S reprezentacijom Jugoslavije Igor Milanović osvojio je sva moguća zlata, a kao trener je s Partizanom i Pro Reccom osvojio Ligu prvaka. Odnedavno je trener Mladosti i želi taj klub dovesti do uspjeha

Nakon što se zagrebački vaterpolski klub Mladost financijski oporavio i za ovu sezonu okupio respektabilne igrače, ipak se nisu uspjeli plasirati u Ligu prvaka. Slijedom toga došlo je do smjene trenera i iz Beograda na to mjesto doveden je Igor Milanović (59). Milanović ima nevjerojatnu sportsku biografiju, u ljeto 1986. bio je strijelac pobjedonosnog pogotka za reprezentaciju Jugoslavije kojim je osvojena titula svjetskog prvaka. Gol je postigao u posljednjim sekundama, nakon čak osam produžetaka. Nakon toga, 1989. prelazi iz Partizana u Mladost, s kojom dva puta osvaja Ligu prvaka. Po završetku igračke karijere postaje trener i 2011. osvaja Ligu prvaka s Partizanom, 2015. s talijanskim Pro Reccom, da bi 2022. s Novim Beogradom igrao finale Lige prvaka koje su izgubili od Pro Recca nakon peteraca. Istovremeno, Milanovića prati imidž nepopustljivog trenera, što se dokazalo nakon odlaska iz Novog Beograda i to zato što mu se sadašnji gradonačelnik Beograda, tada predsjednik općine Novi Beograd i bivši vaterpolist Aleksandar Šapić, miješao u posao. O svemu tome razgovarali smo s Milanovićem za Tempo.

TEMPO: Koliko vam je teško voditi momčad koja je bila nekoliko minuta udaljena od ulaska u Ligu prvaka, da bi se sada mučila u Eurokupu?

Ne vidim tu težinu, jako lijepo surađujem s igračima, oni su divna ljudska bića. Čini mi se da smo se poklopili, meni je uživanje biti s njima. Mislim da je mnogo više njima ostao žal za tom propuštenom prilikom na utakmici gdje su nadigrali i de facto pobijedili Radnički vodeći 5:1 i 8:3. A taj Eurokup sada ispada jače natjecanje nego Liga prvaka, barem prema grupama koje sam gledao. Evo, grupa gdje je Novi Beograd i nije nešto jaka, pa je za tim možda žal. Igrači su jako iscrpljeni jer je prošla klupska sezona bila jako naporna, zatim se igralo Europsko prvenstvo, pa Svjetsko prvenstvo i onda Olimpijske igre. Sada imamo četiri natjecanja, prvenstvo, kup, regionalnu ligu i Eurokup. Ja ne znam ni plakati niti kukati. To je jako naporno za igrače, bodrim ih, plakati nećemo. Mislim da je u životu najbitnije dati sve od sebe, dati svoj maksimum, jer jedino tako čovjek ne ulazi u neku entropiju i možda može napredovati po svim segmentima. Uvijek napominjem da smo prvo ljudska bića pa tek onda sportaši. Mene ovaj kalendar plaši više zbog povreda, bolesti itd.

TEMPO: Što ste mislili o momčadi kada su vas ljudi iz Zagreba pozvali i rekli vam da su financijski i igrački ojačali te da to može biti momčad i za Ligu prvaka? Je li vam privlačnije raditi s reprezentativcima ili krenuti od nule s mladom momčadi pa probati nešto napraviti? Što vas više privlači?

Mene uvijek privlače dramaturgije i adrenalini koje se dobivaju na jakim utakmicama. Uvijek me privlači borba za pobjedu i prvo mjesto. Ovo je nova ekipa, sastavljena od sedmorice, osmorice vrhunskih igrača. To je premalo za sudjelovanje na sva četiri fronta na ovaj način. Mislim da ćemo tijekom sezone napredovati i očekujem da ćemo se boriti za prvo mjesto.

TEMPO: Kada govorimo o financiranju vaterpola, postoje sličnosti Hrvatske i Srbije. Sponzori se teško pronalaze, ovisi se o gradskim i državnim financijama, ali vaterpolo je i dalje popularan sport u kojem se osvajaju medalje.

Sve ste rekli. Nalazim sličnosti i u broju klubova jer mi imamo Jadran, Jug i Mladost koji su se možda malo istakli te Primorje i Solaris koji su spremni da iznenade svakoga. Slična situacija je i u Srbiji gdje imamo Radnički, Novi Beograd i Šabac koji su sigurno tri najstabilnije ekipe. Tu i Zvezda ponekad iznenadi, čak je Valis iz Valjeva imao neke rezultate koje nisu za otpisati.

TEMPO: Kada gledamo financiranje europskih klubova, Pro Recco je ljetos ostao bez glavnog financijera. S druge strane, Barcelonetu financiraju njihovi navijači, sociosi. Je li rezultat toga izjednačenija Liga prvaka?

Nisu izjednačeni, ne bih složio s tim. Ferencvaros, Barceloneta i Olympiacos su se izdigli. Radnički rezultatima nije opravdao ono što su svi očekivali. Do sada su se već izdvojili Ferencvaros i Barceloneta igrom, ne toliko sastavom, te Olympiakos jakim sastavom.

Ratko Rudić bio je trener Igoru Milanoviću i u juniorskoj i u seniorskoj reprezentaciji Jugoslavije. FOTO: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

TEMPO: Rekli ste da volite filmove Jima Jarmuscha i slušate jazz i blues. Kako se vi, kao boem i osoba specifičnog ukusa, uklapate u zadate sportske okvire?

Jazz i blues su vrlo uokvireni, tu se, u izvođenju, traži izuzetna preciznost. Vidim velike sličnosti u timu i u jednom bendu. Ako želite dobro svirati solo gitaru, to neće zvučati dobro bez basiste i bubnjara koji moraju biti kirurški precizni. Timu često kažem da u prostor kreativnosti i u improvizaciju možemo ući tek nakon discipliniranog i upornog praćenja osnovnih postulata vaterpolske igre. Ako dobro i čvrsto igramo obranu i ne dopuštamo protivniku da se ne znam koliko razmaše, ne dopuštamo lake golove, lakše ćemo igrati u napadu i lakše ćemo ispoljiti kreativnost i slobode u napadu. Ima velikih sličnosti i nije slučajno da sportaši često sviraju neki instrumenti. Ima velikih sličnosti benda i tima jer predavati se bezrezervno za tim ili za bend je slična stvar. Blues ne bi izazivao one osjećaje ako bi bio neprecizan, ako bi svatko vukao na svoju stranu. Za bezrezervno davanje moraš biti kompletna ličnost. Prvo moraš dobro znati zanat, onda moraš pomalo biti hrabar, ne smiješ biti sebičan ni narcisoidan, moraš riješiti neke probleme s egom kako bi se bezrezervno davao. Kada to uspiješ, ako postoji zdrava atmosfera i ako su zdravi odnosi unutar tima, onda će ti tim to višestruko vratiti.

TEMPO: Je li to bila vaša nit vodilja u vrijeme kada ste kao trener osvojili Ligu prvaka s Partizanom i Pro Reccom te gotovo osvojili s Novim Beogradom?

Ovo ste divno rekli, to je moja vodilja, insistiram na tom bezrezervnom davanju timu. Spremam sam tada pognuti glavu za tim i učiniti sve što je u mojoj moći da unaprijedim moj tim. Moram to djelom pokazati da bih to insistirao kod igrača.

TEMPO: Bez obzira na najveće trenerske uspjehe, ipak biste odmah nakon toga napuštali te momčadi. Zašto ste to radili?

Nikada nisam podilazio nekim izvansportskim trenucima. To je više bio problem institucija koje su me puštale. Govorim o Pro Reccu i Novom Beogradu jer nisam dopuštao da mi se bilo tko miješa u rad. To nije naišlo do odobravanje čelnika tog kluba pa i Pro Recca. Oni su platili cijenu toga. Pro Recco u četiri sljedeće godine nije uspio to ponoviti s još jačim ekipama i zvučnijim trenerskim imenima kao što su Ratko Rudić i Vladimir Vujasinović. Nisu uspijevali osvojiti Ligu prvaka zato što su narušili prirodan slijed događaja.

TEMPO: Kako, slijedom toga, komentirate tvrdnje hrvatskih medija kako ste trener za jednu sezonu pa je stoga upitno hoćete li ostati u Zagrebu duže od jedne sezone?

Iskreno, ja se ne opterećujem. U Olympiacosu sam insistirao na tome da ugovor bude na godinu dana. Ovdje mi je posao uokviriti fizionomiju igre, da izvučemo maksimum iz ovog tima i da probamo napasti neku od titula. Uopće se ne opterećujem drugom sezonom.

TEMPO: Vi u Zagrebu niste stranac, s Pericom Bukićem, koji je u vrhu vaterpolskog saveza, nekada ste igrali. Kakvi su vaši odnosi?

Često se vidim s Pericom, kako smo sada stariji, onda šetamo oko Jaruna. U klubu funkcioniram s Mikijem Damjanićem i Mladenom Miškulinom kojima sam bio suigrač, osvojili smo Ligu prvaka. Ne moramo mnogo pričati, mi se razumijemo pogledom. Drago mi je da ponovno uspostavljam kontakt s njima. Izdvojio bih i zaista divne pomoćnike Hrvoja Vićana i Peru Kuterovca koji je izuzetno stručan, obavio je veliki posao jer je ekipa uglavnom fizički spremna.

Duško Pijetlović bio je vaterpolist Partizana dok ga je 2011. vodio Igor Milanović te su osvojili Ligu prvaka pobijedivši u finalu Pro Recco. FOTO: imago sportfotodienst/GuliverImages

TEMPO: Je li Miškulin bio taj koji vas je nazvao i pitao biste li došli u Zagreb?

Pričao sam s Miškulinom i Mikijem, bio je i Perica u razgovorima, ali s Miškom i Mikijem je obavljena ta formalnost.

TEMPO: Znači li to da Zagreb ipak za vas znači nešto više klasičnog sportskog gastarbajterstva?

Ja ovdje nisam gastarbajter, prvo zbog moje divne rodbine. Ovdje imam rođake Kapoviće, obitelj Kapović. Moja baka je s Pelješca, imam rođake, imam puno prijatelja, što iz vaterpola, što izvan vaterpola kao što je obitelj Aćimović s kojom se viđam nedjeljom. Zagreb doživljavam kao moj drugi grad zato što sam kao mlad živio ovdje i proveo divne dvije godine. Dva puta smo osvojili Ligu prvaka, a i život je bio vrlo eksplozivan.

TEMPO: U to vrijeme, krajem osamdesetih, sportski prelasci na relaciji Zagreb – Beograd, poput prelaska Roberta Prosinečkog iz Dinama u Crvenu Zvezdu, praćeni su s puno strasti. U slučaju vašeg dolaska iz Beograda u Zagreb nitko vas nije dočekao „na nož“, sve je bilo daleko mirnije.

U životu nikad nisam osjetio da sam dočekan „na nož“, ni kada sam, i kao igrač i kao trener, prelazio iz Partizana u Zvezdu. Nikad nisam bio ostrašćen, nikad nisam imao navijačkih strasti, mislim da sam bio veliki profesionalac, srce mi je uvijek bilo čisto i ljudi su to prepoznavali. Nikada nisam imao tih problema i Bogu hvala da je tako, jer moj duh nadilazi sve te podjele koje se stvaraju, bilo navijačke, bilo nacionalne, ili na nekoj drugoj osnovi.

TEMPA: Iz vaših intervjua sam vidio da ako nešto ne možete razumjeti, blago rečeno, onda su to političari i način na koji funkcioniraju. S druge strane, rekli smo da vaterpolo ovisi o odlukama političara na gradskoj ili državnoj razini. Kako pomiriti te suprotnosti?

Nemojte mene to pitati, to bolje pitajte Mikija, Miška, vjerojatno Peru kroz Savez. Ja se politikom nikad nisam bavio. Imao sam i pozive i ne znam kakve sve mogućnosti, ali mene to nikada nije zanimalo. Ti političari, pa čak i oni tajkuni i ona društva tih nekih biznismena, jednostavno mi nisu ležale te spike, te priče, taj način i druženja i razgovora. Uvijek su mi mnogo bliži bili umjetnici kroz film, pjevanje, kao i slikari. Moji prijatelji su iz tih branši. Politika me nikada nije zanimala, ne pratim politiku, nemam televizor ni u Zagrebu, a ni u kući u kojoj živim na selu, jer živim izvan Beograda. Ako već uđem u politiku, gledam je s geopolitičke strane, gledam neka zbivanja, pa vidim neke tendencije koje su, moram reći, sotonske prirode, tko to ne vidi onda ili ne želi vidjeti ili je slijep. Političari ne rade dobar posao. Gdje god odem vidim da se narod želi družiti, žele te ugostiti, biti ljubazan i dobar domaćin. I onda mi je krivo kada baš od političara dolazi neki naboj koji, po meni, u narodu uopće ne postoji.

Igor Milanović s predsjednikom Mladosti Mladenom Miškulinom, Ivicom Tuckom i Pericom Bukićem. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: To vas pitam jer ste se našli u središtu medijske pažnje u Srbiji kada je došlo do rasprave oko vas i bivšeg vaterpoliste Aleksandra Šapića nakon vašeg odlaska iz Novog Beograda. Vi ste se trudili smanjiti te tenzije koje su se stvarale.

Da, zato što je Šapić istaknuti političar i onda im je to bilo zanimljivo. Ja ne namjeravam ni Šapiću niti bilo kojem političaru otežavati situaciju. To su neke normalne stvari koje se događaju u sportu. Ja sam već objasnio da ne dopuštam miješanja. Neka oni odgovaraju zašto su me pustili. Kada sam došao, u Novom Beogradu je bio raspad sustava, izgubili su kup, izgubili utakmicu od Zvezde, a sa mnom smo samo jednu utakmicu izgubili te finale Lige prvaka na penale. Možda je prirodan tijek događaja bio da ja ostanem, ali njihovi izbor potpuno je legitiman. To što se ja njima, sa svojim suverenitetom i načinom razmišljanja, ne sviđam, to je njihova stvar. Nikada nisam razmišljao hoću li se nekome dopasti ili ne, ni danas o tome ne razmišljam, meni je najbitnije da s igračima ostvarim komunikaciju. Kada je frka u bazenu i kada se lomi utakmica, kada je četvrta četvrtina a rezultat 9:9, tu onda nema predsjednika uprave nego su tu igrači i trener. Mislim da posjedujem određenu kvalitetu. Ne pada mi na pamet nekome se ulizivati, ne biti profesionalan već prilagodljiv.

TEMPO: Je li onda pozitivan primjer prijateljstvo hrvatskog izbornika Ivice Tucka i bivšeg srpskog izbornika Dejana Savića? Tucak je uvijek isticao kako je Savić njegov prijatelj i da se vaterpolske reprezentacije Hrvatske i Srbije trebaju držati zajedno jer imaju slab tretman u svjetskoj vaterpolo organizaciji.

Tucak je veliki čovjek, Tucak je moj prijatelj. Uživam provoditi vrijeme s njim, on je inteligentan i jako šarmantan. Duhovit je i volim s njim popiti bocu vina. I Dejan Savić je divan čovjek i veliki trener. Meni je imponiralo to što oni potenciraju svoje prijateljstvo bez obzira na to kakvi su bili mečevi u vodi. To je dobar primjer. I ja njegujem divne odnose i s Elvisom Fatovićem, Vjekoslavom Kobešćakom i Igorom Hinićem. Mi smo prvo ljudska bića pa tek onda treneri i sportski radnici. Ne vidim razlog zašto bismo se krvili i zašto bismo se nekorektno ponašali izvan bazena.