Vjerojatno znate ili ste barem jednom u životu čuli onu biblijsku Prispodobu o talentima ili kako odgovorno primiti povjerene darove. Jedna od poanti te priče je ta da svatko od nas posjeduje barem jedan talent, svatko se rodi s talentom za nešto. Neki taj jedan talent tijekom života otkriju, a neki ne. José Luis Chilavert bio je sretne ruke kada je došao na red za podjelu talenata. I nije dobio samo jedan. Uz onaj glavni, vratarski, koji mu je bio namijenjen, netko gore mu je odlučio pozlatiti ljevicu i onako preko neke veze dodijeliti još jedan čudesni, božanstveni talent, zvan “nogometni prekidi”. Usporedbe radi, zamislite samo da se jedan Robert De Niro uz savršene glumačke sposobnosti uspio prošvercati još s vokalnim sposobnostima Freddieja Mercuryja. Slično je i s vratarima koji zabijaju golove. Gotovo nemoguće, ali ipak moguće… Tako je možda i najosebujniji paragvajski nogometni sin zahvaljujući svojim talentima razveseljavao ljude diljem svijeta i dokazao puno značenje Prispodobe o talentima. Ili kako odgovorno primiti povjerene darove. I narugati se povremeno s njima ostalim narodima Južne Amerike…

Moje prvo prvenstvo kojeg se kroz maglu sjećam bilo je ono 1998. godine u Francuskoj. Osim utakmica naše reprezentacije protiv Švaba i Nizozemaca, te finala između Francuza i Brazilaca, u sjećanju mi se urezala i jedna igračka veličina. Zapamtio sam tu ikonu iako sam tad imao nešto malo više od sedam godina i nisam baš dobro pamtio te brojne strane igrače koje sam gledao na TV-u i lijepio ih u svoj prvi album za sličice. Četiri godine poslije bio sam ipak malo stariji pa mi je svjetsko u Koreji i Japanu obnovilo sjećanja na čovjeka koji s gola dolazi u protivničku polovicu da bi izveo slobodni udarac za svoju ekipu.

Te 1998. godine u prvoj utakmici skupine „D“ susreli su se Bugarska i Paragvaj. Južnoamerička reprezentacija krade jednu loptu u 71. minuti na svojoj polovici i povlači kontru. Lopta na 35. metara od gola Zdravka Zdravkova dolazi do Jorge Luisa Camposa kojega ruši nikad prežaljeni Trifon Ivanov. Sa svog gola do mjesta prekršaja dotrčao je Jose Luis Chilavert. Namjestio je loptu, podigao štucne te se zatrčao i ušao u povijest kao prvi vratar koji je izveo slobodni udarac na svjetskom prvenstvu. Bio bi i prvi golman koji je zabio gol na svjetskom prvenstvu da mu upućeni udarac nije skinuo Zdravkov, uz malu pomoć prečke.

Paragvaj je igrao odličan turnir, a tome je pripomogao i Chilavert koji je osim svojih pucačkih sposobnosti pokazao i one golmanske. Protiv Bugarske i Španjolske je sačuvao mrežu netaknutom, a posebno se istaknuo u ovoj drugoj utakmici na kojoj je zaustavio mnoštvo udaraca koje su prema njemu uputili Raul, Luis Enrique i ostatak družine. Nigerijci su mu zabili jedan gol, ali to nije bilo toliko ni bitno s obzirom da se Paragvaj plasirao u osminu finala gdje ih je čekao domaćin – Francuska. I na toj je utakmici Chilavert radio čuda sve dok mu u 114. minuti Laurent Blanc nije zabio zlatni gol koji ih je poslao kući. Za utješnu nagradu Chilavert je dobio mjesto u najboljoj momčadi turnira koje je podijelio s još jednim golmanom – Fabianom Barthezom.

Četiri godine poslije opet je bio blizu gola na svjetskom prvenstvu. Identična situacija kao i protiv Bugara dogodila se na utakmici sa Slovenijom. Slobodni udarac je opet bio na 35 metara, samo ovog puta po sredini terena. Odmjeren i jak udarac brani Mladen Dabanovič, također uz malu pomoć prečke. Opet prolaze dalje kao drugoplasirani i opet ispadaju u osmini finala.

Nakon tog prvenstva više nisam čuo za Chilaverta, što nije ni čudno s obzirom da se umirovio dvije godine poslije u 39. godini života. Iako nije uspio zabiti gol na svjetskim prvenstvima ovaj se golman u svojoj 22 godine dugoj karijeri zaista nazabijao golova. Za reprezentaciju ih je postigao osam, dok je pedesetdevet golova dao na klupskoj razini.

U karijeri je nastupio ukupno 802 puta u svim natjecanjima zabivši čak 67 golova. Razlog zbog kojega je ovaj golman bio tako odličan strijelac leži u činjenici koja kaže da je nakon svakog treninga dodatno ostajao pucati na stotine slobodnjaka i penala.

Osim što će ostati upamćen kao prvi golman koji je izveo slobodan udarac na svjetskom prvenstvu, Chilavert će zauvijek biti upisan u knjige kao prvi, i još uvijek jedini, vratar koji je postigao hattrick na jednoj utakmici. Dogodilo se to 1999. godine kada je u dresu Veleza zabio tri gola iz penala Ferro-u.

Ipak, da se vratimo na početak, na Chilaverteovu manje poznatu klupsku karijeru.

Naša ikona karijeru je započela 1982. godine u paragvajskom prvoligašu Sportivu Luqueno-u (4 gola) iz kojeg nakon dvije sezone prelazi u veći i slavniji Guarani (1 gol) s kojim osvaja ligu. Nakon tri godine u Paragvaju odlazi u Argentinu, u San Lorenzo koji ga je lansirao u španjolsku Zaragozu. Prve dvije sezone je bio standardan te je zabio jedan gol, dok je u trećoj pao u drugi plan te se na kraju sezone vratio u Argentinu. Ovaj put otišao je na drugi kraj Buenos Airesa, u Liniers. Punih devet godina čuvao je gol Velez Sarsfielda, te je isto tako bio napast i za vrata protivničkih ekipa – s obzirom da je u tom razdoblju što iz penala, što iz slobodnih udaraca zabio 48 pogodaka. Sudjelovao je u osvajanju četiri prvenstva, kao i u Velezovom povijesnom prvom naslovu Cope Libertadores. Nedugo zatim postao je i svjetski klupski prvak nakon što je u finalu svladan Milan. U svojoj bogatoj riznici s Velezom ima još i Supercopu i Recopu Sudamericanu, te Copu Interamericanu.

Nakon silnih uspjeha s Velezom ponovno se otisnuo u Europu, ovog puta završio je u Strasbourgu s kojim osvaja francuski kup. U tom finalu 2001. godine čekao ih je Amiens kojega su svladali tek nakon uadraca s jedanaest metara. Probajte pogoditi tko je izveo pobjednički udarac?

Poslije još jedne europske avanture svratio je godinu dana do Urugvaja u Penarol, čisto da bi i s njima osvojio ligu, a nakon toga vratio se u svoj Velez u kojemu je okončao karijeru.

Joško Listeš