Objavljeno u Nacionalu br. 788, 2010-12-21

Pulski violončelist ima samo 24 godine, a već je osvojio 21 nagradu te nastupa na najprestižnijim glazbenim pozornicama Europe – za Nacional govori o svojem životu i karijeri u Britaniji, poznanstvu s Rostropovičem i nastupu za princa Charlesa

Stjepan Hauser (24), mladi hrvatski virtuoz na violončelu, zadnji Rostropovičev student i dobitnik 21 prve nagrade na raznim hrvatskim i međunarodnim natjecanjima, poznat u svijetu glazbe i kao “mađioničar s violončelom”, već je obišao pola svijeta i nastupio u nekima od najvećih dvorana svijeta, a čak su ga pozvali da svira i na Gala večeri u Buckinghamskoj palači za princa Charlesa i njegovu suprugu Camilu. Osim po izvanrednoj tehnici, poznat je i po strastvenom načinu sviranja i interpretiranju glazbe cijelim tijelom.

Također, prije početka koncerta na sceni je opušten i zabavlja muzičare, ali kad počne svirati, njegovo se lice naglo uozbilji i čini sve da publici, kako kaže, prenese svoju poruku. Trenutno je u Wallesu gdje snima novi CD s japanskom pijanisticom Yoko Misumi i klarinetistom Lesliejem Cravenom iz orkestra Velške nacionalne opere, zatim početkom iduće godine počinje snimanje s Damirom Urbanom, a u planu je i album s velikim sviračem lutnje Edinom Karamazovim, te početkom godine i serija koncerata diljem Europe. Stjepan Hauser rođen je u muzičkoj obitelji u Puli gdje je započeo glazbeno obrazovanje. Ima sestru koja je novinarka u Puli. Srednju školu završio je u Rijeci, zatim je studirao u Londonu, a usavršavao se u Americi kod čuvenog violončelista Bernarda Greenhousea, koji je dasetljećima nastupao u Triju Beaux Arts. Već sa šesnaest godina postao je najmlađi član Riječke filharmonije, dvaput je bio najbolji u zemlji – 2002. i 2004. – a pobjednik je međunarodnih natjecanja Rudolf Matz i Lions Grand Prix.

Osvojio je i naslov najtalentiranijeg mladog glazbenika u televizijskom natjecanju u sklopu emisije ”Dobro jutro, Hrvatska”. Danas živi u Londonu, a kao solist nastupio je uz vodeće orkestre na nekim od najvećih pozornica svijeta, kao što je Royal Albert Hall i Wigmore Hallu u Londonu, te u Firenzi gdje je nastupao u čast Mstislavu Rostropoviču. Nakon tih koncerata bio je pozivan na najprestižnije koncertne lokacije u Europi. Član je nagrađivanog Greenwich Trija gdje svira sa slovenskom violinisticom Lanom Trotovšek i japanskom pijanisticom Yoko Misumi, a surađuju s Bernardom Greenhouseom, Stephanom Kovacevicem i Rivkom Golani te Beaux Arts Triom, Alban Berg Kvartetom, Izraelskim klavirskim triom i drugima.

NACIONAL: Imate tek 24 godine, a dobili ste čak 21 nagradu na međunarodnim violončelističkim natjecanjima. Tko je prvi uočio vaš talent?

– Violončelo sam počeo svirati kao dijete i ljudi su odmah zapazili da imam potencijal, ali nije mi se dalo vježbati. Moji roditelji su znali da sam talentiran, ali me nisu tjerali. Mislim da su pametno postupili. Dijete mora samo zagristi, zavoljeti svoj instrument i poželjeti učiti, jer tek onda može razviti talent. Zagrizao sam tek pri kraju osnovne škole, a u tome su mi puno pomogli i vrhunski profesori na ljetnim školama i seminarima koje sam pohađao. Oni su mi bili velika inspiracija i uz njih sam jako napredovao.

NACIONAL: Zašto ste počeli svirati baš violončelo?

– Violončelo je predivan instrument, ima nevjerojatnu toplinu zvuka, a i najbliži je ljudskom glasu. Kad sam kao dijete prvi put čuo zvuk violončela, privukle su me njegove posebne vibracije… Danas sviram na violončelu iz poznate majstorske radionice Colina Irvinga, koji već 40 godina izrađuje i popravlja violine i violončela. I njegov djed je izrađivao instrumente. Na Irvingovim violončelima sviraju brojni solisti te muzičari iz uglednih orkestara Engleske, Amerike i Europe, primjerice, iz Menuhinovog orkestra sviraju na instrumentima iz te radionice. Ja još nemam vlastito violončelo – sviram na posuđenom, ali jako sam zadovoljan.

NACIONAL: Koliko je muzičaru važna vrsta instrumenta?

– Što je instrument kvalitetniji, muzičar će lakše i brže pronaći zvuk koji želi te će jednostavnije doći do rezulata. Ali, uz talent i sposobnosti, za postizanje lijepog zvuka ipak su najvažnije ruke. Možete nekom dati najbolju Stradivarijevu violinu, ali ako nije talentiran i nije ovladao vještinom sviranja, sve će biti uzaludno. Još će gore zvučati na dobrom, nego na nekom lošijem instrumentu. To je kao da vozite Ferrari, a ne znate mijenjati brzine.

NACIONAL: Potječete iz muzičke obitelji. Koliko su vaši roditelji utjecali na vas?

– Moja mama predaje metodiku glazbe na fakultetu u Puli, prije je svirala udaraljke, ali više nije aktivna. Otac je jako muzički talentiran, ali nikad se nije profesionalno bavio glazbom. Iz gušta je često svirao gitaru i pjevao, on je zapravo multitalentirana osoba – crta, slika, radi mozaike, jako je vješt s rukama. Geni su uvijek važni.

NACIONAL: Već šest godina živite u Londonu gdje ste diplomirali na Trinity College of Music, a zatim ste i magistrirali kod profesora Ralpa Kirshbauma na Royal Northern College of Music u Manchesteru. Kako ste se odlučili za London?

– Na jednom seminaru u Hrvatskoj čuli su me engleski profesori i pozvali na studij u London. Kao stipendist Adris grupe i zatim Fondacije Frankopan, koja ima sjedište u Londonu, diplomirao sam u klasi Natalije Pavlutskaje, a potporu za poslijediplomski studij dobio sam i od Dorothy Stone fondacije. Zatim sam se usavršavao i kod znamenitog violončelista Bernarda Greenhousea, koji danas ima 94 godine i živi u Bostonu u Americi.

NACIONAL: Bili ste jedan od posljednjih učenika slavnog violončelista Mstislava Rostropoviča. Možete li se prisjetiti vaših susreta?

– Rostropovič je kralj violončela, Šostakovičev učenik, najveća ličnost u svijetu violončela. Zahvaljujući njemu taj je instrument doživio pravu revoluciju tako da su svi veliki skladatelji 20. stoljeća, od Šostakoviča i Brittena do Prokofjeva, pisali skladbe za Rostropoviča. Zahvaljujući njemu mi danas imamo bogatu literaturu za taj instrument. Susret s njim bio je ispunjenje mojih snova. Svaka njegova riječ bila mi je velika inspiracija. Upoznao sam ga u listopadu 2006., godinu dana prije njegove smrti, kada sam kao jedini violončelist bio pozvan da nastupim na gala koncertu u Palazzo Vechio u Firenzi za Mstislava Rostropoviča. Prije nastupa bio sam jako uzbuđen što je za mene neuobičajeno. Naime, nemam tremu i svejedno mi je tko je u gledalištu. Osjetio sam veliku odgovornost i htio sam dati sve od sebe. Bilo je veličanstveno, kao san. Dok sam svirao, on je pažljivo slušao, a zatim sam pohađao masterclass kod maestra, koji je on filmski dokumentirao. Bilo je fantastično.

NACIONAL: Je li točno da je Rostropovič izjavio da ste najbolji mladi violončelist kojeg je ikad čuo?

– Rostropovič je bio oduševljen mojim sviranjem i talentom, a meni je to puno značilo. Nakon njegove smrti, svirao sam na nekoliko koncerata koji su bili njemu posvećeni, a zadnji je bio prošle godine u Wigmore Hallu u Londonu. Nastupilo je i nekoliko drugih umjetnika, razgovaralo se o njegovim manje poznatim radovima, a prikazani su i neki još neviđeni snimci njegovih izvedbi. To je bio i moj debi u toj dvorani. Svirao sam Prokofjevov ”Koncert za violončelo i orkestar” što je bila londonska premijera tog djela.

NACIONAL: Spomeneuli ste da ste bili đak Bernarda Greenhousea. Koliko je na vaš razvoj utjecao taj čuveni američki violončelist?

– Greenhouse danas ima 94 godine i poznavao je neke od najvećih ljudi 20. stoljeća, od Einsteina do Stravinskog i Rahmanjinova tako da vam može iz prve ruke ispričati puno zanimljih priča o njihovim životima. Slušao me je u Londonu kada sam imao koncert sa svojim Greenwich Triom i od tada smo u kontaktu, često ga posjećujem u Bostonu. On je osnivač poznatog Beaux Arts Trija tako da razumije problematiku i puno mi je pomogao.

NACIONAL: Na YouTubeu može se pogledati vaš video na kojem imitirate mnoge violončeliste te ostale muzičare što nije baš uobičajeno u svijetu klasične glazbe. Je li vam imitiranje glazbenika hobi ili ste taj video snimili za neku specijalnu prigodu?

– To sam se jednom prilikom šalio, a jedan moj prijatelj je taj video stavio na YouTube i onda je to postalo velika senzacija. Kad sam u srednjoj školi otkrio strast prema violončelu, postao sam gotovo opsjednut tim instrumentom i počeo sam slušati sve violončeliste svijeta. Slušajući ih, puno sam naučio od njih i njihovog sviranja. Mnogi muzičari su vidjeli taj video i on mi je donio veliku popularnost u muzičkom svijetu. Ja sam inače talentiran za imitiranje i mogu vrlo uspješno imitirati hrvatske pjevače kao što su Oliver Dragojević, Massimo Savić i drugi.

NACIONAL: Upoznali ste se i s predsjednikom Ivom Josipovićem. Da li biste željeli odsvirati i neku njegovu skladbu?

– Koliko znam, on još nije napisao neku skladbu za violončelo pa ga ovom prigodom pozivam da napiše neko djelo za violončelo. Svi violončelisti bi bili sretni da sviraju neku Josipovićevu skladbu.

NACIONAL: Svirate komade romantičnih skladatelja, ali i djela najsuvremenijih autora. Imate li svoje favorite među skladateljima?

– Najviše volim svirati romantične skladatelje jer sam ja nepopravljivi romantičar i ta mi glazba najviše leži. Nekad nisam bio lud za sviranjem suvremenih djela, ali u zadnje vrijeme tjeram samog sebe da više sviram i te skladbe. Svaku skladbu izvodim na posve drukčiji način, jer je svaki skladatelj specifičan i treba poštivati njegovu autentičnost, te otkriti što je htio reći svojom skladbom i onda to interpretirati i predati publici. Osim toga, sviranje različitih skladatelja omogućuje mi da istražujem granice violončela. Imam sreću što imam sposobnost da različite vrste glazbe mogu svirati na različit način. No kad sviram romantične skladatelje tada se potpuno otvorim i uronim u glazbu.

NACIONAL: Za vas je karakteristično da svirate vrlo energično i da cijelim tijelom interpretirate glazbu pa vas je zanimljivo i promatrati. Što zapravo proživljavate dok svirate?

– Kad sviram, u potpunosti se uživim u note, kao da osjetim u sebi neku priču koja ima poruku i onda tu poruku poželim prenijeti publici. A to se onda manifestira na mom tijelu, gestama, licu.

NACIONAL: Već ste dva puta bili pozvani da svirate na Gala koncertima za princa Charlesa i njegovu suprugu Camillu u Buckinghamskoj palači i rezidenciji St. James u Londonu. Jeste li imali tremu prije tog koncerta?

– Meni je svejedno za koga sviram i je li u gledalištu tzv. obična publika ili netko važan i ugledan. Ja uvijek glazbu proživljavam na svoj način. I uvijek sviram zbog muzike. Taj koncert nije bio ništa drukčiji, osim što je ta palača vrlo raskošna i zaista izgleda senzacionalno. Na tom koncertu bili su mnogi uglednici iz engleskog visokog društva, odjeveni u odijela i haljine kakve se viđaju samo u bajkama. Bili su i veliki glumci poput Liama Neesona, a tu se našao i multimilijarder Donald Trump. Poslije koncerta upoznao sam se s princom Charlesom i kratko smo razgovarali o muzici i ostalim violončelistima jer je i on kao mladić svirao taj instrument i zna ponešto o tome.

NACIONAL: Član ste i Greenwich Trija. Kako je nastao?

– Upoznali smo se za vrijeme studija, a trio smo osnovali 2006. Čine ga slovenska violinistica Lana Trotovšek i japanska pijanistica Yoko Misumi, koja je moja djevojka. Dobili smo niz prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima komorne glazbe u Britaniji, Belgiji i Italiji. Surađujemo s Bernardom Greenhouseom, koji je rekao da je to novi Beaux Arts Trio, zatim s Menahemom Presslerom, Ivryjem Gitlisom, Stephanom Kovacevicem i Rivkom Golani. Svirali smo i na rasprodanom otvorenju novoizgrađene dvorane King’s Place u Londonu.

NACIONAL: Po čemu je taj trio prepoznatljiv? I možete li istaknuti neki nastup koji je bio posebno značajan za vašu karijeru?

– Svi naši nastupi jako su spontani, svaki je priča za sebe i ne mogu niti jedan izdvojiti. Između nas troje postoji nevjerojatna kemija, kao da se poznajemo cijeli život, jako se nadovezujemo i nadopunjujemo, a to se ne viđa često. Ljudi mi pričaju da se na svim našim koncertima osjeća neopisiva energija i strast.

NACIONAL: Na brojnim hrvatskim i međunarodnim natjecanjima dobili ste čak 21 prvu nagradu. Koje natjecanje je bilo presudno za vašu karijeru?

– Natjecanja mi se baš i ne sviđaju, ali su nužna pa sam išao na njih i – pobjeđivao. No nagrade su mi drage jer znače potvrdu rada. Najjače nagrade dobio sam na prestižnim engleskim natjecanjima u Velikoj Britaniji poput PLG Young Artists Auditions, J & A Beare Solo Bach Competition i Eastbourne Symphony Orchestra Young Soloist Competition 2009. i one su mi pomogle u karijeri.

NACIONAL: Nastupali ste u mnogim uglednim dvoranama svijeta što je također neuobičajeno za nastup tako mladog glazbenika, primjerice, u Wigmore Hallu, Royal Albert Hallu, Amsterdam Concertgebouw i South Bank Centru. Kako su vas se dojmili ti nastupi?

– Na koncert u Royal Albert Hall pozvao me je Oliver Dragojević koji je u toj dvorani imao nastup. To mi je bilo jako drago jer Olivera slušam od djetinjstva. On mi je na neki način bio uzor. I danas ga volim čuti. Već smo ranije zajedno nastupali, primjerice, na Runjićevim večerima, izvodeći “Molitvu za Magdalenu”, “Više mi nije važno” i ostale Oliverove hitove, a ovo je bila kruna naše suradnje.

NACIONAL: Surađivali ste i s Damirom Urbanom, popularnim riječkim autorom, te Edinom Karamazovim, osebujnim sviračem lutnje. Znači li to da svoj repertoar namjeravate proširiti izvan granica klasike?

– Svakako. Za mene je svaka dobra muzika kvalitetna i vrijedna. Ne smatram da je samo klasika dobra, nego cijenim i volim različite glazbene stilove u glazbi, kao i različite muzičare bez obzira na to što sviraju. Na prošlogodišnjem Božićnom koncertu u HNK-u u Zagrebu Urban i ja zajedno smo izveli pjesmu R.E.M. “Everybody Hurts”, a planiramo početkom iduće godine snimiti i CD. Jako smo uzbuđeni zbog tog projekta. Na CD-u će biti neke nove Urbanove pjesme i nekoliko prerada, i uvjereni smo da će rezultat biti fantastičan. Urban je veliki umjetnik. Pronašli smo mnogo dodirnih točaka i ta suradnja mogla bi uroditi dobrim plodovima. Što se tiče Edina, upoznali smo se na koncertu zajedničkog prijatelja Brune Krajcara u Istri gdje smo kao gosti kratko i svirali. Otkrili smo bliskost a nastavit ćemo suradnju.

NACIONAL: Kako se violončelo uklapa u taj tip muzike?

– Odlično! Violončelo ima nevjerojatne mogućnosti i može se ukomponirati u sve vrste muzike.

NACIONAL: Danas se puno govori o crossoveru. Ubrajate li i sebe u to i što vama ta znači?

– Sve treba raditi dobro pa tako i crossover. Danas se crossover uglavnom radi na jeftin način, koji se nikako ne može nazvati umjetnošću. Volio bih spajati različite glazbene žanrove na najvišoj umjetničkoj razini. Kad se crossover radi kao umjetnost, onda zvuči super.

NACIONAL: Rijetko nastupate u Zagrebu. Što je uzrok tome?

– Ne znam, možda zato što tamo nisam studirao pa se nisam ni afirmirao u Zagrebu. Nemam ni kontakata u Zagrebu. Volio bih da se to promijeni i da više nastupam u Zagrebu. No nedavno sam svirao na otvaranju Sajma knjiga u Puli.

NACIONAL: Hoćete li se vratiti u Hrvatsku ili ste odlučili ostati u Engleskoj i kapitalizirati svoje znanje i talent?

– Trenutačno radim na mnogim projektima i surađujem s različitim glazbenicima tako da sam jako zauzet. S Edinom Karamazovim također ću snimati CD i zatim ćemo zajedno ići na turneju. Također, namjeravam ući i u malo drukčije glazbene vode. Naime, s kolegom Lukom Šulićem, strašno talentiranim mladim violončelistom iz Hrvatske, koji također studira u Londonu, pripremam jedan ludi projekt u stilu “dva mlada, luda violončelista”. Mislim da će to biti izvrsno. Za sada mi to jako odgovara, a što će biti u budućnosti, to ćemo tek vidjeti. Često dolazim u Hrvatsku, ali u profesionalnom smislu tamo nemam izazova niti mogućnosti. Tržište klasične muzike zapravo ne postoji u Hrvatskoj, osobito ne za ono čime se ja bavim. Imam dojam da je u Hrvatskoj sve malo mrtvo, a u takvoj se situaciji čovjek ulijeni i prestane se razvijati.

NACIONAL: Imate li pretenzija da i sami jednog dana počnete skladati?

– Možda još neću skladati, ali svakako bih volio nešto improvizirati na koncertima jer mi to ide jako dobro. Još se nisam upustio u avanturu skladanja, ali intenzivno razmišljam o tome. Također, želio bih istražiti maksimalne mogućnosti violončela.