Igor Mandić, istaknuti hrvatski književni kritičar, polemičar, kolumnist, esejist i publicist, upravo je objavio knjigu “Praskozor(je) u suton mojih dana” (Hrvatsko društvo pisaca, urednik Nikola Petković), zbirku tzv. socio-psihologijskih svaštica, kako sâm autor voli reći, pričica iz kulture svakidašnjice, koje su prvo bile emitirane na radiju tjednim ritmom od listopada 2012. do rujna 2013. godine. U knjizi Igor Mandić tematizira motiv kontejnera kao sabirališta bezbrojnih fragmenata naših pojedinačnih i obiteljskih života po kojima svi kopaju; oni su, po autoru, naličje svega dobroga i lijepoga što eventualno imamo u svakidašnjem životu, zadnja postaja na kojoj završava naše svakodnevno konzumiranje medijskog smeća i društvenih trivijalnosti.

Aktualne teme iz kulture, društva i politike Igor Mandić komentira i kao jedan od dvojice stalnih gostiju, uz Igora Zidića, u novom političkom talk-showu HTV-a “Uvijek kontra”, koji se emitira petkom navečer od listopada ove godine.

Nakon tridesetak objavljenih knjiga i gotovo pola stoljeća kritičkog sučeljavanja na širem prostoru kulturne regije, Igor Mandić u razgovoru za Nacional otkriva koja ga strast vodi da se i dalje bori sa socio-kulturološkim vjetrenjačama i predrasudama, zašto ga oduvijek zanimaju fenomenografija i mitologija svakidašnjeg života, jesmo li robovi masmedijske kulture te kako nam tiskovine i mediji uvijek daju poliranu i iskrivljenu sliku svijeta.

NACIONAL: Često ste pisali da je kod nas nepoznata kultura dijaloga. Što novog želi uvesti talk-show “Uvijek kontra”, nakon prve postave “Emisije opće prakse”?

“Emisija opće prakse” (EOP), koja je kasnije prerasla u neke druge podvarijante, bila je emitirana od 28. listopada 2006. do 29. lipnja 2007. i zanimljivo je koliko je godina ostala u sjećanju kao prva u tom formatu. Kasnije je ona doživjela dvije ili tri slične postave gostiju koje su s više ili manje uspjeha pokušavale nastaviti taj naš prvi postav – s Makovićem, Zidićem i Pofukom – ali se sve skupa razvodnilo u najobičniju konverzaciju. Ovo što su danas smislili redakcija i dvije urednice, Morana Kasapović i Ankica Posavljak, jest novi format i to toliko novi da zaprepašćuje što ga se netko uopće dosjetio. On nema nikakve veze i sličnosti s EOP-om ili s današnjim “Petim danom”. U redakciji su duhovito i inteligentno smislili da će ostvariti dijalog između dvoje više-manje suprotstavljenih govornika, a da uz njih budu dvojica komentatora koji bi eventualno trebali malo “zasoliti” problem nekim svojim divergentnim upadicama. Tek je emitirano pet emisija s promjenjivim uspjehom, ali su bile apsolutno osvježenje. Mislim da je to autorski rad koji čak zaslužuje biti zaštićen kao format, da ga sutra već netko ne kopira i ne ukrade kad se u državi, vlasti, ministarstvima i na televiziji promijene strukture. Ideja je bila obnoviti veličanstvenu kulturu dijaloga koji je više ili manje propao u modernom svijetu; međutim, ni dijalog više nije ono što je bio i ne treba ga previše idealizirati. Dijalog je teško moguć. Taj temeljni sokratovsko-platonovski dijalog jest prekrasna ideja, ali danas gotovo utopistička, jer je moderni svijet razbio svaku mogućnost dijalogiziranja, na tragu čak i nečega mračnoga, o čemu govori Émil Cioran, da se nikada iz dijaloga nisu rodile nikakve veličanstvene stvari. Svijetom upravlja monolog i to monolog vladajućih ljudi, grupacija, država, kapitala, medija, struktura. Unatoč svemu, u emisiji se pokušava ustrajati na toj osnovnoj ideji dijalogiziranja.

NACIONAL: Koliko je to realno izvedivo, s obzirom na profil gostiju?

Uloga kolege Igora Zidića i moja, kao dvojice starih zabadala – kako sam rekao u najavi emisije -“na izdisaju”, bila bi da bez obzira na vlastiti, privatni ili ortodoksni stav pokušamo nekako zamutiti vodu i taj dijalog gostiju čak onemogućujemo, odnosno, da se u njega zabadamo. Tehnički nije baš moguće da četiri osobe u četrdesetak minuta, uz dvoje pozvanih stručnjaka za određenu temu koji bi trebali voditi glavnu riječ te voditeljicu, razviju dijalog i kontra-dijalog. Dakle, dijalog i njegovo razaranje. Ali, eto, pokušavamo.

NACIONAL: Kako je politika neodvojiva od kulture, kakav rasplet ove pat-pozicije, što se tiče stranačke većine u Saboru, predviđate? Što to govori i o biračkom tijelu?

Nije krivo biračko tijelo, krive su političke elite. Biračko tijelo se opredijelilo, ono je izabralo “po pola” svoje stranke i svoju privrženost, a onda je upala i treća grupacija. Prema tome, sad su krive elite koje dijele blago. Carevi blago dijele, a narodu otpadaju mrvice. Došlo je do konceptualne, intelektualne, misaone i političko-moralne konfuzije u stavovima sviju; i suprotstavljenih tabora koje predvode dva ovna na brvnu, HDZ-a i SDP-a, i te male udrugice Most koja se našla među njima i misli da je jaka i da će ih spojiti u jednu nadstranačku koaliciju, a koja je, po meni, vrlo opasna. Jer kad se napravi višestranačka koalicija, uvijek postoji opasnost da se jedna stranka profilira kao hegemona, dakle, prevladavajuća, vladajuća i da preuzme vlast totalno u svoje ruke. Koja bi od njih to bila kad bi se ta koalicija ostvarila, to je nemoguće predvidjeti, nemam tu sposobnost.

NACIONAL: Biračko tijelo nije daleko i od teme kontejnera. Možemo li se svesti na simbolizam kontejnera iz vaše knjige kao jedne od osnovnih ili možda čak najvažnije konstante u našim životima?

Moramo staviti pod navodne znakove pojmove “naši” i “svi”. Ja ne kopam po kontejnerima, ja bacam u kontejnere otpatke svog života, odnosno, življenja – nusproizvode naše svakidašnjice. Nisam ocjenjivao kvalitetu tih nusproizvoda, nego samo činjenicu da smo mi osuđeni na to zajedničko sakupljalište otpada. Ali bolje i tako nego da život u gradu ili u državi bude u neredu, da budemo svinjac.

NACIONAL: Postoji li u tome i simbolika cjelokupne kloake našeg društva?

Ne, nisam htio ići tako krupno. Cijeli taj svijet oko kontejnera je vrlo dubiozan, sumnjiv. Jer, na primjer, proširila se potpuno naivna verzija da ljudi kopaju za hranom, što nije istina. Otkad su se pred našim neboderom pojavili kontejneri i kad smo vidjeli da ljudi kopaju oko njih, pokušavali smo ostavljati hranu. Svježi kruh zamotan u vrećicu, flaše mlijeka… to nikad nitko nije taknuo! Lišavam se neke svoje starije odjeće koju sam prerastao i ostavljam dolje čak neka pristojna odijela i košulje i to nitko ne dira. Nije riječ, dakle, o toj vrsti oskudice, ta bitka za 50 lipa jedne flaše mi je vrlo žalosna. To nisu samo nezaposleni nesretnici. Koliko sam puta zvao te ljude da nam urede stubište i da to platim, ali neće! Neće raditi. Pitali smo neke žene da nam za novac oribaju podove i operu stakla – nisu ni to htjele. Pokušao sam u nekoliko ironičnih tekstića napisati kako ljudi traže blago u smeću. Ponekad se to možda i dogodi, da nekome spuznu narukvica, prsten, ogrlica i za time očito manijakalno tragaju.

NACIONAL: U novoj knjizi dotičete mnoge važne socio-kulturne fenomene i poremećaje, od metastaziranih književnih promocija osrednjih djela do niske kvalitete TV programa i voditelja, uplitanja Crkve u tobože sekularnu državu, terora najniže kvalitete masovnih medija, časopisa, zvjezdica… uz vječnu polemičku oštricu naspram javnih autoriteta i institucija. Delikatno stavljate vrlo važne probleme tobože na marginu kontejnera, ali to je bit knjige?

Točno, s margine se premještaju u središte knjige i hvala što ste to primijetili. To mi je u stvari i bila težnja. Mnogo godina se bavim tom mikrosociologijom, davno prije nego što se tako zvala i dok još nije bila na našim fakultetima i kulturološkim studijima kao znanost. Ja sam, izazvan sličnom feljtonistikom talijansko-francuskog tipa, iz tih kulturnih sredina koje sam poznavao i intenzivno čitao šezdesetih i sedamdesetih godina, pokušavao to primijeniti i kod nas, naknadno uviđajući da su tu mikrosociologiju još davno obavili mnogo talentiraniji od mene – Matoš i Ujević. Mnogo više esejistički i s mnogo više prostora u novinama. Nisu se libili toga da “padnu” ispod razine visoke književnosti, kako se kod nas to često odjeljuje i još se mora odjeljivati. Visoko ili ništa, highbrow ili lowbrow.

NACIONAL: Je li vaš ritual kupovanja dnevnih novina, tjednika i časopisa za kulturu ujedno i neko simbolično podržavanje kolega novinara i pisaca, književnika, pa i poštovanje njihova pisanja?

Ne znam je li to fina gesta s moje strane, ali mi je neophodna. Kupujem masu tiskovina jednim dijelom zbog informiranosti o društveno-političkim događajima, ali puno važnije, pratim meni omiljene, važne ili cijenjene autore koji se izražavaju u tom vidu kolumnistike – koju sam, nota bene, ja izmislio u Hrvatskoj, ali o tom-potom – i volim ih čitati i pratiti jer često uživam u njihovim stilsko – misaonim virtuoznostima. Ponekad mi idu na živce, ali ne vjerujem sebi pa ih utoliko i trebam. Pratim petero, šestero, osmero mojih “liblinga”, omiljenih autora, nisam nikad brojao. Znam iz vlastitog iskustva koliko je dovitljivosti, truda i dragocjenog vremena potrebno uložiti u to da se odjednom, na prasak, u zadnji čas prije isteka roka, “ispuknu” dvije, tri, četiri kartice iole suvisloga teksta. Neki su jedva suvisli, a neki su i presuvisli, dakle, ne kupujem novine da bih njih podržavao, iako je to posredni efekt. Novine su danas spale na niske tiraže, bojim se da će se ugasiti i neke od ovih koje sada cirkuliraju, a to će biti velika šteta koja je započeta uništavanjem Vjesnika. Zato dokle god mogu, treba mi za duhan, kavu, mlijeko i novine. To je egzistencijalni minimum koji još nekako održavam.

NACIONAL: U knjizi kao važno mjesto navodite aforizam Stanislava Ježi Leca: “Prozor u svijet može se zastrijeti – novinama.” Možemo li to metaforički tumačiti, jer novine nas često hrane servisiranim i umjetno serviranim informacijama?

Pa da, treba znati gledati kroz novine, napisao sam čak “između novina”, zato i kupujem više njih da bih se nekako mogao malo snaći u konačnici, u toj europeizaciji i globalizaciji. Koliko ljudi, toliko ćudi, toliko raznih političkih orijentacija, formacija i mišljenja te privatnih stavova koji su iz jednih ili drugih razloga dominantni u njihovu pisanju. A dakako da nam novine često zastiru pogled u svijet jer ga priječe, jer nam ga nameću ako su visokotiražne, dobro opremljene… onda je njihova istina, ma koliko ponekad bila lažna, dominantna u stvarnosti. To je onda pravorijek, zadnja riječ našega postojanja i sudbine, iako nije. Međutim, kako se sve ruši, tako propadaju i ti lažni autoriteti. Pravih ionako nemamo!

NACIONAL: Tko su danas naši najveći “policajci duha” kulture, jesu li oni konstanta, poput kontejnera?

Kulturu uvijek netko čuva, to je stari sustav koji je shvaćen već od početaka masovne proizvodnje i masovne civilizacije te začetka masovnih medija. Uvijek su postojali čuvari vrata, “gatekeepers” u mediologiji, jer to je naprosto neizbježno. Kao na vratima nekog kluba, neke institucije i žao mi je što mi nemamo portira na vratima našeg nebodera da ne ulaze kojekakvi narkomani ili lopovi. Uvijek, dakle, netko čuva neka vrata, a mi ne znamo tko čuva čuvare! Opet stari paradoks tolerancije: tko će nadzirati nadzornike?! Ta vrsta čuvanja još nije ona prava ideološko-politička cenzura kakva je postojala u jednopartijskom sistemu, nije totalitarna, ali je fragmentarna. Svaki medij ima na svoj način jednog čuvara vrata jer je svaki od njih upućen nekom centru moći koji mu ne mora izravno dirigirati način mišljenja, stil ili vrstu pisanja tekstova, ali je taj utjecaj kapilaran. On kroz godine utjecaja radijacijski širi svoju moć. Nema više potrebe za policijskim nadzorom nad medijima, dovoljan je taj kapilarni i financijski utjecaj koji se realizira u namještanju i otpuštanju ljudi, promjenama formata, plasmana, distribucije, naklade, sastava pojedinih redakcija, a bez ikakvih strogo definiranih policijskih mjera. Moj termin, ta sintagma “policajci duha”, koji su istovremeno neki pisci upotrebljavali i u Francuskoj, kod nas se dosta raširio i nešto je značio u svom vremenu, bio je djelatan. No mislim da nije moguće da ga na isti način prenosimo u ovo vrijeme. Ta “policajnost” nije tako vidljiva, uočljiva, brutalna; nije brahijalna, ali svejedno postoji.

NACIONAL: Često ste, još od vremena knjige “Od Bacha do Cagea”, pisali prema Adornovoj tezi da je “kultura istinita kao implicitno-kritička, a duh koji to zaboravlja osvećuje se na kritičarima”. Mrzi li zato društvo i danas kreativnu i misaonu kritiku koja nije svedena na pamflete, vulgarni pozitivizam ili autističnu kontemplaciju izvan vremena i prostora?

Mlade ljude kritika uči misliti, ali ih uči i opasnom zanatu, opasnom poslu. Kritičnost je uvijek bila pod oštrom pažnjom nekih srednjostrujaških ili srednjoklasnih slojeva u društvu pa samim time kritičare automatski isključuje iz te svoje sredine, gura ih na margine s kojih se oni uzalud pokušavaju prebaciti u centar. Ali kad napokon jednom odustanu od toga – kao što sam ja odustao – onda odjednom svi plaču gdje nam je kritika, zašto ovaj više ne piše i slično, što je očajnički poziv upomoć, ali glup jer je prekasno došao. Potonuli smo svi zajedno. I oni koji traže pomoć i oni koji su je eventualno mogli pružati. Ali nitko nije vječan i sve je zamjenjivo: ono što se na jednoj strani gubi, na drugoj se dobiva.

NACIONAL: Smijemo li reći da prosječnost voli mistifikaciju svega oko sebe pa je zato kritika u medijima uškopljena? Da se zabašuri jasna klasifikacija vrijednosti?

Pa nije to samo radi prosječnosti. Prosječnost ne čita i ne prati ništa i nemojmo se na nju pozivati. Svi smo mi na sličan način i prosječni i natprosječni. Ali da kritika ide na živce bilo koje vrste, od umjetničke, do društvene, sociopolitičke, to je istina. Kritiku ne odbacuju prosječni, nego baš oni kojih se tiče, a koji sebe smatraju daleko iznad prosjeka, elitama! Baš te elite društva odbacuju svaki proplamsaj kritičnosti.

NACIONAL: Jesu li i danas u kulturi od samih umjetnika važniji birokrati, “pojedinci koji ne djeluju kao ličnosti, nego se skrivaju iza apstraktnog autoriteta institucije koja svojom bezličnošću sve pokriva”, kako ste jednom napisali?

Apsolutno je točno da je birokratska prevlast nad kreativcima vidljiva. Ali to je ta ideja da se u sve uvede red, koji nije red i rad jednog austrougarskog tipa koji je u našim krajevima čak i bio prihvaćen, nego europsko nadideološko “glajhšaltovanje”, ono što je u socijalizmu bila uravnilovka, sad je postalo globalno i globalističko “glajhšaltovanje”, odnosno, ujednačavanje svega prema birokratskom ukusu i prosjeku.

NACIONAL: Odupirete se intelektualističkom metajeziku, pseudointelektualnosti i hermetičnosti, ni u tom elementu ne slijedite dominantan diskurs pisanja. Je li to pretežno u vama Matoševo naslijeđe ili i utjecaj dalmatinskih korijena?

Je, to je i svjesno i instinktivno. Iako sam stekao solidno obrazovanje i usvojio mnoge teorije, doznao o njima prije svih kod nas u svoje vrijeme, ali ih nikada nisam htio pretvarati u tkivo svoga teksta. Zato sam se s jedne strane odmaknuo od tog akademskog načina izlaganja koji mi je uvijek išao na živce – a ide mi i dan-danas – ali što sam s time dobio? Da sam autiran iz svih relevantnih akademskih popisa i institucija, promocija i eventualno nagrada, sveden na marginu, fusnotu, na autsajdera… ali, što mogu? Valjda ću i po tomu ostati zapamćen.

NACIONAL: Još ste na jednom području bili predvodnik. Mnogi misle da ste nakon Matoša dali najbolje polemičke priloge sociologiji naše muzičke kulture, vodili ste bitke s glazbenim establišmentom i kuloarima. Jesu li kuloari zamijenili zdravu kritiku iz tiskovina?

U kuloarima se sve zna, tko je najbolji i najlošiji, ali ako to javno napišeš prvi, onda si proskribiran. Ili će to napisati nakon 25, 30 godina ili će pohvaliti naknadno, nakon što si ti to napisao prije 25 godina, a tebe tada smatrali idiotom i provokatorom! Imam jedan živi primjer za to. Neki dan je Društvo hrvatskih skladatelja u Zagrebu organiziralo 75. obljetnicu rođenja kompozitora Silvija Foretića i 50. godišnjicu njegova muzičkog života. Iz programske knjižice saznajemo da ga danas hvale oni koji ga nisu primjećivali kad je počinjao. Ako uzmete moju knjigu “Od Bacha do Cagea”, u njoj se može primijetiti da sam Silvija otkrivao na samim njegovim počecima kao svojeg vršnjaka. Na stranu sad moja malenkost, ali tako predstaviti 50 godina postojanja jednog kompozitora, znači prikazati ga kao potpuno iskorijenjenog i nepoznatog, kao da je došao iz nule, stvorio se tek 2000. godine.

NACIONAL: Prvi ste pisali kod nas o semiologiji trpeze, teatru kuhanja i spremanja obroka, još prije Tenžere i o mikromitovima naše TV kulture, o posvećenju banalnosti, ali i istinskim kultovima poput pop-glazbe i sporta, kiču i šundu, malograđanštini i mentalitetu stada, metastazama trača, hrvatskom jalu… čini se da je danas sve to u središtu naših medija i tiskovina?

Ah, prema glasovitoj Brelovoj šansoni: pijetao koji prvi zakukuriče, završit će u loncu! To se i meni dogodilo i događalo mnogo puta, ali mi je bilo i drago jer je značilo da će od mene biti dobra juha! A uvijek je i bila. Da, otvorio sam masu područja u našoj tekstualnosti, televizijsku kritiku, pitanje feminizma i anti-feminizma, nacionalizam i anti-nacionalizam, odnos prema Crkvi, klerikalizam i ateizam, pa rubna područja mitologije svakidašnjeg života. Moja mladost se još vidi po onom ranom, pravom, prvom buntu koji sam uspio sačuvati, dok neke naše kulturne veličine kao da nikada nisu imali mladost, prekrila ih je akademska karijera. Nestala im je životnost, a od mene je ostala samo životnost bez karijere. Tako je bilo na mnogim područjima.

NACIONAL: Koristite li svjesno u pisanju stari paradoks dobre književnosti da ono što je trenutno, vaše, osobno i svakidašnje, ispada kao da je smišljeno za trajno djelovanje?

Hoćete reći mislim li da je sadašnjost vječna? Pa jedino sadašnjost i postoji. Nema ni prošlosti niti budućnosti. Prema tomu, uhvatiti sadašnji tren kao Kairosa za čuperak – nekad sam govorio Kairosa nade i sreće, a sada kažem Kairosa smrtnosti ili smrti – jer već mi je vrijeme da uhvatim ovog potonjeg, to je – jest! I baš zato hvatam ovoga Kairosa smrti za čuperak, pišem sada predsmrtni dnevnik. Moja sadašnjost je uživljavanje u predsmrtnost, kako sam stekao određeni broj godina nakon kojeg mi se više čini da nemam smisla i razloga postojati niti biti nazočan, i radim na tomu. Napisao sam već tri stotine stranica gdje izlažem svoja razmišljanja u jednom predsmrtnom dnevniku koji ima podnaslov “Razmišljanja o samoubojstvu, starosti i smrti” i to bi trebala biti moja oporučna knjiga. Barem se nadam.