NACIONAL: Koliko se „Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije“ razlikuje od prvih dviju vaših knjiga na tu temu?

Svako od izdanja nadopunjeno je novim prikupljenim sadržajima do kojih sam došao tijekom petnaestak godina intenzivnog bavljenja ovih hobijem. Ovo treće izdanje ima čak 60 posto više prikazanih razglednica od prethodnog. Prijevodom na engleski jezik postalo je dostupno široj publici. Sve knjige iz serijala „Zaboravljena Dalmacija“ donose stare razglednice, od pojave prve razglednice 1893. do izdanja sredinom 50-ih godina 20. stoljeća. „Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije“ na ukupno 948 stranica donosi niz razglednica i fotografija koje su viđene prvi put, pa je knjiga u posljednje vrijeme postala hit i dio mnogih obiteljskih biblioteka u Dalmaciji i širom svijeta. U svim izdanjima „Zaboravljene Dalmacije“ sada ima gotovo 2200 rijetkih razglednica. Dugogodišnjim upornim sakupljanjem, pregledom privatnih zbirki u Dalmaciji, Italiji i Austriji, otkupom i suradnjom s vlasnicima privatnih zbirki, u knjizi sam iz 70-ak zbirki, uključivo i svoje, prikupio raritetne i rijetke stare razglednice iz oko 300 dalmatinskih mjesta, sela i gradova. Prijevod knjiga na engleski bio je pun pogodak. Omogućio je knjigama da otputuju na sve strane svijeta, gdje ih kao poklone kupuju potomci naših iseljenika.

NACIONAL: U „Pozdravu iz zaboravljene Dalmacije“ okupili ste impresivan suradnički krug.

Uz sedamdesetak najeminentnijih kolekcionara razglednica, neke od popratnih tekstova napisali su književnici poput pokojnog Jakše Fiamenga i Bože Žige, povjesničari umjetnosti poput Joška Belamarića. Knjigu su recenzirali akademik Nenad Cambi i povjesničar umjetnosti Arsen Duplančić. Korice ove treće knjige izradio je poznati dizajner svjetskog glasa Filip Peraić. Ponosan sam što je de luxe ediciju od 25 primjeraka svojim crtežima obogatio naš slikar Zvonimir Mihanović. U svakoj od knjiga Mihanović je olovkom nacrtao po jedan crtež s dalmatinskim motivima i potpisao ga. U svojoj zbirci sakupio sam tridesetak razglednica za koje se smatra da su jedini poznati primjerci, a čak 90 posto razglednica nije bilo poznato u Hrvatskoj prije izlaska mojih knjiga. Sve to privlači ljude i ljubitelje povijesti s ovih prostora. Vidjeti prve dalmatinske hotele i pansione, gostionice i trgovine, procesije, sokolske sletove, nestale krajolike, pomorske i željezničke nesreće, čak i lokalne redikule o kojima se sačuvao glas i na koje u svim dalmatinskim mjestima postoji sjećanje.

Razglednica iz 1898. o pobjedi austro-ugarske Mornarice (gore) i razglednica ‘hajduka’ iz 1913.. FOTO: Privatna arhiva Igora Goleša

NACIONAL: Koliko je vremena potrebno da se pronađe raritetna razglednica?

Teško je to reći. Naletio sam na razglednicu HNK-a Hajduk iz 1913. godine, nastalu na temelju fotografije prvog tima Hajduka. U kolekcionarskim krugovima bila je to tek druga poznata i sačuvana razglednica, na temelju fotografija tima, dvije godina nakon osnivanja kluba. Platio sam je 800 eura i jedna je od najskupljih u mojoj zbirci. Danas znam za šest takvih primjeraka. Međutim, prije nekog vremena uspio sam nabaviti litografiju Visa za kojom sam tragao deset godina. Radi se o rijetkom motivu bitke kod Visa, između austro-ugarske i talijanske flote iz 1866. godine. Taj primjerak razglednice vrlo vjerojatno je nastao 1898. godine, upotrijebljen je 1902. i poslan u Split. Postoje još samo dva primjerka te razglednice u drugim zbirkama.

NACIONAL: Koji je motiv i otkud potječu najstarije poznate razglednice Dalmacije? Koja je najstarija razglednica iz vaše knjige?

Najstariji primjerak iz moje zbirke je razglednica Splita iz 1894. godine. Prva i najstarija razglednica Dalmacije je ona Zadra iz 1892. godine. Tada se u lokalnim novinama spominje njezina prodaja. Kako bismo danas odredili koja je razglednica najstarija, moramo ispred sebe imati razglednicu koja je poštanski upotrijebljena. Koliko je meni poznato, dvije najstarije danas sačuvane su splitska iz 1893. i zadarska iz 1894. godine. Ti podaci mogu se čitati s poštanskih žigova na razglednicama. Naravno, to ne znači da negdje, u nekoj nepoznatoj zbirci ili obiteljskom albumu, ne postoje i starije od tih.

NACIONAL: Što je bio vaš motiv za sakupljanje starih razglednica?

Kolekcionarstvom se bavim cijeloga života, no ono se razlikovalo po pojedinim životnim fazama. Motiv za sakupljanje starih razglednica bila je smrt moga oca. On je porijeklom iz Rogoznice kod Šibenika. Njegovim odlaskom počeo sam sakupljati sve što je vezano za taj kraj, pokušavajući tako nadomjestiti tugu i bol za njim. Okidač se dogodio kad mi je prijatelj Tonći, kolekcionar starih razglednica, pokazao neke iz Rogoznice. Počeo sam formirati svoju zbirku, a to, vjerujte, nije lako. One stare i najzanimljivije pojave se jednom u nekoliko godina. Od razglednica Rogoznice, proširio sam interes na razglednice Šibenika i okolice, naposljetku i one iz cijele Dalmacije. Kad se sjetim što sam prošao u ovih 15-ak godina intenzivnog bavljenja ovim hobijem, nisam siguran da bih mogao to ponoviti. Najljepši rezultat toga rada su izdane knjige, radost ljudi i njihovi komentari na „Pozdrave iz zaboravljene Dalmacije“, web stranice na kojima povremeno objavim neku priču iz Dalmacije, i profil @zaboravljena_dalmacija na Instagramu. Taj Instagram je u domove Dalmatinaca i svih drugih donio duh Dalmacije po mojoj recepturi – davno zaboravljene priče i pozitivne reakcije iz kojih vidim koliko ljudi uživaju u njima.

Vjerojatno najstarija fotografija pečenja janjaca u Dalmaciji, 1898. kod Manojlovačkog slapa. FOTO: Privatna arhiva Igora Goleša

NACIONAL: Koji su vam najdraži motivi na razglednicama?

Na to nije lako odgovoriti. Ipak, one s motivima unutrašnjosti starih restorana, gostionica i crkava. Takve razglednice koje pokazuju interijere vrlo su rijetke. Obično su se tiskale one s panoramskim motivima, puno rjeđe prikazuju oltare ili crkvene interijere. Meni se najviše sviđa ona koja pokazuje unutrašnjost crkve u Rogoznici, izdanje tršćanskog fotografa Vittoria Steina iz 1912. godine. Koliko je ta razglednica rijetka, govori podatak da danas znamo za samo četiri primjerka te ljepotice.

NACIONAL: Kako ste uspjeli nagovoriti sve poznatije kolekcionare Dalmacije, Italije i Austrije na suradnju?

Kod pripreme svih knjiga, tako i „Pozdrava iz zaboravljene Dalmacije“, pregledao sam sve najveće i najkvalitetnije zbirke razglednica na ovim prostorima. Nije bilo jednostavno nagovoriti vlasnike da mi uruče skenirani primjerak svojih najvrjednijih razglednica kako bih ih publicirao, još teže nagovoriti neke na prodaju. Samo jedna zbirka ostala mi je nedostupna zbog sujete vlasnika. Govorili su mi da to nisam ni trebao raditi, već jednostavno otići na internet, nakupovati svega i svačega i to ukoričiti u knjigu. Međutim, to nisam ja i ja tako ne radim. Da bih stvorio knjigu prepunu rariteta, trebao sam obići sve te kolekcionare. Ući u taj krug može se samo ako si stekao ugled i poštovanje, a to se postiže samo višegodišnjim radom, poštenjem i entuzijazmom. Osobito je zadovoljstvo dobiti od kolega kolekcionara skenove njihovih najrjeđih i unikatnih razglednica Dalmacije. Kada bismo zbrojili vrijednost razglednica u knjizi „Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije“, bila bi gotovo dva milijuna eura. Mnogi od nas traže neku razglednicu ili fotografiju 20 ili 30 godina, neki prožive cijeli život, a da je nisu pronašli.

NACIONAL: Kako su knjige iz serije „Zaboravljena Dalmacija“ obišle svijet, sve do Amazone?

„Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije“, zadnje izdanje, otputovalo je gotovo u svaku zemlju u kojoj ima iseljenika iz Dalmacije i kojom teče dalmatinska krv. Tako je monografija stigla u Brazil, Kolumbiju, Peru, Boliviju, Čile, Argentinu, Kostariku, Panamu, na Kubu i Havaje, u SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland. Najviše su pomogli moja stranica www.zaboravljenadalmacija.hr i profil na Instagramu. Kad sam bio klinac, s guštom sam čitao stripove o Misteru Nou, koji je živio u Manausu, u srcu Amazone. Nasmijao bih se da mi je netko rekao da će 20 godina poslije, dvije moje knjige završiti u tome istom Manausu. Jedan naš pomorac tamo ih je odnio potomcima naših iseljenika. Knjiga je prevedena na engleski jezik, a to omogućava potomcima naših iseljenika da ih kupuju kao poklone kojima uveseljavaju svoje roditelje, bake i djedove. Nedavno je kći jednog Dalmatinca, koji se u SAD odselio 1950-ih, kupila knjigu za svoga 95- godišnjeg oca. On je trenutno najstariji čitatelj moje knjige. Ljude zanimaju preci, bivši životi, obiteljska stabla, pa me o tome često kontaktiraju preko Instagrama. Sve to ima odraza i na knjigu „Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije“ koja je zato puno više od monografije starih razglednica.

NACIONAL: Kako ste nabavili litografiju Visa s motivima Viške bitke?

Razglednice i stare fotografije nabavljam osobnim otkupom ili putem internetskih aukcija. Ljudi me već poznaju, znaju dosta o mojem radu, pa se često događa da mi ponude osobni otkup razglednica koje su se desetljećima čuvale u starim secesijskim albumima. Nedavno sam u jednom takvom ambijentu pronašao i litografiju Visa s prikazom Viške bitke iz 1866. godine. Krajem 19. stoljeća tiskano je nekoliko tih litografija. I Višani su rado koristili taj događaj za osobnu promidžbu. Uvjeren sam da 90 posto turista koji se iskrcavaju na otok Vis, pojma nema o tom događaju. To je, po meni, sramotno, jer u pitanju je prva pomorska bitka u kojoj su sudjelovali austrijski i talijanski oklopljeni brodovi i oni na parni pogon. Bila je to prva bitka u svjetskoj povijesti da su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. U bitki je sudjelovalo gotovo 5000 Hrvata, od kojih su mnogi bili Dalmatinci. Šteta što taj događaj nije bolje brendiran.

NACIONAL: Zašto su razglednice dalmatinskih svjetionika posebno cijenjene i rijetke?

Svjetionici su sami po sebi jako zanimljivi, a razglednice koje ih prikazuju doista rijetke. Razlozi su razumljivi. Svjetionici su izolirani, tada nije bilo interesa za izradu takvih razglednica jer su se teško prodavale. Nisu bile komercijalno isplative. Za mene su toliko inspirativni da sam u svojoj knjizi napisao čak i jedno poglavlje o njima. Prvi svjetionik objavljen na razglednici je Mulo, pokraj Rogoznice, 1898. godine. Inicijator izrade razglednice bio je šibenski fotoamater Ante Vlahović, koji je često boravio u Rogoznici kod svoga ujaka svećenika. Vlahović je napravio seriju od nekoliko razglednica mjesta Rogoznica. Jedna od njih bila je prikaz svjetionika. Drugih svjetionika u 19. stoljeću nema na razglednicama. Sljedeća najstarija razglednica je prikaz svjetionika Veli Rat na Dugom otoku, oko 1905. godine.

NACIONAL: Što je s „real photo razglednicama“ s prikazima austrijskog bombardiranja otoka Palagruže, o čemu se vrlo malo zna? Baš kao i o prvom svjetskom sukobu podmornica, koji se baš tamo dogodio?

Prikaz bombardiranja Palagruže sigurno je jedna od najzanimljivijih serija razglednica vezanih za svjetionike. Istina, i kod nas se malo zna o tim događajima. Početkom Prvog svjetskog rata otok Palagružu su na neko vrijeme osvojili Talijani. Austrijska mornarica je Palagružu napadala nekoliko puta, ali nije mogla provesti iskrcavanje svojih snaga i sukobiti se s Talijanima jer je postojalo samo jedno žalo na koje je bilo moguće provesti invaziju. U zadnjem napadu sudjelovalo je 19 brodova austrijske mornarice. U topovskim kanonadama uništeni su svjetionik i crkvica sv. Mihajla. Ratni fotograf s tih brodova zabilježio je sekvence napada. Te fotografije su poslije prodavane kao „real photo razglednice“. U svojim istraživanjima zabilježio sam čak devet različitih primjeraka. Zato su te razglednice našle i mjesto u knjizi. Upravo u jeku tih borbi za otok na Palagruži se dogodio i prvi svjetski sukob u kojem je potopljena jedna podmornica. Talijanskoj „Nereidi“, koja je bila usidrena i izronjena pred Palagružom, prikrala se austrijska podmornica „U5“ i potopila je torpedom. Podmornica je prepolovljena i svi članovi posade su poginuli. U talijanskim novinama taj događaj je opisan kao antologijska bitka torpedima. Prava istina je da mornari s „Nereide“ nisu imali kad ni shvatiti da su poginuli. Ostaci talijanske podmornice izvađeni su 1972. godine na površinu. Svaki od njezinih torpeda bio je na svome mjestu.

NACIONAL: Osim prikupljanjem raritetnih razglednica i fotografija, sve više se bavite prikupljanjem zanimljive na papiru sačuvane povijesne građe i dokumentacije?

Posljednjih godina intenzivirao sam sakupljanje papirnate povijesne građe. Imao sam priliku otkupiti takvu građu iz nekoliko povijesnih arhiva. Ponosan sam na raritetnu policu osiguranja brigantina „Oro“ iz 1869. godine. Osobito mi je zanimljiv arhiv kapetanske obitelji Župa iz Orebića na Pelješcu. Kroz sačuvane dokumente zadnjeg kapetana Nikole Župe, koji je umro 1943., doslovno sam mogao analizirati život više naraštaja obitelji. Tako i kapetansku diplomu Nikolinog djeda, također Nikole, iz 1838. godine, koja je raritet i pravi biser moje zbirke. Naime, sačuvano je vrlo malo diploma prije 1850. godine. Djed Nikola bio je kapetan u floti poznate pelješke obitelji Mimbelli, koja je iz Mariupolja, na obali Crnog mora, svojim jedrenjacima prevozila žito širom svijeta. Mlađi Nikola plovio je kao kapetan na puno brodova sve do 1939. godine. U njegovoj arhivi najvrjednija je dokumentacija broda „Gundulić“, kojim je zapovijedao između 1932 i 1934. godine, kada se brod nasukao u Magellanovom tjesnacu i tamo čekao deset dana na pomoć. Kapetan je sačuvao svu dokumentaciju, izvještaje osiguravatelja, prijepise s jugoslavenskim Lloydom, osobna zapažanja… To je neka nova, divna priča. Eto, zato sam ja istraživač i sakupljač povijesnih crtica iz Dalmacije, a ne sakupljač starog papira.

NACIONAL: Zašto su zanimljive vizit-karte kapetana Joze Šunja, kojega je za zasluge nagradio američki predsjednik Lincoln?

Vizit-karte kapetana Joze Šunja su mi jedan od najdražih sakupljenih predmeta. Kapetan Šunj je 1861. godine svojim kliperom na Newfoundlandu spasio posadu američkog jedrenjaka pa ga je predsjednik SAD-a Abraham Lincoln nagradio zlatnim satom s posvetom. Sat je u dubrovačkom Pomorskom muzeju, a ja sam potpuno slučajno, na jednom tavanu na Pelješcu, pronašao čak devet vizit-karti kapetana Joze. Sve potječu iz razdoblja 1860. – 1910. godine. Kapetan Jozo Šunj bio je i posljednji predsjednik Pelješkog pomorskog društva, koje je bankrotiralo pojavom parobroda.

Fotografija ribara negdje u Dalmaciji snimljena oko 1910. godine. FOTO: Privatna arhiva Igora Goleša

NACIONAL: Kad pogledate sve razglednice i fotografije u svojoj zbirci, koja vam je najdraža ili baš osobito draga?

Ako me pitate za najdražu fotografiju u zbirci, onda je to sigurno fotografija zadarskog fotografa Tomasa Burata. On je 1898. godine posjetio čuveni slap Manojlovac na rijeci Krki, povodom otkrivanja spomen-ploče kojom se obilježavalo 25 godina od dolaska cara Franje Josipa u to mjesto i njegova posjeta slapovima Krke. Organizirana je proslava, a Burato je snimio najstariji sačuvani prikaz pečenja janjaca na ražnju na području Dalmacije. Tomas Burato napravio je više fotografija tog događaja. Nekoliko njih se čuva u Državnom arhivu u Zadru, a te njegove fotografije posjeduje svega troje kolekcionara u privatnim zbirkama. S obzirom na izraženi kult pečenja janjetine u Dalmaciji, ta fotografija s Krke u knjizi ima posebno mjesto. To vrijeme austrougarske vladavine, do 1918. godine, bilo je „zlatno doba“ razglednica. Puno se ulagalo u njihovu grafičku izvedbu jer su razglednice bile način oglašavanja. Naručivali su ih vlasnici tvrtki, tvornica likera, tjestenine, srdela, pekarnice, ljudi koji su se u Dalmaciji bavili pretovarom vina, uzgojem kamenica, lovom i ribolovom, laboratorijem za navrtanje grožđa…

NACIONAL: S obzirom na vaše nove kolekcionarske interese, izvan starih razglednica i fotografija, kakvo mjesto imaju mramorna Bogorodica i Münsterova naopaka mapa Europe?

Mramorna Bogorodica, koju sam dobrom voljom vlasnika otkupio u kapetanskoj kući Mimbelli u Orebiću, najbolje pokazuje svu ljepotu kolekcionarstva. U navedenoj kući boravio sam više puta, ali me isključivo zanimala papirnata građa. Pokraj Bogorodice sam prolazio i nisam joj posvećivao posebnu pozornost. Jednog dana, ni sam ne znam čime potaknut, upitao sam mogu li je kupiti. Iako nerado, vlasnik mi je prepustio skulpturu. Laički sam zaključio da je iz 19. stoljeća. No pravo istraživanje je pokazalo da je u pitanju venecijanski majstorski rad iz 18. stoljeća. Naš najveći stručnjak za baroknu umjetnost akademik Radoslav Tomić, pripisao je Bogorodicu mletačkom kiparu Cabianci i datirao je oko 1720. godine. Uspio sam nabaviti i Münsterovu naopaku mapu Europe iz njegove „Cosmographie“. Sebastian Münster je bio njemački kartograf, a njegova „Cosmographia“ iz 1544. godine je bila najraniji prikaz svijeta, tiskan u Njemačkoj u 16. stoljeću. Do 1628. doživjela je više od 40 različitih izdanja. Dok su svi prikazivali Europu od juga prema sjeveru, on je to napravio drugačije, od sjevera do juga. I upravo taj detalj daje posebnost ovom izdanju. I Cabiacina Bogorodica i Münsterova naopaka karta Europe, uvjeravaju nas da se u zaboravljenoj Dalmaciji krije puno toga što tjera nas kolekcionare da mijenjamo sfere interesa i učimo.