog ubojstva nije status na Facebooku protiv nogometnog reprezentativca, već smatra da je to bio odličan povod predsjedniku Alijevu da se riješi svog prezimenjaka na bezbolan način. No postavlja se pitanje koliko će borba, koju za demokratizaciju Azerbajdžana vode osobe poput Emina Millija i Hadidže Ismailove, biti uspješna jer bogatstvo i utjecaj predsjednika Alijeva rastu iz dana u dan, a Azerbajdžan je ključan igrač u energetskoj opskrbi Europe u trenutku kada su odnosi između Rusije i Europske unije ugroženi zbog sukoba u Ukrajini. Europska unija zatražila je hitnu istragu smrti Rasima Alijeva, ali teško je očekivati da će napraviti veći pritisak na azerbajdžanskog predsjednika, koji već godinama uspješno izbjegava bilo kakve sankcije i rado je viđen gost u većini europskih država kojima je opskrba azerbajdžanskom naftom važnija od kršenja ljudskih prava u toj bivšoj sovjetskoj republici.