Svi gledatelji u prepunoj dvorani pulskog kina Valli ustali su prije dva tjedna, 27. veljače, nakon završetka dokumentarnog filma Igora Gala „1991. Adio Jugo, film, adio Jugoslovenski filmski festival, adio Jugoslavija…. vidimo se u sljedećem ratu“ i dugotrajnim pljeskom pozdravili film i autora. Tako su Puležani pokazali što misle o filmu svog sugrađanina, ali i o odluci organizatora da njegov dokumentarac o nastanku i razvoju filmskog festivala u Puli, do trenutka kad je 1991. godine naprasno otkazan, ne bude prikazan u Areni u sklopu prošlogodišnjeg Pulskog filmskog festivala. Prepuno je bilo kino Valli i na drugoj projekciji, tjedan dana kasnije, na kojoj je bila i Gorka Ostojić Cvajner, posljednja direktorica JFIF, sa svojom obitelji. Niti na jednoj projekciji nije bio nitko iz Grada Pule niti iz organizacije aktualnog Pulskog filmskog festivala.

Odluka da taj izuzetno značajan dokument pulske i hrvatske povijesti i kulture, ali i vrijedno podsjećanje na jednu epohu, ne bude premijerno prikazan na festivalu o čijim počecima i najsjajnijim trenucima svjedoči, i to upravo u Areni, nikada nije službeno obrazložena. Stoga je jedino moguće pretpostaviti da je nekome, čija je riječ morala biti posljednja, previše iritantan bio naslov filma, pa posljedično i sadržaj.

No taj 93-minutni film za koji je Igor Galo prikupljao i snimao materijale, napisao scenarij i režirao ga, a producirao ga je njegov Histria film, nije nikakva ideološka posveta jugoslavenskom režimu, nego priča o nevjerojatnom nastanku filmskog festivala u još polurazrušenoj poratnoj Puli, koji je, zaslugom filmskih entuzijasta iz tadašnje Jugoslavije, prerastao u važan međunarodni festival na kojem su prikazivani i svjetski hitovi, uz gostovanje najvećih filmskih zvijezda.

Autor filma Igor Galo specifična je pojava među filmašima u Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji. Iako je glumio u 68 filmova, uključujući i međunarodne produkcije, od čega je u 22 imao glavne uloge, nikada nije otišao iz Pule. Prvu i jednu od glavnih uloga dobio je 1968. u filmu “Imam dvije mame i dva tate” Kreše Golika. Nakon završetka glumačke karijere, već u samostalnoj hrvatskoj državi, posvetio se dokumentarističkom radu.

Uz to, po vlastitom scenariju režirao je 1985. kratki igrani film „Navijač“, ujedno i prvu profesionalnu filmsku produkciju zamišljenu i realiziranu u Puli. Dobitnik je nagrade „Marjan Rotar“ za dugogodišnji doprinos Festivalu igranog filma u Puli i nagrade „Fabijan Šovagović“ 2018. godine za ukupan doprinos filmu, koju dodjeljuju redatelji. Dobitnik je i nagrade „Aleksandar Lifka“ za doprinos regionalnoj kinematografiji, koja mu je dodijeljena na Festivalu europskog filma Palić za 2022. godinu.

Još uvijek ga pozivaju u žirije filmskih festivala u inozemstvu. Međutim, sve to, uključujući i nedvojbenu važnost dokumentarca o prvih 37 godina pulskog filmskog festivala, dok je još u naslovu imao pridjev jugoslavenski, nije bilo dovoljno da taj film bude prikazan u Areni kao dio prošlogodišnjeg festivalskog repertoara.

Istovremeno, na festivalu koji je od devedesetih godina prošlog stoljeća dva puta mijenjao ime – iz Festival jugoslavenskog filma u Festival hrvatskog filma pa potom u Festival hrvatskog i europskog filma – i koncepciju, bilo je lani mjesta u Areni, naprimjer, za obilježavanje 20 godina Harryja Pottera. Iako se organizatori Pulskog filmskog festivala izgleda stide nezaobilaznog dijela njegove povijesti, „hladno“ su prošlogodišnji festival proglasili sedamdesetim iako je bio tek 68. s obzirom na to da se 1991., ali ni 1992. godine nije održao.

Na dan otvaranja 1991. godine u Pulu je stigao Antun Vrdoljak kako bi objavio – otkazivanje festivala. Ta je godina preskočena, a sljedeći festival, s promjenom pridjeva u nazivu u skladu s političkom realnošću, održan je tek 1993. godine. Sve što je bilo kao da je zaboravljeno, a Igor Galo vodi bitku protiv zaborava, a u korist filma, u čemu je priča o (ne)prikazivanju njegova dokumentarca u pulskoj Areni samo javno najvidljiviji dio.

NACIONAL: Zašto je vaš dokumentarac o filmskom festivalu u Puli prikazan tek sada? Gdje je film u Hrvatskoj prikazan prije Pule?

Hrvatska premijera dogodila se na Liburnia Film Festivalu u Opatiji prošle godine. Njima nije bilo problem selektirati film i prikazati ga u svom programu. Prije toga ponudio sam film PFF-u, organizatoru i umjetničkom direktoru, misleći da je primjeren 70. jubileju koji je obilježen prošle godine u Puli. Svjestan da iza tog filma ne stoje ni HAVC, ni Istarska županija, pa ni Grad Pula – nisam imao odakle očekivati podršku.

Doduše, taj značajan jubilej nije podržao svojim prisustvom ni pokrovitelj festivala predsjednik Republike Hrvatske, a što je još zanimljivije, izostali su osobnom pojavom i župan istarski i gradonačelnik Pule. Pojma nemam gdje je bila ministrica kulture, možda je bila u Areni, a možda na jahti Geodetskog fakulteta istraživala jadransko podmorje. Sve nabrojeno dovoljno ilustrira koju „rupu na svirali“ zauzima hrvatski film kao dio kulture u nas Hrvata.

NACIONAL: Koji je bio glavni motiv za, u konačnici, višedesetljetni rad na ovom filmu? Kako se osjećate sad kad je film konačno prikazan u Puli?

Napravio sam film samo zato što volim dovršiti započeto, pogotovo što znam da je to vrijedno truda. Klasičan sam primjer „Don Quijotea koji juriša na vjetrenjaču“. Nemam trunke jala ni prema kome jer vrlo dobro znam gdje i u kakvom okruženju živim. Većina ljudi se ponaša onako kako im okolnosti diktiraju. To će proći kao što sve prolazi, ali neće našom zaslugom i našom voljom. Netko će nam promjenu nametnuti – bez pitanja. Mene neće biti, ali film će ostati i siguran sam biti prikazan u Areni na dostojanstven način – jednog dana.

Zbrajajući sve opcije ponudio sam kinu Valli da upriličimo premijeru filma u Puli. Završili smo s Adventom, a Uskrs je još daleko pa da ima nekog „šušura“ u ove otužne dane zime na odlasku. Moji sugrađani glavni su akteri i najveća vrijednost filmskog festivala, kako prije 70 godina tako i sada, a naravno, tu su i filmovi bez kojih ne bi bilo ni festivala. Vespazijanov amfiteatar veličanstvena je filmska pozornica koju nikakva druga pozornica ne može nadvisiti. Mi svi zajedno – publika, Arena, filmski festival i film – činili smo jednu zaokruženu cjelinu koja se duboko prožimala, što sam nastojao objediniti ovim filmom. Potvrdu sam dobio na projekciji u kinu Valli u Puli. Veće nagrade, koju sam tim povodom dobio od svojih sugrađana, ne trebam!

Marjan Lovrić – čistač cipela ispred Rivijere 1956.; Olivera Marković i Severin Bijelić – Arena 1955.; Relja Bašić i francuska zvijezda Isabelle Corey 1955.. FOTO: ALEKSANDAR MITROVIĆ, FOTO STUDIO DRAGICA, PRIVATNA ARHIVA

NACIONAL: Gdje je prije Pule film prikazan i kakve su bile reakcije?

Ponudio sam film selektoru 70. martovskog festivala dokumentarnog filma u Beogradu, prošle godine. Selektor Dejan Dabić uvrstio ga je u poseban program festivala jer i jedan i drugi festival ponikli su u Puli i zajedno obilježavaju jubilej. Zatim je film uvršten na Festival mediteranskog filma u Trebinju, BiH, pa na Liburnia Film Festival u Opatiji.

Potom je film prikazan u Sjevernoj Makedoniji u organizaciji Kinoteke Makedonije. Sredinom veljače 2024. bio sam gost Crnogorske kinoteke u Podgorici, gdje su mi priredili autorsku večer uz prigodnu projekciju. Reakcija publike bila je skoro istovjetna kao i na premijeri u kinu Valli u Puli, puna emocija i poštovanja prema viđenom.

NACIONAL: Koliko je provokativan naslov filma, koji je lako protumačiti kao nostalgiju za Jugoslavijom, odmogao promociji u Hrvatskoj?

Provokativan naziv filma svakako je odmogao pokušaju da se film ranije počne prikazivati u Hrvatskoj, ali to nije jugonostalgičan film, nego film koji sadržajem potiče nostalgiju ljudi koji su na bilo koji način bili vezani s festivalom u godinama prije rata u devedesetima, ali na pulsku projekciju došli su i mladi. To me je posebno fasciniralo, kad sam vidio koliko je mladih ljudi došlo na projekciju u kino Valli. Neki od njih nisu bili niti rođeni kad je završilo razdoblje pulskog filmskog festivala o kojemu moj film svjedoči. Uostalom, pitanje je u kojoj je mjeri naslov filma provokativan i za koga. Meni nije provokativan.

U povijesti ovih prostora ratovi su slijedili jedan iza drugoga u relativno kratkim vremenskim razmacima, sada već sve kraćim, barem u posljednjih stotinjak i nešto više godina. Mogli ste skoro sa sigurnošću predvidjeti sljedeći rat, kao što su umni ljudi znali da će se rat dogoditi 1991., a pogotovo oni „umni“ koji su ga i osmislili. Ti su sve znali. Svjedoci smo i sada „osmišljenog“ rata u Europi. Nisam ga ja najavljivao i provocirao. Te 1991. godine bio sam svjestan činjenice nasilja u svim segmentima onog društva i onog vremena. Ukidanje FJIF-a bilo je smišljeno nasilje nad jednim kulturnim događajem europskog značaja – samo zato što je bio jugoslavenski filmski festival! Sve što je tada imalo prefiks „jugoslavenski“ bilo je izbrisano u svim segmentima društva. Takvo nasilje uvijek rezultira još većim nasiljem – ratom! Znaju to dobro stručnjaci za primjenu rimske uzrečice „divide et impera“ na primitivnim plemenima.

NACIONAL: Nažalost, čini se da promjena političkih okolnosti nije baš donijela naročitu sreću hrvatskom filmu jer kultura i umjetnost tako ne funkcioniraju.

Pitanje prikazivanja filma u Hrvatskoj je skoro neumjesno. Hrvatska je „okupirana“ stranim koncesionarima, pa i vlasnicima kinodvorana i pripadajućim distributerima. Kako to, pita se prosječan građanin, začuđen? Evo, u Zagrebu nema ni jednog nezavisnog kina u kojemu se hrvatski film može dostojanstveno prikazati. Čak ni film plaćen novcem poreznih obveznika. Kmetovi željni vlasti satrali su na putu „tranzicije u demokraciju“ Kinematografsko poduzeće Zagreb, zatim i Jadran film, najveći i najrenomiraniji filmski servis jugoistočne Europe i najprofitabilnije poduzeće u Jugoslaviji po ostatku čiste dobiti u odnosu na bruto prihod. Od Kinematografa Zagreb – koji je u „zla vremena“ brojao, čini mi se, 14 kinodvorana u Zagrebu – ostalo nam je kino Tuškanac, derutno i neuvjetno, a kino Balkan je promijenilo ime u kino Europa i kao takvo „šaptom palo“ bez obzira na to što se imenom htjelo ulizati Europi.

A tek kino Zagreb na Cvjetnom trgu? Uništeno zbog garaže u podzemlju i tržnog centra iznad, posredovanjem Tomislava Horvatinčića, notornog slugana stranog kapitala. Ostalo nam je kino Studentski centar, koje zapravo nije ni kino nego prvenstveno studentska menza. Što je još ostalo? Dvorana Kinoteke u Zagrebu, trošna i zapuštena. Na „zgarištu“ hrvatske kinematografije dijeljene su koncesije multinacionalnim kompanijama za mega trgovačke centre i supermarkete u čijem su dodatku i kinodvorane u kojima se distribuirao prvenstveno američki film. Stoga se premijere hrvatskih filmova događaju u „šoping-centrima s kinodvoranama“ koje se iznajmljuju od stranih kompanija u čijem su vlasništvu i plaćaju našim novcem.

‘Hrvatska je ‘okupirana’ stranim koncesionarima i vlasnicima dvorana. Evo, u Zagrebu nema ni jednog nezavisnog kina u kojemu se hrvatski film može prikazati’

NACIONAL: Zar i u Puli?

U mom gradu Puli, u kojem je ponikao filmski festival, najprije su zatvarane kinodvorane. Poslije su zatvarane tvornice, prodavane banke… Kino Istra u Puli postalo je preko noći mini market, a sada nije ni to jer su ga pojeli supermarketi u stranom vlasništvu. Kino Partizan u centru grada postalo je opskurna kockarnica, na diku i ponos 3000 godina starog grada. Preko puta zjapi ogromna zgrada bivšeg kina Beograd u kojoj neki vrli poduzetnik iznajmljuje parter kina za parkiranje vozila, a kako je postao koncesionar, to ne zna ni „milicija“. Da je barem napravio „drive in cinema“, svaka čast, ali nije, čak nije ni skinuo poderani ekran. Horvatinčić bi to bolje osmislio u podzemlju i nadzemlju.

Gdje sada u Hrvatskoj prikazati film? U nekom kinu u supermarketu gdje vlasnik-koncesionar uzima minimum 60 posto od cijene ulaznica, a dodatno očekuje uvaliti svakom gledatelju Popcorn i Coca Colu iz svoje radnje za barem još isti ili veći iznos nego što je cijena ulaznice!? Dobro, slobodna trgovina, slobodno tržište. Međutim, pitam se zašto se vrlo prosječan američki film u našem „nezavisnom kinu“, javnoj ustanovi u vlasništvu Grada odnosno Županije, prikazuje tri do pet dana zaredom i cijena ulaznice iznosi četiri eura, a domaći film – naprimjer, „Hotel Pula“ Andreja Korovljeva – samo jedan dan i u samo jednom terminu, a cijena ulaznice je dva eura? Ne nalazim boljeg primjera diskriminacije domaćeg filma u javnoj ustanovi izgrađenoj i održavanoj na jaslama gradskog proračuna. Kvaliteta američkog filma i kvaliteta domaćeg filma nisu tema uspoređivanja. Tema je neokolonijalni tretman na koji smo pristali. U supermarkete ne idem, a kamoli da šaljem tamo svoj film. Vrijeđa me! Najviše me vrijeđa što su ovi naši kmetovi u Vladi, sitni podanici pod skutima Bruxellesa, sve nas prodali strancu, a nas izložili „šišanju“, što je i primjereno „stoci sitnog zuba“. Siguran sam da moj film neće u supermarkete i tržne centre. Zamislite da moja majka to vidi. Odrekla bi me se.

NACIONAL: Postoji li onda uopće plan novih projekcija vašeg dokumentarca u Hrvatskoj, uz već najavljenu drugu pulsku koja je održana u kinu Valli na dan izlaska ovog broja Nacionala?

Pitanje svih pitanja je: kakvih planova imaju Ministarstvo kulture i HAVC s hrvatskim filmom? Tko hrvatski film predstavlja u zemlji i inozemstvu, tko je kupio u Europi i svijetu ijedan hrvatski film iz prošlogodišnje produkcije? Družina iz HAVC-a obilazi glavne filmske festivale u Europi, zastupa i promovira naš film na naš trošak. Pita li ih itko kakvi su rezultati plasmana domaćeg filma osim da im dupe vidi puta?

Nemam planova za svoj film, a nemam ni novca da ga promoviram, a i zašto? U mom gradu odredili su mi samo još jedan termin u jedinom nezavisnom kinu u Puli. Cijena ulaznice iznosi dva eura, pivo u kafiću ispred kina košta 3,5 eura. Tako sam saznao gdje mi je mjesto u „hranidbenom lancu“! Dakle, nemam pojma hoće li moj film više igdje biti prikazan, ali ako me netko pozove, rado ću se odazvati.

NACIONAL: Znači li to da organizatori PFF-a ne planiraju ove godine prikazati vaš film u sklopu festivala, u Areni? Tako ga može vidjeti puno više ljudi nego u kinu, uključujući sudionike i goste festivala i mnogobrojne turiste. Jesu li vas kontaktirali u vezi toga?

Nisu, a i ne vjerujem da hoće.

NACIONAL: Dugo ste kritični prema Pulskom filmskom festivalu u novom izdanju (nakon osamostaljenja Hrvatske), ali i prema cjelokupnoj situaciji u kojoj je hrvatski film. Koji su razlozi i kakve su reakcije na te vaše kritike?

Živim u ovom gradu više od pola stoljeća. Kao klinac skakao sam preko zidova Arene gledati filmove da bih se zatim pojavio i kao glumac na velebnoj pozornici pod zvjezdanim nebom. Bio sam u dvostrukoj ulozi, a ta dva iskustva vrlo malo ljudi je imalo šansu iskusiti i doživjeti. A toliko potrajati koliko ja trajem, već 56 godina, na filmu i oko filma – nije realno.

Kandidirao sam se za umjetničkog direktora PFF-a u ovom zadnjem izboru. Film je moj život i moje opredjeljenje, pa tako i filmski festival. Nisam prošao na izboru jer nemam formalne uvjete. OK. Međutim, i dalje imam program i želju za promjenom koncepta festivala u organizacijskom i kreativnom segmentu. Nažalost, lokalna zajednica, mislim na Pulu i na Istarsku županiju, nema petlje, pa ni snage ovako politički razjedinjena, stati iza tako relativno radikalne promjene – ne samo po pitanju filmskog festivala.

Bez usuglašenog stava i razumijevanja po tom pitanju, nemamo šanse za kvalitetnom promjenom bilo čega, pa ni ustroja filmskog festivala. Ako takva podrška i eventualno razumijevanje postoje i budu zagovarani, prvo bih tražio samostalnost u odlučivanju i kreiranju festivala vlastitim snagama dok bi Ministarstvo kulture RH bilo samo ravnopravan partner – za početak. Cilj mi je samoodrživost festivala, prvenstveno na potpori lokalne zajednice u prijelaznom periodu sve do samostalnog kreiranja festivala. Mi u Puli moramo imati kontrolni paket dionica Pula Film Festivala i, naravno, snositi odgovornost.

‘Na projekciju mog dokumentarca nije došao ni predsjednik, župan ni gradonačelnik. To dovoljno ilustrira koju ‘rupu na svirali’ zauzima hrvatski film kao dio kulture u nas’. FOTO: Sasa Miljevic/PIXSELL

NACIONAL: Jesu li vaša kritičnost prema novom izdanju Festivala i navodna ideološka jugonostalgija utjecali i na nedovoljnu valorizaciju vašeg cjelokupnog dokumentarističkog rada, pogotovo u Puli, unatoč mnogim povijesno i kulturno važnim dokumentarnim materijalima koje ste sakupili i snimili?

U ovom društvu zahtijevati da se nečiji rad, pa i moj, realno valorizira – nije ostvarivo. Zapravo, bedasto je i prilično nerealno to očekivati. To što sam ja sakupio, snimio, zapisao… nije na meni procjenjivati. Da je to vrijedno, nisam ni znao dok nisam pokazao film u kinu Valli. Tada sam dobio potvrdu, moji sugrađani su mi je dali, a tek će vrijeme prosijati što je vrijedno sačuvati i pamtiti. Ne razmišljam o tome.

NACIONAL: Neoprostiva je šteta što Pula nema muzej filma. Kakav bi, po vama, taj muzej trebao biti, jeste li tu ideju ikada iznijeli nadležnima te kakva je bila reakcija ako jeste?

Zamalo je 130 godina povijesti filma u Puli i Istri. To je dobar temelj koji nas čini privilegiranim mjestom za muzej filma u odnosu na ostale zemlje u okruženju. Prvi dobar razlog je taj što smo bili u sastavu velikog carstva KuK, zatim Kraljevine Italije i FNRJ/SFRJ, a sada RH, s ogromnim kulturnim nasljeđem u filmskoj umjetnosti. U pulskom kazalištu su braća Lifka na isteku 19. stoljeća organizirala prvu filmsku projekciju. Došli su iz Trsta pokazati nam u Puli film! Druga važna činjenica koja nam ide u prilog jest da nigdje u bližem okruženju ne postoji institucija muzej filma, barem po mojem saznanju.

Dodatno je važno da smo u Europskoj uniji i time upućeni na zemlje s kojima graničimo. Što je važnije, imamo zajedničku prošlost – države Italija, Slovenija i Austrija, naravno, i vrijeme kada smo bili u sastavu SFR Jugoslavije. Prošlost nam je bila i ratna i krvava, ali ako smognemo snage, naći ćemo i mnogo više toga što nas povezuje, pogotovo u zajedničkom nasljeđu, na prvom mjestu u kulturi. Nažalost, trenutna vlast na lokalnoj i županijskoj razini najviše se bavi sama sobom. Po mojoj procjeni, nismo dozreli dovoljno da takav projekt kvalitetno elaboriramo i predložimo najbližim susjedima i fondovima Europske unije. Mnogo puta osramotili smo se s fondovima EU-a i brukamo se, kako vidim, i na dnevnoj bazi. Kako aplicirati na europske fondove kada nas krasi takva reputacija? Nažalost, nije vrijeme za ozbiljne razgovore na tu temu. A to je neprocjenjiva šteta.

NACIONAL: Na kraju, supotpisali ste i odličan scenarij (ne samo po mom laičkom filmofilskom mišljenju, nego i po sudu filmskih znalaca) za remake Tanhoferova filma „H-8“, s radnjom premještenom pred početak rata u devedesetima. Zašto po tom scenariju nije snimljen film? Čini mi se da bi razlog mogao biti sličan onome zbog kojeg je vaš dokumentarac o povijesti PFF-a u vrijeme Jugoslavije nepodoban za prikazivanje u Areni. Je li nedovoljno „domoljuban“?

Najprije, drago mi je što mislite da je scenarij odličan. Vjerovao sam u tu priču od 2003. godine kada sam dobio potvrdu i podršku filmske komisije Filmskog fonda Srbije u sastavu Dušan Makavejev, Filip David i Čedo Kolar, koji su predložili fondu sufinanciranje filma. Bio je to blagi šok, srpski fond odobrava Hrvatu financiranje filma?! Djelovalo je kao presedan. Bilo je i komentara tipa „svoje pare dajemo Hrvatu za film“, ali samo „na prvu loptu“ i bez zlih primjedbi. Projekt je nastao u ravnopravnom partnerstvu producenta Peđe Milojevića iz Srbije i mene iz Hrvatske, scenaristi smo bili Đorđe Milosavljević i ja. U to vrijeme, a bilo je još trunke optimizma, nade i želje za suradnjom, zanosili smo se mogućnošću da je ravnopravna suradnja u produkciji filma možda moguća – sve dok mi nakon tri bezuspješna pokušaja na Filmskom fondu Ministarstva kulture Hrvatske nije postalo jasno da je reinterpretacija, odnosno, remake „svetinje hrvatskog filma“, kako je film „H-8“ pozicioniran u svijesti onih koji odlučuju, neprihvatljiv, pogotovo u ovoj hrvatsko-srpskoj koprodukciji u „ova teška vremena“.

Pokojni Zvonimir Berković, koscenarist izvornog „H-8“, bio je poprilično iznenađen mojom reinterpretacijom, odnosno, drugačijim „pogledom“ na taj film. Nakon poduljeg razgovora u kafeu zagrebačkog hotela Sheraton, u prosincu 2002. godine, rekao mi je da je problem scenarija filma u tome što nisam jasno naznačio tko je kriv za sudar autobusa koji, u tom scenariju, kreće iz Zagreba prema Beogradu, s kamionom krcatim balvanima koji kreće iz Srbije prema Hrvatskoj, na Autoputu bratstva i jedinstva u rujnu 1991. godine. „Da je bio kriv vozač kamiona, možda bi scenarij bio podržan u Hrvatskoj“, veli meni Berk?! Na tu preradu scenarija nisam bio spreman. Ja nisam sudac, a nemam ni uvid u materiju koja je sve nas u konačnici skupo koštala. Zajednički projekt, romantično zamišljen, odložili smo u ladicu. Možda ga jednom netko oživi.