U godini obilježavanja 400. obljetnice rođenja Jean-Baptistea Poquelina, poznatijeg kao Molierèa, njegova tragikomedija ‘’Don Juan’’ bit će prvi put uprizorena u HNK u Zagrebu kao velika dramska ansambl predstava u režiji gosta iz Sjeverne Makedonije Dejana Projkovskoga. Premijera je 8. listopada.

Španjolskog plemića Don Juana Tenorija, koji je postao junak mnogih književnih i glazbenih djela i sinonim vječnoga zavodnika, u svijet umjetnosti uveo je početkom 17. stoljeća njegov sunarodnjak Tirso de Molina u drami ‘’Seviljski zavodnik i kameni gost’’. Priču o bespoštednom zavodniku žena preuzeo je i jedan od najvećih dramatičara francuske i svjetske dramske literature Jean-Baptiste Poquelin Molière, praizvevši 1665. svoju petočinsku komediju ‘’Don Juan ili Kamena gozba’’. Smjestivši radnju na Siciliju, Molière se naslanja na razne legende o vječnom zavodniku, prevarantu i šarmeru koje su kolale Iberijskim poluotokom.

U predstavi HNK u Zagrebu – uz Igora Kovača kao Don Juana – igraju Iva Mihalić, Dušan Bućan, Kristijan Potočki, Franjo Kuhar, Tesa Litvan, Filip Vidović, Luca Anić, Milan Pleština, Slavko Juraga, Ivan Jončić, Silvio Vovk i Ivan Colarić. Dramaturgiju je radila Mirna Rustemović, scenografiju Valentin Svetozarev, kostimografiju Doris Kristić, a glazbeni skladatelj je Goran Trajkovski, suradnica za scenski pokret Olga Pango, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, a jezični savjetnik Dušan Gojić. Igor Kovač, prvak Drame HNK u Zagrebu, rođen je 23. listopada 1983. u Vukovaru. Nakon završene Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, 2004. upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 2009. godine te kao slobodni umjetnik igrao na mnogim zagrebačkim pozornicama. Ansamblu Ivana pl. Zajca. u Rijeci pridružio se 2011., a član ansambla kazališta Gavella postao je 2015. U ansamblu Drame HNK u Zagrebu je od 2020.

NACIONAL: Igrate Don Juana, naslovnu ulogu u istoimenom Molièreovu djelu, kakvo je vaše iskustvo s tim likom, s tom knjigom? Kakvo je bilo vaše prvo razmišljanje o tom liku?

Postoji neka prva pretpostavka o tome tko je taj Don Juan. Bonvivan? Ljubavnik? Ali kad dublje zagrebete u Molièreov duhovni rukopis, pa i u ovu tragikomediju shvatite da su te pobune duše protiv poznatog i ustaljenog tumačenja vjere vrlo nemirni, to su prijekori prema sebi i onima oko nas, pobuna protiv licemjernog društva, protiv vjerskih institucija. Pitaju me kako radim uloge. Mehanizam nikad nije isti, uloge se grade po putu kroz cijeli život. Mnoge likove u sebi razbudimo tek onda kada smo spremni nositi se s njima, nekada se to dogodi prije vremena pa likovi ostanu lišeni i duha i tijela. Srećom uvijek sam se susretao sa svojim ulogama pravovremeno. Don Juan nije neki salonski leptirić koji samo zavodi žene, njegova razbojnička stvarnost ga gura do samoga ruba gdje se on, rekao bih, dobro snalazi. Upravo to, biti prvi u incidentu, biti pjesnik trenutka, onaj koji voli čvrstu zbilju onakvu kakvom je ne živimo. Ono što je u ‘’Don Juanu’’ skriveno ispod lepršavih rečenica je animalna strast prema životu. Postoji taj čuveni Don Juanov monolog o licemjerju na kraju komada, taj sam monolog tretirao kao početak rada na ulozi.

NACIONAL: Na što ste vi stavili fokus kad je u pitanju Don Juan, što vam je bilo najvažnije?

Don Juan? Trebalo je istražiti današnje okvire Don Juana. Odnosno htio sam ispitati može li suvremeni Don Juan imati slične probleme koje je imao u ono doba. Budući da se društvo u kojem živimo i dalje razvija na temeljima licemjerstva, tako niti Don Juan nije drugačiji samo je dobio još više snage kroz ovo svjetsko ogledalo da pokaže svoju pravu narav. Uvijek mi je važno gurati lik ispred sebe, formirati ga gotovo kao stvarnu osobu.

NACIONAL: Molière se i u ovoj knjizi, ali i inače, ruga društvu, staležima.

Tako je, i to se prepoznaje i u ‘’Don Juanu’’, u tom nekom manipulatoru kojeg je utkao u Don Juana prepoznat će se mnogi koji imaju fino građansko lice, a u pozadini će izaći životinja.

NACIONAL: Zato je klasika uvijek poželjna, zašto je vi volite, što se od klasičnih autora može naučiti?

To su uvijek jake teme. Ako čitate Dostojevskog, Shakespearea, sve velike autore, oni pišu stvari koje su puno šire, uvijek su kozmičke naravi, uvijek će biti prisutne jer ljudi se možda mijenjaju, ali ono bazno u sebi ne mogu promijeniti. Prije svega stav o ljubavi, jer stalno se traži. Zato se čovjek uvijek tjera da živi, da stvara. I kad nešto stvori, uvijek misli da nije stvorio dovoljno za duhovni život.

NACIONAL: Vama je važna duhovnost, religija?

Apsolutno.

NACIONAL: O toj se temi danas puno razgovara u Hrvatskoj, posebno nakon popisa stanovništva, koji je pokazao sve manji broj katolika, a porast broja agnostika i ateista. Kako gledate na to?

Razlike u tome jeste li vjernik ili niste zapravo nema. Svi oni koji to smatraju kao identitet, oni koji taj identitet smatraju kao putovnicu za bolji život obično ne odu daleko od takvog folklora. Biti katolik ili ateist je svjetovno naklapanje. Ali biti prije svega čovjek u suživotu s Bogom ne može se staviti ni u kakav popis.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu prvi put se radi ‘’Don Juan’’, radi ga sjevernomakedonski redatelj Dejan Projkovski. Koliko je vama kao glumcu važno raditi s različitim redateljima koji, sigurno, donese neku novost?

Ako ste dovoljno otvoreni – a ja uvijek krećem ispočetka i ne želim pretpostaviti da nešto znam – onda je to odlična stvar. Kad dođe čovjek kao što je Dejan Projkovski, kojeg smatram genijalcem, od njega se puno nauči. Ne događa se baš često da se može nešto naučiti. On na pozornici pobuđuje strast, u svakom trenutku ‘’letimo’’ na pozornici. Po tome znam da je odličan redatelj i volio bih da češće radi u Hrvatskoj. U naponu je snage, kreativan, maštovit. S njegovim suradnicima je, također, užitak raditi. Scenograf Valentin Svetozarev, koreografkinja Olga Pango, izvrsni su umjetnici, a genijalnu glazbu skladao je Goran Trajkoski.

A što se ‘’Don Juana’’ tiče, on se nije dosad radio u HNK u Zagrebu iako je veliki naslov. Općenito, svatko tko se uhvati tog teksta brzo shvati da ga nije lako postaviti na scenu. To je zahtjevan komad na svoj neki poseban način te su ga redatelji vjerojatno zaobilazili.

Dušan Bućan, Igor Kovač i Silvio Vovk u ‘Don Juanu’. FOTO: A. Novković

NACIONAL: Što ste najviše naučili iz ovog iskustva? Učite li iz svake nove uloge koju radite?

Apsolutno, najviše se uče iz uloga koje su zahtjevne, onih kod kojih ‘’ne znaš što ćeš’’. Krenete raditi ovakav jedan tekst – postoji pretpostavka što je to Hamlet, što je to Don Juan – ali onda vam autor kroz te svoje rečenice ponudi nešto sasvim drugo. Dobijete neko meso koje nikad dotad niste nanjušili i ako ste dovoljno gladni i želite se najesti tog dramskog mesa, onda vas to meso baš dosita nahrani.

NACIONAL: A što ste naučili?

Ja inače volim brze izmjene, a ova uloga zahtijeva veliku koncentraciju. Kolege i ja, s kojima odlično radim, trudimo se vratiti na bazičnu misao. Postoji ta rečenica koja je u Molièreu lepršava i kad je prvi put pročitate učini vam se lagana, jednostavna. A onda krenete s čitanjem na probama i shvatite da to ne stoji. Zato se moraš vratiti na bazično, piscu. Stvaramo kontekst, sviđa mi se stvarati svoj kontekst na pozornici. Po tome smo autentični.

NACIONAL: Molière je radio kao glumac, u putujućoj grupi.

Primjerice u tekstu ‘’Don Juan’’ upravo to dolazi do izražaja. Postoje različiti tipovi likova koji se kroz određene situacije razvijaju u dramsku priču. Hoću reći koliko je važno za glumca biti u situaciji, a ne samo u rečenici.

NACIONAL: On se ruga elitama, što je jako aktualno danas u Hrvatskoj. Kakav je vaš odnos kao umjetnika spram društvene elite koje je u Hrvatskoj najmanje elita?

Ako postoji neka utjeha, tu smo da je damo. Kad kažem utjeha, ne mislim na uspavljivanje ljudi lakim notama, već mislim na to da ih trebamo razveseliti, ponuditi im naš način razmišljanja. Ako smo ‘’povukli’’ za sobom nekoliko ljudi, i to je nešto. Ali na silu mijenjati svijet ne funkcionira, time se uvijek stvara novo nasilje. Nemam neko posebno mišljenje o elitama niti o onima koji se njima suprotstavljaju, ono što vidim je to da se sve slabe pojave raspadaju same od sebe.

NACIONAL: Dakle niste za radikalno, političko kazalište.

Ono može biti političko, ali mislim da se na taj način ‘’udara’’ loše, ne dobije se rezultat. Ne možete napasti i ne stvoriti novo nasilje. Nasilje stvara novo nasilje, sila stvara silu. Ljudima treba ponuditi pravu stvar, nešto što će ih privući, postoji mnogo načina za to. Ako svojim igranjem možete utjecati na nekoga, na način da im u glavi ostane neki upitnik, puno ste napravili.

NACIONAL: Zašto vi volite kazalište?

Ponekad ga i ne volim, ali trenutačno ga jako volim. Ovisi o tome s kim radim i kako radim. Volim ga zato što imamo priliku igrati za druge, danas se ljudi sve manje igraju, ide se ka tome da se ima, a ne da se igra, ljudi su se pogubili. Prestali su se igrati. A mi imamo priliku biti i kraljevi i propalice. A ima tih nekih trenutaka koji se ne daju opisati. Ne dogode se uvijek, traju nekoliko sekundi, ali zbog njih se sve isplati. Onda se sjetim profesora na Akademiji, koji su nam govorili da se u jednom trenutku u kazalištu pojavi anđeo. Tek sam kasnije shvatio o čemu se tu radi, to se ne da staviti u rečenicu.

NACIONAL: Osim što puno radite u kazalištu, dobili ste ulogu i u kriminalističkoj seriji ‘’Tatort’’, koja se emitira od 1970-ih i na njemačkom govornom području je iznimno popularna. Igrate na njemačkom jeziku, kako je došlo do te uloge?

Iz Bapske sam kao dijete zbog rata morao otići pa sam kao izbjeglica živio u Njemačkoj, gdje sam završio šest godina škole. Dakle, govorim njemački bez naglaska. Došao sam na audiciju u Zürich, a audiciju sam dobio preko agencije Anile Gajević i prošao. Snimam seriju od 2019., a snimanje će trajati do 2024., snimamo dvije epizode godišnje. Bilo me, moram priznati, malo strah zbog jezika. Njemački nisam dotad dugo govorio jer hrvatski koji stalno govorim na pozornici izbija iz glave sve druge jezike. Ali dobro sam se snašao zato što se uvijek dobro pripremim za sve što radim. Bilo je dobro i to što je bilo dosta improviziranja. Često se može čuti ‘’ova scena nije bila dobra, ajmo improvizirati’’. To je dragocjeno iskustvo.

NACIONAL: Kako biste opisali iskustvo snimanja i rada izvan Hrvatske? Postoji li kod glumca razlika pri samo promjeni lokacije, okruženja? Ili vam je to isto kao i svaki drugi projekt?

Razlika je samo u tome jesi li pravi glumac ili nisi. Kod pravog glumca lokacija ne utječe ni na što, baza je uvijek ista. Baš sam surađivao s kolegicom Annom Pieri Zuercher pa je pitala kako je kod nas U Hrvatskoj. Nema tu neke razlike. Na Zapadu se vraćaju narativu, vraćaju se priči. Napokon se manje bave prodavanjem magle, nekim projektima u kojima su glumci kao jako bitni, a iza toga ne stoji ništa. U Hrvatskoj smo i dalje ostali jaki po tome što pričamo priču, to je važno.

NACIONAL: Spomenuli ste improvizaciju na setu. Kao glumac prolazite kroz mnogo iskušenja, improvizacija, velik je to stres. Kakav karakter moraš biti da bi bio dobar glumac?

Suština je u tome da ostanete prizemni, sabrani, hladne glave. To omogućuje da možete sa svima, ali i sami sa sobom, porazgovarate o svemu, a onda može doći i do improvizacije. Onda dođete i do puno stvari za koje niste ni znali da su vam u podsvijesti.

NACIONAL: Ima li improvizacija u ‘’Don Juanu’’?

Ima, kako ne.

NACIONAL: Kako izgleda taj proces? Iznenadite li sami sebe kad ‘’tražite’’ neku emociju?

Dobar glumac voli i probe, a ne samo predstavu. Probe su čudo! Igraš pred troje, četvero ljudi i tu se svašta događa. Otvara se svemir za koji nisi ni znao da imaš u sebi. A onda to čuvaš do premijere.

NACIONAL: Zanimljivo će biti vidjeti kako će funkcionirati Don Juan. On će se, pretpostavljam, ‘’na prvu’’ činiti površnim, ali u njemu ima puno slojeva?

Da, on ude nekako obrnutim slijedom – skače na glavu, vidimo ga na površini. Ali kad zaroni, onda ga vidimo skroz drugačije, pa onda opet ispliva na površinu.

NACIONAL: Imali ste velikih uloga u HNK, kako vam je u toj nacionalnoj kući? Što znači igrati u HNK nekom glumcu?

Meni to, primjerice, nije stvar statusa. Stvar je u tome što sam u ansamblu koji jako volim, koji su izuzetni umjetnici, ali prije svega ljudi. Veselimo se svakoj probi, svakoj predstavi. S Dušanom Bućanom, primjerice, imam sjajnu suradnju na probama u ovoj predstavi. Jedva čekam svaku probu!

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad završi predstava i vidite da je publika sretna, zadovoljna, da je uživala?

Prvi osjećaj je praznina. Ali sretan sam svaki put kada smo publici dali nešto od sebe, to i jeste smisao da podijelimo ono što je u nama. Postoje predstave koje odvedu i publiku i glumce daleko u prostranstvo mašte. Cilj je odvesti publiku kroz to prostranstvo i vratiti ih opet na sigurno.

‘Dobar glumac voli i probe, a ne samo predstavu. Probe su čudo! Igraš pred troje, četvero ljudi i tu se svašta događa. Otvara se svemir kojeg nisi ni znao da imaš u sebi. A onda to čuvaš do premijere’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakav bi nacionalno kazalište trebalo repertoar imati, koje bi to bile smjernice?

Apsolutno bi se trebali raditi veliki naslovi. S druge strane, trebalo bi ispitivati nešto nepoznato, nešto novo, kroz nove tekstove. Takvi romani komuniciraju s publikom jer su napisani u ovom trenutku, u ovom vremenu. Kad igrate takav roman, osjećate likove koji žive. Dakle, u nacionalnom kazalištu treba biti prostora za klasiku, ali i za istraživanje. Kod nas je publika šarolika, obožavam tu publiku. Ona nikad nije uspavana, žele vidjeti novo, znatiželjni su. Nama u ovom trenutku nedostaje nova pozornica. Tri su ansambla na jednoj pozornici, ne stigne se odigrati onoliko koliko bi se trebalo.

NACIONAL: A što mislite o alternativnim prostorima koji su se počeli koristiti, poput Brodarskog instituta u kojem se igra ‘’Zločin na kozjem otoku’’?

Mislim da bi bilo bolje da je nova pozornica blizu zgradi HNK, zbog logistike. Treba misliti o održavanju proba, o scenografiji, to bi trebalo biti bliže. Imali bismo više naslova, više predstava. To je zahtjevno i za Tehniku jer često, gotovo na dnevnoj bazi, moraju mijenjati scenografiju. Zato imamo puno proba i puno se trošimo.

NACIONAL: Zagrebu treba nova kazališna scena svakako, ali mogli bismo se načekati. Kako vam se kao umjetniku čini kulturna politika u Zagrebu?

Političari ne smiju zaboraviti da je kultura jednoga grada, jedne države, odraz nas samih, naš identitet. To je na neki način važnije od turizma. Znam da živimo od novca koji se zaradi u turizmu, ali kultura čuva naš jezik, čuva našu autentičnost. Jako je bitna. Države koje nemaju kulturu ne postoje. Pa na kraju krajeva, i turizam je tako uspješan velikim dijelom zbog kulture, turizam je privukla umjetnost, pogledajte samo Dubrovnik, Split ili centar u Zagrebu. Zaboravlja se na to da se to mora očuvati. Jer novu zgradu HNK nećemo ponovno moći izgraditi, moramo kulturu čuvati.