Književni kritičar, esejist, kolumnist i polemičar Igor Mandić rođen je u Šibeniku 20. studenog 1939. godine. “Otac Emil držao je knjižaru na vrhu Kalelarge, a majka je radila u toj knjižari i bavila se svime vezanim uz taj posao. Šibenika se najviše sjećam baš po toj knjižari, i ovim uskim uličicama po gradu, ‘masnoj’ i onim kalama po Varoši. Često me otac slao po led u ledaru prema Šubićevcu. Međutim, sve su to snovi iz onog skoro pa nesvjesnog dijela odrastanja do osme godine pa moram reći da mi Šibenik više ne dolazi u snovima. Sjećam se tih uličica, ali ih ne sanjam. Sanjam samo lovu koju nemam.”

Iz Šibenika obitelj Mandić preselila se 1948. godine u Split, kad im je država nacionalizirala knjižaru.
“Mali poduzetnici su tada smatrani za male kapitaliste, a danas ih tapšu po ramenu. Knjižaru su likvidirale Narodne novine na način da je dio pripao njima, drugi mali dio mom ocu, a ostatak likvidatoru. Zapravo je lova završila u njegovom džepu. Znam i kako se zove.”

U Šibeniku su ga svi zvali Ćićo, ali od nadimka sam je odustao u Splitu kad je shvatio da tamo tako zovu samo kanarince. “Odlučio sam da ću biti samo Igor. Trebalo je to katkad i tučnjavama dokazati, ali nisu to bili neki ozbiljni sukobi. Bio sam jak, ali nikako nekakav bilder. Razlike između Šibenika, Splita i Zagreba u kojem sam se kasnije odselio su velike. I sad mi fali Mediteran, ali ne kao Split ili Šibenik već kao toplina juga.”