U ekskluzivnom razgovoru za Nacional govori o vrhuncima svoje dosadašnje karijere, najdražim suradnjama, zašto misli da ipak treba imati ozbiljno glazbeno obrazovanje i raditi s vrhunskim etabliranim glazbenicima, ali i kako se svakodnevno uvjerava da u mladim generacijama slušatelja još uvijek postoji značajan interes za jazz, funk, soul i rock te da suvremenu hrvatsku glazbenu publiku još uvijek nije “progutao” turbo-folk.

NACIONAL: Po čemu će biti specifičan vaš obljetnički koncert u kazalištu Kerempuh?

Na koncertu u Kerempuhu 12. listopada sa mnom će na bini biti prošireni bend od devet glazbenika, a izvodit ćemo skladbe s mojih albuma koje su našle svoje mjesto u inozemnom radijskom eteru i neke od pjesama poznatih hrvatskih vokalnih solista, na čijim sam koncertima ili studijskim snimkama gostovao tijekom karijere. Pridružit će nam se Nina Badrić, Aki Rahimovski, Jacques Houdek, zbor Izvor, Ervin Baučić, Bane iz Songkillersa, Mirza Soul Shadow i Valerija Nikolovska.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih domaćih instrumentalista s respektabilnom međunarodnom karijerom. Kako je ona započela, koja je bila prijelomna faza vašem u radu? Je li vam u startu pomoglo to što ste u Bostonu studirali na prestižnom Bereklee College of Music?

U vrijeme kad nije bilo interneta, studij na Berkleeju puno mi je značio u tome da sam imao informacije koje nisam mogao dobiti ovdje. Tamo sam mogao poslušati albume i snimke koncerata do kojih je kod nas bilo teško doći, bila mi je dostupna razna stručna literatura, a pohađao sam i neke odlične predmete kojih nema na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, primjerice Music Technology, MusicProduction & Engineering, Afro-Pop Ensemble i Songwriting. Svirao sam također s lokalnom bendovima, snimao u studiju, a boravak u Bostonu, odnosno život u stranoj zemlji bio mi je izuzetno korisno iskustvo.

NACIONAL: Teško je nabrojati sve vaše suradnje s velikim domaćim jazz glazbenicima i starije generacije, poput Boška Petrovića, Miljenka Prohaske i Silvija Glojnarića, no koju ste zapamtili po tome da ste i učili?

Čast mi je da sam surađivao sa svom spomenutom trojicom hrvatskih jazz velikana koji su počeli stvarati u vrijeme kada je to bilo iznimno teško. Puno sam naučio surađujući s njima, ali ne samo o glazbi, nego i šire. Često sam surađivao s glazbenicima koji su me inspirirali, a neki od njih će biti moji gosti na koncertu u Kerempuhu.

NACIONAL: Od koga ste najviše naučili o kompoziciji i aranžmanima?

Nastojim naučiti od svakoga, pa čak i od onih čija mi se glazba ne sviđa. Uvijek ima nešto što možeš ‘’pokupiti’’. Muzička akademija u Zagrebu i Berklee College dali su mi bazu, ali iskustvo i rad s ljudima odredili su me kao glazbenika. Škole su mi bile jako korisne, ali mislim da sam najvažnije lekcije dobio od ljudi s kojima sam surađivao, primjerice od Boška Petrovića ili Dina Dvornik.

NACIONAL: Kritika vas najčešće pozicionira unutar smooth, ambijentalnog i suvremenog jazza, a u vašoj glazbi čuje se i tradicija istočne američke obale, ali i L.A. ambijentalnog jazz. Koji su glazbenici s tog prostora najviše utjecali na vas u smislu idejne bliskosti i srodnog zvuka?

Volim saksofoniste poput Groovera Washingtona ili Macea Parkera. Volim pjevače poput Princea ili Franka Sinatre. Više volim glazbenike koji imaju jaku osobnost i prepoznatljiv stil od onih koji težište stavljaju na tehničku spremu. Smatram da je najveća vrijednost bilo kojeg umjetnika originalan, vlastiti izraz. Najdraži kompliment mi je kad mi netko kaže da je čuo pjesmu na radiju i odmah prepoznao da ja sviram na njoj.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da vaš treći album „Metropolis“ postane zaista planetarno popularan na smooth-jazz radio stanicama od Amerike i Kanade do Europe i Australije? Kako se tako nešto „zavrti“?

Album ‘’Metropolis’’ zaista je imao tu sreću da se šest mjeseci nakon objavljivanja našao na repertoaru preko stotinu smooth-jazz radijskih postaja na tri kontinenta. I danas se nakon tri godine skladbe s ‘’Metropolisa’’ i ‘’One Click Worlda’’ emitiraju u više od 15 zemalja, u blokovima s Jeffom Lorberom, Incognito, Brianom Culbertsonom, Maysom Leak i sličnim izvođačima. Imam recenzije s obje strane Atlantika, jednu čak i na japanskom portalu. Imam fanove i kupce albuma po cijelom svijetu: nordijske zemlje, Filipini…

NACIONAL: U ranim ste četrdesetima, a postigli ste gotovo sve što jedan jazz glazbenik u Hrvatskoj – pa i u Europi – može planirati i željeti u karijeri. Koji su vam budući izazovi?

Ne doživljavam se kao jazz glazbenik. Ne volim te etikete… Ja sam u svojoj karijeri svirao različitu glazbu s različitim ljudima. Slušam različitu glazbu i pokušavam biti otvoren kad je riječ o glazbenim stilovima. Ono što mi ipak najbolje leži je soul, funk i slična glazba. Također smatram da nisam postigao ni blizu ono što sve želim. Imam još puno želja u svojoj karijeri i to mi daje smisao i motivaciju za rad.

NACIONAL: Po čemu je američka jazz i soul, ali i funk scena drugačija po mentalitetu od europske? Je li istina da muzičari mnogo srdačnije i otvorenije dijele komplimente, da na glazbu i zajedničku suradnju gledaju kao na pozitivnu razmjenu ideja? Je li to stoga što je tamo veća scena i glazbenici mogu više nastupati, pa manje „upadaju“ jedan drugome u teritorij?

Po mom iskustvu, u Americi nije lakše doći do angažmana. Istina je da se radi o puno većoj sceni, ali konkurencija je ogromna, pogotovo u velikim gradovima. Što se tiče srdačnosti, mislim da je to individualna stvar. To nema veze s geografijom.

NACIONAL: Kako današnja mlada generacija u Hrvatskoj, u ranim dvadesetima, pristupa jazzu, soulu i funku? Je li za njih ta glazba ostala u prošlosti i jesu li nas ‘’pregazile’’ cajke i turbo-folk?

Ja ne vjerujem u to da svi slušaju cajke. Sve ovisi o tome s kim se družite. Osobno ne poznajem nikoga tko sluša narodnjake. Ima puno ljudi koji su željni kvalitetne glazbe i ne treba ih zanemarivati. U Hrvatskoj postoji i puno dobrih glazbenika, pogotovo ako uzmete u obzir da smo mala zemlja. Mislim da pretjerujemo s negativnim stavovima prema glazbi i općenito kvaliteti života u Hrvatskoj. Poznajem dvojicu jazz glazbenika iz razvijenih zemalja koji su se doselili u Zagreb i puno naših glazbenika koji su se nakon izleta u inozemstvo vratili u Hrvatsku. Istina, mi smo mala zemlja i kod nas ne postoji primjerice funk ili soul scena, a ja sam vjerojatno jedini smooth-jazz izvođač u regiji, no postoje druge prednosti: manja je konkurencija i lakše je doći do radijskog ili televizijskog etera nego primjerice u SAD-u ili Velikoj Britaniji.

NACIONAL: Kako doživljavate nagrade koje ste do sada dobili, brojne Porine i Statuse, jesu li vam povećale osjećaj odgovornosti ili vam daju vjetar u leđa?

Volim dobiti nagradu jer ju doživljavam kao pokazatelj da su ljudi primijetili moj rad. Istina da ponekad neka nagrada završi u rukama nekog tko to možda nije zaslužio i obrnuto, ali vjerujem da ako kvalitetno radiš svoj posao, sigurno ćeš barem jednom osvojiti neku nagradu. Mislim da su nagrade Porin i Status važni za struku i da se trebaju održavati.

NACIONAL: Pripremate svoj peti studijski album. Hoće li na njemu biti nekih inozemnih gostovanja?

Album je u pripremi, iako je ovih dana malo ‘’ad acta’’, s obzirom na to da pripremam veliki slavljenički koncert u Kerempuhu. Zasad na novom albumu imam jednog stranog gosta: Simona Cartera, klavijaturistu iz Velike Britanije koji je svirao s Jamiroquaijem te često prati američke smooth-jazz zvijezde na njihovim nastupima. Imam još u vidu neke potencijalne suradnje, ali o tome ću govoriti kada bude potvrđeno. Ono što u ovom trenutku mogu potvrditi je to da ću na novom albumu opet imati puno vrhunskih hrvatskih glazbenika.

NACIONAL: Kada biste mogli birati svoju najdražu životnu jazz suradnju na albumu ili svirku uživo, s kime biste od naših ili svjetskih muzičara, aranžera, pjevača, bendova ili jazz producenata surađivali?

U Hrvatskoj sam već surađivao s jako puno glazbenika, tako da sam to već ostvario, ali od svjetskih glazbenika volio bih na bini sresti Princea, Nilea Rodgersa, Stinga i Stevea Wondera.