Igor Zidić, jedan od naših najistaknutijih i najdulje prisutnih povjesničara umjetnosti, svjedok mnogih važnih prošlostoljetnih političkih i kulturnih fenomena i mijena, proslavio je u veljači ove godine 85. rođendan. Rođenjem Splićanin, najveći dio života proveo je u Zagrebu. Po obrazovanju je prvo splitski klasičar, a zatim diplomirani povjesničar umjetnosti i komparatist književnosti. Iako je već u visokoj životnoj dobi, na radnoj formi i tečnosti misli mogli bi mu pozavidjeti i nekoliko desetljeća mlađi, u što smo se uvjerili tijekom razgovora koji je trajao dva i pol sata. U prigodi obilježavanja 85. obljetnice njegova rođenja predstavljena je prošloga tjedna Zidićeva zbirka izabranih pjesama „Pjevač u lišću“ u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Jer on je i pjesnik, a što sve jest ili je bio teško je i pobrojiti. Pjesnik, esejist, likovni kritičar, kustos hrvatskih i inozemnih izložbi majstora hrvatskog modernog slikarstva, procjenitelj umjetnina hrvatskog modernog slikarstva, urednik časopisa Razlog, Kolo i Hrvatski tjednik, od 1989. do 2008. ravnatelj Moderne galerije, današnjeg Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, predsjednik Matice hrvatske od 2002. do 2014., u dva navrata hrvatski izbornik na Venecijanskom bijenalu, pisac scenarija za dokumentarne filmove, pisac sinopsisa, jedan od komentatora i voditelj u TV emisijama o likovnosti. Bio je angažiran u hrvatskom proljeću i pripremi Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a od 1994. do 1995. bio je pomoćnik ministra kulture RH. Dobitnik je više nagrada i priznanja, između ostalog Nagrade Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za životno djelo „Radovan Ivančević” 2021.

NACIONAL: Rekli ste jednom da vam je žao što nećete napisati povijest hrvatskog modernog slikarstva, no čujem da pišete nešto nalik autobiografiji?

Uvijek sam mislio da su moji pojedinačni tekstovi o ljudima i pokretima samo radne bilješke za povijest hrvatskog modernog slikarstva. Kada sam napunio 80, a potom i 85 godina, počeo sam ozbiljno sumnjati u izvedivost nekih svojih planova. Bilo mi je jasno da neću imati vremena jer sam završavao veliku knjigu o Bukovcu, a onda započeo i opsežnu monografiju o Vidoviću. To su dva projekta koja vučem sa sobom cijeli život, dvojica slikara kojima sam se najviše bavio, svakome sam od njih napravio i nekoliko retrospektivnih izložbi, otkrio niz važnih djela koja do tada nismo vidjeli. Što se autobiografije tiče, odbijam taj termin. Imam nekoliko stotina ispisanih papirića. Kad bi mi nešto palo na pamet, a ja bio u drugome poslu, zabilježio bih to na brzinu i papir s bilješkom ubacio u kutiju sjećanja. Jednoga dana novi papir nije ulazio u kutiju jer je bila puna, s dna kutije sam izvukao najstariji papirić i ustanovio da mu je više od pola stoljeća. Shvatio sam da se igram s vremenom i da tu borbu ne mogu dobiti. Koji put takve bilješke i uvrstim u razne druge otisnute tekstove, dok je sudbina ostalih upitna. Naslov autobiografija ne volim. Imao sam za tu knjigu i naslov („Bilo je, nije bilo“). Naknadno sam, čitajući Stanka Lasića, otkrio da je pod istim naslovom odavno objavljena knjiga uspomena jedne književnice: naslov sam izgubio. U tim mojim zapisima krije se zadovoljstvo sustavnoga čitanja. Nije lako obnoviti misli iz vremena koje je prošlo, a često ustanovim da se s vlastitim idejama od prije 50 godina više i ne slažem.

NACIONAL: Bili ste ravnatelj Moderne galerije 19 godina. Poznato je da je Moderna galerija, danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti, u dugogodišnjem sporu s HAZU-om zbog vlasništva nad umjetninama. Kako vi na to gledate?

To je sve posljedica neraščišćenih pitanja iz prošlosti. Ljubo Babić, jedan od prvih kustosa Moderne galerije, bio je značajan čovjek u Akademiji, uvažen i kao slikar i kao povjesničar umjetnosti. U to vrijeme je i Moderna galerija bila pripojena Akademiji. Babić je, kao likovni faktotum, počeo provoditi suvislu rekonstrukciju sadržaja naših galerija određujući Modernu galeriju kao sabirno mjesto za hrvatsku modernu umjetnost, Strossmayerovu galeriju učinio je najvažnijom zbirkom starije umjetnosti u nas, Gliptoteku, s pridruženim antičkim odljevima i odljevima starijega hrvatskog kiparstva, zbirkom ponajprije našega kiparstva, a Kabinet grafike ideirao kao muzejsku zbirku starije i novije grafike i crteža. Iz Moderne je iznio niz djela, među njima djela Ivana Meštrovića i Roberta Frangeša Mihanovića, i prebacio ih u Akademijinu Gliptoteku. Kada se govorilo o povratku Akademijina materijala iz Moderne galerije, nije se doticalo teme materijala iz Moderne galerije koji je završio u Gliptoteci. S profesorom Ivanom Supekom dok je bio na čelu HAZU-a, nažalost neformalno, dogovorio sam sređivanje naših odnosa uz određenu moju protuuslugu Akademiji: bez suda i policije. Današnji ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi zatekao se, ni kriv ni dužan, u nezahvalnoj situaciji. Da je kao ravnatelj institucije koja ima svoje inventarne knjige samo tako „vratio“ ta djela HAZU-u, u očima javnosti bio bi percipiran kao netko tko je dopustio otuđivanje registriranog vlasništva NMMU-a, evidentiranog u odgovarajućim pisanim dokumentima. Ministarstvo kulture tada nije adekvatno reagiralo, a moglo je biti strana koja će spor razriješiti bez suda i policije, na dobrobit kulture i svojih građana.

NACIONAL: Kako komentirate to što je Nacionalni muzej moderne umjetnosti danas zatvoren zbog obnove i što nije pronađen neki trajni zamjenski prostor za prezentaciju makar stalnog postava?

Premda su pronađena neka surogatna privremena rješenja, nijedna zbirka ne može u odgojnom, a ni reprezentativnom smislu zamijeniti funkcioniranje NMMU-a, koji je iseljen. Tu mi se nameće jedna neugodna asocijacija. Kada je 1941. imenovani talijanski ambasador u NDH birao zgradu koja bi mu odgovarala kao rezidencijalni prostor, izabrao je palaču Vranyczany na Zrinjevcu. Pavelić je tada izbacio hrvatsku nacionalnu galeriju da tamo smjesti osovinskog ambasadora, a Modernu galeriju nagurao je u jedan stan u Draškovićevoj 23. Danas je, zbog obnove nakon potresa, NMMU ponovo iseljen, s nejasnim rokom povratka, a hrvatska javnost, kao i brojni zagrebački gosti, prikraćena je za uvid u možda najbolje od sveukupne hrvatske moderne umjetnosti. Provizorno zamjensko mjesto svakako je prostranije od stana u Draškovićevoj i tehnički prikladno za depoe i urede. Mislim da je trebalo naći, uza sve probleme, adekvatnije mjesto koje može funkcionirati kao javni galerijski prostor, a ne samo relativno siguran magazin.

NACIONAL: U Zagrebu su, osim NMMU-a, zbog obnove zatvoreni i Umjetnički paviljon, Mimara i MUO, sve redom značajni muzeji i izložbeni prostori. Je li Ministarstvo kulture moglo naći neko privremeno rješenje i pobrinuti se da ti muzeji ne „ispadnu“ s tržišta na neodređeno?

Možda jest, ali bi Ministarstvo bolje od mene moglo odgovoriti na to pitanje. Hrvatsku kao turističku zemlju brendiraju prirodne ljepote i kulturna baština. Potres koji nas je pogodio u jednom je trenu učinio da bitan segment naše kulture nestane s vidika, a nije nam poznato ni kada će se to izvanredno stanje normalizirati. Ako se pomirimo s time da u Zagrebu četiri, pet godina nećemo imati otvorene muzeje i muzejsku izlagačku praksu i tome pribrojimo godine pandemije i godine Domovinskog rata i ratnih posljedica, onda vidimo da nas u posljednjih 30-ak godina gotovo pola toga vremena neće biti: ni za nas, ni za prijatelje Hrvatske, ni za mladost koja u programima neće valjano praktički odraditi kanonski dio nacionalne likovne kulture.

‘Nisam desničar, ali se borim za nacionalne vrijednosti i nacionalnu samobitnost’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Čini li se i vama da se sve više relativizira sama ideja kanona? Evo, jedan primjer je Hrvatski muzej naivne umjetnosti iz kojeg je izbačen stalni postav zbog izložbe upitne kvalitete koja ima malo veze s naivom, odnosno, kanonom naive.

Dogodio se rasap aksioloških sustava, više nema valorizacije ni potrebe za valoriziranjem, gotovo da je nestala potreba za utvrđivanjem kanona.

NACIONAL: Je li prije toga došlo do sastanka pedesetak informiranih ljudi iz struke koji su raspravili to pitanje? Možemo li samo tako potpisati da ne postoji nijedna objektivna vrijednost i da što god uđe u muzej, može postati muzejski eksponat?

Može, ali kakav i čemu to služi, to su pitanja koja bi trebalo raspraviti. Jako lako se odričemo onoga što smo jedva počeli uspostavljati. Nisam za to da se postojeći muzeji obezvrjeđuju i obesmišljavaju. Kada se osjeti društvena potreba i želja, novi muzeji će se moći imaginirati, a njihova izgradnja planirati i pripremati. Suprotno očekivanju, mislim da era muzealizacije tek predstoji. Bit će to drukčiji muzeji, ali svakako funkcionalniji. Postoji velika potreba inventarizacije memorije, ne samo u našim glavama nego i u artefaktima.

NACIONAL: U mladosti ste bili istaknuti dionik hrvatskog proljeća te ste već tada etiketirani kao desničar i konzervativac. Kako se vaš svjetonazor mijenjao kroz vrijeme, od mladosti do danas, kako biste ga opisali?

Važno je znati tko vas etiketira. Nikad se nisam osjećao ni kao desničar ni kao konzervativac, ali se nisam osjećao ni kao ljevičar. Svoju bih političku poziciju opisao kao poziciju čovjeka koji naginje centru jer voli uvažiti sve što je dobro, ma s koje strane dolazilo. Proglašavali su me desničarom, možda stoga što sam uvijek imao nacionalni osjećaj, ljubav za ono naše, pri čemu nisam podcjenjivao nikoga drugog. Ne mislim da smo najbolji i najljepši, možda smo samo najdeblji u Europi, kako kažu, ali nisam od onih koji pate jer smo, navodno, mali narod. Toliki smo koliki jesmo, time bismo se mogli zadovoljiti, ali i reći da smo imali šibensku katedralu, Andriju Buvinu, Fausta Vrančića, Ivana Meštrovića, Josipa Jurja Strossmayera i mnoge druge. Nisam desničar, ali se borim za nacionalne vrijednosti i nacionalnu samobitnost. Nije mi bilo neprirodno prijaviti se u vojsku kada je izbio rat. Pitali su me što ću tamo kad imam djecu, ali ja sam zbog djece i došao. Moj otac je bio i ustaški zatvorenik, a osobno sam se uvijek ograđivao od svega što je zaudaralo na fašizam. Ljude ne dijelim na lijeve i desne, nego na demokrate i nedemokrate.

NACIONAL: Jedan ste od istaknutijih protagonista hrvatskog proljeća, u to doba vam se i onemogućavao rad. Koliko ste točno tada bili nepoželjni, jeste li se bojali u nekim prilikama?

Imao sam dosta poteškoća, šest mjeseci nisam imao od čega živjeti, a imao sam dvoje male djece. Nisam mogao pisati za novine, bio sam na nekim objavljenim popisima za zatvore. Neki su kolege u Hrvatskoj bili sretni da mogu preuzeti moje poslove, članstva u žirijima i slično, ali su me zato kolege iz Slovenije, BiH i Srbije često pozivale na suradnju, a ja sam je ograničio isključivo na hrvatske teme. Kada se radila neka jugoslavenska izložba, ja sam preuzimao hrvatski dio, to je bilo moje načelo. Početkom 1972. milicija je upadala u stanove, hapsilo se. Pozivan sam na saslušanja više puta, ali nisam bio uhapšen. Za mene je hrvatsko proljeće bilo znak buđenja naroda, već tada sam bio uvjeren da će se Jugoslavija raspasti, ali sam mislio da će se dezintegracija dogoditi brže.

NACIONAL: Angažirali ste se u Zakladi za istinu o Domovinskom ratu, borili ste se za to da se optuženim generalima osiguraju pravna i financijska pomoć. Smatrate li da su danas u javnom prostoru dominantna „lijeva“ ili „desna“ tumačenja događaja oko Domovinskog rata, da je došlo do „retuđmanizacije“ ili „detuđmanizacije“?

Detuđmanizacija je bila Mesićeva parola s kojom je on agitirao. Ne čini mi se da je time puno postigao jer je, u jednom trenutku, tuđmanizacija bila postupak neophodnog mobiliziranja i integriranja Hrvatske. Kada kažete da se netko danas zauzima za detuđmanizaciju, čini mi se da je više protiv Hrvatske nego protiv mrtvog Tuđmana. Čudi me da se oni koji se brinu oko detuđmanizacije nisu brinuli oko detitoizacije, kada je očito da je Tito bio uživatelj neograničenih prava i mogućnosti, a Tuđman nije niti je to mogao biti u višestranačju u kojem su svi mogli pisati i govoriti protiv njega.

NACIONAL: Tuđman vam je ponudio neke političke dužnosti, recimo, u ministarstvu informiranja ili zamjenika ministra vanjskih poslova. Odbili ste jer ste htjeli ostati isključivo u struci. Doduše, bili ste zamjenik ministra kulture. Do koje mjere ste bili dobri s Tuđmanom i što mislite o njemu kao osobi i njegovim politikama?

Imali smo prijateljski odnos, ali ne u smislu da smo se sastajali po večerama. To je bio radni, prijateljski odnos. Upoznao sam ga kada sam mu ponudio da bude urednik u Hrvatskom tjedniku, 1971. Sastajali smo se u Matici hrvatskoj, gdjekad i privatno, uz kavu i razgovor, poslije kao članovi redakcije. Kada je postao predsjednik, zvao me k sebi zbog konzultacija iz moje strukovne kompetencije. Čitao sam njegove knjige, objavljivao njegove tekstove i kroz njih upoznao političara koji je pismen, obrazovan, koji dobro vlada materijom i zna što hoće. To je bilo dragocjeno u metežu koji je nastao rasapom Jugoslavije. Narod u kritičnim trenucima bira onoga koga treba izabrati jer prepoznaje čovjeka koji odgovara tome vremenu. Nisam se u svemu s njime slagao, ali suprotno onome što se o njemu govori, nije bio netolerantan čovjek, samo temperamentan i zanesen svojim idejama. Ipak, znao je čuti druge, tome sam višekratno bio svjedokom. Bio je političar koji je radio u iznimno teškim okolnostima, kada su vam s jedne strane prijetile neprijateljske bande, s druge vas strane velesile bahato prisiljavale na ono što njima odgovara, a sve dodatno otežavale nedorasle ili neodgovorne osobe iz vlastitih redova. Imao je nevjerojatnu radnu izdržljivost koju je hranila čelična volja. K tome, bio je vrlo discipliniran, dobro organiziran i točan čovjek. Nema toga koji bi mogao četiri ratne godine raditi najodgovornije poslove i nikada ne pogriješiti. Politika prema Bosni nije bila dobro odmjerena, zamjerao sam mu i to kada je o Istri govorio kao o manje hrvatskom dijelu Hrvatske. Ima tu puno toga što ja, dakako, ne znam, netko bi me mogao dopuniti, a u nekom dijelu i demantirati. Njemu je bilo najteže što od početka rata nije posve sigurno znao tko mu je saveznik, a tko neprijatelj – kako doma tako i u inozemstvu. Kad sam mu zamjerio što je omogućio da Manolić bude predsjednik vlade, upitao me je zašto mislim da to nije bila dobra odluka. Rekao sam da će se Manolića mnogi sjećati kao onoga koji je vodio Stepinca prema zatvoru. On mi je na to odgovorio: „Znaš, ti si meni drag, mi surađujemo, ali puno stvari ne znaš. Ne znaš ti koliko je toga meni Manolić rekao i otkrio što mi nitko drugi nije mogao reći.“ Na to sam uzvratio: „Možete li vi meni reći znate li kolike vam i koje stvari nije rekao?“

NACIONAL: Koji su korijeni vaših interesa za povijest umjetnosti i književnost, zašto ste se, nakon što ste već upisali pravo, odlučili za te studije?

Moj interes za povijest umjetnosti, za umjetnost i književnost, stariji su od interesa za pravo. Puno sam čitao od malih nogu, a na pravo sam se odlučio zbog engleskih filmova u kojima je prikazivan svijet sudstva i odvjetništva. Negdje u meni tinjala je želja za pisanjem, nisam si baš mogao reći da želim biti književnik, ali želio sam tu intenciju povezati s novinarskim poslom koji bi uključivao i putovanja koja me vesele. Kod nas nije bilo novinarskih škola i studija pa sam mislio da ću u taj svijet najlakše prodrijeti s pravničkim kvalifikacijama. Nakon odslušane prve godine prava, otputovao sam u Veneciju u kojoj se baš održavao Bijenale slikarstva. Vidio sam tada veliki broj modernih umjetnina, i onih starih po crkvama, i shvatio što je moj poziv.

Zidić s kolegama iz Satnije hrvatskih umjetnika, smotra na Borongajskom aerodromu 1994; Ratko Buljan, Tonko Maroević, Igor Zidić i Matko Trebotić u Galeriji Schira, Zagreb 1978; Predsjednik Franjo Tuđman i ministar kulture Božo Biškupić u posjetu Modernoj galeriji, Zagreb, 1998. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Radili ste izložbe, bavili ste se kritičko-esejističkim radom, bili na upravljačkim pozicijama, ali ste i procjenjivali vrijednost umjetnina. Možete li reći više o tom aspektu vašeg rada?

Radio sam i to. Da, neki kolege obavljali su to površno i nestručno, a neki drugi odgovorno i ozbiljno. Mislim da bi naši fakulteti morali biti malo brži u modernizaciji nastave, primjerice, ne možemo se praviti da problem procijene vrijednosti umjetnina ne postoji kad znamo da postoji umjetničko tržište, da se slike prodaju, preprodaju i da se pritom pojavljuju falsifikati. Morali bismo imati na fakultetu kolegij posvećen edukaciji budućih procjenitelja. Nisam napravio ekspertizu koja bi izašla izvan domene moderne hrvatske umjetnosti koja je moja kompetencija. Teška strana toga posla je što vi ne možete, kao ni liječnik, potpuno isključiti grešku, one su moguće i događaju se svima.

NACIONAL: Kolike su realne cijene radova naših najvećih umjetnika?

Realne cijene naših umjetnika na međunarodnom tržištu su vrlo niske. U Europu smo se integrirali puno snažnije politički nego kulturalno. Cijene Bukovčevih slika su maksimalne koje mi možemo postići, ali i kada iznose 100.000 funti, one su nekoliko puta niže od njemačkih, nizozemskih ili francuskih majstora slične umjetničke vrijednosti. Mi ne znamo posao odraditi do kraja, a jedan od važnih segmenata jest i propaganda vlastitoga.

NACIONAL: Je li se u modu, nakon prevlasti prvo apstrakcije, a potom i konceptualne umjetnosti, vratilo tradicionalno, figurativno slikarstvo?

Uvijek sam se borio za likovne vrijednosti unutar kako apstrakcije tako i figuracije te nisam dopustio da mi ta osnovna podjela, koja je formalistička, bude valorizacijski element. Znao sam da se može u oba izraza biti i suvremen i tradicionalan. Volio sam, primjerice, Ljubu Ivančića, a on je u vrijeme kada smo se upoznali bio tipičan semiapstraktni semifigurativni slikar. Na jednoj njegovoj velikoj slici je motiv zvonaca na vratima. Kada ta zvonca prenesemo u drugu dimenziju pa postanu veća od realnih, a onda ih još i izolirate, realno odjednom postane apstraktno, a zadržava mnoge konotativne elemente koje ponekad i ne razumijevate, ali ih osjećate. Iako uvažavam sve što se na umjetničkoj sceni pojavljuje, jer je dio ljudskoga traženja, bio sam manje zainteresiran za konceptualnu umjetnost, težio sam, naime, djelu i opredmećenju, to jest baš prema onome što konceptuala nije nudila. Nema mogućnosti da se potpuno izmijeni čitav krajolik umjetničkih pojava, slikarstvo bez slikarstva više nije slikarstvo nego je nešto drugo. Ipak vidimo da umjetnost nije umrla premda je Hegel odavno najavio njezin kraj. Ako se figuralno slikarstvo i vratilo, nikad se više neće vratiti kao tradicionalno, nego će se predstaviti nekom novom inačicom.