Igor Štimac zalaže se za već 15 godina za rješavanje problema nogometnog huliganizma pa je zato često na udaru navijačkih udruga, a za Tempo govori koji su uzroci nasilja i mogu li se prevladati

Igor Štimac, nekadašnji reprezentativac i čelnik Hajduka, danas izbornik reprezentacije Indije, jedan je od rijetkih nogometnih djelatnika koji se nikada nije libio govoriti o problemu nogometnog huliganizma. Dapače, u rješavanju tog problema 2008. godine želio je pomoći hrvatskoj vladi koju su tada činili predstavnici HDZ-a i njihovi stranački partneri tako što ih je povezao s engleskim nogometnim savezom. Od tada pa do danas malo toga se promijenilo u rješavanju huliganizma, i HNS i klubovi plaćaju sve veće kazne, organiziraju se tučnjave, a vrhunac se zbio prije mjesec dana u Ateni, od kada se stotinjak navijača Dinama nalazi u grčkim zavorima zbog tučnjave s navijačima AEK-a, što je rezultiralo smrću jednog grčkog navijača. U razgovoru za Tempo, Štimac je sumirao i pokušao detektirati uzroke i posljedice huliganizma.

TEMPO: Prije 15 godina bili ste, kao tadašnji predsjednik Udruge prvoligaša, na sastanku s Daveom Richardsom, predsjednikom udruženja engleske lige. Sastanku je prisustvovala Đurđa Adlešić, tadašnja potpredsjednica vlade koja je tada izjavila kako će vlada ovog puta ići do kraja što se tiče obračuna s huliganizmom. Gdje je tada zapelo?

Vodio sam hrvatsku delegaciju na taj sastanak i dobili smo relevantne informacije o svemu što je engleska država kao zakonodavac u suradnji s njihovim nogometnim savezom poduzela po pitanju suzbijanja nereda na sportskim borilištima. Izmjene zakona su se dogodile brzo i utjecale su bitno na izmjenu strukture navijačke populacije u Engleskoj te jamčile sigurnost investiranja u nogomet. Samo odluka da sva mjesta na stadionima moraju biti sjedeća bitno je smanjila kapacitete stadiona, što je rezultiralo proporcionalnom povećanju cijene ulaznica u početnoj fazi. Naravno, većina klubova se odlučila na gradnju novih, modernijih stadiona koji su kvalitetno komercijalizirani i osiguravaju klubovima dodatne prihode u poslovanju jer im stadioni praktično funkcioniraju svakodnevno tijekom cijele godine, a ne kao ranije samo tijekom domaćih utakmica. Mjere sigurnosti su dignute na najvišu moguću razinu, kazne za izgrede su drastično povećane i primjenjuju se momentalno. Međutim, najveća ulaganja dogodila su se u pripremi i realizaciji edukativnih programa o ponašanju na stadionima za sve uzraste gdje su uložene milijarde. Sveukupno gledano, dobili smo sve informacije i u konačnici nije napravljeno ništa u odnosu na ono što je najavljivano kako bismo riješili uzroke problema. Isti problem još uvijek stanuje među nama i raste iz godine u godinu. Zapelo je, naravno, u realizaciji jer bilo je, kao i uvijek, drugih prioriteta i ta je inicijativa pala u zaborav.

Natpis na jednom od zagrebačkih mostova koji je osvanuo nakon hapšenja stotinjak navijača Dinama u Ateni. FOTO: Lovro Domitrovic/PIXSELL

TEMPO: Kada su 2009. donesene promjene te je postrožen Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, predstavnik navijača često je gostovao u emisijama Hrvatske televizije koje su se bavile temom nogometnih huligana.

Navijači ili njihovi predstavnici imaju potpuno pravo sudjelovati u emisijama gdje su pozvani i ispoljiti svoje nezadovoljstvo. Tada su potpuno s pravom bili ogorčeni jer jedina stvar o kojoj se tada pričalo bile su izmjene zakona o ponašanju navijača, čime se praktično samo njih apostrofiralo kao problem našeg nogometa. S druge strane, problem ultrasa bio je što su cijelo vrijeme inzistirali na svojim pravima i pokušali uvoditi kodekse ponašanja svima, a nikada nisu pokazali spremnost očistiti vlastite redove i preuzeti dio odgovornosti za sveukupne probleme koji nas okružuju. Iznositi argumente za i protiv je demokratski način debatiranja i traženja rješenja, ali stvarni problem je što se kod nas dogodilo da su emisije korištene isključivo za međusobne napade.

TEMPO: Vi ste se, u vrijeme kada ste se angažirali oko rješavanja problema huligana, našli na udaru i BBB-a i Torcide koji su vas na internetskim forumima vrijeđali zbog tog angažmana.

Postati omražen među ultrasima je najlakša stvar na svijetu, jednom od njih kažite istinu ili ga kritizirajte argumentirano i uslijedit će vam salve uvreda po forumima i poruke mržnje s njihovih omiljenih mjesta na stadionima. Dobit ćete za uzvrat i mnoštvo pohvala tihe većine koja isto misli, ali se boji jednako reagirati ili vam javno dati podršku.

‘Kritizirajte ultrase argumentirano i uslijedit će vam salve uvreda po forumima i poruke mržnje s njihovih omiljenih mjesta na stadionima’

TEMPO: Navijačke udruge su ojačale tijekom posljednjih godina, udruga Naš Hajduk vlasnik je više od 30 posto dionica Hajduka, članovi BBB-a žele biti utjecajan faktor u Dinamu. Mogu li se u novonastalim uvjetima oni obračunati s huliganima u vlastitim redovima?

Bilo bi krasno da se to dogodi jer uvoditi kodekse ponašanja drugima dok u svojim redovima imaš problematične pojedince je kontradiktornost koja navijačkim udrugama poništava mnoge hvalevrijedne akcije u kojima gotovo svakodnevno sudjeluju. Iskorijeniti poruke mržnje i nasilna ponašanja za koja račun plaćaju klubovi u koje se kunu bio bi jasan pokazatelj njihove spremnosti na preuzimanje odgovornosti. A ovako ispada da samo žele vladati i diktirati uvjete ponašanja svima oko sebe bez korekcija u vlastitim redovima. Osobno nemam ništa ni protiv navijačkog sudjelovanja u odabiru članova nadzornog odbora kluba. Pa čak ni suvlasništvo navijačkih udruga u klupskim dionicama ne vidim kao problem ako je ono usmjereno isključivo ka stjecanju 25+1 posto vlasništva dionica radi zaštite očuvanja klupskog imena i mjesta egzistiranja te ako se do vlasništva nad dionicama dolazi sukladno postojećim zakonima o trgovačkim društvima i udrugama građana.

Kada je u pitanju konkretno odnos Hajduk – Naš Hajduk – Grad Split puno je bitnih elemenata prošlo i još uvijek prolazi ispod radara nadležnih institucija. HNK Hajduk se hvali s 90 tisuća članova, a u financijskoj bilanci prihod od članarina je nula kuna. Pitanje je dakle tko ima 90 tisuća članova? Tko je i zašto prepustio jednoj udruzi potentan izvor prihoda kluba bez ikakve naknade i na koji način jedna neprofitna udruga građana ostvaruje značajne profite te s istim profitom koji izvorno pripada Hajduku postaje vlasnikom 30 posto klupskih dionica. I tu evidentno nije kraj. Ključno je pitanje zašto udruga Naš Hajduk onog trenutka kada je postala vlasnik 25+1 posto dionica trgovačkog društva HNK Hajduk te tako ostvarila osnovni cilj svog postojanja trajnim očuvanjem imena kluba i mjesta njegova djelovanja nije prestala s daljnjim “otuđivanjem” klupskih dionica i u ime ljubavi prema klubu u koji se kune nastavila vrijedno pomagati na učlanjivanju, ali tako da uplate za članarinu sjedaju direktno na klupski račun u vidu profita, a ne u vidu pozajmica kojima i dalje stječu nove vlasničke udjele? Da su tako postupili, nitko ne bi imao razloga sumnjati u njihove krajnje namjere i svi bi se oni koji članarinu plaćaju uistinu mogli osjećati članovima kluba.

Hajduk je posljednji put bio hrvatski prvak 2005. godine, kada je Štimac bio trener, a Pero Nadoveza njegov savjetnik. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: Često se govori da čelnici klubova moraju razgovarati s navijačima i uspostaviti dobre odnose. Vi ste to pokušali prije 20 godina kao čelnik Hajduka, sve je završilo neuspjehom. Tada ste rekli da grupica navijača želi reketariti klub. Je li to trajno stanje?

Što znači uspostaviti dobre odnose? Plaćati vođama da kontroliraju masu i štite izostanak rezultata? Poklanjati ulaznice, dresove, šalove ili darivati navijačke udruge kako bi sačuvali svoju fotelju, a ne štitili interese kluba?! Ja sam sudjelovao u upravljanju klubom vrlo časno i uz mnogo vlastitog novca kojim smo se održavali na životu u iznimno teškim uvjetima do kojih su klub doveli neodgovorni pojedinci prije našeg dolaska. Zar sam trebao dozvoliti još i da trpim nekakve ucjene pojedinaca kojima je “navijač” profesionalno zanimanje? Što se mene tiče, ta je epizoda završila vrlo uspješno. Ja sam želio normalne odnose, međusobno poštovanje i razumijevanje, a ne plaćeni odnos radi vlastitog mira i sigurnosti koji se naziva “reket”. Čelnici klubova nemaju što razgovarati s navijačima ako svoj posao rade odgovorno jer jednako kao i treneri ovise isključivo o rezultatima koje klub postiže na travnjaku. Njihov rad kontrolira NO koji ih mora upozoriti ako uoči nepravilnosti u radu. Igrači koji imaju karakter neće nikada dozvoliti da ih se postroji ispred tribine i drži im se lekcija o borbenosti i zalaganju. Sav taj folklor je smiješan i samo pokazuje na koliko niskoj razini je svijest pojedinaca kod nas, gdje su neki iz navijačkih redova važniji od igrača.

‘Igrači koji imaju karakter neće nikada dozvoliti da ih se postroji ispred tribine i održi lekcija o borbenosti i zalaganju. Sav taj folklor je smiješan’

TEMPO: Bi li privatizacija klubova pomogla u rješavanju problema s huliganima? Protivnici privatizacije tvrde da bi novi vlasnik bio predstavnik organiziranog kriminala te bi upropastio klub.

Nisu klubovi ni HNS tu da rješavaju problem huliganizma na sportskim terenima niti će privatizacija klubova eliminirati huliganizam. To je isključivo u nadležnosti policije i pravosuđa. U svemu, pa tako i u privatizaciji klubova, imate različitih primjera, dobrih i loših. Naravno da privatni vlasnik ima veće mogućnosti i bolje će skrbiti o imovini koju je platio vlastitim novcem nego netko koga je namjestila politika jer je podoban i služit će isključivo po direktivi nekog iz sjene. Privatni vlasnik neće trošiti vrijeme na gluposti, zaposlit će profesionalce i tražiti odgovornost. Pitanje je jedino koliko je netko sposoban voditi nogometni klub na zadovoljstvo navijača te ostvarivati rezultate koji su u skladu s tradicijom i poviješću kluba koji vodi ili kojem je vlasnik. Dobar hrvatski primjer je Mišković iz Rijeke prije čijeg je dolaska Rijeka jedva sastavljala kraj s krajem i bila uteg gradskom proračunu. Čovjek je posložio klub, posluje u skladu sa svojim mogućnostima i ostvaruje vrhunske rezultate. Pogledajmo Osijek danas i prije dolaska privatnog kapitala. Od borbe za preživljavanje i opstanka do novog stadiona i borbe za vrh u nekoliko godina.

Protivnici privatizacije imaju jako slabe ili nikakve argumente protiv privatizacije jer najuspješniji klubovi svijeta funkcioniraju uz pomoć privatnog kapitala. Čak i Real i Barcelona, koji su udruge građana a čije primjere protivnici privatizacije koriste kao argument, imaju jasan model po kojem članom postaješ direktnom uplatom na klupski račun i ostvaruješ pravo glasanja kod odabira predsjednika. Kandidati za predsjednika javno predstavljaju svoj tim ljudi i program rada te jasno izraženi iznos vlastitog kapitala kojim će pokriti eventualne dugove i uložiti u pojačanja. Nakon izbora nema više razgovora, vrijeme je za rad i predsjednik je dužan ostvariti sve obećano ili dolazi drugi kod sljedećih izbora ili čak ranije. Pokaži lovu pa upravljaj i donosi odluke. Ostvari rezultate i birat ćemo te opet, u protivnom odlazi jer dolazi drugi. U nas te biraju tajnim glasanjem, možeš obećati što god ti padne na pamet jer ne garantiraš nikakvom vlastitom imovinom ili kapitalom, daju ti finu plaću, vozača, karticu za peglanje i samo trebaš biti dobar i poslušan. Pa ako i nema rezultata, nema veze jer nekima je rezultat samo trend.

‘Hrvatska vlada ispravno postupa u slučaju zatvorenih BBB-a, jer radi se o našim građanima koje treba dovesti kući zbog opasnosti kojima su izloženi u grčkim zatvorima’

TEMPO: Koja je uloga Hrvatskog nogometnog saveza? Prije nešto više od godinu dana potpisan je Protokol o sigurnosti na utakmicama visokog rizika između Ministarstva unutarnjih poslova i HNS-a nakon čega se očekivalo da visokorizične utakmice više ne budu visokorizične. Jesu li uspjeli u tome?

Što se tiče visoko rizičnih utakmica, HNS i vlada moraju surađivati i napraviti sve po pitanju prevencije neželjenih tragičnih posljedica. Zar je normalno da pred svaki derbi hrvatski porezni obveznici plaćaju milijune kuna da bi se osigurala prohodnost autoputa i sigurnost na benzinskim postajama, da pojedinci daju sebi za pravo blokirati autoput i fizički napadati službene osobe koje onda radi ugroze života pucaju po pojedincima? Za takva ponašanja nema opravdanja i žalosno je da se onda danima javljaju klupski obojeni novinari i ini braneći takve ili ne osuđujući njihov čin.

TEMPO: Vi ste rekli kako ste se svojedobno angažirali da se nekoliko članova Torcide izvuče iz pritvora, pokojni Miroslav Ćiro Blažević pričao mi je kako je izvlačio navijače reprezentacije iz pritvora, a sada se oko izvlačenja navijača iz grčkog zatvora angažirala Vlada. Je li taj angažman ispravan?

U mom konkretnom slučaju pomaganja smatrao sam to obavezom jer sam bio nazočan nemilim scenama u Širokom Brijegu kada je policija intervenirala i pokupila prvih nekoliko momaka koji su promatrali što se događa i koji su završili u mostarskom zatvoru. Držim da sam postupio ljudski jer su pravi izgrednici, naravno, prvi dali petama vjetra. Hrvatska vlada ispravno postupa u slučaju zatvorenih BBB-a jer radi se o našim građanima koje treba dovesti kući prvenstveno radi opasnosti kojoj su izloženi u grčkim zatvorima, ali treba i utvrditi njihovu stvarnu odgovornost u ovom slučaju i sukladno tome prema njima pojedinačno postupati.

Godinama traju sukobi na važnijim utakmicama između navijača i policija, o čemu svjedoči i ova fotografija iz 2010. godine. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL