Dugo očekivani izlazak iz svjetske ekonomske krize izazvane pandemijom koronavirusa donio je i jedan neočekivan šok: cijene energenata, prije svega nafte i plina, a potom i električne energije vrlo su narasle i čak ni najiskusniji svjetski energetski stručnjaci ne usude se dugoročno prognozirati što nas očekuje u mjesecima i godinama koje dolaze. Megawattov sugovornik, energetičar i energetski ekonomist Igor Grozdanić vjeruje da se u svijetu odigravaju vrlo zanimljivi i izazovni procesi koji dolaze na naplatu jer svijet nije znao dovoljno cijeniti energiju i lance energetskog globalnog sektora te da je nagli skok cijena energenata većim dijelom uzrokovan nerazumijevanjem energetskog tržišta, nedovoljno kvalitetnom valorizacijom energenata i potpunim nedostatkom konkretne vizije današnjeg, ali i budućeg energetskog sektora, industrije, zaštite okoliša i održivosti. Grozdanić je fokus svojih istraživanja i interesa stavio na ulogu plina u energetskoj tranziciji i niskougljičnom gospodarstvu, na cjelovitu energetsku tranziciju i važnost obnovljivih izvora u tom procesu tranzicije, pa je idealan sugovornik koji može objasniti što se to događa na energetskom tržištu i kakve sve posljedice možemo očekivati.

MEGAWATT: Zima je na pragu, meteorolozi upozoravaju da bi mogla biti vrlo duga i hladna, a cijene plina i električne energije skaču kao nikad. Što se to događa na tržištu i zbog čega cijene rastu?

Nabavna cijena prirodnoga plina na europskome tržištu porasla je od početka ove godine za više od 280 posto. Cijene plina su se utrostručile, ponajviše zahvaljujući za četvrtinu nižim zalihama prirodnog plina od petogodišnjeg prosjeka, visokim cijenama na europskome tržištu emisija CO2, što sam više puta predviđao, i daljnjem rastu potreba za plinom u Aziji, Kini, Japanu, Koreji i Tajvanu. Tu su i rusko-europske političke igre oko puštanja u rad plinovoda Sjeverni tok 2, a određenu su ulogu odigrala i premala ulaganja u nova nalazišta i obnavljanje rezervi plina. Ove godine zimski period je bio dugačak, toplinsko grijanje koje je trajalo do lipnja dodatno je iscrpilo zalihe energenata koje se nisu obnavljale i povisilo cijene energije. Uz to dosta se kalkuliralo, a još više špekuliralo i s cijenama i s količinama energenata u Europi. Zalihe su pale i do 25 posto ispod petogodišnjeg prosjeka. Razlozi su i u tome što Ruska Federacija preferira dugoročne ugovore kupovine energenata, a Europa bi radije kratkoročne ugovore i preferira burzovni način ugovaranja. Osim toga, nakon proljeća gospodarstvo se oporavilo i ekonomski ubrzalo, što je utjecalo na porast potražnje za plinom. Tržište se suočilo i s povećanom potražnjom za ukapljenim prirodnim plinom na azijskom tržištu, pa su isporuke LNG-a umjesto u Europi završavale u Aziji zbog iznimno visokih cijena i tamošnje potražnje. S druge strane geopolitička situacija između Rusije, Njemačke te SAD-a, Ukrajine i Poljske oko plinovoda Sjeverni tok 2, dodatno je zakomplicirala stanje na tržištu. Udio električne energije u energetskom miksu Europe snažno raste, a isto se događa i u Kini i Indiji. Ove dvije azijske zemlje također u posljednjih nekoliko godina bilježe veliki rast potražnje za plinom pa i to dodatno potiče rast cijena energenata na tržištu. Za kraj tu je i porast emisija CO2 koji je bio predviđen, ali očigledno netko nije dovoljno pazio na taj problem, tj. plinski igrači su ga izignorirali iako su bili na vrijeme upozoreni. I nije im to prvi puta, a cijene emisija rastu i bit će sigurno sve više.

MEGAWATT: Cijene sirove nafte na svjetskom su tržištu odavno prešle 80 dolara za barel, što je doista nagli skok. Što je uzrokovalo taj rast?

Naftni derivati već šesti tjedan zaredom rastu i problemi postaju veliki. Sve ovo je dovelo i do problema s cijenama, ali i do problema oko opskrbe električnom energijom. Naftni derivati trebaju otići u povijest, no to se ne događa. Posve suprotno, cijene sve više rastu. Više je razloga za to, od poremećaja lanca opskrbe uslijed pandemije, smanjenja zaliha, povećanja potražnje nakon lockdowna, smanjena proizvodnja nafte i smanjenog obnavljanja rezervi nafte, posebice u europskim državama, preko nedostatnih kapaciteta zelenih izvora energije na koje se računalo, posebice u Njemačkoj i dijelom u Španjolskoj, sve do početka sezone toplinskog grijanja i manje proizvodnje dizela. OPEC ne želi povećati proizvodnju jer će padati cijene. S druge strane, Nijemci pokreću elektrane na ugljen, što je vrlo znakovito i opasno za energetsku tranziciju i promjenu energetske paradigme u Europi. Sve što je dosad stavljano sa strane ponovno će se uključivati. Svi su računali na vjetar i solar, a na kraju se pokazalo da ti izvori nisu dovoljni. Počele su raditi plinske elektrane, što je povećalo potrošnju plina. Plin se vraća u igru preko plinskih elektrana u Njemačkoj. I tu nije nikako kraj, počinje se ozbiljno računati i kalkulirati s nuklearnim elektranama, posebice u srednjoj i istočnoj Europi. To možda nije dobro za zelenu tranziciju, ali energetskom bi sustavu moglo osigurati pouzdaniju opskrbu energijom. Pozdravljam odluku Ministarstva gospodarstva koje je priopćilo da razmatra ponudu slovenske vlade da se Hrvatska uključi u projekt izgradnje drugog bloka u nuklearnoj elektrani Krško jer vjerujem da će taj projekt osigurati dodatan izvor energije za Hrvatsku, pogotovo u situaciji kada nekoliko zemalja članica EU-a predlaže uvrštavanje nuklearne energije u zelene izvore energije.

MEGAWATT: Puštanje u funkciju Sjevernog toka 2 kasni, a skladišta plina u Europi dobrim su dijelom prazna ili se pune sa zakašnjenjem. Ima li istine u onim ranijim upozorenjima stručnjaka da će Gazprom i Vladimir Putin iskoristiti plin kao oružje da prisile Europu da odobri puštanje u funkciju Sjevernog toka 2?

Europsko-rusko-američke geopolitičke utakmice traju desetljećima, još od prvog plinovoda kada su Amerikanci platili oglase u medijima 70-ih godina u kojma su tvrdili da će iz golemih cijevi kojima se transportira prirodni plin izaći tenkovi i zauzeti ni manje ni više nego Berlin. Istini za volju, promjeri tih cijevi jesu bili toliki da bi se mogli provući manji ruski tenkovi, kako navodi ruski analitičar Aleksandar Ljeskin, ali plašenje Europe „lošim i zločestim“ Rusima nikada nije dalo dobrog rezultata. Puno je tu čimbenika i varijabli, ali činjenica je da Europa, prema preporukama Europske komisije, želi trgovati energentima na kratkotrajnim i burzovnim osnovama, a Rusija potencira i preferira dugoročne ugovore i suradnju. Europa, pa i europski plinski igrači, upali su u svojevrsnu zamku jer se kupovalo kada su cijene padale, ali kada se cijene podižu dolazi do ozbiljnih problema i naravno viših cijena. Rusija je dočekala svojih pet minuta. No siguran sam da ove plinske sezone nitko neće ostati bez plina. Rusija ima dovoljne rezerve plina, a očigledno će se ubrzano morati riješiti i problem Sjevernog toka 2. Dok god je Europa ovisna o prirodnom plinu odigravat će se geopolitička igra između EU-a i Rusije, uz nametanje rješenja iz SAD-a. U ovom slučaju dosta su zaradili određeni interesni igrači koji su špekulirali s cijenama plina unutar plinskog EU biznisa jer se već krajem ljeta uočio manjak prirodnog plina u skladištima. To je važan podatak jer se očigledno znalo da neće biti dovoljno plina po standardnim cijenama. Europa i njezine plinske kompanije, pa time i hrvatske, griješe jer ne obnavljaju rezerve prirodnog plina. Jednostavno, Europska komisija je dala dovoljno naznaka i poruka s Europskim zelenim planom da se obnavljanje rezervi prirodnog plina u EU-u više ne isplati. Očigledno se tu pogriješilo. Ako prirodni plin politički treba izbaciti iz ukupnog energetskog miksa, mora se dati razuman rok svima da se usklade. Europa nema velike količine prirodnog plina, ali u ovakvim slučajevima svaki kubni metar je važan.

MEGAWATT: Što nas onda čeka u idućim mjesecima? Hoće li utrka u nadoknađivanju manjka plina u skladištima dodatno pogurati cijene plina prema gore?

Nažalost, sve je moguće. Jedan od ozbiljnih problema je nestalnost obnovljivih izvora energije koji ovise o meteorološkim uvjetima, a ne znamo niti hoće li Europa i u kojim količinama koristiti prirodni plin za plinske elektrane. Neki analitičari tvrde da će se ovakvo stanje nastaviti i iduće dvije godine. Zelena tranzicija je na kušnji, ali mislim da će se nastaviti jer Europa nema puno alternative. Ovo i nije toliko velika kriza kao što je mnogi žele prikazati. Nedavno je i povjerenica Europske komisije za energetiku Kadri Simson izjavila da će se energetski sektor primiriti i da će EK objaviti poseban vodič koji bi trebao pomoći državama članicama u rješavanju situacije na MEGAWATTnim plinskim tržištima.

MEGAWATT: U kakvom je položaju Europa danas kad je u pitanju plin? Hoće li EU i dalje čekati da se prvo zadovolje apetiti tržišta u Aziji koje je spremno plin platiti po većoj cijeni, ili je na pomolu nekakav kompromis koji će zadovoljiti EU i koji će osigurati dovoljne količine plina za Europu?

Treba znati da Kina još uvijek ne može povući puno plina kroz ruski plinovod „Moć Sibira“, koji će biti u punoj snazi tek 2025. godine. S druge strane, Ruska Federacija ima velike kapacitete i mogućnosti povećanja proizvodnje, tako da ni Europa, a sigurno ni Hrvatska, neće ostati bez prirodnog plina. Rekao bih da se priča oko nedostatka plina za EU dosta dramatizira i da situacija tu nije tako katastrofalna kakvom se prikazuje.

‘Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u geotermalnim izvorima, bioplinu, solarnim elektranama, energiji iz otpada i vodiku’, kaže Igor Grozdanić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

MEGAWATT: Kakvu će ulogu u tome odigrati američki terminali za izvoz LNG-a? Jesu li oni spremniji isporučiti veće količine LNG-a u Europu ili im je Azija još uvijek zanimljivija?

Mislim da će doći do kompromisnih rješenja i da će Europa dobiti prirodni plin i preko LNG terminala. Ovom krizom LNG industrija dobiva na većoj vrijednosti. LNG će još dugo biti aktualan u svijetu plina i energetike, posebice na plinskim tržištima u Aziji i Europi.

MEGAWATT: Je li plin, pa i rast njegove cijene, na određeni način žrtva masovnog okretanja Europe ka obnovljivim izvorima energije? Naime, čini se da je pokret odustajanja Europe od nafte i nuklearne energije ukazao na činjenicu da nam solarni paneli i vjetroelektrane još uvijek ne mogu proizvesti dovoljne količine stabilne energije, a potrebe, pogotovo nakon pandemije, rastu. Je li to razlog povećanoj potražnji za plinom?

Obnovljivi izvori apsolutno da, ali uz prijelazno razdoblje gdje bi prirodni plin još uvijek bio jedan od nositelja tranzicije. Europa se snažno okrenula prema zelenom oporavku, ali nije to učinila planski i na vrijeme, pa se sada nalazimo u ozbiljnom raskoraku i energetskom procijepu. Zelena tranzicija ili Zeleni oporavak je proces koji se u Europi i EU-u odigrava već 25 godina. Ovaj proces pomiče granice prema obnovljivim izvorima energije, ali i prema promjeni pristupa potrošnji i proizvodnji energije. Europa promovira energetsku tranziciju kao civilizacijski iskorak u smjeru prvog klimatski neutralnog kontinenta do 2050. Međutim, paralelno s pokušajima Europe da postane klimatski neutralna događaju se zanimljivi procesi koji zbog tromosti europskih političara i politika kasne s tranzicijom, ne cijeni se dovoljno uloga energije u ovom procesu, zanemaruje se struka i vizija modernog energetskog sustava. Nisam zadovoljan razvojem tranzicije koja je prespora. Nisam zadovoljan ni razvojem projekata obnovljivih izvora koji bi također trebali biti brži, ali ni napuštanjem prirodnog plina kao lidera energetske tranzicije. Plin je gotovo preko noći postao jedan od energenata u tranziciji, umjesto da ga se koristi kao energent koji nosi tranziciju prema klimatskoj neutralnosti i konačnoj prevlasti OIE-a koja ni u jednom trenutku nije upitna. Naime, današnji obnovljivi izvori, uz sve veću potrošnju energije, sami nisu dovoljni za podmirenje trenutnih energetskih potreba. Jednostavnim rječnikom, trebali smo napraviti konkretnu i plansku tranziciju na OIE kojih još nema dovoljno da budu isključivi nositelji energetskog sektora u EU-u i Hrvatskoj. S druge strane Europa se očito našla na meti određenih špekulantskih i geopolitičkih igara, ali i kalkulantskih poteza Europske komisije. Sve je to doprinijelo današnjoj neizvjesnoj energetskoj situaciji.

MEGAWATT: Gdje je tu Hrvatska? Naša proizvodnja plina sve je manja, postojeće skladište u Okolima je ograničenog kapaciteta. U kolikoj mjeri Hrvatska ovisi o tržištu plina u Europi, a time i o ruskom plinu i što možemo učiniti u budućnosti da se to promijeni?

Hrvatska ima najbolju infrastrukturu za plin u regiji. Susjedna BiH se još uvijek bori s ugljenom i problemom emisija CO2, Srbija također i s plinom i s ugljenom. Hrvatska je donedavno vlastitim plinom zadovoljavala preko 70 posto svojih potreba, a da vlada nije inzistirala da cijena tog energenta bude socijalna, odnosno da se umjetno drži na niskim razinama taj bio udio vjerojatno bio i viši. Naime, donedavne plinske rezerve su bile izuzetno visoke, ali su od 2015. pale za preko 40 posto prema službenim podacima publikacije Energija u Hrvatskoj. Posve je razumljivo da Ini nije bilo u interesu da po ovim socijalnim cijenama istražuje i proizvodi prirodni plin. Država ne bi smjela voditi socijalnu politiku preko energetike jer time uništava njezin razvoj. No umjetno niska cijena plina nije bila jedini problem. Bilo je tu bilo raznolikih problema i nadmudrivanja. Nažalost, sami smo krivi što smo se doveli u ovakvu situaciju.

MEGAWATT: Kakvu konkretnu ulogu u ovoj situaciji može odigrati LNG terminal za hrvatsko tržište plinom?

LNG terminal je vrhunski projekt koji može odigrati vrlo važnu ulogu jer on ne samo da ima kapacitet veličine hrvatske godišnje potrošnje, već može poslužiti i kao backup i skladište prirodnog plina za Hrvatsku i za cijelu regiju. Dobro je što je konačno dovršen i on je oživio plinsku scenu u Hrvatskoj i dijelu regije.

MEGAWATT: Kakva je plinska budućnost Hrvatske?

Hrvatska u ovom trenutku vlastitom proizvodnjom zadovoljava tek nešto više od 30 posto potreba za plinom. Ako se ne budu obnavljale plinske zalihe u Hrvatskoj prirodni plin ide u povijest, mislim da je poruka jasna. Azija će svakako u idućih deset do 15 godina povećati svoju potrošnju plina. LNG će se razvijati u svim dijelovima svijeta. Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u geotermalnim izvorima, bioplinu, solarnim elektranama, energiji iz otpada i vodiku kao budućem europskom energetskom lideru uz bok elektrifikaciji. To su većinom mali i srednji projekti. Za veće ćemo se ipak morati dodatno pomučiti.

MEGAWATT: Što Hrvatska može učiniti kako bi u budućnosti amortizirala slične cjenovne udare na energetskom tržištu? Imamo li na raspolaganju mehanizme i programe koji će nam pomoći da u narednim godinama izbjegnemo ovakve situacije i znamo li ih iskoristiti?

Rješenje je u potpunoj dekarbonizaciji svih segmenta energetskog i industrijskog sektora i gospodarstva Hrvatske. A kada je pak riječ o prijetnji naglog rasta cijena energenata i poremećaja na energetskom tržištu, postoji nekoliko rješenja. Kada su naftni derivati u pitanju jedno od rješenja su tzv. plivajuće trošarine. No to je kratkoročno rješenje i država se tome pomalo opire. I nju moramo razumjeti, ona kao i sve ostale vlade u zemljama EU-a i u svijetu ubire namet na naftne derivate. Zapravo to je stvar percepcije u javnosti. Što je danas psihološka granica cijene derivata? Nekada je to bila cijena od 10 kuna, a nju smo već odavno prešli. Je li to 13, 14 ili čak 15 kuna? Ne slažem se s uredbom Vlade da se ona primijeni na premium goriva jer ne možemo izjednačavati obična goriva i goriva više kvalitete. To je korak nazad za tržište naftnih derivata. Ja ipak vjerujem da će se uredba za 30 dana povući i da tržište neće osjetiti prevelike potrese. Kada je pak riječ o dugoročnim modelima i rješenjima za Hrvatsku, vjerujem da bi aktualni popis stanovništva trebalo iskoristiti da se prikupe informacije koliko kućanstava u Hrvatskoj spada u skupinu energetski siromašnih, odnosno kućanstava koja ne mogu podmiriti troškove osnovnih energenata. Definirajmo tko je siromašan, tko je energetski siromašan, a tko se pravi pametan i skriva se iza loše cjenovne politike. Svi ostali osim prve dvije skupine morat će u 21. stoljeću plaćati tržišne cijene energenata. Država ne može voditi socijalnu politiku preko energetskog sektora i sektora zaštite okoliša jer se s time polako, ali sigurno ubija sektor i njegov razvoj, marginaliziraju se energetski projekti i tehnologije, a stručnjaci odlaze. Energetika je važan kotačić u gospodarskom lancu i zbog ovih događaja moramo to ponovno podsjećati. Francuska je, primjerice, u rujnu ove godine uvela energetske vaučere u iznosu od 100 eura mjesečno za energetski siromašna kućanstva, Italija također razmišlja o tome, a Španjolska je preusmjerila dobit energetskih kompanija prema građanima i također razmišlja o različitim modelima pomoći svojim sugrađanima. Pomozimo sebi kao društvu i državi, definirajmo ugrožene i socijalne ranjive skupine koje u Hrvatskoj nažalost postoje, a ostali neka jednostavno plaćaju prema potrošenom.