U povodu nedavno dobivenog počasnog doktorata Sveučilišta u Rijeci, prošloga tjedna posjetili smo Igora Mandića, 80-godišnjeg istaknutog hrvatskog književnog kritičara, esejista, kolumnista, analitičara, pisca i strastvenog polemičara koji sebe već desetljećima definira umanjenicom “moja malenkost”. Premda smo u početku razgovor nastojali ispuniti i političkim sadržajem, na kraju nismo u tome uspjeli. Tako je izbjegao govoriti o skidanju dvojezičnih ploča u Vukovaru ograničivši se tek na tvrdnju da je to bio pogrešan naziv jer nije bila riječ o dvojezičnim, nego o dvopisamskim, latiničnim i ćiriličnim natpisima na javnim objektima. Podsjetio je, doduše, i na svoje staro otkriće da jezičnu sintagmu Domovinski rat nisu osmisli ni predsjednik Franjo Tuđman ni papa, kako se nerijetko isticalo, nego dvojica novinara Globusa: Marko Grčić i Denis Kuljiš. U njegovoj radnoj sobi na 12. katu nebodera u zapadnom dijelu Zagreba zatrpanoj knjigama razvrstanim na policama, ali i razbacanima na radnom stolu, razgovarali smo o njegovu pisanju u kontekstu nove znanstvene discipline kulturologije, za što je i proglašen počasnim doktorom. Osvrnuo se i na poticaje koji su ugledne hrvatske intelektualce navele da mu dodijele počasni doktorat za doprinos kulturologiji.

Igor Mandić objavio je 33 knjige i mnoge tekstove u dnevnim novinama, tjednicima, časopisima i periodicima, a u prosincu prošle godine dobio je i nagradu Hrvatskog društva pisaca Janko Polić Kamov za najbolju knjigu, njegov “Predsmrtni dnevnik”, knjigu autobiografske proze. Beletristiku nije pisao jer, kako je rekao u uvodu razgovora, nije osjetio da za to ima talenta.

NACIONAL: Dobili ste počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci, a ne zagrebačkog sveučilišta, akademske institucije u gradu u kojem ste najviše radili, u Zagrebu. Je li vas to zasmetalo?

Počasni doktorat koji sam dobio nije bio općeniti doktorat koji se dodjeljuje javnim ličnostima, ponekad i političarima.

NACIONAL: Niste dobili počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, poput onoga koji je prošle godine dodijeljen Draganu Čoviću, predsjedniku bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Ne želim se u to uopće petljati jer su to sve manifestacijske geste koje nemaju veze s onim o čemu se radi kod mene. Striktno i bistro, nisam dobio doktorat ni na Fakultetu političkih znanosti, niti na Pravnom fakultetu, niti je to bilo vezano s mojim tu i tamo eskapadama u komentiranju političkih događaja. Vezano je za moj četrdesetogodišnji rad u nečemu što se zove kulturologijom. Budući da Odsjek za kulturalne studije postoji samo na Filozofskom fakultetu u Rijeci, nigdje drugdje u Hrvatskoj, tu vrstu počasnog doktorata nisam mogao dobiti. Takvi studiji postoje u Francuskoj, Europi i Americi, a kod nas, u Hrvatskoj, neko je vrijeme postojao i u Osijeku, a ne znam zašto se ugasio.

NACIONAL: Od kada postoji Odsjek za kulturalne studije u Rijeci?

Osnovan je 2004. na inicijativu idejne začetnice i prve pročelnice toga odsjeka Marine Biti. Ona je okupila suradnike iz kroatistike, filozofije, pedagogije i povijesti. Danas je Rijeka jedinstvena po tome što u Hrvatskoj, ali i široj regiji na svom Filozofskom fakultetu ima Odsjek za kulturalne studije. Važno je imati ga jer se zahvaljujući tome možemo komparirati i s jačim sveučilišnim centrima kao što su Pariz i Birmingham, drugi najmnogoljudniji grad u Velikoj Britaniji, a u Americi postoji na više sveučilišta. Sve je to lijepo objasnila i dekanica Filozofskog fakulteta u Rijeci Ines Srdoč Konestra.

NACIONAL: Je li vas dekanica preporučila za potencijalnog laureata?

Preporučili su me kolege pisci koji su profesori na tom odsjeku za kulturologiju. Prvi je bio Nikica Petković i on mi je rekao da se pojavila inicijativa da se mojoj malenkosti udijeli počasni doktorat, jer su vidjeli da preko granica njihove akademske zajednice postoji jedna osoba i pisac, koji se uz sve druge žanrovske preokupacije bavio nečim što se zove mala povijest istraživanja svakidašnjice. Prepoznali su to. Shvatili su da bi to bilo zanimljivo, bizarno, a možda čak i intrigantno da se nekome s onu stranu granica akademske zajednice dodijeli takvo počasno odličje.

NACIONAL: Zašto naglašavate da ste s onu stranu akademske zajednice, pa i vi ste diplomirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Zato što su akademske zajednice na glasu kao zatvorene, autarkične cjeline. One to i jesu. Same se unutar sebe reproduciraju i mogu unutar sebe dodjeljivati počasne doktorate. Služe tome da proizvode nove kadrove i to se u beskraj vrti na svim fakultetima, u svim znanostima i teorijama. Ovo je prvi put da se dogodilo nešto tako smiono na Sveučilištu u Rijeci. Usudili su se dodijeliti počasni doktorat jednom piscu koji je poznat i na drugim područjima književnoga, novinskoga, javnoga i intelektualnog djelovanja.

NACIONAL: Tko su bili inicijatori?

Inicijativom profesora Nikole Petkovića pokrenula se lavina s pitanjem: može li se jednom piscu izvan akademskih krugova dodijeliti taj počasni doktorat? Iako sam diplomirao na Katedri za komparativnu književnost u Zagrebu, kasnije se nisam posvetio akademskoj karijeri. Kada sam ušao u masovne medije, napravio sam prvi veliki rez u životu. Iako sam bio štreberski orijentiran prema akademskoj karijeri, zbog životnih okolnosti nisam se uspio probiti u akademske krugove. Tako sam u masovnim medijima ostvario karijeru pisca. Kada je sve to krenulo, trebalo je pridobiti i glasove uglednih recenzenata.

NACIONAL: Tko su bili ugledni recenzenti?

Oformljeno je stručno povjerenstvo u svrhu dodjele počasnog doktorata književniku, kritičaru i fenomenologu kulture, dakle mojoj malenkosti. U njemu su bili profesor Nikola Petković kao predsjednik, izvanredna profesorica Ines Srdoč Konestra, dekanica Filozofskog fakulteta u Rijeci, profesor Nenad Smokrović, profesorica Nadežda Čačinović, profesorica Maša Kolanović, leksikografski savjetnik Nikola Visković i književnik Zdravko Zima. Oni su priložili i svoja mišljenja kao kratke recenzije. Svi su rekli da ima smisla tom čovjeku, koji je niz desetljeća, a riječ je o 40 godina, pisao o tom području, dati tu vrstu priznanja. U kulturnim krugovima to je odjeknulo kao neka vrsta iznenađenja. Zašto se baš tome Igoru Mandiću dodjeljuje takvo priznanje? A oni ne znaju ni što je to kulturologija i što znači taj počasni čin koji sa sobom ne nosi ništa, nego ga čak treba držati pomalo zatajeno. Bolji običaji nalažu da se osoba tom titulom ne kiti, ne ističe je. To je priznanje koje treba držati samozatajnim, a ta titula počasnog doktora dodjeljuje se od 15. stoljeća.

NACIONAL: Ta “samozatajna” titula ima i povijesnu dimenziju.

Ima golemu povijesnu dimenziju i značenje. Ta se titula počela dodjeljivati 1470. Prvi počasni doktorat dodijeljen je Lionelu Woodvilleu koji je kasnije postao biskup od Salisburyja. Moja je mala slutnja da je svečano oblačenje potrebno za ceremonije u akademskim zajednicama proisteklo iz ruha anglikanskih svećenika. To nisu toge, kako to ruho nazivaju na svim našim sveučilištima. Toga je bila muško ruho u starome Rimu koje nisu nosile žene, a to je bio golemi komad krpe omotan oko tijela, lijeva je ruka bila gotovo izvan upotrebe, a samo su desna ruka i desno rame bili slobodni. Kako god bilo, dogodilo se takvo odijevanje i na dodjeli te titule, isto što i kod drugih sličnih ceremonija od kojih pate akademske zajednice. To ritualu daje neku vrstu dostojanstva i izdvojenosti, što nije loše. To je dobro, ali je dosta zatvoreno. U to ne možete priviriti ako ne pripadate akademskoj zajednici.

NACIONAL: Vi ste napokon privirili i u taj posvećeni prostor akademske zajednice.

Odjednom se dogodilo da je najprije stručno povjerenstvo koje je podnijelo svoje pozitivno izvješće, prihvatilo tu inicijativu. Iznenadio sam se, iako su neki od njih moje kolege, znanci, prijatelji, ali ja o tome s njima uopće nisam razgovarao. Pojma nisam imao što mi se spremalo. Nakon toga su na Filozofskom fakultetu povjerovali tom povjerenstvu i njihovim recenzijama. Kada se to obavilo glasalo se i na Senatu Sveučilišta u Rijeci. Rektorica Snježana Prijić-Samardžija imala je vrlo značajnu ulogu. Senat Sveučilišta moćno je tijelo, a mislim da je samo jedan glas bio protiv toga da mi se dodijeli počasni doktorat. Ne znam tko je glasao protiv jer mi ta vrsta radoznalosti nije dolična. Pustio sam da stvari ide svojim tokom, a neki su mi recenzenti dodijeli fenomenalne komplimente.

NACIONAL: Možete li izdvojiti neke komplimente?

Osim pokretača Nikole Petkovića, najzanimljivija mi je bila recenzija profesorice Maše Kolanović koja je objavila sjajnu knjigu “Udarnik! Buntovnik? Potrošač…” 2011. godine. U toj je knjizi obradila temu popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije. Ona je u toj svojoj doktorskoj disertaciji primijetila nekolicinu kritičara u Hrvatskoj koji su i prije nekih svjetskih strujanja u kulturi pisali drugačije, ne na strogo specijalistički, suhoparni, akademski način. Izdvojila je trojicu kulturnih i književnih kritičara: Branimira Donata, Veselka Tenžeru i moju malenkost. Primijetila je da smo Donat, Tenžera i ja popratili književnost kroz medijsku kritiku i analizu koja do tada nije bila poznata u Hrvatskoj. Mašu Kolanović do danas nisam upoznao, a primijetila je i da sam u nizu mojih knjiga, poput knjige “Principi krimića”, pronašao stvari koje su ne samo sinkrone s idejama moderne kulturologije u svijetu, nego i prednjače. Stvarno sam bio iznenađen da me netko svrstava među svjetske prvake kulturologije, pisca koji je tekstove objavljivao i prije danas najglasovitijih kulturologa. Kako su moja dvojica kolega, Donat i Tenžera sudbinski nesretno umrli prije mene, danas sam ostao jedini na poprištu.

NACIONAL: Maša Kolanović je tu knjigu objavila puno prije nego što se bili predloženi za počasni doktorat.

Dotična mi je studija malo digla repić, rekli bi u Dalmaciji. Bio sam stvarno zapanjen, a to je bio i njen doktorat 2010. Ona je u to vrijeme radila kao znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je više stručnih i znanstvenih radova iz područja popularne kulture i hrvatske književnosti 20. stoljeća. Ona me je eto istaknula na moje veliko iznenađenje. I što sada? Ništa.

NACIONAL: Zašto ništa?

Zadovoljan sam što je akademska zajednica priznala moj neformalni akademski rad kao činjenicu. Nisam nikada imao vremena šest mjeseci ili godinu dana sjesti i napisati doktorat, a mogao sam sve te teme o kojima sam pisao rasuto okupiti kao znanstveni rad. Za to nisam imao vremena. Svaki sam dan morao pisati jer sam od toga živio. Nisam se mogao koncentrirati na stručnu razradu svega onoga što sam radio i o čemu sam imao ogromnu literaturu. Kolege su mi sada uspjele izboriti taj počasni doktorat koji ne želim posebno isticati, niti ga nositi na čelu.

NACIONAL: Koje biste teme izdvojili u vašem bavljenju kulturologijom?

Vremenom sam otkrio da su moji interesi raznovrsni: hedonizam, gastroenologija, seksualnost, pornografija, opsjednutost vinskom problematikom kao uvod u poetiku žeđi objavljenu u knjizi “Ekstaze i mamurluci” koja je doživjela nekoliko izdanja kod raznih izdavača. Bila je prva, a ostala je i jedina knjiga koja je vino tretirala kao duhovni entitet, a ne samo kao sredstvo za kavansko opijanje.

NACIONAL: Među tim područjima vašeg djelovanja je i gastronomija.

Gastronomija spada i u semiologiju, teoriju znakova. Veliki kulturni teoretičar i filozof Roland Barthes je pročitao na svoj način glasovitu knjigu Anthelme Brillat-Savarina, koja je izašla 1825. godine u Francuskoj, a kod nas je prevedena kao “Memoari jednog sladokusca”, u izdanju Dore u vlasništvu pokojnog mi kolege Branimira Donata. “Memoari jednog sladokusca” imaju podnaslov “Fiziologija okusa”. Tu profesor Anthelme Brillat-Savarin, koji je vjerojatno najveći teoretičar gurmanstva, kulinarstva, gastronomije i gastrozofije prelazi granice pukoga blagoutroblja ili užitka u pukom jedenju. On tumači jelo kao sistem znakova koji definiraju čovjeka u vremenu i prostoru. To je bila biblija gastrozofije, a sam Brillat-Savarin ju je definirao kao meditaciju o transcendentnoj gastronomiji. Eto čuda koje se dogodilo u Francuskoj još sredinom 19. stoljeća.

NACIONAL: Kako je to protumačio Barthes?

Barthes je tu knjigu pročitao na svoj način kao veliki semiolog. To je bilo jedno od temeljnih teoretskih djela koje me je ponukalo da se privolim toj temi. Zamislite kako je to bilo u mračna socijalistička vremena, kako je to bilo doživljeno u doktrinarnoj štampi kao što je bio Vjesnik, u kojem sam tada radio. Vjesnik je bio suhoparan, ali visokotiražan i važan, a u njemu sam se usudio pisati o fenomenima svakidašnjice na način na koji se u socijalizmu to nije radilo.

NACIONAL: Jeste li zbog toga imali problema sa Savezom komunista?

Nisam jer nisam bio u partiji. Vanpartijci nisu mogli imati problema s partijom. Partija je kažnjavala samo svoje članove, a mi ostali dobivali smo drugu vrstu packi. Upadao sam u polemike s ideolozima tadašnjeg socijalističkog sustava, koji su bili zgroženi time da se u socijalističkim novinama može pojavljivati nešto kao što su bile dvije, tri moje rubrike. Nekom intuicijom bio mi je važan taj moj otpor prema tadašnjoj suhoparnoj hrvatskoj književnosti u kojoj su djelovali pojedinci, vrlo slobodoumni ljudi, ali samo u privatnom razgovoru iza kulisa Društva književnika. Neki moji znanci, krugovaši bili su slobodoumni i “raspašoj”, ženskari, pijanci, boemi, ali kada bi pisali svoju beletristiku to bi odjednom sve iščezlo iz njihova teksta. Oni su se bojali u svoje tekstove unijeti vlastiti život, odbijali su vidjeti svakodnevicu kao važnu komponentu svojih priča. Među njima je bilo sjajnih pisaca, a neki su bili dosadni, neki gnjavatori. Jedva su se izvlačili iz socrealizma, a oni koji su bili malo moderniji pod utjecajem anglo-američke kulture kao i krugovaši svejedno su ostajali zatočeni u idejnim i ideološkim sferama svojih priča. Previđali su svakodnevicu u kojoj su osobno strašno uživali.

NACIONAL: Je li to bio dokaz da je i Jugoslavija bila iza “željezne zavjese”, iako su mnogi vjerovali da tamo nismo bili?

Završetkom Drugog svjetskog rata sudbinski smo bili bačeni tamo. Nismo mi izmislili “željeznu zavjesu”, ali smo iza nje bili zatočeni. Međutim, na mnogim stranama, od avangardne muzike, avangardnog slikarstva, rock i pop glazbe sve se to probijalo kroz tu ljušturu i oklop. Bili smo prvi i jedini od istočnih, socijalističkih zemalja koji su zato što se rukovodstvo partije odijelilo od utjecaja Sovjetskog Saveza, pustili nama piscima i intelektualcima raditi stvari koje su tada bile nezamislive i za Europu i svijet. Tako je u Zagrebu 1961. bilo organizirano Bijenale suvremene muzike, koje je pokrenuo Mirko Kelemen. To je bila takva senzacija da je cijeli svijet pao na dupe, a opisano je u mojoj knjizi “Od Bacha do Cagea”. Od šezdesetih godina okrenuo sam se toj, kako sam je nazvao, mitologiji svakidašnjice.

NACIONAL: Što je vaša mitologija svakidašnjice o kojoj ste također objavili knjigu?

Pokušao sam u onome što se zove masovna kultura pronaći dokaze da ona nije suhoparna, da u svakoj sitnici našeg života postoji i nešto imaginarno. To je tada bilo radikalno i neshvatljivo. Vjesnik u kojem sam radio kao kazališni i muzički kritičar dopustio mi je da prijeđem granice uskih žanrova u kojima sam stekao neki značaj. Tražio sam prostor da ih prevladam i činio sam to pod utjecajem svjetske literature kao što su bili Roland Barthes, Umberto Eco, Gillo Dorfles, Marshall McLuhan iz Kanade. Tražio sam nešto imaginarno i poetično u svakidašnjici. Nakupilo se tako malih deskriptivnih eseja.

NACIONAL: O čemu su govorili vaši eseji?

U početku sam ih zvao feljtonima, ali oni to nisu bili. Kada ih se nakupilo na desetine, vapilo je da se objave kao knjiga. Onda se 1976. godine kod izdavača Otokar Keršovani u Rijeci, zahvaljujući inicijativi dvojice urednika Darivoja Žilića i Omera Lakomice, pojavila moja knjiga “Mitologija svakidašnjeg života” koja je bila senzacija za tadašnje jugoslavenske prilike. Bila je rasprodana u kratkom roku, a promociju sam imao ne samo u Zagrebu, nego čak i u Beogradu. Ta 1976. označava početak mog suvislog, opisnog i teoretskog rada na nečemu što se kasnije pokazalo kulturologijom. Taj pojam tada još nije postojao u svijetu. On dolazi kasnije, tek osamdesetih godina.

NACIONAL: Jeste li ga koristili sredinom sedamdesetih godina?

Ne baš kao pojam kulturologije. Govorio sam o mitologiji svakidašnjeg života, misleći da opisujem samo fenomene. Nisam tada još shvaćao da to prerasta u složeniji kompleks, čitavu mrežu pojmova pokupljenih iz antropologije, antičke i srednjovjekovne povijesti, arhitekture, filozofije. Ta knjiga “Mitologija svakidašnjeg života” obilježila je moj opus koji će prerasti u kulturološki grumen. Nisam znao što radim, ničim izazvan radio sam to intuitivno ne oslanjajući se ni na kakav sustav jer ga tada nije ni bilo. Tek kasnije, 1980. godine u Francuskoj se pojavila knjiga “Invencija svakodnevice”. Ona se smatra temeljnim kamenom kulturologije u Francuskoj.

NACIONAL: Jeste li to značenje svakodnevice otkrili prije Francuza?

Svoju mitologiju svakodnevice objavio sam četiri godine prije Michela de Certeaua. U toj knjizi opisao sam fenomene koji su bili naši. Naprečac govoreći to su bili: kritika kuhinjskog uma kao šala na Kantovu “Kritiku čistog uma”, Fićo – automobil koji je kod nas bio jako važan dok nije iščezao iz proizvodnje, eseji o kavani, košarci, roštilju, avionu, gimnastici, jer sam obožavao Miru Cerara, o boksačima, glazbi pučkog veselja, a to su bile omiške klape.

NACIONAL: Jeste li imali afiniteta i prema klapskom pjevanju?

Smatrao sam to pučkim veseljem. Nije to bila samo muzička kritika, nego opis jednog događaja. Onda sam u semiologiji trpeze, znakovima prehrambene kulture opisivao entitete, pojedinosti kao što su bili grah, artičoke, kvasina, kamenice, škampi. Sve je to objavljivano kao mala kolumnica u socijalističkim novinama Vjesniku. Zahvalan sam Vjesnikovoj kući što mi je dopustila napraviti taj proboj. To je bilo slobodoumno, a nitko to nije radio u Jugoslaviji, a posebno ne u Hrvatskoj. Vjesnikova kuća je u to vrijeme bila stravično važna institucija, najmoćnija izdavačka kuća uz beogradsku Politiku. Bila je to i najveća izdavačka institucija u srednjoj Europi, u svakom smislu, političkom, kulturnom, propagandnom, ideološkom.

NACIONAL: U vašem radu kao pisca mitologija svakidašnjice odigrala je ključnu ulogu.

Nazvali su me i začinjavcem kulturologije, a pojam začinjavca se koristio za naše rane, dubrovačke pjesnike koji su prvi na hrvatskom pisali sonete. Tako sam postao i začinjavac kulturologije kada ona još nije ni postojala, ne samo u Hrvatskoj, nego ni u cijeloj Europi. Za mene se, međutim, i nije znalo, a nije ni trebalo znati, a do toga mi nije bilo ni stalo. Nakon što sam objavio “Mitologiju svakidašnjeg života” posvetio sam se drugim poslovima, jer sam živio od pisanja.

NACIONAL: Je li se moglo pristojno živjeti od pisanja?

Bio sam zaposlen kao književni kritičar u jednim novinama, Vjesniku, ali sam pisao i na drugim stranama. Od jedne plaće koja je bila mala, nije mogla živjeti naša mala obitelj, moja supruga i dijete. Ali socijalizam nam je preko te moje plaćice omogućavao osim mog zaposlenja i njima zdravstveno osiguranje, a kasnije meni staž kojim sam dosegao 36 godina. Nedavno kada su mi rekli da se može dodijeliti počasni doktorat mojoj malenkosti, nisam znao što bih rekao. Nisam to tražio, a nisam ni znao da će se netko toga sjetiti. Kada je ljudima u Rijeci iz kulturologije stalo da tako nešto naprave, rekao sam dobro, napravite.

NACIONAL: Govoreći o sebi naglašavate “vašu malenkost”. Miljenko Smoje u svom Malom i Velom mistu imao je lik predstavljen kao “vaša visost”. Jeste li bili u dosluhu sa Smojom?

Kod Smoje su bile u pitanju dalmatinske pošalice, a ovdje se radi o krilatici koja potiče iz strukture antičke retorike. Proučavao sam to kod Curtiusa, koji je objasnio kako je govor u antici bio strukturiran. Jedan od prvih dijelova svakog govora bile su formule skromnosti. Jedna od tih formula označavala je isticanje vlastite beznačajnosti. Govornik ne smije nastupati prepotentno dajući si važnost. Treba reći “malen sam i nevažan”, a među njima svoje mjesto imala je i krilatica “moja malenkost”. Nastojao sam se enciklopedistički obrazovati u šezdesetak godina mog svjesnog života, a zadnjih desetljeća uronjenost u knjige postala mi je opsesija. Otkrio sam da izraz “moja malenkost” ima strašno primamljivu notu. U mom “Notesu” u Vjesniku u srijedu 1968. godine, kada je to bio najmoćniji tjednik u Jugoslaviji, moje se ime razglasilo. U svakom eseju tada sam stavljao sintagmu “moja malenkost misli”, što je zbunjivalo čitatelje, jer sam se u sve i svašta pačao, a nazivao sam sebe “malenkost”. Tu “moju malenkost” forsirao sam godinama. Nisam je izmislio. Ona je prvi put zabilježena kod Capitolinusa, teoretičara latinske retorike, a pojavila se i kod nas u tiskovinama. Spominje je jedanput Stjepan Radić, dvaput Josip Juraj Strossmayer, jedanput ili dvaput Miroslav Krleža. Krleža ju je čak imao i u naslovu jedne svoje polemike “Najnovija anatema moje malenkosti”.

NACIONAL: Tu sintagmu niste izmislili, ali ste je najupornije ponavljali.

Nisam prvi upotrijebio “moju malenkost” u hrvatskoj tekstualnosti, ali sam je jedini iz tjedna u tjedan upotrebljavao u visokotiražnim novinama. To je postalo i moj zaštitni znak, ali i hipnotička riječ koja se upotrebljava i dan danas. Prestao sam to upotrebljavati 1972., kada je ‘’Notes’’ prestao izlaziti. U četiri godine njegova pisanja tada sam koristio tu sintagmu. U svakom tekstu navodio sam “moja malenkost”, a danas je upotrebljavaju mnogi, čak i neki političari. Nisam je izmislio, ali sam je nametnuo. Toliko sam je forsirao da je ona prešla i u jezik političara, sportaša, javnih i kulturnih radnika, govornika, estradnih zvijezda. Kako sam u ‘’Notesu’’ koji je izlazio u Vjesniku u srijedu vrlo prepotentno solio pamet svima oko sebe, morao sam nekako umanjiti tu moju prepotenciju i bezobraštinu, pa sam se nazivao “moja malenkost”.